Bilješka autorice
Jedan je znanstveni tim 1988. godine uzeo uzorke s Torinskoga platna, starinske, rukom rađene grube lanene tkanine veličine 426 sa 106 centimetara, koja je navodno bila Kristov mrtvački pokrov. Uzorci su podvrgnuti testu datiranja metodom radioaktivnog ugljika u
laboratorijima u Arizoni, Oxfordu i Zurichu. Sva tri laboratorija navela su da je starost Plama između 1260. i 1390. godine nove ere.
Činilo se da je najpoznatija mrtvačka ponjava ipak samo jedna od mnogih laţnih kršćanskih relikvija izrađenih u Europi u to vrijeme, od kojih mnoge nikada nisu bile ni blizu Jeruzalema, a kamoli blizu
razapeta Kristova tijela.
Neuvjereni, dva su stručnjaka za Platno naknadno ustvrdila: - Vjerujemo da je Platno bilo krpano... materijalom iz šesnaestog stoljeća.
Je li određivanje starosti metodom radioaktivnog ugljika izvršeno dijelom nad zakrpom, a dijelom nad Platnom, čime su rezultati iskrivljeni?
Povijesni bi zapisi doista mogli dati naslutiti da su dijelovi skinuti s rubova -vjerojatno već za vladavine češkog kralja Karla IV - kasnije zamijenjeni ili popravljeni, čime je došlo do miješanja niti iz prvog i šesnaestog stoljeća u kutu s kojeg su uzeti uzorci za testiranje. Jedan je glasoviti stručnjak za tekstil ispitao uzorak i ustvrdio: - Nema sumnje da je na svakoj strani materijal drugačiji... Definitivno se radi o zakrpi.
2002. godine kemijska je analiza potvrdila da su stručnjaci bili u pravu. Vjerodostojnost Platna je time postala vjerojatnija, no njegovi se
Pontifikalni čuvari još nisu počeli radovati jer su nedavno uklonili sve zakrpe sa Svetog platna.
Sve dok Crkva ne odobri nove testove, vjernici se moraju osloniti na rezultate prethodnih znanstvenih istraţivanja. Završno izvješće Projekta istraţivanja Torinskog platna iz 1978. godine navodi sljedeće: - Za sada moţemo zaključiti da je obris na Platnu obris bičevana i razapetog čovjeka. Ne radi se o djelu umjetnika. Krvave mrlje sastoje se od hemoglobina i pozitivne su na serum albumin. Obris ostaje tajnom. Čini se da je jedan dio zagonetke u međuvremenu riješen. Dva vrlo ugledna znanstvenika povezana sa sveučilištima u Jeruzalemu i
Sjevernoj Karolini proučila su uzorke peludi uzete s Platna te zaključila da potječu od biljke koja raste u Izraelu, Jordanu, na Sinaju i nigdje drugdje u svijetu.
Prvo poglavlje
Srijeda poslije podne, 12. siječnja - Torino, Italija
Dobrim dijelom svoga četrdesetdvogodišnjeg ţivota dr. Felix Rossi ţelio je zateći se ovdje u Capella Delia Sacra Sindone, kapelici na vrhu
stubišta u torinskoj renesansnoj katedrali Duomo, kada svećenici budu otvarali svetište. U dvadesetom se stoljeću to dogodilo svega šest puta, rijetko kada u prisutnosti ikoga drugog osim svećenika. Htio je stajati pod Guarinijevom čuvenom ostakljenom kupolom dok sunce bude bacalo blistave kaleidoskope kroz ţeljezna vrata svetišta. Konačno je stigao i taj dan.
Sa strahopoštovanjem je čekao s ocem Bartolom. Stajali su na crnom mramoru, okruţeni balustra"dom od bijelog mramora s anđelima na svakom kraju. Guarini, autor kapelice, posvuda je po kapelici postavio kipove anđela. Stajali su ondje ne više od četiristo godina - pušući u trube, svirajući harfe, leteći raširenih krila, lebdeći u nepomičnoj straţi, čuvajući najpoznatiju kršćansku relikviju. Sunčeva se svjetlost odbijala od para zlatnih kerubina iznad vrata i dva arhandela koji su se oslanjali o svoje štapove kao da samo njega promatraju. U sjajnom je svjetlu Felix Rossi jedva mogao išta vidjeti, no nije mogao odvratiti pogled. Ovaj će trenutak pamtiti dok je ţiv.
Nitko nije prozborio ni riječi dok su se dva Svećenika penjala na oltar kako bi otvorili ţeljezna vrata svetišta i iznijeli srebrni kovčeţić.
Kovčeţić je 1509. godine dala izraditi Margareta Austrijska pod uvjetom da se svaki dan za nju izmoli misa. Metar i pol dug kovčeţić, površine 900 četvornih centimetara i optočen dragim kamenjem, bio je povezan crvenom vrpcom i zapečaćen crvenim voskom.
U njemu je leţalo Torinsko platno.
Polako i paţljivo uručili su ga Felixu, koji je u ovoj prigodi predstavljao znanost, i ocu Bartolu, koji je predstavljao vjeru - savez koji često zna biti neugodan, ali ne i danas. Felix je potajno sastavio skupinu stručnjaka koji su čekali da ispitaju Sveto platno. Platno je već prije prošlo dva znanstvena istraţivanja, 1978. i 1988. godine. Felixovo će istraţivanje biti treće.
Crkva ga je odabrala preko novog Pontifikalnog čuvara Platna, usprkos prigovorima jednog biskupa koji je smatrao da Felix svojim izgledom privlači previše pogleda mladih ţena. Čuvar je istakao Felixov dvostruki magisterij i doktorat s Harvarda u medicini i mikrobiologiji, njegov vrlo priznat i objektivan znanstveni pristup, kao i to da je poboţan katolik,
filantropski nastrojen prema crkvi. Biskupove su primjedbe odbačene. Felix je u zamjenu zatraţio samo tajnost tijekom svog rada na Platnu, iako je to bilo ţarište njegova ţivota.
Budući da su se njegovi snovi upravo ostvarivali, skrenuo je pogled sa srebrnog kovčeţića i osjetio hladnoću mramorne sobe, omirisao
zagušljive ostatke paljenja tamjana kroz stoljeća i njegova dima koji se dizao iz katedrale kako bi pomogao uznijeti molitve vjernika.
Za ovu je ceremoniju kardinal nosio grimiznu kapu i grimiznu
re-verendu, na koju je odjenuo bijelu misnu košulju koja mu je dosezala do koljena. Visoko je podignuo srebrno raspelo. - In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti Amen - rekao je i prekriţio se. Ostali su učinili isto. Felix je sporo podigao ruku i učinio to mehanički, nadajući se da nitko nije primijetio. Potom je osam svećenika u crnim reverendama i bijelim misnim košuljama načinilo dvostruki red iza kardinala.
Kimnuvši glavom prema starom Bartolu, Felix je spustio svoj kraj kovčeţića kako bi preuzeo veći dio njegove teţine. Sišli su niz dvije ste-penice s balustrade i prateći svećenike zaobišli oltar. Do 1865. ovo je bila kapelica savojskih vojvoda koji su postali talijanska kraljevska obitelj. Od kapelice je samo ostao ulaz u zapadno krilo palače gdje će, u sakristiji, znanstvenici raditi.
Fotoaparati su bljeskali kad su ušli u dugi, pozlaćeni hodnik. Te se
fotografije neće pojaviti u novinama jer su to bili crkveni fotografi koji su biljeţili događaj za znanstvenike i svećenike. Ţena medu njima
zacrvenjela se kad joj se pogled sreo s Felixovim. On je bez razmišljanja nakrivio glavu i pustio da mu crna kosa padne na oči kako je ne bi vidio - kao da se obvezao svećenicima. Nije htio da mu išta odvraća paţnju od dostojanstva procesije, iako je znao da se to već dogodilo.
Na površini se činilo da sve ide po planu - on u svojoj bijeloj labo-ratorijskoj kuti, otac Bartolo u crnom, tišina koju su prekidali samo njihovi polagani, odmjereni koraci i zujanje fotoaparata. Sudeći po svečanom drţanju nekolicine pouzdanih promatrača u hodniku,
kovčeţić je mogao sadrţavati tijelo čovjeka koji je jučer preminuo, a ne obris na prastarom lanenom platnu.
Razgovori su utihnuli kad su ušli u sakristiju.
Felix i otac Bartolo poloţili su kovčeţić na dugi drveni stol, nakon čega je Felix otišao stati sa svojim znanstvenim timom odjevenim u bijele kute i kirurške rukavice. Pokorno su se pomaknuli u stranu i načinili mjesta za njega. On je bio superiorniji od njih u znanosti i nepokolebljiv u svojoj vjeri.
Ni sam Felix to nije znao do prije dva sata. Vijest mu je zvonila u glavi - sam zvuk, sama pomisao - i zbog toga je sve ostalo uzmicalo.
Gledao je svećenike kako reţu grimiznu vrpcu, otvaraju kovčeţić i vade nešto nalik na rolu grimiznog tafta. Kad su je razmotali, proširio se blagi miris vlage. Podigli su taft i pred njima je stajalo Sveto Torinsko platno, tkanina boje čaja s mlijekom.
Na trenutak se nitko nije pomaknuo.
Znanstvenici, promatrači koji su stajali uza zid, svećenici u sobi, sestre klarise koje su sašile posebnu podlogu za Platno i koje će je i skinuti, svi su bili skamenjeni u prisutnosti Svetog platna kojeg je vrlo malo ljudi izravno vidjelo.
Felix nije obraćao paţnju na tihu molitvu koju su izgovarali:
O blaţeno lice milog mog Spasitelja, Njeţnom ljubavlju I oštrom boli Gospe naše kad Te vidjela U okrutnoj Muci tvojoj Daj nam da podijelimo Veliku tugu i ljubav Kako bismo do kraja ispunili Svetu Boţju volju. U mislima se vratio dva sata ranije u svoj apartman u torinskom hotelu Palace. Njegova sestra Frances nazvala ga je iz New Yorka priopćiti mu da je Enea, njihova tetka i posljednji ţivući srodnik, umrla nakon duge bolesti. Prije nego je umrla, predala je Frances ključ i zaključanu kutiju punu pisama, od kojih je jedno, pisano rukopisom njihova oca, bilo naslovljeno na njega. Zamuckujući na talijanskom, Frances je pročitala nekoliko pisama preko telefona. Bifa su tu pisma njihovim roditeljima od rođaka u Italiji za koje nikada nisu čuli, neposlani odgovori njihove majke pisani na talijanskom. Opetovano je čuo riječi Ebreo, što na
talijanskom znači Ţidov, te nacisti i sinagoga. Nervozan i zbunjen, šetao je po sobi slušajući opise starih putovnica sa slikama njihovih roditelja koje su glasile na nepoznato prezime: Fubini. Na koncu je Frances naglas izgovorila ono očito. Njihovi su roditelji tijekom rata napustili Italiju u bijegu pred nacistima jer su bili Ţidovi. Zašto su skrivali tu činjenicu? Potjecali su upravo iz ovog grada, Torina.
