“slovo”
“slovo” savjet biblioteke prof. dr. enes Duraković prof. dr. senahid Halilović
prof. dr. enver imamović prof. dr. amir ljubović
urednik biblioteke dr. ismail Palić
Recenzenti
BOSANSKOHERCEGOVAČKA
METAPROZA
uvoD . . . 9 staNje Post Mo DeR Ne MetaPRoZe . . . 13 PostMoDeRNistički RoMaN . . . 17 Pojam post mo der ne i postmodernizma u odnosu na roman . . . 17 legitimnost znanja post mo dernističkog romana i tipovi priča(nja) 26 književnost šutnje prema post mo der nističkom romanu / moderna prema post mo der ni . . . 29 tipovi post mo der nog znanja . . . 36 Periodizacija, tipologija i kulturnopovijesni okvir post mo der nističkog romana . . . 38 Postmodernistički roman kao roman razlike . . . 42 Horizontalni svijet post modernističkog romana i etika Drugog . . 45 koNtekst RatNog PisMa . . . 47 Poetičke linije ratnog pisma . . . 47 Predstavnici ratnog pisma . . . 53 Ratno pismo u romanima irfana Horozovića . . . 65 Dekonstruiranje titologije i ratno pismo u romanu
Milenka stojičića . . . 69 Ratno pismo u romanima Nenada veličkovića . . . 72 južNoslaveNski koNtekst (sRPski i HRvatski
savReMeNi RoMaN) . . . 78 Postmodernistički roman u okvirima južnoslavenske interliterarne zajednice . . . 87 Metafikcija . . . 91 Naziv i pojam metafikcije . . . 91 subjekt teksta, “konvencije” metafikcije i dekonstruiranje teksta . 96 Mebijusova traka i pripovjedne strategije . . . 101 Metafikcija i post mo der nizam . . . 102 Narcističko pripovijedanje – metafikcionalni paradoks . . . 105 Historiografska metafikcija . . . 108 čitalac metafikcije . . . 112 koNtekstualiZiRaNje bosaNskoHeRcegovačke
Metafikcijske strategije ženskog pisma u romanima
bisere alikadić . . . 120 Modeli metafikcije u romanima seada Mahmutefendića . . . 123 kulturološko poimanje rata i glasanje duhova (Šumski duh gorana samardžića) . . . 128 Nova osjećajnost i metafikcija (Ko je zgazio gospođu mjesec asmira kujovića) . . . 133 Ponavljanje historije u romanima jasne Šamić . . . 140 Metafikcija kao realizirana metafora romana (Noći punog mjeseca
Darka lukića) . . . 145 Roman kao metafikcijska utvara (Mirko kovač) . . . 151 MetaPRoZNi asPekti u bosaNskoHeRcegovačkoM PostMo DeR NističkoM RoMaNu . . . 153
tvrtko kulenović . . . 155 književni opus i poetika u romanima tvrtka kulenovića . . . 155 Istorija bolesti kao metafikcija . . . 166
Jesenja violina kao metafikcija. . . 175 Zilhad ključanin. . . 179 PoetikaŠehida . . . 181 fantastična priča o realnom . . . 187 Historija, tradicija i identitet . . . 191 Šehid kao metafikcija . . . 194 teorijski diskurs kao narativ-metafikcija u Knjizi o Tari
Zdenka lešića . . . 197 Nedžad ibrišimović . . . 207
uvoD
sveprihvaćeno mišljenje u današnjim humanističkim naukama jeste da vla-da post mo der na, odnosno post mo der nizam. Neodredljiv i svobuhvatan, post mo der nizam se uspio, bez neke specifične i određene definicije, “im-plementirati” u mnoge sfere društvenog života. Njegovo polje djelovanja nije samo ograničeno na umjetnosti, kao što su slikarstvo, književnost ili arhitektura, već se diskurs post mo der nizma spominje i u medicini, sportu i slično.
Postmodernizam, kažu teoretičari, ne znači ništa i znači sve. ovdje je on označen kao pluralistički pravac, odnosno kao jedno stanje u kojem kolaju određena značenja, tj. značenja koja se proizvode. Pojam je post mo der ne globaliziran i danas je ujednačen svugdje u svijetu. to bi značilo da su se na tržištu književne proizvodnje, ali i proizvodnje književnih vrijednosti, uz dakako sve prisutniju ulogu i mjesto čitaoca, bosanskohercegovački pisci našli rame uz rame sa svojim kolegama širom svijeta.
Predmet istraživanja u ovoj knjizi bio je post mo der nistički roman u ši-rem kontekstu. Dan je pregled pojave post mo der nističkog pripovijedanja (koje u svjetskoj književnosti zaživljava s borgesom) i pojave post mo der-nističkog romana u okvirima zapadnoevropske i američke književnosti te književnosti u okruženju, s posebnim naglaskom na hrvatsku i srpsku književnost.
Poseban značaj pridan je metafikcijskim strategijama i taktikama unutar romana, tako da je u romanima gdje je takva strategija primijećena dana i podrobnija analiza.
Dakle, općenito posmatrajući, predmetom istraživanja u ovom radu bila je realizacija metafikcije u post mo der nističkom romanu, bez obzira na mje-sto njegovog pojavljivanja ili objavljivanja.
Prvi bosanskohercegovački roman javlja se u periodu austrougarske vlada-vine. od tada, sa stanovitim kašnjenjem, postoje poetički modeli romanti-čarskog i realističkog romana, nakon čega slijedi faza modernističkog ro-mana. No, bez obzira na ubrzani razvoj, čak i u doba modernizma prisutno je kašnjenje u odnosu na zapadnoevropsku modernu.
ipak, danas je slika bitno drugačija. bosanskohercegovački roman prešao je put od prosvjetiteljskog preko simboličkog do semiotičkog romana, odnosno romana post mo der ne. Danas ne postoji kašnjenje u odnosu na svjetsku književnu scenu.
Postmodernistički bosanskohercegovački roman javlja se sedamdesetih godina. od ovog trenutka možemo pratiti razvojnu liniju post mo nističkog romana, koji u sebe uključuje cjelokupnu poetiku post mo der-nizma, otvorenosti ka dijalogu i susretanju s Drugim.
Nažalost, post mo der nizam je u bosanskohercegovačkoj književnosti za-živio tek s krvavim ratnim sukobima. Rat je tako neminovno pronašao mjesto i u književnosti. on se tematizira na više načina i u više poetičkih linija od kojih je najvažnija poetika svjedočenja, koja direktno komunicira s kulturom pamćenja. Novi put koji se pokazuje slika je identiteta koji sebi neće dozvoliti ponavljanje zla. barem se nadamo.
osim toga, postoji čitav niz romana koji se služe metafikcijom, ili spo-radično ili kao dio svoje poetike. u radu smo nastojali prikazati i jedne i druge. Da bi slika bila upotpunjena, nastojali smo u teorijskom dijelu pokazati sve aspekte metafikcije, odnosno metaproze (ipak smo napravili distinkciju u odnosu na ova dva književna pojma) i dati pregled njenog pojavljivanja u bosanskohercegovačkom romanu.
ro-maneskna produkcija bosne i Hercegovine pokazala, metafikcija može ko-ristiti bez obzira na temu.
Dakle, ona je prisutna u svim generacija post mo der nističkih pisaca, bez obzira na njihov književni stil ili diskurs. ipak, slijedeći logiku post mo der-nističke poetike u uključivanju teorijskog diskursa s književnim djelom, metafikcija je najuočljivija i najbolje inkorporirana kod onih autora koji dijele poziciju književnog teoretičara i književnika.
također smo nastojali trasirati mapu mogućeg kretanja post mo der-nističkog romana (možda njegovoga kraja?) i označiti mjesta gdje se on spaja ili čak pretače u formu i poetiku nove osjećajnosti.
staNje Post Mo DeR Ne MetaPRoZe
bosanskohercegovačka književnost više ne kasni za zapadnoevropskom. Da li je za to zaslužan razvoj novih tehnologija u kojim je svijet postao svima dostupan, transparentan i nadasve mali, ili razvoj potrošačkog druš-tva u kojem su pisci svjesni da trebaju tržištu ponuditi zanimljiv tekst koji će se lahko čitati? Naime, nalazimo se u svijetu globalizacije, u kojem prelaženje prostora ne predstavlja nikakav problem. Naprimjer, putopis kao književni žanr odavno je na marginama književnih stvaranja. Razlog je tome jednostavan i leži u razvoju novih tehnologija i pojavi interneta. Danas svaki pojedinac koji se iole razumije u virtualni svijet može pronaći na internetu podatke o nekad egzotičnim mjestima i građevinama koje su bile tema putopisaca. svijet je s pojavom avioprijevoza postao mali, jer se za 18 sati može stići u bilo koji dio svijeta.
