SVEUČILIŠTE U ZADRU
Odjel za povijest
Diplomski jednopredmetni studij povijesti
Petar Lisičak
Bellum Batonianum
(
Diplomski rad)
Mentor
Prof. dr. sc. Anamarija Kurilić
„Rumpit, interdum moratur proposita hominum fortuna“
„Sudbina ponekad prekida, a ponekad zadrţava namjere ljudi“
Sadržaj
1. UVOD... 4
2. IZVORI, POVIJESNA I ARHEOLOŠKA GRAĐA... 6
3. POVIJESNA POZADINA ... 12
4. SUKOBLJENE STRANE ... 24
4.1. Rimska vojska ... 24
4.2. Ustanička vojska ... 31
4.3. Sastav ustaničke vojske ... 33
4.4. Breuci ... 34
4.5. Desitijati ... 40
4.6. Delmati ... 41
5. POČETAK RATNIH OPERACIJA ... 50
5.1. Ratne operacije 6. godine ... 50
5.2. Početak ustanka... 50
5.3. Plan napada ... 52
5.4. Tiberijeva vojna ... 55
5.5. Analiza situacije ... 58
6. DRUGA GODINA RATOVANJA ... 61
6.1. Ustanički savez ... 61
6.2. Gerilsko ratovanje ... 63
6.3. Protuustaničke operacije ... 64
6.4. Analiza situacije ... 73
7. SLABLJENJE USTANIČKIH SNAGA ... 74
7.1. Predaja Breuka ... 74
7.2. Taktika „spaljene zemlje“ ... 76
7.3. Rimska okupacija panonskog bazena ... 78
7.4. Predaja kod rijeke Bathinus ... 79
8. KRAJ RATA ... 83
8.1. Krah ustaničke vojske... 83
8.2. Završni napadi ... 87 8.3. Opsada Andetrija ... 91 8.4. Tiberijev trijumf ... 95 9. ZAKLJUČAK ... 98 10. POPIS LITERATURE ... 102 11. IZDANJA IZVORA ... 105
1. UVOD
Godina je bila 2009., ujedno i obljetnica ustanka. To je prevagnulo u mojem izboru teme za ovaj diplomski. Naţalost, od tada je prošlo previše vremena. Osim mojeg interesa za antiku, vaţnu ulogu u odabiru teme imalo je svakako i moje zanimanje za vojsku i vojne operacije.
Ovim radom pokušati ću odgovoriti na neka pitanja iz antičke povijesti koja su velikim djelom formirala tijek dogaĎanja u rimskim provincijama Dalmaciji i Panoniji. Pokušati ću saţimanjem iznijeti izvornu graĎu i objavljene radove na ovu temu.
Rad s izvornom graĎom bio je prilično škakljiv. Kao glavne izvore imao je dvojicu autora koji su ne samo vremenski prilično odvojeni, nego su njihovi stilovi pisanja prilično različiti. Riječ je, naravno, o Veleju Paterkulu, aktivnom sudioniku samog gušenja ustanka i Kasiju Dionu, upravitelju provincije Panonije iz 2. stoljeća. Naravno, tu je i problem rimske historiografije koja neke dogaĎaje nije percipirala kao jedinstveni ratni pohod ili im se nije pridavao veliki značaj. Vrela ne biljeţe podrobnosti o etničkom identitetu svih naroda koji su sudjelovali u ustanku nego o njima govore samo općenito.
Narodi koji su spomenuti u ustanku (Desitijati, Breuci, Delmati) su ujedno protagonisti glavne riječi u pobuni. Tu su još i brojna manja plemena koja su sudjelovala u ustanku, ali se o njima slabo ili gotovo ništa ne zna jer ih izvori slabo spominju. Malo se toga zna i o odnosima izmeĎu pobunjenih plemena. Dijelom je razlog takvog stanja slaba istraţenost, pogotovo panonskih naroda (Breuci, Kolapijani), a dijelom posljedica nedostatka, godinama nesačuvanih, izvora. Veću pozornost u radu ću posvetiti Delmatima jer o njima posjedujemo najveći broj podataka kako pisanih, tako i materijalnih.
Što s tiče povijesne graĎe, ona je vrlo raznovrsna. U nekim djelima je zahvaćena cjelina dogaĎanja vojnih operacija dok su neka posvećena problematici samo pojedinih pitanja i dogaĎaja. Iz tih razloga odlučio sam podijeliti rad na više manjih cjelina kako bi se dobio što bolji pregled ratnih dogaĎanja tijekom godina, posebno ih razvrstavajući prema pripadanju jednom ili drugom taboru. Prije toga ću, prema navedenom obrascu, pokušati dati prikaz suprotstavljenih strana, zajedno s njihovom opremom i organizacijom kako bih stvorio jasniju vizualizaciju pojedinih bitaka, ali i opipljivije kontekstualizirao odnos snaga na terenu. Na kraju svake godine izvesti ću i kratku analizu (što je tko ostvario, koje su pozicije postigli) primarno izvlačeći činjenice i zaključke iz dva antička izvora.