Dok su znanstvenici oko njega počinjali s radom i vadili svoje ster-ilizirane instrumente, Felix je zamijetio da je njegov prijatelj, otac Bartolo, ostao stajati kraj stola. Bio je drag i slabunjav svećenik koji je trebao ostati leţati u krevetu. Felix ga je tog jutra pregledao u njegovoj ćeliji i ohrabrivao da u njoj i ostane, no znao je da Bartola moţe spriječiti samo smrt. Svećenikovo uvjerenje bilo je jednostavno - Isus, Sin Boţji, leţao je pod tim platnom. Njegov je pogled bio uvijek usre
dotočen na vlastito unutarnje svjetlo istine, osim ako mu nešto drugo ne bi zaokupilo paţnju. Tada bi se zapiljio u jednu točku. Trenutno je to bio
Felix. Max ga je također promatrao. On je bio ţidovski znanstvenik kojeg je Felix uzeo u tim, a kojeg je Crkva brzo odobrila zbog njegovih
kvalifikacija. Max je ţivio u Torinu i prošle je večeri poveo Felixa u svoj dom kako bi s njegovom obitelji podijelio radost davanja imena novoj kćerkici na dirljivoj ceremoniji punoj glazbe, poezije, svijeća i hebrejskih molitvi.
Felix se pod njihovim pogledima osjećao samouvjereno, kao da su se kroz njih dvojicu dva Boga natjecala za njega. Tko je on bio, ako ne čovjek kojemu je Kristova muka bila vodiljom u ţivotu?
Felix Rossi se bolnoga srca odmaknuo od zida s tapiserijom uz koji je stajao. Prišao je drvenom stolu, pripremajući se pogledati lice koje voli. Drugo poglavlje
Iste srijede, ujutro - New York
Maggie Johnson je pomislila da će umrijeti kad joj je vjetar otpuhnuo s glave Graham Smithov šešir i potjerao ga niz prazni pločnik Pete avenije. Morala je šest mjeseci štedjeti i još tri mjeseca čekati kako bi postala vlasnica jednog takvog šešira. Graham Smith je izrađivao šešire koje su kraljevske obitelji i aristokracija nosile na Ascotu*. Izrađivao je šešire za Kraljicu, a sada je izradio jedan za Maggie Johnson iz njujorške četvrti Harlem. U ovom se trenutku taj šešir kotrljao niz ulicu.
Iako je znala da će biti neobičan prizor, Maggie je izula svoje
snjeţnobijele cipele s potpeticom koje je dala obojiti kako bi se podu-darale s bojom svile na šeširu. Potrčala je za šeširom kao atletska zvi-jezda, bojeći se da ne odleti preko ulice u Central Park. Na svu sreću, * Ascot - poznato poprište konjskih utrka u Velikoj Britaniji (nap. ur.).
šešir se zaustavio pod baldahinom koji se prostirao od zgrade dr. Rossija do ruba ceste. Zaustavio ga je crveni tepih. Maggie ga je zgrabila,
spustila cipele i ponovno ih obula. Provjerila je šešir. Činilo se da nije oštećen. Paţljivo ga je vratila na glavu, rukom u rukavici pridrţavajući široki obod, a drugom rukom pridrţavajući nojeva pera.
Pojavio se i vratar Sam u svom dugom zelenom kaputu i promotrio je od glave do pete. Njegovo se rumeno irsko lice smiješilo, širom je otvorio teška vrata drţeći ih za mjedenu kvaku.
- Maggie, ţeno - reče, zafrkavajući je. - Zasigurno ideš na konjske utrke s Kraljicom kad imaš tako lijep šešir. Gdje li si ga samo pronašla?
Ljutita i posramljena što ju je vjerojatno vidio kako svom snagom trči pločnikom, projurila je kraj njega. Rukom je prešla preko mjedene ograde dok se spuštala niz tepihom prekrivene mramorne stepenice prema donjem predvorju i dizalu. S lijeve joj je strane stajao stari mural iz neke talijanske palače. Prikazivao je bogataše u lovu s psima. Ispred nje su se prostirala zrcala od poda do stropa. Mašući jednom rukom kako bi se rashladila, poravnala je svoju snjeţnobijelu haljinu i provjerila stoji li joj šešir ravno, pazeći da se ne dotjeruje previše zbog kamera osiguranja. Čula je da su se ponekad čak i stanari znali zaboraviti i time vozačima limuzina i zaštitarima dali povoda za smijeh. No bila je
zadovoljna načinom na koji su nojeva pera lebdjela iznad njene kratke kose dok je hodala. Bijela je boja odlično pristajala uz njezinu tamnu sienna koţu - ne espresso ili latte, kako su crnu boju koţe uvijek nazivali u knjigama. Doznala je to uspoređujući boju koţe na svojoj ruci s uzorcima boja. Maggie je znala da nije ljepotica, osim moţda sama sebi, ali u ovom je trenutku izgledala mlade od svojih trideset i pet godina. Naravno, nije namjeravala doći ovamo ovako obučena. Tek se u podzemnoj ţeljeznici na putu prema crkvi sjetila da nije očistila laboratorij dr. Rossija. Za njegove je odsutnosti laboratorij čistila samo srijedom, a tjedan dana joj je za čas proletjelo.
- Priznaj - reče Sam - šešir je iz Londona, zar ne?
Maggie se nadala da će Sam biti na pauzi kada dođe tako da se moţe neopaţeno provući sa šeširom kraj onih koji bi mogli postavljati
pitanja gdje je kupila šešir i zašto. Ne obazirući se na njega, pritisnula je dugme dizala i prtljala po torbi traţeći ključ. Osjećala se pobjedonosno. Nijedan drugi šešir nije mogao nadmašiti šešire Grahama Smitha.
Maggie je to znala jer čita Vogue.
Rukom je dotaknuo jedno pero i ona ga pogleda. Da nije imao tako široka ramena, mogao je biti nečiji dubler u duţim kadrovima filmova. Nos mu nije bio dovoljno ravan da bi sam mogao biti zvijezda, a imao je i blijede, nepravilne oţiljke oko vrata nalik na one iz tučnjava. Oduvijek je smatrala da bi on bio savršen kao irski hrvač. Tamnosmeda kosa mu je bila kratka i kuštrava kao u djeteta.
Govorio je francuski i talijanski. Maggie je rekao da ih je naučio kao mladić u trgovačkoj mornarici, što mu je i povjerovala. Jednom ga je čula kako psuje kao kočijaš. Bio je "pravo muško", tip muškarca koji svojim vragolastim osmijehom obara lakoumne ţene s nogu.
- Sam Duffy, skidaj svoje digituse s mene! - otrese se na njega Maggie, ponosna što je zapamtila latinski naziv za prste. Nimalo je nije
iznenadilo što je ispod njegova dugog kaputa vidjela obris futrole za pištolj, uzimajući u obzir koliko je bezobrazno bogato bilo devet stanara ove zgrade koji su imali svaki svoj kat, a i zato što je s one strane parka ubijen John Lennon. Sve u svemu, Sam nije bio običan vratar. Stanari su ga voljeli imati u blizini. Voljela ga je i ona, ali sad trenutno ne.
- Pardonne moi, madame - reče Sam i odmakne ruku. - Sigurno je iz Engleske. Nigdje drugdje nisam vidio takav šešir.
- Šešir dolazi upravo odande, hvala na pitanju. I ne ţelim više slušati tvoje šale, dobro?
- Ja da se šalim? Pred ovakvim chapeauom? Okreni se. Daj da ga vidim. Uostalom, čemu si se tako uredila?
Maggie ljutito pogleda u veliki klasični luster nadsvoden kupolom. U poslanici Rimljanima piše "nevolja rada postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom". Sam joj je pomagao učiti se postojanošću time što joj je išao na ţivce. Odlučila je biti oštra. - Sam, nemam se vremena igrati. Ţurim!
Uočila je malu povrijeđenost u njegovim očima pa je odlučila reći još koju riječ. - U mojoj je crkvi danas vaţna svečanost kojoj moram prisustvovati.
Djelovao je iznenađeno. - Hajde onda u crkvu! Počistit ćeš sutra. Svejedno je. Dobrog doktora ionako nema, a ni sestru mu ovaj tjedan nisam vidio. Ionako ne moţeš raditi ovako odjevena. - Paţljivo je pogleda. - Znaš li da su ti se poderale čarape?
Maggie uzdahnu, otvori svoju veliku torbu i napola izvuče paket najlonki.
- A tako - reče on.
Iza njih se oglasilo dizalo i ona uđe u nj. - Sam, plaćena sam da srijedom čistim laboratorij kad njega nema, lijepo odjevena ili ne. Ako Bog da, čistit ću srijedom. - Utipkala je kod za osmi kat.
Sam odmahnu glavom kao da joj nema pomoći.
Maggie je izašla u predvorje ispred stana dr. Rossija. U nišama s obje strane dvostrukih vrata stajale su dvije plavo-ţute vaze s kompliciranim uzorcima iz Derute u Italiji. Otključala je vrata i ušla. Upalila je svjetlo koje se igralo po lučnom svodu iznad širokog hodnika, njeţno
osvjetljavalo slike, pod od crnogoričnog drveta obrubljen parketom i tanki perzijski sag. Negdje u sredini hodnika u ugodnom je kutu visjelo raspelo iz sedamnaestog stoljeća načinjeno od masivnog srebra, najljepše raspelo koje je ikada vidjela. Ispod raspela stajalo je klecalo od
ebanovine s jastučićima od crvenog baršuna. Tamo su se dr. Rossi i njegova sestra molili. Uvijek kad bi prošla kroz ovaj hodnik, Maggie bi se osjećala kao da je ušla u palaču. Prošla je kraj soba sa svoje lijeve i desne strane. Stala je kraj terase za sunčanje jer joj se učinilo da je nešto čula.