Prilagođavanje publici u svijetu post mo der ne također je očito i u sve većoj pojavi forme kratke priče. čitaoci više ne čine neku vrstu elite koja ima mnogo vremena za iščitavanje velikih romana. Današnjem čitaocu treba iluzija da čita, i da to radi brzo, jer svakodnevni ritam života sve je brži. Dakako, to se može postići i veoma zahtjevnom formom kratke priče. kako je danas sve roba, tako je i književno djelo roba. ako pisac ne po-nudi štivo koje će prihvatiti široka čitalačka publika, onda slobodno može svoje pero (danas svoj laptop) odložiti u ladicu. Zahtjevi publike i njen ukus, koji je uvijek u mreži određenih značenja i u dijalogu više kultura i kulturalnih kodova, s ne baš pretjeranim estetskim i etičkim načelima, primarni su u određivanju vlastitog diskursa. ako se, pak, pisac odluči na to da ne odgovori zahtjevima publike, onda će doživjeti jedno izdanje i si-gurno osjećanje da će njegovo djelo iščitavati samo oni kojima je to posao, tj. književna kritika.
u kritici se javlja tendencija da se post mo der na već završila i da nastaje nešto novo – nova senzibilnost, novo učenje emocija, new age ili nova osje-ćajnost. Dakako, prisutni su romani koje ne možemo označiti kao tipično post mo der nističke.
a zapaženi su romani koji oslikavaju condition post mo der ne, naravno uz savremeni poetički, metafikcijski diskurs, i to u svim njegovim pojavnim oblicima. smatramo da oni zapravo oslikavaju stvarno stanje post mo der-ne. ovi su romani redefinirali tradiciju i krenuli drugim putevima koji su u okvirima početaka post mo der ne, a u biH bili su pod naročitim utjecajem selimovića i andrića. takve se tradicije ovi romani ne odriču, ali pokazuju da postoji i drugi način, različit od ova dva veoma značajna pisca.
u ovom radu indirektno se ukazuje na tu razliku, čitajući post mo der-nistički roman iz ugla njegove zagledanosti u vlastiti odraz o kojem govori priča o Narcisu i njegovog stanja, ako preslikamo sliku i poimanje post mo-der ne kao stanja iz lyotardove knjige.
Nadamo se da će ovaj rad donekle pomoći narednim generacijama teore-tičara da odrede modele neophodne nam kanonizacije literature u oblasti epike, barem u savremenim kontekstima.
PostMoDeRNistički RoMaN
POjAm POSt mO dER NE i POStmOdERNizmA u OdNOSu NA ROmAN
Postmoderna, ali i post mo der nizam, danas se različito definiraju i različito im se pristupa, iz niza vizura, pozicija ili kultura. No, svi teoretičari, kriti-čari i umjetnici koji se bave post mo der nom slažu se u jednom: ne postoji konsenzus o tome šta je to post mo der na ili šta je to post mo der nizam. Različiti teoretičari umjetnosti stoga različito tumače post mo der nu1 i post mo der nizam.
Za Miška Šuvakovića “post mo der na je posthladnoratovska internacio-nalna kultura svojstvena za post-tehnološko, informacijsko i semiotičko društvo”, kultura koju karakterizira razbijanje ideologija, razvijanje po-trošačkog društva, pluralistička kultura zasnovana na “raskolima”, “pozni stupanj zrele civilizacije, granica koja se ne može preći” (Šuvaković 1995). Postmodernizam je naziv za umjetnosti koje su “1. kritika anomalija i dogmi modernističke ideologije…, 2. definisanje stilova (…) kao posti-storijskih modela…, 3. zasnivanje simulacionističkih estetika…, 4. preis-pitivanje modernizma iz okrilja dekonstrukcije, ‘modernizam posle post-mo der nizma’ (…); 6. post post-mo der nizam je umetnost post post-mo der ne kulture” (Šuvaković 1995).
u Pojmovniku suvremene književne teorije (biti 1997) za post mo der nu pod prvom tačkom vladimir biti piše da je post mo der na “istodobno periodiza-cijski, tipologijski i kulturnopovijesni pojam”. on uz pojam post mo der ne 1 Pojam post mo der ne prvi se put spominje 1917. u knjizi Kriza europske kulture
Ru-dol fa Pannwitza, u kojoj on spominje post mo der nogčov je ka, koji je svakovrstan. Druga upotreba ovog pojma datira iz 1934, kad federico de oniz označava razdoblje u po-dručju književnosti, i poslije toga 1947, kad D. c. somervell uređuje Studiju o histori
navodi i bliske pojmove koji tvore “neku vrstu značenjske ili teorijske obi-telji”: alegorija, autobiografija, autopoieza, autoreferencijalnost, bricolage, ci jep, citat, drugi, egzotopija, interdiskurs, intertekstualnost, ironija, karneval, metafikcija, nadomještanje, neodlučivost, okvir, parodija, pisanje, polifonija, ponavljanje, poststrukturalizam, razlika, raznorječje, subjekt, zrcalo, žudnja. Maurizio ferraris pokušava definirati post mo der no na sljedeći način: “Ri-ječ ‘post mo der no’ ima s ri“Ri-ječi moderno barem jednu zajedničku karakte-ristiku, a to je: neodređenost, višeznačnost, mnogostrukost konteksta u kojem se javlja” (ferraris 1985).
Michael köhler upozorava na pojavu povijesne stvarnosti koja se sve češće uvjetuje neologizacijom post-prefiksacije: “post-povijesno, post-aristotel-sko, post-kršćanpost-aristotel-sko, post-humanističko, post-racionalno, post-liberalno, post-industrijsko, i kao izraz koji obuhvaća sve to – post-moderno” (köh-ler 1985). ovom nizu “postizama”, u našem slučaju post mo der nog možemo dodati i postsocijalističko, postutopističko i postratno, čime se književ-nohistorijski prikaz post mo der nizma na južnoslavenskom govornom po-dručju seli od periodizacijskog na kulturno-povijesno polje.
Mihail epštein (1998) svodi post mo der nizam na hiperpojave: hiperstanja u nauci i kulturi, hipertekstualnost, hiperegzistencijalnost, hiperseksual-nost, hipersocijalhiperseksual-nost, hipermaterijalhiperseksual-nost, hiperrevolucionarnost…
“citatnost umesto samoizražavanja, simulacija umesto istine, igra znakova ume-sto prikazivanja realnosti, razlika umeume-sto suprotnosti – to je postsentimentalni, posttragički, postutopijski svet, opijen vlastitom ponovljivošću i spremnošću da sve završi, da sve upotrebljava kao materijal za poslednju i beskrajnu igru” (epštein 1998: 149). Na kraju svoje knjige Postmodernizam epštein čak razmatra i kraj post mo der nizma nagovještavajući novu sentimentalnost, ali i mogućnost
proto i trans pojava, koje govore o kraju post mo der nizma.2
leslie fielder 1969. u Playboyu objavljuje značajan članak Cross the Bor der Close the Gap, u kojem razmatra poziciju post mo der nističkog pisca i čitaoca:
“gotovo su svi današnji čitaoci i pisci – efektivno od 1955. – svjesni činjenice da mi proživljavamo smrtnu borbu literarne moderne i porodiljske muke post-mo der ne. vrsta književnosti koja je za sebe zahtijevala oznaku ‘post-moderna’ (s tom
2 No, tu leži jedan od temeljnih paradoksa kad se govori o krajevima/endizmima.
drskošću kao da ona reprezentira najveći napredak u senzibilnosti i formi i kao da nakon nje ‘novost’ više ne bi bila moguća) i koje je pobjednički pohod počeo nešto prije Prvog svjetskog rata, a nešto vremena nakon Drugog je okončao, ta je vrsta mrtva, ona pripada povijesti, a ne zbilji. Za roman to znači da je vrijeme Prousta, joycea i Manna prošlo, kao što su i u lirici t. s. eliot i Paul valery passe” (fielder prema Welsch 1993).
leslie fielder osjetio je novo stanje post mo der ne u kojem se ukidaju gra-nice elitizma i pop-kulture, u kojem se kritičari demistificiraju i u kojem se ponori između publike i djela, ali i publike i autora zatvaraju. u istom članku on nastavlja:
“Postmodernizam pruža jedan primjer mladoj masovnoj publici te potiskuje izvjesne zastarjele i nevoljne kritičare iz njihova nekadašnjeg elitnog statusa, utoliko što nudi slobodu koja te kritičare u mislima više plaši nego ohrabruje. Postmodernizam zatvara ponor između kritičara i publike, čak ako se pod kri-tičarom razumije vodič u pitanjima ukusa, a pod publikom njegovo sljedništvo. važnije je da kritičar zatvara ponor između umjetnika i publike ili, u svakom slučaju, između profesionalizma i amaterstva u umjetnosti. sve drugo dolazi sasvim logično. (...) Zatvoriti ponor znači ujedno i prekoračiti granicu između čudesnog i vjerovatnog, zbiljskog i mitskog, građanskog svijeta s budoarom i držačem za knjige i carstva, kojeg se dugo običavalo označavati kao bajku, a koje, na koncu, nestaje u dimu otkačene fantasterije” (fielder prema Welsch 1993). Postmoderni pisac tako postaje dvostruki agent “u istoj mjeri kod kuće i u realnosti tehnologije i u sferi čuda” (fielder prema Welsch 1993) i prema tome, zaključuje Welsch, spreman za ekskurzije u polje mita ili dimenzije erotike.
“višejezičnost je, a ne niveliranje, kraljevski put književnosti post mo der ne. ona je označena višestrukom, najmanje dvostrukom strukturom što vrijedi semantički kao i sociološki. ta literatura stvara vezu kako između zbilje i fikci-je, tako i između elitnog i popularnog ukusa. time je 1969, dakle deset godina nakon početka debate o književnosti post mo der ne, dostignuta ubuduće trajna te i za ostala područja obvezatna temeljna formula: post mo der na je ondje gdje se prakticira načelni pluralizam jezika, modela i načina postupanja, i to ne u puko različitim djelima, nego u jednom te istom djelu, dakle interferencijski” (Welsch 1993).