Zaključak će se temeljiti na analizama pojedinih godina. U njemu ću prikazati posljedice i utjecaje koje je imao, ne samo na prostore koje je zahvatio ustanak, nego i cijelo Rimsko Carstvo. Ovaj rad samo je jedan u nizu pokušaja da se što bolje rasvijetli vaţnost Iliričkog ustanka u povijesnoj izgradnji Rimskog Carstva.
2. IZVORI, POVIJESNA I ARHEOLOŠKA GRAĐA
Popis antičkih autora koji spominju Batonov ustanak prilično je velik: Kasije Dion, Velej Paterkul, Strabon, Plinije Stariji, Svetonije, Ovidije, Flor, Jordanes, August i Tacit. Ti autori u svojim djelima spominju ustanak, ali podaci koje donose pripadaju nekim drugim zaokruţenim cjelinama pa ih je potrebno dodatno analizirati i protumačiti, pa bih meĎu bitne izvore izdvojio:
Strabon - napisao je jedno od najvećih pisanih djela antičkog svijeta u kome je sadrţano obilje podataka vezanih za ovo područje.1
Pisao je, ne samo o geografiji, nego je nadopunjavao tekst povijesnim i etnografskim podacima ovog područja. Indirektni podatak o ustanku nalazi se u sklopu 5. poglavlja 7. knjige u kojem spominje Batona kao voĎe Desitijata za vrijeme ustanka.2
Plinije Stariji - bio je jedan od najvećih enciklopedista antičkog svijeta, svestrana i obrazovana osoba koja je za Naturalis Historia koristila djela velikog broja autora te sluţbene drţavne, provincijske i lokalne dokumente. U svome djelu autor nam daje dosta oskudne, ali vrijedne podatke o ustanku, posebno one koji se odnose na opće stanje rimske drţave i carske obitelji u tome vremenu.3
Iz činjenice koju iznosi da je u Iliriku izbila pobuna (rebellio Illyrici), on se najvjerojatnije sluţio nekim sluţbenim dokumentima koji su izdati u tom periodu.4
Svetonije - na više mjesta u ţivotopisima Augusta i Tiberija osvrnuo se na dogaĎanja vezana za ustanak i situaciju u tadašnjem Iliriku.5
Od tih sporadičnih podataka, svakako je najzanimljivija sudbina ustaničkog vojskovoĎe Batona Desitijatskog kojeg on naziva Panonskim. Na ustanak se Svetonije osvrće iz perspektive njegovog istraţivanja cara
1
O Strabonu i njegovom pogledu na ilirički prostor. v. S. Čače, 1995.
2
Strab. Geo. 5, 3.
3
Plin. NH 7, 149. preuzeto iz A. Domić-Kunić, 2004; R. Matijašić, 2009, 15.
44
S. Bilić-Dujmušić, 2004., 35.
5
Tiberija. To je uvjetovalo da on samom ustanku nije posvetio dovoljno paţnje i da mu je prikaz dosta štur, ali je zato u pojedinim detaljima konkretan i na pojedinim mjestima jezgrovit. U svezi ustanka daje informacije općeg karaktera te one koje bi najbolje koristile u oslikavanju Tiberija kao drţavnika i vojnika, njegov karakter i druge osobine.6 Svetonije nastoji realno predstaviti mjesto koje je Tiberije zauzimao u svim dogaĎanjima izmeĎu 6. i 9. god. U tekstu se vidi da se sluţio pismima koja su razmjenjivali August i Tiberije dok se potonji nalazio na ratištima.7
Sam Svetonije nije naveo na koje ratove se odnose odabrani odlomci iz Augustovih pisama upućenih Tiberiju, ali se vjerojatno po stilu i sadrţaju odnose na razdoblje nakon usvajanja Tiberija 4. god. Iz same činjenice da on spominje ta pisma, jasno je da je bio u mogućnosti imati uvid u ona pisma koja su razmjenjivana izmeĎu Augusta i zapovjednika rimskih trupa na terenu za vrijeme batonskog ustanka. Uostalom, ovi odlomci se u Svetonijevom tekstu nalaze u blizini podataka u kojima se govori o Tiberijevom ratovanju u Iliriku u periodu 6. - 9. god., na Rajni i germanskim zemljama u periodu 10. - 12. god.8
Dva glavna izvora koja se bave Batonovim ustanakom su: Velej Paterkul i Kasije Dion. Da kasnije ne opterećujem rad navodeći činjenice o ova dva autora, učiniti ću to ovdje.