- Halo? Ima li koga?
Jedino je u toj sobi mogla čuti zvuke iz luksuznog stana na vrhu zgrade u kojem je ţivio g. Brown.
Naravno, nije ona njuškalo. Ona je samo znatiţeljna, kao što bi
znatiţeljan bio i svatko drugi da je vidio ono što je ona tijekom godina vidjela bacajući smeće u podrumu. Maggie je otkrila da, ako se popne na jedno od metalnih kućišta opreme, moţe vidjeti kroz pukotinu u zidu između njegove garaţe i garaţe svih ostalih. Vidjela je ni manje ni više nego dva američka predsjednika - jednog sadašnjeg i jednog bivšeg - nekoliko Arapa s Rolexima i svojim haljama, jednog suca Vrhovnog suda, senatore, kongresnike, i jednog Kineza. Svi su se uglavnom
smiješili i rukovali dok su izlazili iz privatnog dizala g. Browna, ulazili u limuzine i odlazili iz njegove privatne garaţe. Bez fanfara. Bez infor-macija u novinama da su ikada bili ovdje. Nije joj se činilo ispravnim što vaţni ljudi dolaze tako tajnovito, i to jedan po jedan. Pokušala je od Sama izvući informacije, ali Sam je bio prava sfinga što se stanara tiče. Maggie je ušla na terasu za sunčanje i prošla kroz kratki hodnik koji je stvorio staklenik izrađen za cvijeće gospođice Rossi. Imala je rijetke moljčeve orhideje uvezene iz Azije koje su cvjetale bijelim i ruţičastim bojama na dugim grančicama. Maggie je prošla kraj njih i krenula u udaljeni kut terase za sunčanje gdje se nalazio namještaj od kovanog ţeljeza. Odande je mogla vidjeti luksuzni stan iznad njih, ili barem kut njegove terase od cigle. Skinula je šešir i pretvarala se da uţiva u
raskošnom pogledu na zelenilo Central Parka. Osjetila je uzbuđenje kad je ugledala vršak crvenog šešira. Pomislila je kako se radi o vrlo visokoj ţeni ili jednom od glavešina katoličke crkve.
Budući da više ništa nije čula, krenula je prema dnu hodnika gdje se nalazio laboratorij dr. Rossija. Izvadila je ključ i krenula njime prema metalnim vratima.
Unutra je skinula šešir i stavila ga na dugi stol ispod uokvirene replike Torinskog platna u punoj veličini koju je dr. Rossi donio s hodočašća u Rim kad mu je bilo sedamnaest godina. Frances je rekla da je tamo otkrio dvadeset osam stepenica od tirinškog mramora imenom Scala Santa, koje su donesene iz sjedišta Poncija Pilata u Palestini. Isus se uspeo njima onoga dana kad je osuđen. Kao i svi drugi vjernici, dr. Rossi se popeo
njima na koljenima, izgovarajući na svakoj posebnu molitvu. Donio je svoju kopiju Platna kući i rekao ocu da ţeli postati svećenik, no otac za to nije htio ni čuti. Danima su se svađali oko toga dok su njegova majka i Frances plakale. Na koncu je otac pobijedio, no dr. Rossi je svejedno objesio repliku na zid i ţivio svoj ţivot poput svećenika.
Maggie je ovakvo prikazivanje Isusova skršenog tijela smatrala
nepristojnim, no promrmljala je: - Oprosti nam, Gospodine - što je činila uvijek kad bi vidjela platno. Skinula je svoje bijele rukavice i navukla laboratorijsku kutu dugih rukava. Opreza radi, navukla je i gumene medicinske rukavice. Trebala je samo obrisati prašinu. Doktor je bio odsutan, stoga nije bilo prolivenih stvari, razbijenih epruveta ili opasnih tvari.
Uţurbano je brisala poznate crne površine: ormariće sa staklenim vratima i police od nehrdajućeg čelika, bijeli laboratorijski hladnjak, uređaje za dijagnostiku, razne svjetlucave mikroskope, vage, mjerače i stalke pune epruveta - samo najnovije i najbolje za njegova istraţivanja. Znala je čemu sluţi većina opreme jer je njezin prvi posao u New Yorku bio u harlemskoj bolnici. Dr. Rossi je nekada imao laboratorij u bolnici Mount Sinai, no kad su mu uskratili prostor za jedan kontroverzni projekt, ovdje si je opremio laboratorij. Njegov je odvjetnik vjerojatno potkupio neke ljude kako bi dobio potrebne dozvole. Vjerojatno je masno platio provođenje cijevi i sličnih stvari ovamo iz očeve stare liječničke ordinacije.
Brisala je prašinu na stolu kad je nehotice srušila jednu biljeţnicu na pod. Sletjela je na pločice i otvorila se proizvevši zvuk kao da je bila zaključana. Krenula je podići ju, no onda se iznenadila ugledavši svoje ime na nekakvom popisu. Pribliţila je biljeţnicu - i smjesta je zatvorila. - Gle mene, njuškala - reče naglas.
Na koricama biljeţnice pisalo je Dnevnik. U laboratoriju je povremeno viđala tu biljeţnicu ili druge, slične.
Odloţila je biljeţnicu i nastavila brisati prašinu. Pogledala je na sat, bacila pogled na šešir i sjela za stol.
- Isuse, oprosti mi što ovo činim - reče.
Otvorila je dnevnik na stranici gdje se nalazilo njezino ime. Pisalo je: 9. Otpustiti Maggie prije nastavka.
Torino, Italija
Felixa bi svaki put dirnula ta slika na platnu koju su tijekom stoljeća milijuni ljudi gledali s prezirom ili štovanjem. Prva fotografija iz 1898. godine je u negativu otkrila portret ljudskog lika. Slika se mogla raza-znati čak i golim okom. S time su se sloţila i medicinska mišljenja: četverometarsko platno jednom je prekrivalo tijelo mrtvaca.
Presavijena dijagonalno po sredini, tkanina je bila prevučena preko glave mrtvaca tako da je polovica prekrivala leda tijela. Polovica koju je gledao Felix prekrivala je prednji dio. Umrli čovjek bio je umotan u tkaninu i okruţen biljkama i cvijećem čiji su obrisi bili jednako vidljivi kao i njegovi.
Umro je od posljedica rimskog raspeća iz prvog stoljeća, ili je ubijen na način koji je bio simulacija takvog raspeća, čime bi se dobila
krivotvorena relikvija. Oni koji su vjerovali da je Platno krivotvorina nisu objasnili kako je srednjovjekovni krivotvoritelj mogao osporavati tadašnju umjetnost stavljanjem rana od čavala na zapešća umjesto na dlanove. Tek su nedavno arheolozi otkrili da su Rimljani čavle zabijali kroz zapešća.
Oko svakog podatka koju je znanost iznijela razvila bi se diskusija, no vjernici se nisu pokolebali, a nije ni Felix. Um mu je bio nepristran zbog posla koji je obavljao, ali srce nije.
Kako bi i moglo biti?
Ovdje je leţao čovjek, visine otprilike 155 cm, kojemu je duga kosa. padala na ramena. Imao je račvastu bradu, brkove, a odostraga, je nosio kosu vezanu u rep. Bio je teţak otprilike 77 kilograma. Tijelo mu je bilo dobro uhranjeno i nije imalo nikakvih nepravilnosti osim onih nastalih prije smrti.
Felix je svaku detaljno poznavao.
Ozljedu na čelu koja je uzrokovala krvarenje, čija je velika mrlja bila vidljiva na lijevoj strani njegova mršavog semitskog lica. Nekoliko
krvavih mrlja na vlasištu, od kojih se jedna račvala prema desnoj obrvi i desnom uhu, dok su se druge širile prema natrag, pokrivajući zatiljak. Razderan desni kapak i uvećani desni obraz, kao kod udarca batinom. Razderotine na lijevom obrazu, kao kod padova na glavu. Iskrivljeni nosni hrbat, kao da je slomljen. Trag krvi koja je curila niz lice i skorila se na lijevom kapku, lijevoj nozdrvi te gornjoj i donjoj usni. Skorena je krv izgledala prirodno, crvena krvna tijela bila su koncentrirana na
rubovima s vidljivom bijelom sukrvicom iznutra. Područje s dubokim ogrebotinama na desnom ramenu. Jasne višestruke kontuzije na oba
koljena, višestruke posjekotine na jednom koljenu uzrokovane stalnim posrtanjima. Lijevo je zapešće bilo postavljeno preko desnog i imalo je veliku ubodnu ranu koja bi oštetila periferne ţivce, što bi prouzročilo kauzalgiju - bol najvećeg intenziteta kojeg je moguće podnijeti. Od tih je rana niz obje ruke vodoravno tekla krv. Na straţnjem je dijelu bio vidljiv krvavi otisak probijena desnog stopala i bijedi otisak lijevog stopala smještenog na desni svod stopala. Ispod svih tih ozljeda, sprijeda i straga, te od ramena do listova, bili su vidljivi mali zvonasti tragovi koji su upućivali na šibanje. Njihov je smjer ukazivao na to da su u isto vrijeme korištena dva biča s više švigira. Bilo je tu 120 udaraca, moţda i više. Poznavao je duguljastu ubodnu ranu između petog i šestog rebra s desne strane grudnog koša iz koje je krv curila prema dolje i skupljala se na donjem dijelu leda. Ova bi ozljeda bila smrtonosna da je do nje došlo dok je čovjek još bio ţiv.
Kao što je bilo očito iz tragova krvi, smrt je nastupila dok je čovjek imao raširene ruke. Mrtvačka ukočenost ukočila je stopala u tom poloţaju zbog čega se i cijelo tijelo ukočilo, što znači da je ova slika nastala između četvrtog i dvadeset i četvrtog sata nakon smrti. Medicinska se mišljenja razilaze o tome jesu li desno rame i lakat bili iščašeni. Ako jesu, to bi značilo da su mrtvoj osobi morali slomiti ruke kako bi ih mogli prekriţiti na zdjelici.
Samo je tvrdoglavost mogla spriječiti promatrača da ne shvati o čemu se ovdje radi. Ovo je bio zapis o patnji ţivog čovjeka. Nitko ne zna kako se trodimenzionalna slika utisnula na platno. Neki su rekli da je to zbog sporog djelovanja bakterija na krv i venozne tekućine. Neki su rekli da je to zbog energije povezane s uskrsnućem. Felixu je pitanje "kako?" bilo manje vaţno od same činjenice da platno postoji - s peludom i biljkama iz Jeruzalema, s anatomskom savršenošću i savijenim koljenima
prikazanim u perspektivi, što je bilo naprednije od znanja ili vještine umjetnika tog doba.