1. protuslovlje (bold M.b.) : tekst poništava samog sebe i predstavlja tekst u kojem je pripovjedač osuđen da oscilira između nepomirljivih želja i tvrdnji;
2. permutacija: i metaforski i metonimijski način pripovijedanja sadrži odabir; pri odabiranju nešto moramo izostaviti; post mo der nistički se pisci često pokušavaju oduprijeti tom zakonu tako da u isti tekst uklope pripo vjedačke tokove koji se međusobno isključuju;
3. prekinuti slijed: post mo der nizam sumnja u neprekinut slijed i razbija ga;
4. slučajnost: razbijeni slijed često djeluje kao plod slučajnosti, dok je za-pravo slučajnost inscenirana;
5. prekomjernost: neki su post mo der nistički pisci metaforska i metonimij ska sredstva namjerno tjerali do krajnosti, eksperimentirali s njima dok ih nisu gotovo uništili, podvrgnuli ih parodiji i burleski i tako nastojali izbjeći njihovoj tiraniji;
6. kratak spoj: na najvišem nivou uopćenosti na kojoj možemo primijetiti razliku između metafore i metonimije – književnost metaforska, a neknji ževnost metonimijska. Književni je tekst uvijek metaforičan zato što ga u interpretaciji primjenjujemo na svijet kao totalnu metaforu. Taj proces interpretacije pretpostavlja da postoji jaz između teksta i svijeta, između umjetnosti i života. Postmodernizam pokušava izazvati kratak spoj izme đu njih s namjerom da šokira čitaoca i tako se odupre konvencionalnim kategorijama književnog izraza (lodge 1988: 272-290).
Navedene karakteristike mogu se pronaći u post mo der nističkim romanima. Postmodernizam u književnosti možemo posmatrati i kao kritiku i de-konstrukciju književnosti modernizma, koja se javlja od sredine šezdese-tih godina do danas.
karakteristični aspekti i, time, definicije post mo der ne književnosti, po mi-šljenju Miška Šuvakovića (1995), očituju se u četrnaest teza:
književnosti. Naročit iskorak pri tome je u redefiniranju tradicije unutar nacionalnih okvira književnosti. Pored prve generacije post mo der nista, druga generacija u potpunosti zasniva kritički odnos spram modernizma i teorija moderne te njenih filozofskih ideja.
2. uvođenje intertekstualnosti; post mo der ni umjetnički tekst, naglašava Šuvaković, nema autonomna estetička značenja;
intertekstualnost je u bosanskohercegovačkom romanu ustaljena praksa. Nekoliko romasnijera uspjelo je u svojim tekstovima napraviti intertekst (tvrtko kulenović, irfan Horozović, Zilhad ključanin, Dževad karaha-san). Drugi su se, pak, služili nekim od teorija citatnosti (Nenad veličko-vić, Nedžad ibrišimoveličko-vić,vitomir lukić i Dario lukić).
3. post mo der na književnost egzistira kao biblioteka, zbirka ili mnoštvo raz-li či tih jednakovrijednih “jezičkih igara”;
ovakvi stavovi babilonske biblioteke potječu od borgesove proze. u bo-sanskohercegovačkoj književnosti ovu ideju ostvaruju Nedžad ibrišimo-vić, Dževad karahasan i tvrtko kulenoibrišimo-vić, recimo u zbirci priča Tragom crne žuči. u okviru južnoslavenske interliterarne zajednice u hrvatskoj književnosti postoji niz pisca koji ostvaruju poetiku koju zasniva borges, a u srpskoj je najpoznatiji Danilo kiš.
4. post mo der na je književnost pluralistička u tom smislu što:
a) istovremeno i jednako postoje različite književnosti (visoka i popular-na; nacionalna, internacionalna i transnacionalpopular-na; savremena i historij-ska), ili, kako piše epštein (1998: 51), “post mo der nizam briše opozici-ju između elitističke i masovne kulture”;
b) ne postoje čvrste granice između umjetničkih disciplina, književnih ro-dova i žanrova;
Pisci pri tome miješaju ili ukidaju granice između žanrova. tako karahasan u Istočnom diwanu miješa filozofski diskurs islamske filozofije s detek-tivskim žanrom. ili tvrtko kulenović u Istoriji bolesti miješa biografski žanr i romaneskni žanr s radiodramom. Pri tome je promijenjena i granica rodova: dramski je tekst u proznom, zatim se ubacuje i lirski, a u okviru ukidanja granica u romanu se mogu pronaći modeli kombiniranja književ-nog teksta i eseja, kao u romanu Knjiga o Tari Zdenka lešića. sličan pri-mjer pronalazimo u romanu vlade Mrkića Istočno od zapada, gdje se tekst stilski miješa s novinarskim, odnosno žurnalističkim.
5. ukazuje se na pojmove razlike (differance, fr.) i razlikovanja (differant, fr.) kao bitnih odrednica post mo der ne kulture, književnosti i književ-nog teksta. Postmoderno književno djelo jeste i mimezis razlika i ras kola, odnosno heterogenosti i nekonzistentnosti historijskih izraza i reprezentacija;
u ovom se radu čitav post mo der nistički roman promatra kao roman razli-ke. više o toj ideji u dijelovima koji slijede.
6. u post mo der ni je izvedena kritika pojma originalnosti kao izvornog im pulsa stvaranja;
ova teza naročito je izražena u romanima u kojima se realiziraju metafik-cionalne strategije. originalnost je želja modernih pisaca. Postmoderni-stički pisci oslanjaju se na ideju aleksandrijske biblioteke i na čitav skup citata iz kojih realiziraju i vlastite tekstove. Postmodernistička književnost ne teži originalnosti, već naglašava citatnost.
7. utvrđivanje ekletičkog karaktera književnog teksta;
sve-ga sa svačim (Istorija bolesti tvrtka kulenovića) ili spajanje protivrječnosti, pogotovu na polju kulture (romani jasne Šamić).
8. utvrđivanje odnosa arbitrarnosti: od znaka do društvenih odnosa; usuđujemo se reći da je većina post mo der nističkih pisaca ovoga svjesna, naročito u modelima ratnog pisma. Znaci u arbitrarnom sis temu uvijek imaju de sosirovski odnos oznake i označenog. Postmodernistička književ-nost ukazuje na ove odnose i propituje njihovu “vezu”. Zaključak je da se značenje proizvodi unutar određene kulture. Na ovom bismo mjestu ista-knuli Horozovićev roman Berlinski nepoznati prolaznik, u kojem je upravo prikazan sudar znakova ratne traume i berlinskog života, gdje se znakovi bore za prevlast unutar svijesti glavnog lika. istim postupkom Horozović se poslužio i u romanu Slučajni čov je k, u kojem se tačno pokazuje šta znači promjena znakova i značenja u okvirima novonastalih društvenih odnosa. 9. ukidanje velike naracije;
ukidanje velike naracije, ili ukidanja velike naracije socijalizma, postalo je opće mjesto u većini bosanskohercegovačkih post mo der nističkih romana, barem kad se govori o velikim nacionalističkim i/ili ideološkim naracijama. Pri tome je zanimljivo postaviti pitanje kuda ide post mo der nistički roman u bosni i Hercegovini? Da li će pisci reagirati na pojavu novih velikih nara-cija, ili će pokušati dekonstruirati dominantne ideologije?
ukidanje velike naracije u bosanskohercegovačkom post mo der nističkom romanu teklo je postepeno. Ne postoji nijedan roman koji na direktan način u književnoumjetnički oblikovanom diskursu govori o raspadanju jedne ideje i ideologije. Međutim, postoji čitav niz romana koji ukidaju ve-liku naraciju ideološkog diskursa, na indirektan način ili zauzimajući rela-tivističku poziciju marginaliziranog. Za primjere možemo navesti romane Šehid, Kazanova u savezu komunista, Istoriju bolesti, Šahrijarovprsten. Dakle, ako se direktno ne kritizira ili ne ukazuje na ideologičnost jednog diskursa (u ovim romanima to je uglavnom obračun sa socijalizmom), onda se uvode, postupcima fokalizacije, mali glasovi koji, suprotstavljeni Velikoj priči, daju svoje viđenje stvari. ili to čini subjekt koji ne pristaje na ideologizaciju, ili ne pristaje na novi oblik ideologije, pa se gubi u mnoš-tvu mogućnosti za uspostavljanje identiteta, kao u Berlinskom nepoznatom prolazniku ili Jesenjoj violini.
uvijek se donosi s nekom humornom epizodom (koja ujedno ostavlja go-rak talog u ustima pripovjedača), ili se ono ironizira ili parodira. uglav-nom, njegovo se ime spominje s jednom dozom razočarenja.
10. specifične procedure u proizvodnji književnog teksta, kao što su citatnost, kolaž, montaža, bricoulage, fragmentizacija, fraktalizacija, simulacija, mimezis mimezisa, hipertekstualnost, dekonstrukcija kao arheologija znanja, proizvodnja simptoma kao ukazivanje da tekst nije samo ar-tefakt te tekstualna produkcija kao arbitrarna medijska proizvodnja i upotreba aktualnog ili historijskog tekstualnog značenja.
11. subjekt književnog teksta nije biološki i psihološki subjekt pisca koji piše tekst;
Najbolji primjer za to jest pozicija pripovjedača – šehida u istoimenom romanu Zilhada ključanina.