Velej Paterkul - dobar dio svoje karijere proveo je kao zapovjednik. Obnašao je duţnosti vojnog tribuna u Trakiji i Makedoniji, zatim u Oktavijanovoj vojsci. Bio je prefekt konjice, a kasnije Tiberijev legat u germanskim i panonskim kampanjama. Nakon izbijanja Batonovog ustanka 6. god., kao izabrani kvestor dovodi pojačanja Tiberiju, a sljedeće godine postaje jednim od njegovih legata. Njegov je brat, Magije Celer Velijan, takoĎer bio legat u ovom ratu i istaknuo se u bitkama protiv Delmata. 6 Suet. Tib, 21. 7 Suet. Tib, 21. 8
Obojica su odlikovani za Tiberijevog trijumfa 13. god., a 15. god. postali su pretorima. Odlike i mane Veleja kao povjesničara najbolje se mogu objasniti upravo činjenicom da je autor sve do 15. god. proveo u vojnoj sluţbi, kada je bio u 35. godini ţivota te je tek u kasnijem razdoblju otkrio novo zanimanje za literaturu.9 Sve o autoru nalazimo upravo u njegovom djelu, a jedini sačuvani rukopis koji Beatus Rhenanus opisuje kao: „tako čudovišno korumpiran da ga nikakva ljudska domišljatost ne moţe rekonstruirati“ i još k tome tvrdi: „kako je spreman zakleti se da pisar koji ga je kopirao nije razumio ni riječi onoga što prepisuje“.10
Na nesreću, rukopis je izgubljen a ostali su samo prijepisi. Tom svojem novom zanimanju predao se s iskrenim zanosom amatera. Kao povjesničar nije bio obrazovan da kritički odvagne svoje izvore, a kada navodi kronološke podatke nesvjesno miješa datume Katonovog i Varonovog vremena. U svojoj brzini preskače dogaĎaje, često prisiljen da ih smjesti izvan njihova pravoga vremenskog konteksta. Ovo je djelo pravi primjer dvorske povijesti. Njegov interes za povijest više je interes za povijesne ličnosti nego za same povijesne dogaĎaje, a u tom poslu portretiranja, mora se priznati, pokazuje zavidnu vještinu. Njegova druga knjiga zapravo je duga galerija upravo takvih portreta koji su jedan s drugim povezani oskudnom vezom povijesnih podataka. Pri tom se poslu pisac nije ograničavao samo na istaknute likove kao što su braća Grakho, Marije, Sula, Ciceron, Pompej i Cezar, nego je jednako tako sklon portretiranju karaktera deuteragonista kao što su Klodije, Kurion, Lepid i Planko. Neki su od tih portreta meĎu najboljim opisima ličnosti iz rimske povijesti, i Velejevu djelu daju dimenziju ljudskosti. MeĎutim, njegovo djelo, pogotovo druga knjiga (unatoč svim nedostatcima i u izuzeću Res gestae), jedino je sačuvano djelo koje postoji, a pokriva razdoblje izmeĎu Livija i Tacita. Ono je ujedno i najvaţniji dokument koji svjedoči o ideologiji Augustova i Tiberijeva doba te o mentalitetu ranog principata. Da zaključim,
9
o Veleju Paterkulu kao izvoru za Batonov ustanak v. V. Paterkul, 2006.