Felix je drhtao pred slikom. Na trenutak je mislio da će zaplakati. Tko bi ovo mogao biti ako ne Gospodin? Tko ako ne Isus? Rimljani su mnoge razapeli, no jesu li sve ţrtve nosile krunu od trnja? Je li i njima kopljem probodena desna strana prsa kao što to navodi Biblija? Od djetinjstva je Felix čeznuo ispraviti ovaj zločin - voljan usprkos ţrtvi - očistiti ovu svetu krv, spasiti Janje koje vode zaklati u Hram.
Čeznuo je ispraviti ovaj zločin još otkako je kao devetogodišnjak vidio ovo lice.
Osjetio je ruku na svom ramenu i podigao pogled. Bio je to otac Bartolo. Pogledao je u oči starog svećenika pune sućuti i shvatio što osjeća. Felix je osjećao nešto za što je sebe smatrao nesposobnim, nešto što je smatrao grijehom - on koji je bio tolerantan. Osjećao je ostatak mrţnje nakupljene prije mnogo godina na vjeronauku kada su kršćansku djecu podučavali da su Ţidovi ubili Krista. No kao i svaki drugi katolik, on je ipak bio pametniji. Drugi vatikanski koncil je 1965. godine izjavio da se "za Isusove muke ne moţe okriviti, bez razlike, sve Ţidove koji su tada ţivjeli, niti bilo kojeg Ţidova koji danas ţivi". Moderna biblijska znanost otišla je još i dalje te pobila bilo kakav razlog za okrivljavanje. No, osjećaj je bio tu - Felix nije htio da ga se povezuje s njima. Taj ga je osjećaj
posramio i zbunio. Očajnički je htio da nestane. Zašto su mu roditelji lagali? Kako se riješiti dvostruke krivnje - zato što je Ţidov i zato što se toga srami?
- Siete malato Dottor Rossi? - upita ga Bartolo.
Sinulo mu je. Kao Ţidov, imao je još većeg razloga da izvrši svoj naum. - No Padre, sto bene.
Mogao bi preuzeti svoj novi identitet i postići ono o čemu je sanjario i za što se pripremao - iako je sebi tijekom svake faze govorio da to nikada neće izvesti jer je nerealno, bogohulno. Sastavljao je protokole i
beskrajno vjeţbao u svom laboratoriju, samo zbog izazova. Traţio je da ga puste ovamo samo da vidi i ispita Platno. Medijima nije objavio svoje sudjelovanje samo kako bi zaštitio svoju karijeru. Znanost o Platnu mnogi su smatrali uvrnutom.
Sada se osjećao prisiljenim ostvariti svoj san, kao da je sam Bog otključao kutiju u New Yorku i otkrio pisma koja je Frances pročitala.
Ako izvrši svoj naum, Torino će napustiti sutra umjesto da pričeka kraj tjedna. Kao ispriku bi mogao navesti smrt u obitelji, predati istraţivanje drugom čovjeku po odgovornosti, te skučenim, nerazumno skupim Concordeom odletjeti iz Pariza za New York i ujutro biti s Frances. Bio je uzbuđen zbog takve mogućnosti. Prestrašen od otkrića, a jednako tako strahujući i od uspjeha, Felix je pognuo glavu kako bi izbjegao Bartolov pogled i započeo s radom. Stao je kad su sestre klarise došle do njega skinuvši šavove straţnjeg dijela Platna nazvanog Nizozemsko platno. Potom je s ocem Bartolom sasvim raširio Platno. Dok su drugi radili oko njega, Felix je paţljivo postavljao mikroskop ovamo i onamo, disao je teţe nego inače, dok su mu se dlanovi znojili pod kirurškim rukavicama. Mikroskop je imao dodatak za koji u pozlaćenoj sobi nitko osim njega nije znao. Ugradio ga je imajući na umu ovaj dan, sam sebi govoreći da ga nikada neće upotrijebiti.
Felix je čekao trenutak koji je tisućama puta zamišljao, pitajući se hoće li doista izvršiti svoj naum. Prilika mu se ukazala kad se otac Bartolo okrenuo od stola kao da će sjesti.
Gledajući kroz okular, Felix je mikroskop postavio na najveću mrlju od krvi, onu koja je potekla kad je rimski vojnik kopljem Isusu probio prsa. Podešavao je povećanje sve dok nije uočio krvlju umrljane niti tkanine. Felix je stisnuo polugicu dok mu je srce snaţno tuklo. Pojavio se maleni skalpel s kukicom na kraju. Zadrţao je dah. Zarezao je dvije
najtamnije niti, pomakao se tri centimetra niţe i opet ih zarezao. Podigao je glavu, rukavom obrisao oči i vidio da otac Bartolo razgovara s jednim od svećenika. Ponovno se nadvio nad mikroskop. Kad se skalpel
uvukao, s njim su se uvukle i niti, noseći stotine krvnih stanica za koje je Felix bio siguran da sadrţe DNK Sina Boţjeg.
Bez daha je podigao svoj dragocjeni ulov. Ţidovi nisu ubili Krista.
Ali ako Bog da, Ţidovi će ga vratiti u ţivot.
P o g lavlje četvrto
Peta avenija, New York
Maggie je tri puta pročitala rečenicu u kojoj je stajalo da je dr. Rossi kani otpustiti.
Osjećala se kao da su joj te riječi iščupale srce.
Pet je godina dr. Rossi pokazivao, ili se barem pravio, da mu je istinski stalo do nje. Isprva je laboratorij čistila honorarno. Rossijevi su je nakon toga zaposlili na puno radno vrijeme da se brine za cijeli stan. U zadnje je vrijeme čistila samo laboratorij i obavljala neke usputne poslove zbog predavanja koja je počela pohađati kako bi mogla napredovati u ţivotu. Kako je moţe otpustiti kad zna da još uvijek ovisi o njemu?
- Maggie, ti si?
Bila je to Frances, sestra dr. Rossija. Prije nego je Maggie mogla odloţiti biljeţnicu, Frances je ušla u laboratorij, očiju blago podbuhlih kao od plakanja ili nespavanja.
Frances se zagledala u dnevnik u Maggienoj ruci.
- Je li to tvoja biljeţnica - upita odveć ljubazno - ili biljeţnica dr. Rossija? Maggie bojaţljivo odloţi biljeţnicu na stol. - Dr. Rossija, ali...
Ako bi vidjela nešto što joj se ne sviđa, na Francesino bi se lice navukli olujni oblaci, posebice kad bi joj kestenjasta kosa bila zalizana unatrag, kao što joj je bila sada. Bila je odjevena u jedno od svojih šik, elegantnih Doncaster odijela. Nije baš da joj je Maggie njuškala po ormarima. U ovom je trenutku djelovala vrlo šik zgroţeno.
- Nisam je htjela čitati. Sama se otvorila. Vidjela sam svoje ime -Maggie je uzbuđeno ustala od stola. - Gospođice Rossi, zašto će me otpustiti? Što sam učinila?
Francesin se oštri pogled spustio na biljeţnicu. - Otpustiti te? -Prišla je stolu i uzela biljeţnicu. - To je smiješno! Pokaţi mi gdje to piše. Maggie je stala kraj nje i listala stranice te pokazala gdje je to našla.
- Evo, vidite? Piše "otpustiti Maggie prije nastavka".
Frances je sjela, pročitala stranicu i hladno se nasmijala. - Projekt
ljudskog genoma? Kloniranje prijenosom stanica iz jezgre? O, Flix -reče, koristeći svoj nadimak za njega. - O čemu sad sanjariš? - Glasno je
zaklopila biljeţnicu. - Ne namjerava te otpustiti. On ovo radi cijeli svoj ţivot.
- Što to?
Frances podignu pogled. - Oduvijek je zaokupljen nečim čudnim:
izazovima, nemogućim projektima. - Noktima je lupkala po biljeţnici. - Ponekad ih ostvari, ali obično ne. To je opsesija dokle god traje, ali je samo mentalna igra. On sastavlja popise. Ovaj ima veze s kloniranjem. - Kloniranje? Kloniranje koga?
- Nikoga, naravno.
- Mislite kloniranje osobe? - Samo teoretski, Maggie.
Maggie je zurila u biljeţnicu pod Francesinom rukom. - Zar ne moţemo pogledati i uvjeriti se?
Frances se namršti. - Naravno da ne! - Potom potapša Maggienu ruku. - Genijalni su muškarci često malo čudni. Ovo je samo nešto što mu je pobudilo radoznalost. Mogla bih ti pokazati stotine popisa za stvari koje nikada nije napravio i koje ni izdaleka nije namjeravao napraviti. On voli pokušavati nemoguće stvari u svojoj glavi i to je sve.
- Ali zašto bi mene otpustio?
Frances oštro pogleda Maggie. - Moţda zato što je kloniranje kon-troverzna tema i zato što misli da mu čitaš dnevnik?
Maggie je htjela upravo to: još malo zaviriti u dnevnik i vidjeti je li Frances u pravu. Ako će joj već trebati kuponi za kupovinu jeftinije hrane, htjela bi to znati.
Frances je pogledala repliku Platna te istegnula vrat kao da je sva energija isisana iz nje.
Maggie je opet primijetila podbuhle oči. - Gospođice Rossi, je li sve u redu?
- Da. Ovaj... - Frances pogleda prema vratima. - Adeline i ja bile smo kod moje tetke Enee. Maggie, ona je umrla sinoć.
Po prvi put otkako ju je Maggie poznavala, Frances je izgledala kao da će zaplakati. Maggie se nagonski sagnula, zagrlila ju tapšući je po ramenu. Frances i dr. Rossi bili su dvoje njujorških zrelih, bogatih samaca koje je mladima odrţavao njihov novac - osim što je on bio
totalna suprotnost playboyima, a njoj je obitelj bila sve. Povremeni mladići s kojima je Frances ostajala vani cijelu noć neće imati nikakve šanse kod nje sve dok se dr. Rossi ne oţeni, ako se ikad oţeni. Maggie je znala da ona nikada ne bi prisilila svog brata da ţivi sam.
- Mogu li što učiniti? Bilo što?
Frances se uspravi. - Ne. I mislila sam da ćemo Flix i ja ostati sami kada ona umre, a znaš koliko se grozim toga da od obitelji ostanemo samo nas dvoje.