12. kritika logocentrizma, gdje se tekst identificira s pismom i pisanjem; ova teza navodi na misao o praznoj oznaci. Postmodernistički pisci u svo-joj skepsi ne pošteđuju ni jezik kao građu za svoje stvaranje, pa se u jed-nom trenutku mogu zapitati da li i jezik, kao skup znakova i oznaka koje postaju proizvoljne, može opisati stanje u kojem se nalazi jedno društvo i subjekt koji je isto tako bitno omeđen i određen jezikom i jezičkim praksa-ma koje se različito realiziraju. u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici taj kontekst ovisi o kulturi kojoj pisac pripada. jedini takav primjer sumnje u jezik koji se može realizirati na bezbroj načina u sintaksički ispravnim, ali značenjski ispraznim rečenicama jeste u romanu Boja kućne građe se-lima arnauta. Pri tome se uočavaju simbolični odnosi književnosti kao kuće, a građe kao jezika. konkretna je građa različita, ali je različita i njena boja, koja varira u ovisnosti o vremenskim uvjetima, naprimjer. tako je i u ovom romanu. u mnoštvu lijepo sročenih rečenica mi ne možemo opisati ili objasniti stanje ljudi u ratnoj situaciji. umjesto toga mi to stanje samo naslućujemo, kao što naslućujemo i boju kućne građe, čiju boju nikada ne možemo sa sigurnošću odrediti.
13. post mo der nistički tekst potencijalno je mogući književni i umjetnički svijet;
ova se mogućnost skoro u pravilu realizira u metafikcijskim romanima. 14. post mo der na književnost realizira moći smrti književnosti i rođenja
i ponovno, ali na simboličkoj ravni ova ideja smrti romana i romana poslije romana realizira se u metafikcijskim romanima. o smrti Narcisa i njego-vom ponovnom rođenju, ali u novoj formi kao metonimiji romana bit će više riječi u poglavlju Metafikcija.
iz svega napisanog uočavamo da se, barem u poetičkom smislu, književni teoretičari slažu u tome šta jeste, odnosno šta bi trebala biti post mo der-nistička književnost.
Možemo se složiti s Miškom Šuvakovićem kad kaže da je “svaka definicija post mo der nističke književnosti (...) tek definicija za specifičnu upotrebu i posebne fragmentarne slučajeve tekstualne produkcije” (Šuvaković 1995). jedan takav individualistički pristup uvijek je dobar u kritičkom diskursu post mo der nističke književnosti.
Međutim, bitno je naglasiti da su barem neke od ovih navedenih defini-cija post mo der nizma posredno ili naporedno utjecale na književnost, a samim tim i na post mo der nistički roman. stanje koje zatječemo u roma-nesknoj produkciji dvadeset prvog stoljeća zrcali gore navedeni pokušaj definiranja.
s druge strane, mogli bismo u nedogled navoditi definicije post mo der ne i post mo der nizma, sve dok postoje književni teoretičari, filozofi, sociolozi, lingvisti i drugi koji se njima bave. Zapravo, lahko je uočiti da postoji jedna pluralnost stavova u post mo der noj misli. Zaključak koji se nameće jeste da svi ravnopravno polažu legitimnost na znanje šta je to post mo der na, i naravno daju odgovor na to pitanje.
“Pokušaji da se definiše post mo der nizam su se pokazali ozloglašeno nezadovo-ljavajućim. i to u tolikoj meri da je jedan od standardnih poteza u igri definisa-nja post mo der nizma postala izjava da su se pokušaji da se on definiše pokazali ozloglašeno nezadovoljavajućim. tako, na primer, britanski književni teoretičar brajan Mekhejl (brian McHale) svoju Postmodernističku književnost započinje na sledeći način: ‘Postmodernistički? Nema apsolutno ničega u vezi ovog termina što bi se moglo smatrati neproblematičnim, ničega što bi se moglo smatrati u potpunosti zadovoljavajućim’” (lusi 1999: 118).
LEGitimNOSt zNANjA POSt mO dERNiStiČKOG ROmANA i tiPOVi PRiČA(NjA)
Na stanje legitimnosti znanja i prava na svoju priču prvi je ukazao fran-soa lyotard u danas glasovitom djelu Postmoderno stanje (lyotard 1988). već u ovom djelu naglašava se problem legitimacije i pitanja statusa znanja. fransoa lyotard govori o ukidanju tri velike priče, zapravo tri velike me-tapriče: o emancipaciji čovječanstva, teleologiji duha i hermeneutici smisla (Welsch 2000: 44).
“u djelu Postmoderno stanje lyotard dokazuje da živimo u razdoblju u kojem su ‘glavne naracije’, koje imaju svrhu da legitimiziraju, u krizi i da propadaju. te su naracije ili sastavni dio glavnih filozofskih sis tema, kao što su kantijalizam, hegelijanizam i marksizam, ili su njima implicirane. u tim sis temima iznosi se stav da historija napreduje, da nas znanje može emancipirati, kao i da sve znanje stoji u nekoj tajnoj vezi” (butler 2007: 15).
u decentraliziranom svijetu (proizvodu post mo der nog stanja) nema više velike priče, ona je dokinuta. Postoji niz glasova koji s pozicija nekadašnje margine pričaju svoju priču, polažući pravo na legitimnost znanja i ulazeći u jezičke igre oznaka, dekonstrukcije i konstruktivizma.3 kako je Velika naracija dokinuta, i kako se svijet Moderne urušio, otvorio se put novim mogućnostima i u društvenim preokretima (1968. godina; pad berlinskog zida, gvozdena zavjesa i kraj hladnog rata), i u neodređenosti jednog stanja rodila se post mo der na.
“Paradigma je post mo der ne kulture i post mo der noga znanja pluralnost (mišljenje i izražavanje u razlikama i drugostima), njezin je subjekt di-jalogičan, a u krajnjim slučajevima, kao kod lyotarda, završava u estet-skoj igri i paralogiji – bez mogućnosti bilo kakva univerzalnoga znanja i općeprihvatljive istine” (oraić-tolić 2005: 11-12). umjesto da su pisci post mo der nističkih romana usmjereni na neku ideju ili na modernističku svjesnost da sve ima neki viši cilj i smisao, oni kreiraju moguće svjetove plurala u kojem stvaraju relativističku igru koja se multiplicira (igra s tek-stom, s načinima pripovijedanja, s čitaocima, pa i sa samim sobom u
citnoj citatnosti, ali i autorefleksivnosti). lyotard je ukazao na jezičke igre teksta: propitivanja denotativnosti i performativnosti.
Na scenu tada stupaju jezičke igre, kao i svjesnost o bitnosti jezika u ži-votu pojedinca. autori i teoretičarke okreću se ka procesima stvaranja, a od mimetičkih igara oponašanju stvarnosti. Drugim riječima, od mimeze produkta prešlo se na mimezu procesa.
No, taj proces ujedno je značio i konstrukciju nove stvarnosti. Postmoder-nisti su zaključili da žive u svijetu znakova, u carstvu znakova.4 Pri tome smo izloženi “ čistoj i nasumičnoj igri označitelja koju nazivamo post mo-der nizam, a koja više ne proizvodi monumentalna djela momo-dernističkog tipa, već stalno premeće odlomke tekstova koji već postoje, konstruktivne elemente starih kulturnih i društvenih proizvoda (u) nekakvu uzvišenu kr-pariju: u metaknjige koje žderu druge knjige, metatekstove u kojima su sli-jepljeni komadići drugih tekstova”, kako to frederic jameson zaključuje u Postmodernizmu i videotekstu (cit. prema butler 2007: 112). Dakle, u igri je poetika intertekstualnosti koja je u bitnoj mjeri zastupljena u post mo der-nističkom romanu, koji ne možemo gotovo ni zamisliti bez te igre. s druge strane stoji fond arhitekstova iz kojih se, bez ikakvog oblika originalnosti ili težnje ka originalnom, crpe ostali tekstovi. odnosno, oni se u postteh-nološkom društvu proizvode, i ne samo oni nego i sve ostalo, pa tako i tekst, koji nastoji biti samo dijelom konstrukcije kulture jednog društva. Pri tome je bitno naglasiti da je tekst “posljedica značenja i vrijednosti koje cirkulišu u trenutku njegovog nastanka” (belsey 2003: 37). čitava ova faza može se svesti pod ontološki i radikalni konstruktivizam, i dekonstrukciju, naravno.
Pisci post mo der nističkih romana svjesni su da ne mogu u potpunosti osli-kati ili opisati svijet oko sebe, ali su isto tako svjesni da putevima fikcije mogu potkopati svaku univerzalnost ili heterogenost. tako se stvara sli-ka post mo der nističkog pluralizma i općeg relativizma. u tom proizvođe-nju značenja, slike, kulture, identiteta post mo der nistički pisci odlučili su pokazati i proizvodnju teksta. Na toj osnovi samosvjesne proze, koja ne sumnja u vlastitu fikciju i konstruktivizam, javila se i metafikcija, koja nam predočavanje svijeta predstavlja u drugom svjetlu.
“izvesna verzija post mo der nizma, (...) mogla bi iz ovoga zaključiti da ne postoji ništa ‘ispod’ površine bilo kog teksta. Ne postoji nikakav apriorni (autorski) ili bazični (strukturalni) izvor ili mehanizam koji upravlja tokovima značenja
između tekstova i njihovih primalaca (ili između romana i čitalaca): postoji jedino ‘igra’ tekstualnih površina. umesto značenja-koje-treba-izraziti, postoji samo značenje-kao-igra” (lucy 1999: 44).
Ni stvarnost i odnos prema njoj nije pošteđen. stvarnost izmiče, jav-lja se nova stvarnost, hiperrealnost, i svijet zapada u hiperstanje (epstein 1998).