10
Velejevo djelo, mada kratak prikaz svjetske povijesti, nije povijesno djelo pisano u tradiciji Tukidida, Polibija pa ni Salustija, već kompilacija koju je na brzu ruku sastavio nekadašnji rimski časnik posvetivši je svom prijatelju i zemljaku Kampancu Marku Viniciju prilikom njegova stupanja u konzulsku sluţbu 30. god. Mnoštvo upletenih anegdota i piščevih osobnih, nerijetko duhovitih zapaţanja, kao i sveukupni stav pisca prema obraĎenoj graĎi, ostavljaju dojam samovoljnosti i jednostranosti, a miješanje osobnih simpatija i antipatija prema akterima i zbivanjima čini autorov sud na nemalo mjesta proturječnim.11
Kasije Dion - grčki povjesničar iz 2./3. st., rodom iz Nikeje u Bitiniji, pripadao je sloju senatorske aristokracije koja se pojavila u vrijeme Antonina, kada se počelo prakticirati uvoĎenje stanovnika heleniziranih gradova istoka u Senat. Kao mlad čovjek došao je u Rim i u vrijeme Komoda ušao je u Senat.12
Stekao je retoričku naobrazbu, bio je dvaput konzul, a upravljao je i raznim provincijama. Godine 226.–228. bio je
legatus Augusti pro praetore u Gornjoj Panoniji, nakon što je tu sluţbu prethodno
obnašao u Dalmaciji (223.–226. god.), pa se moţe reći kako je „iz prve ruke“ poznavao zemlju o kojoj se dosta nepovoljno izrazio (Dio., 49.36,2–4): „to znam ne samo prema pričanju ili čitanju nego sam doznao iz vlastitog iskustva kao njihov negdašnji namjesnik, jer sam nakon namjesništva u Africi i Dalmaciji (sluţbu u Dalmaciji neko je vrijeme obavljao i moj otac) bio postavljen u ono što je poznato kao Gornja Panonija, i otuda točno poznajem sve tamošnje uvjete o kojima pišem“.13
„Rimsku povijest“ u 80 knjiga pisao je tijekom 22 godine. Ona je počinjala pričama o Eneji i sezala do 229. god. Rad na tom djelu pisac je završio netom prije svoje smrti. Do današnjih dana ostale su u cijelosti sačuvane samo knjige 36-60 (kraj Republike i prva desetljeća Carstva). Od prvih knjiga ostali su fragmenti, a od knjiga 61-80 samo saţeti prikazi bizantskog
11
S. Bilić-Dujmušić, 2004, 39; O Veleju Paterkulu kao izvoru za batonski rat v. E. Pašalić, 2009, 17-25.
12
o ţivotu i djelu Kasija Diona v. kod: Maškin, 1951, 16; C. Earnest, 1955.
13
redovnika Ksifilina (11.st.) i izvatci kod Zonare (12.st.). U načinu izlaganja Dion se ugledao na Polibija i Tukidida, ali je taj uzor u mnogim slučajevima ostao samo izvanjski. Kod njega nema smišljene filozofije povijesti. Historijski proces ostaje iracionalan i ljudskom umu neobjašnjiv, a dogaĎaji mogu zavisiti od sudbine i natprirodnih sila. Čudesno u dogaĎanjima ima veliku ulogu, čak i u onim dijelovima koji su pisani na osnovi njegovih osobnih sjećanja. Pisanju povijesti pristupio je, prema vlastitim riječima, zato što mu je tako naredila Sudbina koja mu se javila u snu. Ona mu je prorekla i besmrtnost njegova djela. I uz svoje grčko podrijetlo i odgoj, dijelio je poglede rimske aristokracije, premda je na njega utjecala i grčka politička publicistika 2. st. Bio je elitist koji je smatrao da Senat kojeg je bio stariji član univerzalno uspostavlja red unutar drţave. On je veličao vremena Republike, ali prijelaz na monarhiju smatrao je neizbjeţnim. Njegova razmišljanja o tome koji oblik vladavine treba smatrati najboljim, našla su odraza u govorima Agripe i Mecenata upućenim Augustu. Prvi mu savjetuje da obnovi Republiku, a drugi da uvede monarhistički način upravljanja. U Mecenatovom govoru našli su odraza politički pogledi samog Diona koji je sanjao o caru biranom od Senata i Senatu koji će u Carstvu imati počasni poloţaj najvišeg rukovodećeg tijela vlasti. Republika kod njega igra veliku ulogu. Radi efekta, on dogaĎaje ponekad ukrašava i čak pomalo mijenja. Govori povijesnih osoba u njegovim djelima jako su dugački, moţda čak u maniri antičkih pisaca i izmišljeni. Pitanje o izvorima koje je koristio, takoĎer je sloţeno. Nesumnjivo je da je koristio veliki izvorni materijal koji se ne moţe svesti na nama sačuvana historijska djela. Za rana razdoblja Rima upotrijebio je djela starijih analista. U nekim dijelovima drţi se Livija, ali se sluţi i drugim piscima, naročito u onim knjigama koje su posvećene graĎanskim ratovima. Kao izvori za povijest Carstva sluţila su mu uglavnom povijesna djela raznih autora.14