Maggie je znala koliko je uzrujana čim dr. Rossija pred njom zove Flix. - Danas smo doţivjeli krasno iznenađenje, no mislim da dr. Rossi... - Nemojte mi reći da ste pronašli neke rođake?
Frances je djelovala pomalo uzbuđeno. - Da, mislim da jesmo, ali -ipak. On se uzrujao.
- Zašto? Zar su kriminalci ili nešto slično? - Ne, uvjerena sam da nisu, ali...
- Onda je to sjajno, gospođice Rossi.
Frances ustane. - Vidjet ćemo. Nemoj mu spominjati da sam ti rekla. On i ja moramo razgovarati. Navratila sam samo staviti nešto u sef. -Začule su zvuk u hodniku. Frances poviknu: - Adeline, ovdje smo.
Maggie je zurila u dnevnik. Osjetila je crvenilo na licu kad ga je Frances uzela i mahala njime.
- Moţda bih trebala i ovo staviti u sef? Maggie, stidi se.
Na vratima se pojavila Adeline, smiješeći se i veselo mašući Maggie. Ona je Francesina prijateljica iz koledţa Sarah Lawrence. Ona, Frances i dr. Rossi bili su trio još od školskih dana, no dr. Rossi je tek prije godinu dana počeo izlaziti s Adeline, kao da su mu s očiju odjednom skinuti povezi. Ako bi medu njima i nadalje sve bilo u redu, Frances se mogla zaljubiti i imati svoj ţivot.
Maggie se još uvijek pitala zašto je dr. Rossiju trebalo toliko vremena da zamijeti Adeline. Ona je bila najljepša ţena koju je Maggie ikada vidjela.
Izgledala je krhko, kao da nikada na svom tijelu nije imala trunke masti niti da će je ikada imati. Bila je prirodna plavuša. Cijelo joj se lice
sastojalo od jagodičnih kostiju, očnih duplji i brade, a u dubokim očnim dupljama imala je pepeljaste oči. Maggie je bila spremna na to da joj se Adeline moţda neće svidjeti kad je upozna, no nešto bi vas u
Adelininom duhu natjeralo da je odmah zavolite. Svi su htjeli biti u njezinoj blizini.
Ušla je u sobu i krenula joj u zagrljaj. - Maggie, tjednima te nisam vidjela. Kako si?
Maggie je zagrli. - Odlično. Kako ste vi?
Adeline je primi ispruţenim rukama. - Sjajno! No reci mi - reče, s vragolastim pogledom u očima dok je gledala u šešir koji je leţao na stolu poput ptice. - Je li ovo tvoje? Gdje si ga pobogu našla?
Maggie postade slabo. Zašto je raspravljala o šeširima s polovicom stanara na Petoj aveniji? Poţeljela je da nije, a posebice je ţeljela da ovaj nisu vidjeli.
- Da, moj je.
Adeline klimnu glavom prema šeširu. - Maggie, predivan je! Stavi ga na glavu, za nas. Molim te.
Maggie je osjetila da Adeline također pokušava oraspoloţiti Frances. Nije mogla odbiti, a kada je stavila šešir na glavu i vidjela radost na Adelininu licu, njih su se dvije zahihotale poput školarki.
- Znaš, boţanstven je. Stvarno boţanstven - reče Adeline.
- I mora biti - izbrblja se Maggie. - To je Graham Smith. Maggie vidje kako su se iznenađeno pogledale. Počinila je veliku
grešku.
Frances joj priđe bliţe. - Graham Smith? Zamisli ti to! Maggie, Graham Smith, od svih stvari. Kupila si ga? Zašto, pobogu?
Maggie je na trenutak poţeljela da je laţljivica. - Sjećate se Sharmine? - Tvoje prijateljice iz crkve?
- Da, gledajte. - Maggie je nabrzinu ispričala priču. - Sharmina i ja već petnaest godina vodimo rat šeširima, a ona se cijeloj kongregaciji pohvalila o novom šeširu koji je naručila. Danas nam iz Kalifornije dolazi posebni gost-govornik čija ţena ima sjajan dućan sa šeširima. Shvaćate? U crkvi se odrţava najveće natjecanje u šeširima kojemu će ona biti sudac, a Sharmina je rekla da će ga ona dobiti i... - Zastala je, osjećajući se malo glupo.
Frances uze šešir s Maggiene glave i stavi ga na svoju na trenutak i poče se karikirano šepiriti uokolo. - Maggie, ne brini. Sharmina danas neće ništa osvojiti. - Prišla je Adelini i stavila joj šešir na glavu.
Maggie se skamenila.
- Frances, nemoj - reče Adeline, no Frances ga joj je već stavila na glavu. - Eto! Divna li šešira. Okreni se Adeline, da te vidimo.
Maggie nije mogla disati dok se Adeline okretala. Ona ga je kupila i platila, imala je potvrdu da dokaţe da je njen, no pripadao je Adeline. Adeline skinu šešir i stavi ga Maggie na glavu gledajući je u oči. Maggie je osjetila nešto što bi mogla nazvati srodstvom da su bile malo
sličnije. - Pobijedit ćeš danas - reče Adeline i nestade u hodniku. Frances primi Maggie za ruku, još uvijek djelujući iznenađeno, ali i uzbuđeno. - Kaţem ti, kad te Sharmina vidi u ovome, onesvijestit će se. Onesvijestiti!
Kad Maggie nije odgovorila, Frances je pogleda. - Dobro, reci mi istinu. - Gospođice Rossi, ja uvijek govorim istinu.
- Pa... - Frances stisnu usne i podigne obrvu gledajući u šešir. Maggie je toliko bilo neugodno da nije mogla progovoriti. Frances je
bila "rog obilja" za svoju rodbinu, sa svojim orhidejama, svojim S-Type Jaguarom, svojim crnim andaluzijskim pastuhom Kingom, no u svim drugim stvarima bila je štedljiva, govoreći da odbija potrošiti skandalozne svote novca na svaku stvar. Što li je tek mislila o Maggienoj
ekstravaganciji?
Frances joj dodirne ruku i zapucketa jezikom. - Reci mi jesam li
neumjesna ako te upitam bi li htjela ponovno raditi ovdje svaki dan? Maggie je pomislila na sloţence od tune koje je zadnjih šest mjeseci jela svaki dan. - Bih - reče tiho - no dr. Rossi me već plaća kao da to radim. -To je samo za lagani posao u laboratoriju. Bi li ponovno radila i ostalo? -Bih.
- Dobro. Nagovorit ću ga da te bolje plaća. Sama odredi sate kako bi odgovarali tvom školovanju za njegovateljicu te mi javi koji su. Moţeš početi odmah. - Frances krenu prema vratima. - Lijepo se zabavi danas. Zasluţuješ to. Sutra ćeš mi ispričati kako je bilo.
-Odlazite?
- Da - Frances zastade na vratima. - Adeline i ja idemo u mrtvačnicu, a onda mislim da ćemo se odvesti u Landing provesti noć u vikendici. Ţelim barem ovu noć pobjeći iz grada.
Maggie klimnu glavom. Rossijevi su svoju kuću s one strane Hudsona na Cliffs Landingu zvali vikendicom, a bila je dva ili tri puta
veća od većine kuća.
Kad je Frances otišla, Maggie je još dugo zurila u zatvorena vrata. Otišla je potom u prostoriju za pripremu dr. Rossija te skinula kutu i rukavice
od lateksa. Skinula je poderane najlonke i navukla novi par. Ove su bile tanje nego što to inače voli, i komotnije u bokovima. Izvadila je svoju pudrijeru i u ritualu kojeg više nije bila svjesna obnovila to malo šminke koju je koristila: malo korektora po sredini nosa kako bi odvukla paţnju od svojih širokih nosnica. Sličan je trik upotrijebila i na svojim previše bujnim ustima, koristeći smeđe sjajilo za usne oko ruba, te rumenilo iznutra. U nekoliko je poteza bila gotova. Na svoje smeđe oči prošarane maslinastom bojom nije ništa stavljala, zahvalna što joj je Bog dao bar taj jedan dar.
Čekala je sve dotle dok nije bila sigurna da su Frances i Adeline otišle, a potom je ugasila svjetla i krenula niz sjajni hodnik Rossijevih, pokraj dnevne sobe u kojoj se nalazio sef s dnevnikom kojeg nije smjela pročitati i vidjeti hoće li biti otpuštena. Zaključala je ulazna vrata i pritisnula tipku dizala.
Trebalo mu je duţe nego inače da dođe.
Razlog tomu vidjela je kad su se vrata otvorila. Na samo jedan trenutak, i to po prvi puta, našla se licem u lice s g. Brownom, čije je privatno dizalo jamačno eksplodiralo ili takvo nešto, kad se koristio njihovim. On je bio čovjek iz luksuznog stana iznad njih koji nikada nije silazio u svoju privatnu garaţu pozdraviti se sa svojim VIP gostima, jer bi ga inače
Maggie već prije dobro promotrila. Onih nekoliko puta kad ga je vidjela nosio je veliki Šešir tako da mu nije mogla vidjeti lice.
Njegova ju je pojava paralizirala. Imao je veliku glavu i ostavljao dojam idola, a ne čovjeka. Gusta mu je kosa uokvirivala lice poput platinaste aure ističući njegov dugi nos i snaţnu vilicu. Imao je palčeve s jakim zglobovima na velikim rukama, što je upućivalo da ima jak stisak. Bilo je teško gledati ga u oči uz probadajuće odbijanje u njegovu pogledu.
Nosio je odjeću koja na prvi pogled nije djelovala skupo.
Njegov batler joj je krenuo zakloniti pogled u trenutku kad su se vrata počela otvarati. No Maggie je vidjela dovoljno da bi došla do tri
zaključka. Pamtila je lica, a njegovo nikada nije vidjela u novinama, niti u časopisima kao što su Vogue, Town & Country ili W. Njegovo ime vjerojatno nije bilo nešto tako obično kao g. Brown. Koje god mu pravo ime bilo, sve je ljude prezirao, a u ovom trenutku posebice nju.
- Pričekajtei molim - reče joj batler hladno dok je pritiskao tipku. Ta ju je zamolba zaboljela, no kimnula je glavom i gledala iza njega u ono što se od g. Browna moglo vidjeti. Kad su se vrata zatvorila, shvatila je da je zadrţavala dah. Dizalo se koji trenutak kasnije vratilo i ona je ušla, ne gledajući odraz u zrcalima. Vidjela je svoju neuglednost kad je Adeline stavila šešir Grabama Smitha na glavu, Frances ju je podsjetila da
si ovakav šešir ne moţe priuštiti, osjetila se poniţenom što je pokušala ţivjeti iznad granica svojih mogućnosti. Pogled g. Browna samo je potvrdio njezinu nevaţnost.