KNjižEVNOSt šutNjE PREmA POSt mO dER NiStiČKOm ROmANu / mOdERNA PREmA POSt mO dER Ni
Postmodernistički roman poliglasja direktno se suprotstavlja “književnosti šutnje”, o kojoj piše ihab Hassan (1992) u Komadanju Orfeja. on u ovoj svojoj knjizi spominje fenomen šutnje koju su zastupali modernistički pis-ci. orfej, nestajući, ostavlja za sobom instrument bez struna. Moderni ga nasljeđuju. “Njihova pjesma šutnje odgovara antičkoj rečenici s migovima transcendencije, prema gore ili prema dolje. i kako njihov glas niječe zvuk, tako njihova vizija otklanja posredovanje. (...) tako hitamo od romantizma do post mo der nističke scene. ta književnost šutnje opasuje šutnju punine, i drugu šutnju praznine. (...) u ovo možemo biti sigurni: forme šutnje zaoku-pljaju jedna drugu, a tišina sama iznenada se pretvara u govor” (Hassan 1992: 14-15). Dalje on navodi deset tačaka u kojima na analitičko-filozofski način pristupa metafori šutnje.
Prema njemu, šutnja se odnosi na avangardnu književnu tradiciju i implicira otuđenje od razuma, društva i povijesti, redukciju svih angažmana u stva-ranju čov je kova svijeta. Nasuprot ovakvim stavovima post mo der nizam an-gažira pojedinca, on uključuje razum, društvo i historiju i kritički se odnosi prema njima. Pisci post mo der nističkih romana pokazuju da je historija, kao i sve ostalo u njihovom svijetu, zapravo ljudski konstrukt i samo još jedna od formi priča(nja) koja se može pričati različito u odnosu na politiku, ideo-logiju ili kontekst. Postmodernistički pisci, za razliku od modernističkih, ne propagiraju otuđenost. Zapravo suprotno, oni se žele uključiti u sve oblike društvenih praksi, pa makar ne bile njihove vlastite. ovakav oblik globaliza-cije izrodio je i određene razlike u pristupu konstruiranju svijeta oko sebe, a što se opet veže za društvenu “stvarnost” samih pisaca.
društvom blagostanja, ima sasvim obične, svakodnevne teme, gotovo ap-surdne, u kojima se subjekt teksta rastače u jedan oblik krize. David lodge (1988: 269) ističe da je “apsurdna” čov je kova sudbina jedna od tema koje nalazimo u mnogim djelima post mo der nističke književnosti. Pisci južnosla-venske interliterarne zajednice dijelili su povijest, razaranje ideološke potke socijalizma, pa samim tim i teme, tako da su teme apsurdne čov je kove sud-bine ili neke praznine zaobiđene. No, bitno je istaknuti da se u poetičkom smislu, odnosno u načinima pripovijedanja ili elementima naratologije, ovi pisci ne razlikuju od svojih evropskih ili američkih kolega. ipak, razlika koja je primjetna ogleda se u stanovitom kašnjenju u realizaciji pojedinih post mo-der nističkih taktika.
sve bliže poziciji nekadašnjeg centra. Na scenu stupaju do tada nevidljive aveti, koje su bile bez glasa i bez jezika, bez identiteta i bez bilo kojeg oblika prava. stoga se javlja postkolonijalna kritika, žensko pismo, lgbt-literatura, cyber estetika i cyber književnost, a svi oni koji se ne mogu udomiti u neki od diskursa prisiljeni su praviti neki svoj, lični, individualni diskurs. a u propi-tivanju vlastitog identiteta na polju Drugog (kako nas uči lacan) pojavljuje se praznina koju treba ispuniti. Da li će se ona ispuniti osjećanjem nemoći, pa stoga i apsurda, ili poljem odgođene i stalno odlagane želje, odluka je pojedinačnog subjekta. tako se opisuje slika jednog stanja, što je i tematski pojašnjeno u fusnoti.
bosanskohercegovački post mo der nistički pisci nisu imali takvih problema. Njih je čekao posao poetike svjedočenja u okviru ratnog pisma. također, oni su imali zadatak da uspostave nova poetička načela, drugačija od moderni-stičkih. i kao treće, trebali su završiti (iako iz dalje pozicije) razaranje soci-jalističke ideologije, tako da će ličnost (i lik) tita kao utjelovljenja i glavnog predstavnika takve ideologije biti relativno često spominjan u djelima bh. pisaca, uglavnom u negativnom kontekstu.
čini nam se da je najbolja polazišna tačka u opozicioniranju moderne i post mo der ne u tipovima znanja koje one propagiraju a koji su suprotni.6 Paradigma modernoga znanja utemeljena je u Hegelovoj filozofiji apsolut-nog duha.
“istinsko je znanje po Hegelu cjelovito (‘istina je cjelina’), esencijalno (uteme-ljeno je u biti, tj. apsolutnom duhu), logično (‘sve što je umno je zbiljsko, a sve što je zbiljsko je umno’) i dijalektično (put kojim apsolutni duh prolazi kroz sva područja i u čaroliji teza – antiteza – sinteza pounutruje, tj. spoznaje cijeli svijet)” (oraić-tolić 2005: 12).
Nije teško sada anticipirati ove teze i dovesti ih u vezu suprotnosti s post-mo der nizpost-mom. u romanima post post-mo der nizma nema cjelovitosti, esenci-jalnost se rasipa u niz vizura i subjekt nije cjelovit, logično se sada seli u hi-perrealno ili u cyber prostor, koji ima logiku drugoga reda, dok se spoznaja cijelog svijeta nikako ne može postići.
u opozicioniranju modernizma naspram post mo der nizma možemo se pos lu ži ti i Hasanovom shemom razlike (Hassan 1987: 91-92):
Modernizam Postmodernizam
Romantizam/simbolizam Patafizika/dadaizam
forma (konjuktivna, zatvorena) antiforma (disjunktivna, otvorena)
Namjera igra
Dizajn Šansa
Hijerarhija anarhija
Mastery/logos iscrpljenost/tišina
objekt umjetnosti/završeno djelo Proces/performans/hepening
Distanca Participacija
kreacija/totalitarizam Rastvaranje/dekonstrukcija
sinteza antiteza
Prisutnost odsutnost
centriranje Disperzija
žanr/granice tekst/intertekst
semantika Retorika
Paradigma sintagma
Hipotaksa Parataksa
Metafora Metonimija
selekcija kombinacija
korijen/dubina Rizom/površina
interpretacija/čitanje Protiv interpretacije/pogrešno čitanje
označeno oznaka
lisible (Readerly) scriptiple (writerly) Narativ/velika priča antinarativ/mala historija (grande Histoire) (Petite Histoire)
Master kod idiolekt
simptom želja
tip Mutant
genitalno/falično Polimorfno/androginično
Paranoja Šizofrenija
Porijeklo/uzrok Razlika – razlikovanje/trag
bog, otac sveti Duh
Determiniranost Nedeterminiranost
transcedentnost imanentnost
ovakvo opozicioniranje pojmova zrcali ideje iz različitih “polja”: retorič-kih, lingvističretorič-kih, filozofsretorič-kih, antropološretorič-kih, teorijsretorič-kih, psihoanalitičretorič-kih, političkih, pa čak i teoloških. No, ihab Hassan odlučuje se za ovakvo opo-zicioniranje upravo zbog već spomenutog pluralizma u post mo der nizmu. u istoj knjizi (Hassan 1987) u tekstu Pluralizam u post mo der noj perspek tivi naznačava još jedan od mogućih puteva u svijetu post mo der nizma i, naravno, u svijetu post mo der nističke proze. u post mo der nističkom kul-turnom polju on izdvaja nekoliko karakteristika koje, uz gore spomenutu opoziciju, mogu biti putokazom tome šta je to post mo der nistički roman. Dakle, navode se:
1. Indeterminiranost. – “ovo uključuje sve vrste dvoznačnosti, prekida i zamjena koje utječu na znanje i društvo. Mislimo na princip neizvjesno-sti Wernera karla Heisenberga, dokaz nekompletnoneizvjesno-sti kurta godela, paradigmu thomasa kuhna i dadaizam nauke Paula feyerabanda.” 2. Fragmentacija. – Prema Hassanu, post mo der nisti teže
fragmentarno-sti jer fragmenti pretendiraju na ifragmentarno-stinu. fragmentacija ukida totalitet. otud interes za kolaž, montažu, metonimiju, a ne metaforu, šizofre-niju, paranoju. “Zbog toga također imamo rakurs ka paradoksu, para-logiju, parabazu, parakritiku, otvorenost ka isprekidanosti, nepotvrđe-nim marginama.”
3. Dekanonizacija. – u općem obliku ovaj postupak odnosi se na sve vrste kanona koji se mogu naći u okvirima jedne kulture.
4. Odsustvo vlastitosti i odsustvo dubine.7 – “Postmodernizam napušta tra-dicionalno poimanje vlastitosti, simulirajući njezino brisanje – lažna monotonija bez uspostavljanja odnosa unutra/vani ili njihovih opozita, self-multiplikacije, self-refleksije.”
5. Nemogućnost predstavljanja. – Za razliku od svojih predaka, post mo-der na je umjetnost irealna, aikonična. Postmomo-derna literatura traži svoje limite, zabavlja se sa svojom “istrošenošću”, ujedno se igrajući s modelima svoje (re)prezentacije.
p aradigme mi se okrećemo igri, dijalogu, polilogu, alegoriji, samore-fleksiji – jednom riječju ironiji.”
7. Hibridizacija, ili mutantna replikacija žanrova, koja uključuje parodi-ju, travestiparodi-ju, pastiš. – Redefiniranje, deformacija kulturalnih žanro-va uključuje ekvižanro-valentne modele: “parakritiku”, “novi žurnalizam”, “nonfiction novel” te promiskuitetnu kategoriju “paraliterature” ili “treshold literature”.8
8. Karnevalizacija. – o karnevalizaciji je već dosta pisano, i ovdje se od-nosi na bahtinovo shvatanje.
9. Performans, učestvovanje. – kako praznine moraju biti popunjene u sveopćem obliku neodređenosti, učestvovanje je nužno. “Postmoderni tekst, verbalni ili neverbalni, poziva na performans: on želi biti napi-san, revidiran, na njega se mora odgovoriti i s njim se treba poigrati. Zaista, mnoga post mo der nistička djela nazivaju sebe performansom, kako prelaze iz žanra u žanr. kao performans, umjetnost (ili teorija kojom se bavi) objavljuje svoju slabost prema vremenu, smrti, publici ili Drugome.”