14
E. Cary, 1955, 34; o Kasiju Dionu kao izvoru za batonski rat v. E. Pašalić, 2009, 26; R. Matijašić, 2009, 15.
Ostavimo pisane izvore malo po strani i bacimo pogled na arheološke dokaze i vidimo što oni kaţu o svemu tome. Najbolji arheološki dokazi nekog rata koji se dogodio u dalekoj prošlosti, iz očitih razloga, su nalazi vojne opreme. MeĎutim, konkretnih arheoloških nalaza koje moţemo dovesti u vezu s Batonovim ustankom naţalost nema. Tek u novije vrijeme provode se arheološka istraţivanja koja bi mogla donijeti nove odgovore na mnoga pitanja koja su još nerazjašnjena. Moţemo samo nagaĎati bogatstvo arheoloških nalaza koji se još kriju. Izdvojeni nalazi rimskih vojnih kaciga kod Podsuseda15 i Rugvice16 te vojnog naoruţanja kod Siska ne mogu se dovesti u sigurnu vezu s ustankom. Veliki pokreti vojnih snaga zbivali su se upravo na ovim područjima te novija otkrića kroz arheološka istraţivanja čekaju bolje dane da nam daju cjelovitiju sliku samog ustanka.
Literatura koja se bavi ustankom vrlo je šarolika. U većini slučajeva to su cjeline koje sadrţe kratak opis ustanka meĎu kojima bih nabrojao Wilkesa, Bojanovskog, Stipčevića, Matijašića i dr. Autori koji više paţnje posvećuju samom ustanku su: Vulić, Pašalić, Mesihović i drugi nabrojeni u popisu literature. U istraţivačkom pogledu potrebno je istaknuti znanstveno savjetovanje „BELLVM BATONIANVM MM“ odrţano 5. - 7. studenog 2009. god. u Zagrebu, koje predstavlja prijelomnu točku, ne samo istraţivačkog rada na temu ustanka, nego razvitka historiografije i arheologije antičkog perioda ovih prostora.
15
Rimska kaciga Hagenau tipa, datirana u kasno 1. st. pr. Kr. i rano 1. st. po Kr. (I. Radman-Livaja, 2004, 49.)
16
Rimska kaciga Hagenau tipa, datirana u kasno 1. st. pr. Kr. i rano 1. st. po Kr. (I. Radman-Livaja, 2004, 49.)
3. POVIJESNA POZADINA
Izvori nam govore da su Rimljani bili jako rano zainteresirani za dogaĎanja na istočnoj obali Jadrana. Rimska ekspanzija na prostor Ilirika17
(vidi slika 1.) općenito je bila dugotrajan heterogeni proces ovisan o specifičnim uvjetima područja (kao što je geografija, političke prilike, povijesni i etnički obziri), što je očigledno kroz promjenjive povijesne dogaĎaje. Ako bismo traţili neku unificiranu strategiju ili čak ideologiju rimskog ekspanzionizma, zapleli bismo se u vlastitu projekciju današnjih vrijednosti na prošlost.
Slika 1. Smještaj naroda provincije Ilirik (www.bosnaonline.org)
17
Uz sve historiografske podatke o rimskim ratovima na ovim prostorima nije sačuvan ni jedan o tome kad je osnovana provincija Ilirik ni koji točno opseg je zahvaćala. (R. Matijašić, 2009, 125)
Prve rimske vojne akcije u Iliriku bile su inicirane zbog piratstva Histra,18 Liburna i Ardijejaca na Jadranu,19 no uskoro je u sukob uvučena i Makedonija, a konačno rasformiranje ilirskog kraljevstva 168. god. pr. Kr., bilo je dijelom puno većeg rata koji je imao zadatak okončati monarhiju u Makedoniji.20
Poraz ilirskog kraljevstva i kasnije ureĎenje Ilirije nisu rezultirali uspostavom „regularne“ rimske provincije preko Jadrana,21 kao što se to dogodilo s Makedonijom nakon 148. god. pr. Kr. Budući Ilirik bio je geo-politički jako vaţan Rimu zbog opasnosti koju je predstavljao samoj Italiji zbog svoje neposredne blizine.22 Rimski interesi bili su na neki način osigurani nametanjem rimskog ureĎenja nad teritorijem koji je bio puno veći od onoga koji je bio uključen u njihove ratne operacije. Upravo je to Rimljanima omogućilo konstantno interveniranje u gotovo svim stvarima koje su se ticale Ilirika, kad god su to oni smatrali potrebnim. Uloga koju je Rim imao u Iliriku nakon 167. god. pr. Kr. ohrabrila je italske trgovce na ulazak u prostor koji je bio dio rimske interesne sfere pa je moguće da su neka od kasnije potvrĎenih naselja rimskih graĎana (conventus civium Romanorum) začeta kao rimske i italske trgovačke postaje već u 2. st. pr. Kr. Time započinje cijeli niz kampanja koje su Rimljani vodili na istočnoj strani Jadrana, prije svega protiv Delmata.23 Treba napomenuti pohode Sempronija Tuditana i Tiberija Panduze koji 129. godine uspješno ratuju protiv Japoda24
te Kote i Metela 119.- 117. god. pr. Kr.25 Na to se nadovezuju vojne operacije iz Akvileje koja je postala baza za daljnje rimsko širenje
18
Histri se prvi puta spominju 302. godine pr. Kr. a konačno su pacificirani, na rimski način, 177. godine pr. Kr. (J. J.Wilkes, 2001, 198; R. Matijašić, 2009, 101) 19 J. J.Wilkes, 2001, 198. 20 J. J.Wilkes, 2001, 170-190. 21 J. J.Wilkes, 2001, 188. 22 M. Šašel-Kos, 2005, 90. 23
Prvi sukob Rima i Delmata započinje 156. godine pr. Kr. i vodi ga konzul Gaj Marcije Figul (v. Čače, 1979, 103)