Maggie je protrljala oči kako vratar Sam ne bi vidio da je plakala. Poglavlje peto
Četvrtak ujutro
Felix je osjetio kako Concorde usporava pripremajući se za slijetanje u zračnu luku JFK. Kasno je rezervirao let tako da je morao sjesti u straţnji, umjesto u prednji, tiši dio zrakoplova. Stotinu će putnika uskoro osjetiti podrhtavanje dok Concorde bude slijetao poput kakva nezgrapnog labuda - visoko podignuta nosa, krila raširenih suprotno vjetru kako bi zaustavio svoj samotni let, stopala s kotačima ispruţenih prema tlu koje se pribliţavalo. Njemu su ipak slijetanja bila draţa od polijetanja -
penjanje 600 metara u minuti brzinom od 280 Čvorova pribijalo ih je u malena sjedala kao astronaute u raketi. Nakon toga bi uslijedila tutnjava motora koji bi ih pogurali do brzine od jednog, a onda i 2 macha, iznad oblaka i sve do tamnog, ljubičastog svemira, sve dok se kroz prozor nije mogla vidjeti krivulja zemlje.
Laknulo mu je kad na letu nije prepoznao nikoga. Concordeovi putnici bili su probrana ekipa. Bili su to ljudi koji ne samo da su imali devet tisuća dolara za kartu, nego su bili u ţurbi i htjeli se kretati nebesima poput bogova, Felix obično nije bio niti u jednoj kategoriji.
Pokušavao je čitati, no oči su mu se stalno vraćale na putnu torbu koju je ponio u zrakoplov zato da niti ne bi bile izloţene ekstremnim
temperaturama. Pokušavao je zaspati, no kada bi zatvorio oči imao je uznemiravajuće vizije - dječak s jarmulkom na glavi trčao je uplakan kroz Central Park dok ga je proganjala skupina dječaka, vičući: - Ţidove, Ţidove, pokaţi nam rogove! - Cijeloga mu se ţivota ova scena motala po glavi, a nikada nije imao hrabrosti upitati se je li stvarna. Je li se to
stvarno dogodilo? Tko su bili progonitelji, a tko proganjani? Enea je preminula, a ona je bila posljednja osoba koja bi to mogla znati. U tom stanju unutarnjeg sukoba uzeo je još uvijek prazne obrasce za carinsku prijavu. U svojim sanjarenjima o ovome nikada nije razmišljao. Poštenje je zahtijevalo da napiše: dvije krvlju natopljene niti iz
Torinskoga platna. No zbog toga bi odmah bio uhićen. Uvoz ukradenih kulturnih predmeta bio je savezni zločin.
Pomislio je da su svi problemi riješeni kad je uzeo dvije niti iz svog mikroskopa i zapečatio ih U sterilnoj zdjelici za uzgoj kultura u svom hotelu. Tek se onda sjetio carine. Znao je da je vrlo mala vjerojatnost da će putnike Concordea pregledavati. Carinski su ga obrasci podsjetili da je počinio grijeh. Nije mogao vjerovati da je doista ukrao niti s Platna i na taj način, ma koliko neznatno, oskrnavio orio za što je znao da je najveće blago kršćanstva.
Obrazac mu, je drhtao u ruci dok se tijekom spuštanja nos zrakoplova podizao a motori urlali. Njegov pogled kroz maleni prozor zaklanjala su delta krila, no osjetio je tfenutak dodira kotača s tlom - tri sata i četrdeset i pet minuta nakon polijetanja. Gotovo u istom trenutku se nos spustio. Ţeludac mu se umalo preokrenuo: Sve u svemu, smatrao je da let prvom klasom u Boeingu 747 u mnogome nadmašuje let Concordeom.
Dok su se kretali ka izlazu, upisao je svoje ime, broj putovnice, te svoju adresu na Petoj aveniji na obrazac za carinsku prijavu. Potom je,
prihvaćajući da mu ne preostaje ništa drugo nego da laţe, označio kućicu Ništa za prijaviti, osjećajući duboku posramljenost.
Nekoliko minuta nakon što se zrakoplov zaustavio, izašli su gotovo svi putnici. Felix se sagnuo zato što je strop elegantnog zrakoplova bio prenizak za bilo koga iznad 155 centimetara. Svojom uobičajenom paţljivošću, osoblje Air Francea im je vratilo kapute i šešire koje su predali u Concordeovu foajeu u Parizu. Felix i ostali česti prekomorski putnici su u uredu za imigraciju zaobišli redove i krenuli prema plavim INSPASS strojevima. Umetnuo je svoju identifikacijsku karticu i stavio ruku na čitač za prepoznavanje otiska dlana.
Kad je stigao na carinu, torbe su već stigle iz zrakoplova. Uzeo je svoju prtljagu kao što je to učinilo i ostalih devedeset i devet putnika. Prišao je cariniku s najprijaznijim licem. Prekasno, jer je taj carinik sa smiješkom zatraţio od sijedog čovjeka u Kiton of Naples odijelu po mjeri da otvori svoju prtljagu Seeger izrađenu od janjeće koţe, kako bi je pregledao. Nije bilo bitno što prtljaga stoji tri tisuće dolara. Felix je to znao zato Što posjeduje sličnu prtljagu i pola tuceta Kitonovih odijela.
Mislio je ući u drugi red kad je carinik podigao glavu i uhvatio njegov pogled. Felix se nasmijao, paraliziran, dok je znoj kvasio njegovu svijenu košulju. Dok su čovjek sa Seeger prtljagom i on bili stisnuti u svojim sjedalima u Concordeu, carinski je ured na JFK-u očito poludio i odlučio pretraţivati bogate.
S nelagodom je zvjerao uokolo i ugledao lice koje je odnekuda znao, što ga je bez nekog razloga umirilo. Dok je pokušavao dokučiti odakle
poznaje to lice duge vilice, malih usana i valovite brončane kose, čovjek je izišao iz svog reda i prišao Felixu.
- Dr. Rossi, nije li tako? - reče i ispruţi ruku.
- Tako je - reče Felix, ispruţivši svoju, pokušavajući se prisjetiti gdje je upoznao čovjeka. Izgledao je kao čovjek u kasnim tridesetima, s
engleskim naglaskom.
- Jerome Newton iz The Titnesa}
- Da, naravno - reče Felix prisjetivši se. Newton je bio jedan od engleskih aristokrata s radnim mjestom. Njegova je specijalnost bila izabrati
područje i izraditi profil istaknutih ljudi u njemu. Felixa je bio uključio u članak Novi genetičari. Newton je sredinom devedesetih također napisao i Znanstvenici Platna. Felixova se nervoza povećala. - Drago mi je što vas ponovno vidim - reče Felix, pokušavajući jednim okom gledati što se dešava sa sijedim čovjekom.
- Također. Idete kući? - upita Newton.
Felix se nekako uspio nasmiješiti. - Da, idem. A vi?
- U biti idem na sajam umjetnina i antikviteta u Palm Beachu. - Opet se odrţava? - Felix je posjetio prvi sajam i bio iznenađen
rasponom umjetnina koje su bile na prodaju na jednom mjestu. Tamo je kupio srebrno raspelo koje je visjelo iznad klecala u njegovu hodniku. - Da. Nevjerojatno je da su treću godinu zaredom uspjeli privući najveće trgovce umjetnina. Ponovno radim grupni profil: Prodavači umjetnina iz Palm Beacha. Rekoh, idem se malo provesti dva tjedna u New Yorku. Newton je napadno zurio u obrazac za carinsku prijavu koju je Felix zaboravio da drţi u ruci.
- Bili ste u Torinu? - upita ga Newton.
Felix je spustio ruku s izdajničkim obrascem, trudeći se da zvuči bezbriţno. - Da, predivan grad.
Newton ga neuljudno upita: - Niste kojim slučajem bili u Duomu? - Duomu?
- Mislim da se oko Platna nešto zbiva, a o tome ne ţele obavijestiti medije.
Felix je progutao knedlu, podsjećajući se da nema razloga da Newton sumnja u njega. Felix nikada nije bio ni na koji način javno povezan s radom na Platnu. - Ozbiljno?
- Kladim se da se tamo nešto zbiva. Nazvao sam dvojicu znanstvenika koji se bave proučavanjem Platna, i gle čuda, obojica su cijeli tjedan bila u Torinu, nedostupna.
- Sumnjam da tu ima osnova za kakvu dobru priču. S Platnom se nikad ništa ne mijenja. Vjernici vjeruju, skeptici ne. Znanstvenici raspravljaju o "činjenicama".
Jerome se nasmijao i pogledao prema početku reda. - Pogledajte. Carinici su ispraznili prvi kovčeg sjedokosog čovjeka i otvarali drugi. Felix je suosjećao s čovjekom koji je nekako odrţavao svoje dostojanstvo dok su oni izlagali njegove presavijene gaće.
- Mislite da će nas sve tako temeljito pretraţiti? Bit će da ovo ima veze s krađom one umjetnine jučer u Parizu - reče Newton. - Nadam se da sam čisto donje rublje stavio na vrh.
Znao je da Newton nema pravo, no Felix je ipak pogledao carinika, pa u putnu torbu kraj sebe na podu. Zdjelica za uzgoj kultura nalazila se u ojačanom pretincu tik do njegova mikroskopa.
Jerome se nacerio i pokazao na torbu. - Stari, ako unutra imate kri-jumčarenu robu, mogli biste se naći u nevolji.
Felix se pribrao i pogledao Jeroma ne rekavši ni riječ.
- Oprostite, dr. Rossi, loša šala. - Okrenuo se prema početku reda. Kimnuvši glavom, Felix učini isto.
Carinik je pomogao sjedokosom čovjeku da se spakira. Dao je znak sljedećoj osobi u redu da priđe, ţeni u jednostavnoj crnoj odjeći. Svojom dugom crnom kosom podsjećala je Felixa na Gloriju Steinem iz sedam-desetih. Prišla je pultu, pokazala svoju putovnicu i carinski obrazac, a potom ju je Felix čuo kako kaţe: - Hoćete li pregledati moje stvari? Carinik je hladno proučavao njezin obrazac za carinsku prijavu i potom na Felixov uţas prozborio s jakim njujorškim naglaskom: - Da. Molim vas, otvorite torbu.