10. Konstruktivizam. 11. Imanentnost.
Robert jauss u studiji Promjena paradigme u književnoj znanosti (jauss prema oraić-tolić 2005: 17) razlikuje sljedeće paradigme u novovjekov-nom znanju o književnosti:
“1. imitaciju (književnost i umjetnost od renesanse do klasicizma);
2. historizam (od romantike do pozitivizma, književnost i kultura vezane uz pojedinca);
3. estetski formalizam i imanentizam (ruski formalizam, strukturalizam, književne teorije 20. stoljeća od Dilteya do kraja šezdesetih);
4. vlastitu teoriju recepcije kao novu paradigmu, uvođenje čitatelja u obzor književne komunikacije (nadilaženje imanentizma, književnost u razli-čitim kontekstima).”
Postmodernistička književnost ukida ove dvije paradigme. u historiz-mu 19. stoljeća, naglašava oraić-tolić, književnost se utemeljuje u dvama izvanknjiževnim aspolutima: Pojedincu i Narodu. Duša pojedinaca i ko-lektivna duša naroda postaju bitne teme, a povijest književnosti dominan-tnom teorijskom praksom. “Historizam je najveća i najljepša metapriča o emancipaciji pojedinca i naroda koju je zamislila moderna kultura, a ispri-čalo moderno znanje o književnosti” (oraić-tolić 2005: 19). Postepena promjena paradigme rezultirala je u tome da se književnici udalje od mo-dernističkih projekata historizma i imanentizma i da od totalnosti svoj put usmjere ka pluralnosti, od cjelovitosti ka razlikama, “od metafizičke ute-meljenosti prema konstruiranosti znanja, od smislene cjeline prema auto-poetičnim sustavima” (oraić-tolić 2005: 21). Nakon Kraja velikih pripovi jesti i kritike logocentrizma, odnosno kraja logocentrizma (pojam Derridin) uslijedilo je post mo der no znanje.9
tiPOVi POSt mO dER NOG zNANjA
Postoje četiri oblika post mo der noga znanja koji nam se čine bitnim i u definiranju post mo der nističkog romana. Prema oraić-tolić (2005: 62), to su:
“1. radikalni nominalizam – negacija i pražnjenje svih pojmova, ideja, smi-slova i same mogućnosti sustavnih teorija;
2. ludistička apokaliptika, krajologija i smrtologija (“endizam”) – proglaša-vanje kraja ideja i institucija koje su obilježile modernu kulturu; 3. umjereni ili kulturološki konstruktivizam – ideje, prakse, identiteti,
insti-tucije smatraju se društvenim konstruktima, tj. kulturnim tvorbama; 4. radikalni ili ontološki konstruktivizam – nema ničeg što nije društveni
konstrukt, sve je tekst, sve je kultura.”
Pisci koji su se našli u društvenom kontekstu tranzicije i postratnog pe-rioda na području bivše jugoslavije imali su pred sobom čitavo polje za eksperimentiranje, ali i mogućnost da uspostave temelje novoj koncepciji znanja. Zijev koji je nastao raspadom socijalizma i krvavim ratovima na području balkana donio je, uz patnju, i post mo der nu. u slučaju tzv. ratnog pisma, pisci su se donekle oslonili na realističko opisivanje i prikazivanje krvavih zbivanja i tragedije, ali su u tom slučaju na poetički način otkrivali vlastitu poziciju i poziciju subjekta teksta. Nerijetko se pisci služe metafik-cijom da ne bi bili anahroni. ukazivanje na konstruktivizam bilo je, dakle, na nivou tekstualne produkcije, a ne na prikazivanju stvarnosti. upućujući na ratne događaje i ličnu tragediju bosanskohercegovački su pisci u okviru svojih romana pribjegavali umnožavanju mogućih svjetova, i na taj su na-čin izbjegli ideologiziranosti diskursa. oni, zapravo, postavljaju ontološka pitanja koja navodi brian McHale (1987). s druge strane, postratna proza pribjegava dokumentarizmu i autobiografizmu kako bi dobila pravo legiti-miteta nad istinom i zbiljom. tipovi znanja nisu kanonizirani. Danas pisci uglavnom realiziraju četvrti tip post mo der nog znanja.
dekonstrukciji i metatekstualnosti.10 Pisci sada stvaraju pravila dok pišu, poigravaju se s tekstom, ulaze u zone intertekstualnosti, muzealnosti i aleksandrizma, gdje svaki tekst nužno zalazi u drugi tekst i određuje ga, s jedne strane, a s druge strane (intertekstualno i/ili intermedijalno) ulazi u komunikaciju s drugim tekstovima.
u takvoj poziciji javlja se i posebna vrsta proze koja se označava kao sa-mosvjesna proza, koja na posredan ili neposredan način daje komentare o mimezi procesa pisanja, ili se odnosi kritično prema samoj sebi, ili pak pravi igru u izjednačavanju lika s piscem, a onda i s autorom djela. ujedno se na taj način promatraju odnosi/problemi stvaranja umjetničkog djela. Pri tome, tekst je svjestan svoje artificijelnosti, što zorno pokazuje. to je metafikcija, odnosno metaproza.
10 Metatekst treba razlikovati od metaproze ili metafikcije. Detaljnije objašnjenje
PERiOdizACijA, tiPOLOGijA i KuLtuRNOPOVijESNi OKViR POSt mO dER NiStiČKOG ROmANA
u ovakvoj slici post mo der nog stanja i decentralizacije ne postoji precizno ili koherentno mjesto definiranja post mo der nističkog romana.
ipak, uvjetna podjela post mo der nističkog romana mogla bi se pratiti peri-odizacijski, tipologijski i kulturnopovijesno, ako preuzmemo bitijev pri-stup pojmu post mo der nizma (biti 1997).
Prema ovakvoj podjeli, post mo der nu periodizacijski pratimo između smr-ti moderne kulture 1968. i pada berlinskog zida, a o njezinoj drugoj fazi govorimo u periodu nakon devedesetih godina 20. stoljeća do danas. tipologijsku podjelu u romanesknim modelima hrvatske književnosti opi-sali su cvjetko Milanja (1996) i krešimir Nemec (2003) a u bošnjačkoj enver kazaz (2004).
kulturnopovijesni pristup uglavnom se bazira na interteorijskim i inter-kulturalnim interpretacijama (na bosanskohercegovačkoj kritičkoj sceni ovakvi pokušaji uglavnom su ostvareni na nivou časopisne produkcije: Ra zlika, Sarajevske sveske, Život, Pismo i drugi).
Postmodernistički roman također možemo pratiti i poetički preko uzusa poetike post mo der nizma, zatim kao antimodernistički roman, kulturo-loški-kontekstualno i konstruktivistički. Podjela će, naravno, uzeti u obzir i žmegačevo upozorenje da pojedini elementi poetike post mo der nizma kao što je metanarativnost ne čine post mo der nistički roman, odnosno ne oslikavaju condition post mo der ne. uzimajući u obzir obrat koji je napravi-la lyotardova knjiga (lyotard 1988), nužno moramo razmatrati i tipove znanja koji se pojavljuju u post mo der nom svijetu, ali i njegove refleksije na post mo der nistički roman.
uz ovakvu pluralnost i mogućnosti književne teorije koja opsjeda tekst iz niza vizura – književnoteorijskih, filozofskih, lingvističkih, političkih i inih – u kontekstu bosanskohercegovačkog romana dodajem i fenomen pojave tzv. ratnogpisma, odnosno postratnog pisma.
dijalog i polisemičnost romana, koji se ne da svesti pod neki sis tem, onda se situacija dodatno komplicira.
“u širem smislu, kao kulturna paradigma, bahtinova teza o dijalogu danas je opće mjesto u svakom promišljanju post mo der ne kulture na bilo kojoj razini – od književnosti do politike i svakodnevice” (oraić-tolić 2005: 55). Dijalog se ovdje spominje kao ključni pojam koji se može prenijeti i na razumijevanje post mo der nističkog romana. otvorenost ka Drugom, ali i osvjetljavanje vlastite pozicije drugosti u ovom je procesu dijalogiziranja (ali i želje za dijalogom) urodila pojavom novih glasova u književnosti: postkolonijalne književnosti, ženskog pisma, queer književnosti.
Međutim, kako postoji prisutnost i želja za dijalogom, isto tako postoje figure prešućivanja i odsutnost glasova.
s druge strane, postupci “igre s čitaocem” postali su dominantni u književ-noj praksi.
“ti se postupci uglavnom svode na neku vrstu ‘igre sa čitateljem’, kojeg se namjerno zavarava izravnim uvođenjem autora ili pak njega samog u djelo, ne-razjašnjenim i neobjašnjivim protuslovljima u iskazima, preobiljem nekih opisa i detalja na štetu cjeline, prekidanjem očekivanog slijeda priče bez obrazloženja, navođenjem brojnih citata ili naprosto unošenjem u djelo čitavih odlomaka već postojećih djela. Pri tome se neobično često nabrajaju i slijede sve mogućnosti razrješenja u nekom slučaju bez odluke o tome koje je konačno, ili barem kojeg zastupa sam autor” (solar 1997: 38).
ovakvi postupci, naime, nisu novost. oni su bili prisutni i prije, samo što su se, kako naglašava solar, danas pojavili s takvim intenzitetom i učesta-lošću koja naglašava probleme razaranja iluzije zbilje i sveopće igre, koja zahtijeva učešće i napor pri čitanju teksta. solar, međutim, ukazuje i na bitno mjesto problematiziranja samog čina pisanja, ali i “priča u priči”, kao i “priča o priči”.