24
S. Čače, 1979, 56-57; R. Matijašić, 2009, 117.
25
u Iliriku.26 O poduţem vremenskom razdoblju nemamo nikakvih vijesti osim bilješke koju donosi Eutropije - da je Gaj Koskonije pošao u Ilirik kao prokonzul i pokorio većinu Delmata u dvogodišnjoj kampanji,27
završivši osvajanjem njihove glavne luke Salone. Koskonijevo postignuće, osvajanje Salone,28
pokazuje koliko je malo Rim napredovao na ovom prostoru od ratova u 2. st. pr. Kr. Salona je postala stalnim rimskim posjedom i unutar dvadeset godina mnogi rimski graĎani, većinom trgovci, naselili su se ovdje, kao i u drugim mjestima uzduţ obale, iako je Narona ovakvu zajednicu imala najvjerojatnije već duţi niz godina.29
Zakonom Lex Vatinia de Caesaris provincia koji je u 59. god. pr. Kr. predloţio Cezarov tribun Publije Vatinije, kasniji pobjednik u bitci kod Tauride, povjerava se Cezaru upravljanje Cisalpinskom Galijom i Ilirikom, uz tri legije te pravo da sam imenuje svoj stoţer legata i samostalno osniva kolonije. Do ovog perioda moglo je postati uobičajenim da rimski prokonzul poslan u Cisalpinsku Galiju vodi računa i o rimskim interesima s druge strane Jadrana, a moţda je to uključeno i na Cezarov osobni zahtjev. Ukoliko je ova posljednja pretpostavka bila točna, tada je njegov prvotni vojni projekt bio napredovanje na sjeveroistok iz Italije u dunavski bazen, prostor iz kojega je Italija oduvijek bila vrlo ranjiva od napada sa sjevera. Ukoliko bi se uspio probiti u dolinu Save i preko sjeverne Bosne, tada zapovjedništvo u Iliriku ne bi bilo korisno samo s vojnog gledišta, već bi isključivalo svaku mogućnost da ga Senat kasnije optuţi za prelazak granica svoga imperija. S druge strane, nema dokaza da je Cezar imao ikakve takve planove, dok njegove kasnije aktivnosti u Iliriku daju naslutiti da je pripajanje Ilirika Cisalpinskoj Galiji bilo samo rutinsko. Da je Cezar imao plan za napad
26
Apijan (Appian, 3, 10. ) biljeţi: "Segestane su izgleda pokorili Lucije Kota i Lucije Metel, vjerojatno u vrijeme kada su bili kolege na konzulatu 119. pr. Kr.; v. J. J. Wilkes, 1969, 32.
27
J. J. Wilkes, 1969, 35; R. Matijašić, 2009, 125.
28
Figul je vršio operacije iz doline Neretve i nije mu trebala kontrola nad Manijskim zaljevom, ali je Metel 118.-117. pr. Kr. ima kontrolu nad salonitanskim prostorom. (v. S. Bilić-Dujmušić, 2001.)
