Mušareka je način finansiranja koji može biti lahko sekuritiziran,11 posebno u slučaju velikih projekata koji zahtijevaju ogromne iznose, koje ograničen broj ljudi ne može obezbijediti. Svaki dioničar (subscriber) može dobiti mušareka certifikat koji predstavlja njegovo proporcionalno
vlas-11 Sekuritizacija je proces pretvaranje u dionice. – nap. prev.
ništvo u kapitalu mušareke, i kada projekat krene i stekne značajan dio nelikvidnih sredstava, ovi mušareka certifikati mogu biti tretirani kao utrživi instrumenti (nego-tiable instruments), i mogu biti kupovani i prodavani na tržištu vrijednosnih papira. Međutim, trgovina ovim certifikatima nije dozvoljena dok je još cijeli kapital mušareke u likvidnoj formi (tj. u gotovini ili naplativim potraživanjima ili akontacijama drugih sub-jekata prema projektu).
Za pravilno razumijevanje ovog procesa, potrebno je razumjeti da je pristupanje mušareki (subscribing) različi-to od davanja pozajmice. Obveznica (bond) izdana kao dokaz o zajmu nema ništa sa stvarnim biznisom koji se po-duzima pozajmljenim novcem. Obveznica dokazuje zajam koji je plativ vlasniku obveznice u svakom slučaju, i obično uz kamatu. Za razliku od toga, mušareka cer-tifikat predstavlja direktno pro rata vlasništvo vlasnika certifikata u kapitalu projekta. Ako je sav kapital zajedničkog projekta u likvidnoj formi, certifikat će predstavljati određeni procenat novca koji projekat ima. Naprimjer, izda se (emitira se, issue) sto certifikata, od kojih svaki ima vrijednost jednog miliona eura. To znači da je ukupna vrijednost projekta sto miliona eura. Ako ništa nije kupljeno tim novcem, svaki certifikat će predstavljati jedan milion eura. U tom slučaju, ovaj
certifikat ne može biti prodavan na tržištu, osim za nominalnu vrijednost (par value), jer ako bi jedan certifikat bio prodan za više od jednog miliona eura, to bi značilo da je jedan milion eura prodan u zamjenu za više od jednog miliona, što nije dozvoljeno po Šerijatu, jer tamo gdje se novac mijenja za novac, iznosi moraju biti jednaki. Svaka povišica na bilo kojoj strani je kamata.
Međutim, kada se upisani novac (subscribed money) koristi za kupovinu stalnih sredstava kao što su zemlja, zgra-de, mašine, sirovine, namještaj itd., mušareka certifikati će predstavljati proporcionalno vlasništvo njihovih vlasnika u tim sredstvima (assets). Tako će, u prethodnom primjeru, jedan certifikat predstavljati stoti dio u tim sredstvima. U ovom slučaju Šerijat dozvoljava kupoprodaju tih certifikata na sekundarnom tržištu za bilo koju cijenu oko koje se strane dogovore, a koja može biti veća od nominalne vrijednosti certifikata, jer je predmet kupoprodaje udio u opipljivim dobrima a ne samo u novcu, te se zato certifikati mogu uzeti kao bilo koja druga roba koja može biti prodavana uz dobit ili gubitak.
U većini slučajeva, sredstva projekta predstavljaju kombinaciju likvidnih i
nelikvidnih sredstava. To se dešava kada aktivni partner dio upisanog novca pretvori u stalna sredstva ili sirovine, dok je ostatak novca još uvijek likvidan. Ili, projekat može, nakon što je pretvorio sav svoj novac u nelikvidna sredstva, prodati neka od njih i ostvariti prihod od prodaje (sale proceeds) u vidu novca. U nekim slučajevima, potraživanje po nekim nje-govim transakcijama može prispjeti za naplatu od klijenata ali ne biti realizirana. Ovi naplativi iznosi, s obzirom da su dug, smatraju se likvidnim novcem. Postavlja se pitanje o šerijatskom propisu u situaciji gdje je kapital projekta mješavina likvidnih i nelikvidnih sredstava - da li mušareka certifikati takvog projekta mogu biti pro-davani. Mišljenja savremenih muslimanskih pravnika su različita o ovom pitanju. Prema tradicionalnoj šafijskoj školi, ova vrsta cer-tifikata ne može biti prodavana. Njihovo klasično mišljenje je da kada god postoji kombinacija likvidnih i nelikvidnih sredstava, ona ne mogu biti prodavana, osim ako se nelikvidni dio ne izdvoji i ne proda zasebno.12
12 Ovaj stav se temelji na poznatom principu muddu
‘l-edžvah koji objašnjavaju tradicionalne knjige islamskoga prava. Vidi, naprimjer, El-Hattabi, Ma‘alimu
Hanefijski pravnici su, međutim, mišljenja da, kada postoji kombinacija likvidnih i nelikvidnih sredstava, ona mogu biti prodavana i kupovana za bilo koji iznos veći od iznosa likvidnih sredstava u toj kombinaciji, u kom slučaju će se smatrati da je novac prodan za isti iznos, dok će ostatak biti smatran cijenom nelikvidnih sredstava u vlasništvu (prodanog) biznisa.
Pretpostavimo da mušareka projekat sadrži 40% nelikvidnih sredstava, tj. mašine, zalihe itd., i 60% likvidnih sredstava, tj. u gotovini i potraživanjima (receivables). U tom slučaju, svaki mušareka certifikat nominalne vrijednosti od € 100 predstavlja likvidna sredstva u vrijednosti od € 60 i nelikvidna sredstva u vrijednosti od € 40. Ovaj certifikat, (po hanefijskim pravnicima), može biti prodan za bilo koju cijenu veću od € 60. Ako bude prodan za € 110, smatrat će se da je € 60 naplaćeno za € 60, koje certifikat sadrži, a € 50 za proporcionalni udio u nelikvidnim sredstvima. Međutim, nikada nije dozvoljeno taj certifikat prodati za € 60 ili manje, jer u tom slučaju ne bi bio nadoknađen iznos od € 60 (sadržan u certifikatu), a da ne govorimo o ostalim (nelikvidnim) sredstvima.
Prema hanefijskom mišljenju, nikakav specifični procenat nelikvidnih sredstava u cjelini nije određen. Stoga, čak i kada nelikvidna sredstva predstavljaju manje
od 50% sredstava u cjelini, prema pret-hodnom stavu, trgovanje njima je dozvoljeno.
Međutim, većina savremenih znanstvenika, uključujući one šafijske pravne škole, dozvoljava trgovinu jedinicama cjeline samo kada nelikvidna sredstva biznisa predstavljaju više od 50%.
Prema tome, za validno trgovanje mušareka certifikatima, prihvatljivo za sve pravne škole u islamu, nužno je da nelikvidna sredstva čine više od 50% ukupnog portfolia mušareke. Međutim, ako prihvatimo hanefijsko mišljenje, trgovina će biti dozvoljena čak i kada ne-likvidna sredstva čine manje od 50% sredstava, s tim da procenat nelikvidnih sredstava ne treba biti zanemariv.