“stvoreni su tako nazivi kao ‘metatekstualnost’, ‘metafikcija’ i ‘intertekstualnost’, kojima se želi naglasiti književna tehnika koja ima sama sebe za vlastiti predmet i koja se odnosi isključivo na druga književna djela, a svojevrsni pluralizam, kao mogućnost da istodobno postoje i podjednako važe različite tehnike i različita stajališta, postaje gotovo općeprihvaćenim programom. takav okvirni pojam post mo der nizma može pos lu ži ti i kao još jedan aspekt s kojeg valja pokušati analizirati i strukturu suvremene književnosti u cjelini” (solar 1997: 39). u post mo der noj književnosti ne postoji koherentno mjesto niti neki oblik centralizacije. ona je suprotna modernističkoj književnosti, u kojoj se tekst, ipak, pošteno odnosi spram historijski mogućeg svijeta, kao u fa-ulknerovskoj ili joyceovoj prozi, u kojoj “umješan čitalac skoro uvijek može riješiti zagonetku, utvrditi odnos uzroka i posljedice i dosljednu hronologiju” (butler 2007: 71). a to upravo post mo der nistička književ-nost dekonstruira. “inscenirajući sukob svijeta teksta i našeg vlastitog, ona dovodi do uznemirujuće pobjede skepse nad našim osjećajem stvarnosti, pa i nad svim prihvaćenim historijskim naracijama” (butler 2007: 71). a upravo na tom mjestu rađa se i poseban oblik metafikcije koju nazivamo historiografskom.
brian McHale ističe kao bitnu karakteristiku post mo der nizma. kako, da-kle, opisati takav svijet, koji izmiče, koji nema strukturu i koji je odsutan, da se poslužimo Derridinim diskursom. McHale u svojoj studiji (McHale 1987) ističe razliku između modernizma i post mo der nizma, naglašavajući da je dominanta modernističke proze epistemološka, nasuprot ontološkoj, koja je post mo der nistička.
“ako post mo der nistička poetika ističe u prvi plan ontološka pitanja teksta ili svijeta, ona to može činiti samo ispitujući opće ontološke karakteristike koje su zajedničke svim književnim tekstovima ili fikcionalnim svjetovima, i samo na osnovu općih teorija književne ontologije moguće je identificirati i razumjeti specifičnosti post mo der nističkih praksi” (McHale 1987: 27).
POStmOdERNiStiČKi ROmAN KAO ROmAN RAzLiKE
Da bi se dijalog uspostavio, nužna je razlika. i u svakodnevnom govoru ta se razlika očituje na nivou komunikacijskog kanala: ja/ne-ja, ili na odnosu dva (su)govornika kao subjekta govora. Pogotovo se ova razlika dijaloga očituje na nivou diskursa.
“Razlika je igra razlika, tragova razlika, razmaka i razmicanja, kojima se ele-menti odnose jedni prema drugim” (Šuvaković 1995: 134). ili: “budući da pisanje kao mreža razlika prethodi govoru, označeno se beskonačno pomi-če i odgađa proizvodeći na svakoj postaji nove razlike” (biti 1997: 332). “Nasuprot tome, mišljenje razlike polazi od obostrane ovisnosti članova opreke, tj. i jedan i drugi član čini konstruktima njihova međusobnog od-nosa” (biti 1997: 332). Nasuprot derridijanskoj razlici, koja je dijalogična i prijemčiva jer svima daje podjednako ravnopravne pozicije starta, sto-ji lyotardovski raskol ili nesvodiva razlika kao rasprava između najmanje dvije strane, koja se ne bi mogla pravedno razriješiti, jer nedostaje pravilo rasuđivanja za obje argumentacije (liotar 1991: 5). “to što je jedna ar-gumentacija legitimna, ne znači da druga nije. ako bismo, međutim, isto pravilo rasuđivanja primenili na obe, da bismo njihov raskol razrešili kao da je u pitanju spor, jedna od njih pretrpela bi nepravdu” (liotar 1991: 5). Danas su “u modi” razlike kao i individualni feeling pojedinca (lypovetski prema bajtal 2007: 164).
No, igra i dijalog koji razlika promiče jesu bitne odlike i post mo der-nističkog romana, bilo da se radi o prvoj fazi post mo der ne (“laka, estetska, zaigrana”) (oraić-tolić 2005: 43), ili o njenoj drugoj fazi (“teška, politič-ka, simulakralna”) (oraić-tolić 2005: 43), koja utemeljuje virtualno doba i globalnu kulturu.
Postmodernistički roman stoga piše razliku. on jeste mjesto razlike11 i dijaloga, bez obzira na to o koje se četiri faze post mo der nog znanja radi 11 ovu ćemo razliku pokušati pratiti u bosanskohercegovačkom romanu propitujući
(oraić-tolić 2005: 62), čime se precizno oslikava stanje čov je ka u post mo-der nom stanju globalnog sela (Mcluhan). Pri tome ne mislim na post mo-der nističke pripovjedne postupke lahke književnosti (solar 1995), već na uspostavljanje razlike. tako bi se u bosanskohercegovačkoj književnosti uspostavljala razlika u odnosu na:
1. razaranje socijalističke ideologije;
2. poetiku socrealizma i poetiku modernizma; 3. semantiku teksta;
4. svijest o jeziku (razaranje književnog jezika);
5. pitanje identitetske pozicije unutar globalizacijskih procesa;
6. poimanja istine i historije, odnosno razlika u odnosu na shvatanje hi-storiografske metafikcije;
7. odnosa spram tradicije; 8. realizaciju ratnogpisma;
9. teorijsku upućenost u svijet romana, u koji spadaju metaprozni aspek-ti, odnosno znanje o njima.
Na mjestu ove razlike ući ćemo u dijalog s književnim tekstovima. Ne ulazeći u nacionalne okvire, kulturu u bosanskohercegovačkoj književno-sti promatrat ću kao post mo der nu, izbjegavajući bilo kakvo nacionalno određivanje autora, pazeći pri tome na feeling pojedinca.
Roman, koji je prema Hamvašu forma ličnosti, ujedno je i forma čo-vječanstva i obrnuto. Roman subjekta nije više forma čočo-vječanstva, nego individue, koja je decentralizirana i pokušava se pronaći u nizu glasova oko sebe. tih glasova ima mnoštvo. Za primjer možemo navesti romane poput Šehida Zilhada ključanina, Istorije bolesti tvrtka kulenovića, Zezanja Salke Pirije seada Mahmutefendića, Sličnog čov je ka irfana Horozovića i druge. Pri tome je forma ispovijedanja i nade u spasenje ličnosti12 zamijenjena autorefleksijom. bez tih karakteristika roman se degradira i ne možemo ga označiti kao post mo der nistički.
12 kierkegaard je prvi rekao da je središte zbivanja ličnost i središte ličnosti svijest o
HORizONtALNi SVijEt POSt mOdERNiStiČKOG ROmANA i EtiKA dRuGOG
Mi ne možemo na jednostavan način pristupiti post mo der nističkom ro-manu. on više nije žanr ličnosti i pojedinca (Hamvaš 1996), gdje je smi sao svake avanture u tome što je heroj preuzima na sebe u ime društva kao sakralni čin. Pri tome se vjerovalo da je ličnost proizvod određene krize, i nastajali su veliki romani. Danas je ličnost zamijenjena pojmom subjek-ta, koji je, pak, proizvod kulture, odnosno subjekta kao još jednog od proizvoda post mo der ne. ontološka koncepcija romana prije post mo der ne sastojala se u tome da “u ljudskom svetu nosilac istine više nije zajednica, nego ličnost” (Hamvaš 1996: 26). No, danas je vrijeme plurala, u kojem se govori o zajednicama, a ne zajednici i u kojem se svi kreću na horizontalnoj ravni (kulenović 2006: 135) na kojoj se svi upoznajemo s Drugim, bilo da je on drukčije boje kože, suprotnog spola ili pripadnik druge kulture. terry eagleton tvrdi da je jedno od najbitnijih pitanja post mo der nizma upravo pitanje o Drugom. Drugi se pojavljuje s modernističkim svijetom, zaključuje kulenović.
“književnost (...) otvara mogućnost (a post mo der na književnost na njoj insistira) posmatranja iznutra ili, kako kaže Mihail epštajn u knjizi ‘Postmodernizam’, mogućnost da čujemo drugoga u sebi, koju on povezuje sa ironijom – ‘ironija nalaženja drugoga u sebi’ “ (kulenović 2006: 135).
Mjesto razlike koje se javlja kao nužnost bitno je mjesto u tekstualnoj pro-dukciji post mo der nističkog romana. ove glasove drugosti možemo pratiti u postkolonijalnom romanu, ženskom pismu, pa i ratnom pismu ili roma-nima koji na neki od načina dekonstruiraju dominantne ideološke prakse. Prateći romanesknu produkciju u bosni i Hercegovini možemo zaključiti da ovaj dijalog razlike uvijek započinje Drugi zazivajući na dijalog.13 tako se s, romana zbivanja, koji je bio dominanta prije modernizma prešlo na roman stanja. Roman stanja danas dominira bosanskohercegovačkom romanesknom praksom.