29
na dunavski prostor, provincija koju je trebao uzeti bila bi Makedonija, gdje su rimski prokonzuli postupno proširivali granice rimske kontrole uzduţ koridora Vardara (Axios) i Morave prema Srbiji i rijeci Dunavu oko Beograda iz čega je kasnije nastala provincija Mezija. Delmati su "prosperirali" tijekom Cezareve odsutnosti te su oni i „drugi Iliri“ uzeli Promonu od Liburna. Potonji su zatraţili pomoć od Cezara. Vojska koja je poslana na njih potučena je uz velike gubitke. No, Cezar nije mogao ništa dalje učiniti po tom pitanju zbog rastućih tenzija s Pompejem i Senatom. Vojska koju su Delmati potukli bila je vjerojatno sastavljena od savezničkih kontingenata iz Ilirika pod zapovjedništvom rimskog zapovjednika, a ne izgleda da je bila uključena ijedna legija. Cezarovo zanemarivanje ovoga problema stvorit će mu ozbiljne nevolje tijekom graĎanskog rata. 30
Rat koji je buknuo izmeĎu Cezara i Pompeja, 49. god. pr. Kr. zahvatio je cijeli rimski svijet i povijesna dogaĎanja krenula su novim smjerom. Na većini prostora tadašnjeg rimskog imperija odvijali su se ţestoki sukobi izmeĎu dviju strana. U glavnim kampanjama, u Africi, Hispaniji i Maloj Aziji, pompejevci su nakon početnih uspjeha protiv Cezarovih legata na kraju ipak bili poraţeni osobno od Cezara. U Iliriku je ishod sukoba bio odlučen bez prisutnosti glavnih protagonista. Nije to bilo zbog malog značaja Ilirika, već zato što su Cezarovi legati uz pomoć naseljeničkih zajednica (Salona) uzduţ obale, uspjeli voditi borbu do pobjede nad pompejevskom flotom i Delmatima. Razvoj ratne situacije nije krenuo povoljno za Cezara. Kasije Dion priča,31 kako su Marko Oktavije i Lucije Skribonije Libon uz pomoć Pompejeve mornarice izbacili iz Dalmacije Publija Kornelija Dolabelu koji se ovdje borio za Cezarovu stvar. Gaja Antonija, koji mu je ţelio priskočiti u pomoć, blokirali su na otoku Krku gdje su
30
S. Čače, 1979, 103.
31
ga domoroci ostavili na cjedilu, vojska je počela gladovati i zbog toga se predao.32
Pobjedom kod Salone i upućenjem Kvinta Kornificija s dvije legije u Ilirik na početku ratne sezone 48. god. pr. Kr., uspjelo se stabilizirati situaciju u provinciji, zaustaviti unutarnje sukobe, osigurati granicu prema domorodačkim neprijateljima i spriječiti širenje pompejevske prevlasti na ovom području. Tako se u trenutku bitke kod Farsala, Ilirik doimao dovoljno umirenim i naizgled trenutno nije zahtijevao nova pojačanja i veće intervencije. 33
Nakon Cezarove pobjede nad Pompejem kod Farsala 48. god. pr. Kr., Ilirik je bio jedan od prostora na kojima su pompejevci pokušavali obnoviti borbu.34
Na sastanku pompejevskih zapovjednika na Korkiri, M. Oktavije uspijeva dobiti dio preostalih snaga i brodovlja te se s njima upućuje u Jadran. Kako bi stvaranje pompejevskog uporišta na ovom prostoru ponovo zaprijetilo Makedoniji, Cezar odlučuje tamo poslati Gabinija. Pred kraj ljeta 48. god. pr. Kr., Gabinije je krenuo kopnom oko Jadrana jer su pompejevci još uvijek kontrolirali morske putove u Ilirik vodeći sa sobom 15 kohorti i 3.000 konjanika. Nakon što je ušao u teritorij Delmata, uhvaćen je u zasjedu u dubokom riječnom klancu nedaleko Sinodija i izgubio je 5 svojih kohorti zajedno s bojnim znakovima.35 No, ustrajao je na napredovanju i uspio je doći do Salone, vjerojatno sredinom zime 48.-47. god. pr. Kr. Uspješne Oktavijeve operacije činile su poloţaj Cezarovih snaga sve neugodnijim i postajale su sve realnijom prijetnjom Makedoniji. Vojne operacije su nastavljene i tijekom zime pa bi do otvaranja nove ratne sezone stvar već mogla biti dovedena u nepopravljivo stanje. Stoga zapovjednik Brundizija, Publije Vatinije, na brzu ruku organizira novu flotu i njome kreće na Oktavija. Uspijeva ga prisiliti da prekine ofenzivne operacije, a nakon toga i poraziti u bitci kod otoka 32 R. Matijašić, 2009, 129-130. 33 S.Bilić-Dujmušić, 2000, 111. 34 J. J.Wilkes, 1969, 41. 35 J. J.Wilkes, 1969, 41.