Ţena je to i učinila, usana čvrsto stisnutih u znak gnjeva. Jerome se nagnu naprijed. - Čini se da će nas doista pretresti.
- Čini se - reče Felix pokušavajući da mu glas ne oda strepnju. Smatrao je kako u biti ima dva problema. Kao prvo, mora proći carinika. Kao
drugo, mora se pobrinuti da Jerome ne vidi ili ne posumnja u sadrţaj zdjelice za uzgoj kultura. Jerome bi se mogao zapitati kakva su to
vlakna. Kao novinar, imao je načine kojima je to mogao istraţiti a i motiv izloţiti sve što otkrije.
Zamišljao je nastavnice koje bi Jerome mogao napisati i po prvi put shvatio čistu ludost onoga što je učinio. Ako bi zdjelica bila otkrivena, naravno da bi je ispitali kako bi se uvjerili da ne sadrţi nešto opasno. Ako bi rekao istinu o svom radu, agenti bi mogli zbrojiti dva i dva. Za nekoliko bi trenutaka mogao biti uhićen. Njegovo bi se ime sutra pojavilo u vijestima, a njegov ugled i karijera bili bi uništeni.
U glavi se vratio na prethodni dan. Ujutro je bio svoj, čovjek od vjere i poštenja, čija su sva djela bila duboko promišljena - iako njegove maštarije nisu. Smatrao je da njemu dvoličnost ne doliči, i nikada nije očekivao da će provesti svoj naum. On je bio razuman, ali njegov naum nije. Jedan ga je telefonski poziv poremetio.
- Vi ste na redu, dr. Rossi ~ reče Jerome. Felix se trgnu i podigne pogled dok mu je carinik pokazivao rukom da priđe.
- Hvala - reče Jeromeu koji ga je proučavao s otvorenom radozna-lošću. Felix se sagnuo i uzeo putnu torbu, svoj kovčeg i torbu s odjećom. U tišini se predao u ruke Isusu, spreman prihvatiti svoju sudbinu. - Dobar dan - reče cariniku, čovjeku crne kose i četvrtasta lica koji je
djelovao kao da ga se ne moţe dojmiti.
- Dobar dan - reče carinik i uze Felixovu putovnicu i deklaraciju. Pogledao je u njegovu prtljagu i pročitao obrazac.
- Koja je bila svrha vašeg putovanja? - upita ga. - Posao - uzvrati Felix. -Kakav posao?
- Mikrobiolog sam. - Što ste radili u Italiji?
Felix je otupio dok je govorio. - Bio sam u torinskoj katedrali kao dio jednog znanstvenog tima.
Čovjek podignu pogled. - Je li to ona katedrala gdje drţe Platno? Felix trepnu. - Da.
- Jeste li ga osobno vidjeli? - Na čovjekovu se licu moglo'vidjeti strahopoštovanje koje je Felix vidio kod svakog čovjeka koji je hodočastio Platnu.
- Da, vidio sam ga.
Carinik spusti Felixove dokumente. - Smatrate li vi da je pravo? - Moje je mišljenje da je to mrtvački pokrov Isusa Krista.
Na trenutak su zašutjeli, a onda carinik uze Felixov obrazac. - Dr. Rossi, jeste li se zaustavljali u Parizu?
- Samo kako bih presjeo na ovaj let. - Koju ste od ovih torba imali sa sobom?
Felix polako pokaţe na putnu torbu. - Samo ovu. - Sadrţi li ona išta što niste sami nosili preko oceana?
Felix zastade na trenutak jer nije mogao natjerati svoja usta da izgovore laţ. - Samo jedan mali predmet vezan uz moj rad.
- Pokaţite mi - reče carinik.
- Felix otvori torbu i otkopča ojačani pretinac u kojem se nalazila zdjelica za uzgoj kultura. Sa strepnjom pokaţe na nju. - Samo ovo.
Čovjek posegnu unutra i podigne zdjelicu. - Što je to, Petrijeva zdjelica? - Podigao ju je prema svjetlu i zagledao se u nju.
Dok se Felix tiho molio, začuo je ţenu kako viče: - Kako se usuđujete! - Uslijedio je udarac. Podigavši pogled, ugledao je carinika kako u
susjednom redu spušta grudnjak natrag u kovčeg i trlja svoj obraz. Ošamarila ga je vlasnica kovčega. Crven u licu, carinik je podigao dlan, pokazujući policiji na carini da mu ne treba pomoć.
Felixov se carinik nasmijao i vratio Petrijevu zdjelicu natrag u putnu torbu, Upita Felixa: - Još nešto?
- Ne, ništa.
Carinik udari pečat na Felixov obrazac i vrati mu putovnicu, pogledavši zdjelicu još jednom, kao da je osjetio svetost vlakana.
- Sljedeći! - poviknu carinik podigavši pogled.
Felix zahvalno zatvori putnu torbu, napustivši sve svoje planove vezane za vlakna. Ne samo da ih neće upotrijebiti, nego će nazvati oca Bartola, priznati krađu i vratiti ih u crkvu, gdje i pripadaju. Okrenuo se
pozdraviti s Jeromeom Newtonom i potom shvatio da je on vjerojatno vidio zdjelicu.
Novinar nije gledao u Felixa. Bio je zaposlen pisanjem u mali notes kojeg je drţao u dţepu svoje košulje.
Poglavlje šesto
Četvrtak ujutro - Peta avenija
Sam Duffy je skinuo svoj zimski ogrtač i izašao van uţivati u netipično toplom siječanjskom vjetru koji je puhao niz Petu aveniju. Njegovo omiljeno doba dana za rad na vratima bilo je rano jutro, posebice po ovakvu vremenu. Ljudi bi izlazili u trenirkama i tenisicama iz svojih višemilijunskih stanova i gradskih kuća na aveniji i oko nje, vodeći svoje pse preko ceste. Tamo bi se miješali s burzovnim mešetarima, klošarima i dostavljačima koji su im donosili dijamante iz Cartiera. Svi su disali isti zrak, uţivali u drveću, jezercima i travi u najvećem blagu grada: Central Parku.
On je Park jednako volio i kad bi ih vrijeme sve potjieralo unutra. Stajao bi sam vani u snjeţnoj oluji, gustoj magli ili na pljusku, kao što je to činio i kao mladić dok je straţario na trgovačkim brodovima, zaljubljen u divlju nevinost vremena i mora, misleći kako ga nikada neće napustiti.
U trgovačku je mornaricu ušao izravno s fakulteta kao pomoćnik na palubi. Htio je iskusiti takav ţivot prije nego što ga kompjutorizirani kontejnerski brodovi zauvijek promjene, kao što se to kasnije doista i dogodilo. Dok je polako napredovao kao sposoban pomorac, svaki je slobodni trenutak u lukama koristio da se opskrbi lokalnim novinama i sve ih pročita, obiđe gradove i razgovara s ljudima, ide na javna suđenja, sprijatelji se s lokalnim policajcima i sluša njihove priče. Prikupio je, ogromno praktično znanje o tome kako stoje stvari u svijetu, što mu je kasnije dosta pomoglo.
Razumio je i bogate i siromašne, i slabe i jake, mogao je ţivjeti u bilo kojem svijetu, ali njegov je otac bio vratar, Sam nikada nije prestao voljeti jednostavne ljude i pošten posao.
Na Petoj se aveniji u svjetlu zore mogao pretvarati da je ţivot još uvijek zdrav, a ljudi nevini - uključujući i njega. Zazvonio mu je mobitel.
Bio je to jedan od pet vozača flote limuzina koju su dijelili svi osim jednog od devet stanara zgrade. Više automobila im nije trebalo. S
nekoliko domova i kuća za odmor, trećina stanara zgrade nije bila ovdje nego na svojim argentinskim rančevima, u toskanskim vilama, alpskim kućama u Švicarskoj, gradskim kućama u Londonu ili na jahtama na Velikom koraljnom grebenu.
Sam, ja sam upravo s druge strane Central Parka. Za dvije, tri minute dolazim s g. Rossijem.
- Dobro - reče Sam iprekine razgovor.
Prišao je rubniku dok se limuzina s dr. Rossijem parkirala. Otvorio je vrata. Iz limuzine je izašao visok i elegantan čovjek u četrdesetima. Vitkog torza i širokih ramena, imao je grivu crne kose koju je paţljivo odrţavao samo da ne bi više sličio na Lorda Byrona nego što jest. Sam ga je gotovo mogao zamisliti u prsluku.
- Zdravo, Sam. Lijepo je vratiti se kući. - Drago mi je što ste se vratili, dr. Rossi.
Sam je ugledao kako iz taksija u prolazu jedna ţena pilji u dr. Rossija. Rossi je imao karizmu poput tinejdţerskih idola. On i sestra mogli su biti na vrhu njujorške društvene kreme da su htjeli. Često su ih pozivali, no oni su se rijetko pojavljivali. Bio je odan čovjek s malo interesa - samotni ministrant koji je trebao postati svećenikom. I on i sestra su čuvali svoju privatnost.
-Je li tko ovdje? - upita ga Rossi.
Sam se ponudio ponijeti mu putnu torbu no Rossi ju je stisnuo pod miškom dok su hodali prema vratima. - Nije, gospodine. Sestra vam je izašla. Mislim da će kasnije doći Maggie.
- Četvrtkom ne dolazi. Ne očekuju me natrag.
Sam je čuo Frances Rossi kako u predvorju razgovara sa svojom prijateljicom Adeline, Znao je sve o Maggienom novom rasporedu i natjecanju u šeširima sa Sharminom u crkvi.
- Prepustit ću damama da mi objasne.
Sam je pridrţavao vrata dok je Rossi ulazio. Kad je vozač limuzine krenuo prema garaţi stanara, vratila se tišina Samova jutra. Ponovno je stao sam pred ulazna vrata, no sad je sunce već bilo sasvim izašlo, ve-ćina je dţogera i pasa napustila park, a aveniju su ispunili automobili. Pogledao je preko zakrčene ulice u jednu od spokojnih starih vrba, čije su duge, njišuće grane još uvijek na sebi nosile sasušeno lišće. Vjetar je njihao granama kao da su razderana jedra.
Kad se iz prometne guţve izdvojio ţuti taksi i parkirao, prošao je
crvenim tepihom ispod baldahina do ruba ceste i otvorio vrata, pitajući se tko je sad ovo. Izišao je stranac duge vilice i brončane kose i rekao: - Dobro jutro. Ako sam u pravu, ovo je adresa dr. Rossija?