13 o ovome sam već pisao kad sam razmatrao poziciju Drugog u intertekstualnim
pjesmama Maka Dizdara, prvenstveno u zbirci pjesama Kameni spavač, u dva teksta:
Intertekstualnost u poeziji Maka Dizdara i Subjekt i odnos moći u Kamenom spavaču.
koNtekst RatNog PisMa
POEtiČKE LiNijE RAtNOG PiSmA
Pojam ratnog pisma u bosanskohercegovačkoj post mo der ni, ali i šire, u okvirima interliterarne južnoslavenske zajednice (prije svega u hrvatskom romanesknom korpusu), danas se označava višestruko.
Periodizacijski ga možemo podijeliti na predratni, ratni i postratni peri-od, u kome se kulturološki javljaju i realiziraju različiti kulturalni kodovi koji imaju različite funkcije. Ratno pismo svakako možemo označiti kao poseban fenomen u bosanskohercegovačkoj književnosti koji je obilježio romanesknu produkciju dvadeset i prvog stoljeća. u predratnom perio-du, neoposredno prije samog rata, na prostorima bivše jugoslavije pisci zauzimaju angažiranu (etičku) poziciju antiratnog i antinacionalističkog stava. antiratne novinske članke i javne istupe tako imaju alma lazarev-ska, tvrtko kulenović, Dževad karahasan i drugi (kazaz 2004a). u toku ratnog perioda ratnim pismom kao dijelom svoje poetike pišu tvrtko ku-lenović, Zlatko topčić, irfan Horozović, Nedžad ibrišimović, Dževad ka-rahasan, sead Mahmutefendić, ivan lovrenović, Nenad veličković. svi oni u vrijeme ratnih sukoba pišu i objavljuju svoja djela. i nakon rata postoji čitav niz pisaca koji, uz vremensku distancu, pišu o ratu i ratnim dešavanji-ma: goran samardžić, Muharem bazdulj, Zilhad ključanin, jasna Šamić, Hazim akmadžić i drugi.
bosanskohercegovačke književnosti može pratiti prijelaz iz poetike mo-dernizma u poetiku post mo der nizma, te nakon promjene poetike uočljiva je i poetika tranzicijske književnosti.
Ratno pismo označava se kao dokumentarističkaknjiževnost, koja može biti iskazana u sadašnjem ili prošlom vremenu, a za cilj ima bilježenje do-gađaja koji predstavljaju određeni oblik nasilja – protiv čov je ka, slobode, tijela, duha, religije i/ili drugosti. u ovom obliku romaneskni izraz stavlja se na stranu žrtve koja priča priču malog čov je ka nasuprot metanaraciji fašističke ideologije. enver kazaz (2004a) označava ovu književnost kao etički anagažiranu i političnu.
“ta književnost nužno je i politična, jer politika se pokazuje kao totalitetna i totalizirajuća, ali i totalitarna disciplina koja u svoj zvjerski sis tem vrijednosti hoće da proguta ukupan horizont društva i usisa čov je ka bez ostatka, probavi ga kroz svoj nakazni žrvanj i ispljune na stratište povijesti” (kazaz 2004a: 137). Naspram političkih sis tema sa svojim antimetanaracijama stoji mali čov-je k, i to čov-je možda najbolčov-je pokazao irfan Horozović u Sličnom čov je ku. ovo je, kako to naznačava Dubravka oraić-tolić za hrvatsku književnost (a isti se obrazac može primijeniti i na bošnjačku književnost), bila poetika osobnoga ratnog iskustva.
“Za razliku od dokumentarnosti kao obilježja bilo kojega žanra vezanog uz autentičnu zbilju, dokumentarizam je književna strategija u kojoj se faktograf-ska zbilja pretače u estetsku činjenicu. Pritom nije bitno koliko je zbilja doista autentična i može li uopće biti autentične zbilje u književnome tekstu. Za do-kumentarizam bitna je vjera u mogućnost reprezentacije autentične zbilje. Pisac vjeruje da može estetski dosegnuti autentičnu zbilju, a čitatelj predočenu zbilju očekuje i doživljava kao autentičnu” (oraić-tolić 2005: 191-192).
Prema Dubravki oraić-tolić, dokumentarizam je potisnuo fikciju iz dva razloga: prvi je bio fantastičnost ratne zbilje, koju je samo trebalo zabilje-žiti, a drugi je bio strah od ideoloških manipulacija.
ova književnost u svom dokumentarizmu donekle je i autobiografska. Pisci su ujedno i svjedoci ratnih dešavanja i stanja. oni su i direktni sudio-nici u otporu zlu i nasilju, ili opisuju vlastita iskustva i vlastitu poziciju. u najvećem broju slučajeva pisci tada zauzimaju neopredijeljenu post mo der-nističku poziciju između vladajućih ideologija, birajući vlastite, individual-ne etičke stavove, kao u romanima jasindividual-ne Šamić ili vlade Mrkića.
i ideje propali i nestali s prvim ratnim sukobima, tako je i nestao socija-listički kulturalni kod koji je bio neki oblik hibridnog, ali i neodrživog kulturalnog koda. Na prijelazu ka društvu tranzicije javlja se tranzicijski kulturalni kod koji bh. društvo treba uvesti u savremene globalizacijske tokove post mo der ne. taj se kod očituje u izrazitoj egocentričnosti, raspa-danju tradicionalnih kulturnih vrijednosti i šizofrenoidnim idejama, kako je to pokazao Namik kabil u romanu Sam.
Ratno pismo čini poetički prijelaz iz modernizma u post mo der nizam. ta promjena paradigme uočljiva je u opusu tvrtka kulenovića (npr. post mo-der nističke ideje tako su direktno iskazane u romanu Istorija bolesti).14 Ratno je pismo poetika svjedočenja.
“i u Pištalovom, i u vešovićevom, i u ladinovom, i u kulenovićevom pristupu ratnoj temi otkriva se ista nakana – učiniti književnost svjedočanstvom o užasu koji se zbio, ili se upravo odvija pred piscem. Pisac na toj osnovi postaje svjedo-kom, a literatura svjedočanstvom užasa, što upućuje na činjenicu da ona dobija ulogu neke vrste moralne i svake druge osude zločina” (kazaz 2004a: 139). Historija bilježi nekoliko ratova u kojima su bošnjaci bili žrtve, a posljed-nji je rat sudski dokazao genocid nad bošnjacima. Po prvi put se njemu pri-lazi kulturološki i idejno drugačije od modernističkih paradigmi metanara-cije. Zločin se desio, ne smijemo ga zaboraviti. tako književnost preuzima ulogu čuvateljice kulturalnog pamćenja kao osnove uspostave/korekcije identitetske pozicije. ta poetika svjedočenja račva se u dva pravca. Prvi predstavlja konkretna, individualistička vizura, koja ima dokumentaristič-ku vrijednost. ona je obično ispisana u prezentu, u vremenu neposrednog dešavanja zla i zločina, kao u Istoriji bolesti, Sličnom čov je ku, Romanu o Srebrenici i drugim. Drugi pravac predstavlja odnos kulturoloških kodova koji na direktan ili indirektan način upućuju na rat. tako u okvirima sukoba i uzajamnog susreta različitih kulturalnih kodova proizišlih nakon raspada jugoslavije čitamo i reminiscencije na rat u romanu Koncert Muharema bazdulja. također, u okviru ovog pravca možemo označiti i svjedočenje kao kulturalni čin, kao dio duhovnog horizonta koji daje odgovor na na-silje, ali ne silom, nego kulturom. to je uočljivo u Šumskom duhu gorana samardžića, Jesenjoj violini tvrtka kulenovića, Šahrijarovom prstenu Dže-vada karahasana.
“Ratno pismo sa svojim preoblikovanjem kulturne memorije i nastojanjem da ju očisti od ideoloških konstrukcija, a bez namjere da se podvrgne modernističkoj
potrazi za korijenom i dubinom, revidira ukupan koncept povijesti na kojem je počivala književnost južnoslavenskog kulturnog prostora od reduktivnog, folklor-nog, epski kodiranog romantizma s kraja 19. vijeka na ovamo” (kazaz 2004a). figura je heroja dokinuta, kao i sve što je heroj značio u epskom ili mo-dernističkom kodu. Naspram njega javljaju se nizovi malih glasova koji se sada oglašavaju s margina. u ratnom pismu to je poetika žrtve i etička načela koja osuđuju nasilje.
“kada se ima u vidu ovakav kontekst bosanske ratne književnosti, onda svakako u prvi plan izbija činjenica da je poetika svjedočenja kao temelj na kojem se gradi ratna književnost u biH značila korjenitu promjenu najprije poetičke paradigme, definitivan prelazak iz modernističkog utopizma u post mo der ni pesimizam, antiutopizam i u skladu s tim odustajanje od figure heroja iz književne tradicije kao nosioca etičke, političke i ideološke šifre u ime kojih heroj tvori povijest i promoviranje figure žrtve koja trpi povijesni besmisao. te su promjene značile za bosansku ratnu književnost redefiniciju povijesne i ukupne kulturne memo-rije, što će u konačnici rezultirati ratnom književnošću kao sasma specifičnim književnim sis temom” (kaza z 2004a: 143).
Ratna književnost nadasve je antiratna, pa se ovo može, kako sugerira kazaz, nazvati i antiratno pismo, zbog svog moralnog, etičkog i antiratnog stava pisaca, koji ustaju u svojim djelima protiv nasilja i zla, te osporavanja svake pozicije i oblika Drugog i drugosti, odnosno drugim riječima druga-čijeg i različitog.