- A vi ste?
- Zovem se Jerome Newton. Htio bih ga vidjeti. Sam se nasmijao. - Očekuje li vas?
Čovjek je zamolio vozača da pričeka i zatvorio vrata taksija. - Pa ne baš, no mislio sam pokušati uloviti ga kod kuće.
- Pričekajte da nazovem njegov stan, gospodine - reče Sam. Ušao je u predvorje, uzeo telefon i nazvao stan Rossijevih. Rossi je bio gore, no nitko se nije javljao.
Sam spusti slušalicu. - Ţalim, nitko se ne javlja. Čovjek je djelovao zbunjeno.
- Ako ţelite, mogu probati ponovno za nekoliko minuta. - Da, hvala vam. Učinite to.
Pet minuta kasnije, Sam je nazvao ponovno. Ovaj se put Rossi javio. - Gospodine, traţi vas čovjek po imenu Newton.
Sam je primijetio kako je Rossijev glas postao ljutit. - Newton? Tip s brončanom kosom?
-Da..
- On je samo neki novinar. Ne šalji ga gore.
- Svakako, gospodine. Reći ću mu da niste dostupni.
Novinar je izgledao zbunjeno kad mu je Sam priopćio vijest. - Rekli ste mu moje ime?
-Da.
Sam se iznimno zanimao za neočekivane novinare na nepoznatom zadatku. - Vi ste novinar?
Čovjek je zastao, promatrajući ga. - Tako je.
Sam navuče prepredeni smiješak. - Recite mi što vas zanima i moţda vam mogu pomoći.
čovjek se nasmije i reče: - Sjajno! - Posegnuo je rukom u dţep i izvadio novčanicu od sto dolara. - Je li ovo vaša tarifa?
Sam se nasmije. - Ovisi o tome što ţelite.
- Dojavite mi kada će napuštati zgradu tako da mogu doći ovamo i razgovarati s njim. Znat ćete to jer će naručiti limuzinu, zar ne? - Puno toga ţelite. Gledajte, ovako. Udvostručite iznos, recite mi
otprilike što vas zanima tako da znam da niste neki čudak i moţda ćemo se dogovoriti.
Novinar se nasmijao, uzeo još jednu novčanicu od sto dolara i pruţio je Samu. - Pišem za londonski The Times. Dr. Rossi je iz Torina donio nešto zanimljivo. Letio sam s njime Concordeom i vidio da nosi nešto u svojoj putnoj torbi, no nisam siguran što to je. Pobrinite se da se nađem s njim na udaljenosti na kojoj moţemo razgovarati, to je sve što traţim, još bi mi više značilo kad bih znao što će raditi u idućih nekoliko dana. Kamo ide. Tko ga posjećuje.
Sam je vratio novac novinaru. Sagnuo se, otvorio vrata taksija i rekao: - A kako bi bilo da ja vama dam dvjesto dolara da maknete taksi s mog rubnika tako da mogu raditi svoj posao?
Čovjek ga je prvo pogledao iznenađeno, a potom i ljutito. Ušao je u taksi i otišao. Sam je krenuo natrag reći Rossiju što je novinar htio. Potom će paţljivije pratiti Rossijeve aktivnosti za slučaj da to postane zanimljivo Samovu pravom šefu, i to ne Udruzi stanara. -
I Rossijeva znatiţeljna kućna pomoćnica, čuvari i vozači, svi bi bili iznenađeni kad bi znali što Sam zna: da su ova zgrada i sve druge zgrade u ovoj četvrti vlasništvo čovjeka koji ţivi u luksuznom stanu na vrhu zgrade. Isto je bilo i s desetak uspješnih gradova i sela razbacanih duţ obje obale SAD-a, s mnogim kemijskim, rudarskim i bankarskim koncernima, te u slučaju nekoliko političara.
Nakon tri godine provedene na moru, Sam je bio privatni istraţitelj u Los Angelesu, no posljednjih je jedanaest godina radio samo za jednog čovjeka. Samova je ideja bila da dode ovamo prerušen u vratara kako bi mogao bolje sluţiti svoga jedinog poslodavca, g. Browna.
Poglavlje sedmo
Čim se dizalo zaustavilo na njegovu katu, Felix je izašao i svalio se na zid, iscrpljen iznenadnim otpuštanjem napetosti u privatnosti vlastita predvorja. Znajući da će vozač uskoro donijeti njegovu prtljagu, Felix je otvorio dvostruka vrata, unio svoju putnu torbu, izvadio zdjelicu i polako prišao klecalu smještenu u konkavnom prostoru u hodniku. Kleknuo je na jastuk od purpurnog baršuna s Petrijevom zdjelicom u ruci i podigao pogled prema srebrnom raspelu iz sedamnaestog stoljeća. Pognuo je glavu traţeći oprost, no molitve nije bilo. Umjesto toga
pomislio je na očevo pismo. Kakvo je objašnjenje ono moglo sadrţavati? Ustao je i krenuo u dnevnu sobu koju su njegovi roditelji ukrasili
talijanskom umjetnošću i namještajem, od kojih su neki potjecali iz renesanse. Bilo je tu i nekoliko izvrsnih kopija iz dvadesetih godina, Preko prozirne bijele tkanine na četverometarskim prozorima sobe visjele su zavjese od sivog baršuna ukrašene resama. Podne pločice od terakote potjecale su iz osamnaestog stoljeća. Rekli su da ih soba
podsjeća na Italiju. Felixu se sviđala jer ga je podsjećala na crkvu. Pokušavajući je osvjeţiti, Frances je na pod stavila sivi sag i zamijenila previše svečane kauče i stolice s ravnim naslonom sa tapeciranim
sofama u crvenoj, zlatnoj i crnoj boji, te dodala odgovarajuće jednobojne naslonjače. Time je soba postala više nalik domu, nije toliko
nadahnjivala.
Na zidu je visio originalni Modigliani - jedan od njegovih rijetkih pejzaţa s izduljenim drvećem. Kopija jednog od njegovih portreta s labuđim vratom njegove šogorice, Paulette Jourdain, visjela je iznad kamina. Iza nje se nalazio sef.
Felix je pomaknuo sliku u stranu i utipkao kombinaciju. Kad se sef otvorio, iznenadio se kad je u njemu zatekao svoj najnoviji dnevnik. No zanimljivija mu je bila rezbarena drvena kutija koje prije tamo nije bilo. Bila je izrađena od oraha i orahova furnira, s izrezbarenim zvončićima na vrhu, u stilu venecijanskog pisaćeg stola u gostinjskoj spavaonici. Kutiju mu je ondje ostavila Frances.
Iako je dan bio topao, stavio je cjepanicu u vatru i zapalio kamin.
Premda je bilo tek pola jedanaest i pio je rijetko, natočio si je konjak prije nego što je sjeo u jednu od sofa.
Pismo nije morao dugo traţiti po kutiji. Velikim, blijedim slovima na omotnici je pisalo: "Mom sinu, Felixu". Pisano je u rujnu 1981. godine, godinu dana prije nego što su mu roditelji poginuli u prometnoj nesreći pri povratku s Francesine promocije.
Sam pogled na rukopis njegova oca ponovno je uskomešao njegove osjećaje.
Voljeni sine,
Ne znam hoćeš li ovo čitati dugo nakon moje smrti ili samo nekoliko sati nakon nje. Ne znam ni hoće li ti ga dati mama ili teta Enea. Ako slučajno naletiš na njega a ja sam još uvijek ţiv, molim te pričekaj i pročitaj ga tek kad umrem. Volio bih kad više nikada ne bih morao raspravljati o ovim stvarima, no ti ih imaš pravo znati.
Tebi prepuštam odluku hoćeš li i kada podijeliti ovo sa svojom sestrom. Sada ću ti ispričati priču koju radije ne bih htio ispričati;
Kao što znaš, tvoja majka i ja rođeni smo i odrasli u Italiji. Ipak, moţda ti je i to već poznato, lagao sam ti o detaljima. Ne potječemo iz malog mjesta uništenog u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata. Potječemo iz prelijepog Torina i veličanstvene kuće smještene na kosim obalama rijeke Po, točno iznad crkve Gran Madre di Dio. Njezina crna ţeljezna vrata moţda još uvijek stoje. Tamo je ţivjelo pet generacija naše obitelji, no naše prezime nije bilo Rossi. Preţivali smo se Fubini. Nismo bili katolici, nego Ţidovi. Prilazem ti imena svih naših rođaka koje smo ostavili iza sebe - nema ih puno. Ako ţeliš stupiti u kontakt $ njima, idi prvo mojem bratu, Simoneu, ako je još uvijek ţiv.
Dragi Felixe, ne sramim se svojih laţi, no srce mi se slama zbog boli koju zasigurno osjećaš zbog njih.
Felix je prestao čitati i pogledao kopiju Modiglianija iznad kamina i original na suprotnom zidu. Htio je skinuti sliku ţene s labuđim vratom koja ga je odjednom podsjetila na njega: laţnog kršćanina, koji sjedi ispod laţnog Modiglianija. Vratio se pismu.
Potrudit ću se da ti što bolje objasnim.
Kao prvo, moţeš biti ponosan na svoju pravu obitelj. Fubinijevi su bili uzorni građani Italije. Pomogli smo osnovati škole i bolnice za siromašne, Obiteljska osiguravajuća kuća još uvijek postoji, Assicura-zione Di Fubinis: Prije rata, Torinezi bi se nedjeljom vozili kočijama po širokim cestama svoga grada. Iako s tvojim stricem Simoneom već četrdeset godina nisam razmijenio ni rijeci, on i dalje šalje moju četvrtinu dobiti od poslovanja na naš bankovni račun.
Zašto sam ga napustio, zašto sam napustio Italiju i našu vjeru? Ţidovi su došli u Italiju prije Rimljana. Fubini su stoljećima ţivjeli u Torinu.
Nitko nije predvidio Auschwitz.
Mi Talijani cijenimo amore, la famiglia, preziremo la brutta figura koja nagrđuje svijet. Mi cijenimo čast i poštenje, no često se ne pridrţa-vamo većine pravila. I sam si rekao pri povratku s prvog posjeta Torinu da je na talijanskim cestama crveno svjetlo samo prijedlog onog što bi trebalo činiti. U Italiji je bilo mnogo stranih okupatora od kojih je svaki imao drugačija pravila. Kršiti ih