Tauride. Time je glavnina pompejevskih snaga u Iliriku bila istjerana iz Jadrana i stvoreni su uvjeti da se ponovno stabilizira stanje u provinciji. Započinje pregrupiranje rimskih snaga u ofenzivan raspored za borbu protiv još tvrdokornih pompejevskih lokalnih saveznika i pomagača, prvenstveno Delmata. Taj je zadatak dobio Publije Vatinije, sada prokonzul, kojega je Cezar poslao na Delmate s tri legije i jakom konjicom.36 Po Apijanu, Iliričani su sada bili raspoloţeni traţiti Cezarovo prijateljstvo jer su mislili da će neke od Cezarovih budućih ekspedicija moţda biti usmjerene protiv njih.37 Nakon martovskih ida 44. god. pr. Kr., Vatinije se našao izoliran s vojskom koja, po Dionu,38 nije imala dobro mišljenje o svom zapovjedniku, a što je bilo razumljivo nakon zimske kampanje protiv Delmata pod vojskovoĎom koji očajnički traţi trijumf. Kada je otišao za Dirahij i drţao ga protiv vojske Marka Bruta, njegove su ga trupe sa zadovoljstvom napustile i pridruţile se suprotnoj strani. Kasnije je Vatinije dobio svoj trijumf, ali ne prije nego je prošlo 18 mjeseci. 39
Uspostava Drugog trijumvirata i podjela rimskog svijeta u Brundiziju 40. god. pr. Kr. dala je Oktavijanu zapadne provincije, osim Afrike koju je kontrolirao Lepid, dok je Marku Antoniju dodijeljen istok. Linija razdvajanja izmeĎu njihovih područja utvrĎena je na staroj ilirskoj prijestolnici Skodri. U godinama koje su slijedile, Oktavijan je, koristeći se kombinacijom diplomacije, vojnih akcija i političkog pritiska, uspio pod svoju kontrolu do 36. god. pr. Kr., staviti sve zapadne provincije i stabilizirati svoju unutarnju upravu i vlast.40 Jedini teritorij nad kojim je Oktavijan imao mandat, a koja se drţala neprijateljski prema Rimljanima još od Cezarovog konzulstva, bio je Ilirik. Motive Oktavijanovih vojnih pothvata u Iliriku nastoji razjasniti Bilić-Dujmušić, a kako 36 J.J. Wilkes, 2001, 208. 37 R.Matijašić, 2009, 135. 38 Dio, 47, 21, 6. 39
Appian, Ill., 13; cf. Liv. Per., CVIII.; Appian, BC, IV., 75; Cic. Philip., X., 13; Plut. Brutus, 25; Vel. Pat., II., 69, 3-4.
40
mi se njegove tvrdnje čine iznimno argumentirane sklon sam drţati se njegova mišljenja41
a to ih čvrsto smješta zajedno s republikanskom tradicijom pokretanja operacija iz razloga koji imaju malo dodirnih točaka s prostorom na kojemu se izvode. Njegov osobni učinak kao vojnog zapovjednika na terenu bio je znatno ispod onoga što bi se očekivalo od posvojenog sina velikog Julija, posebno u nedavnim ratovima protiv Seksta Pompeja na Siciliji. Oktavijan je shvatio da njegove legije trebaju jedan stvarni „trening“ i utvrĎivanje discipline u ratnim uvjetima kako bi se uklonilo tinjajuće nezadovoljstvo koje je u bilo koje vrijeme moglo eskalirati u ozbiljnu pobunu. Velej je vrlo odreĎen o ovome i sve operacije 35.-33. god. pr. Kr. tretira kao manevre za uvjeţbavanje kako vojnika, tako i njihovog vojskovoĎe, s jednim okom na predstojećem sukobu protiv Marka Antonija. Po Apijanu, i sam Oktavijan, dok je još boravio na Siciliji nakon poraza Seksta Pompeja i lišavanja vojske i vlasti Lepida, u svom govoru buntovnoj vojsci ističe da će ih povesti ne više u graĎanske ratove koji su minuli zahvaljujući bogovima, nego na „Ilire i druge barbarske narode koji uznemiravaju jedva stečeni mir“.42
Glavni izvor za Oktavijanove operacije 35.-33. god. pr. Kr. je sam vrhovni zapovjednik. Veliki dio Apijanove Illyrike posvećen je priči o ovim ratovima, koju je izvlačio iz Augustovih Memoara.43
Dio ovih memoara se sastoji od transkripta sluţbenog saţetka (relatio) koji je Oktavijan podnio Senatu na kraju rata i kojemu je dodao detaljno izvješće o vlastitim iskustvima s bojnog polja kao vojnog zapovjednika. Oktavijanovi uspjesi u Iliriku bili su više skromni i solidni nego spektakularni. Japodi i dio Panonaca (Kolapijani i Segestani) su ostali čvrsto pod rimskom kontrolom. Štoviše, opasno neprijateljstvo Delmata izgleda da se primirilo na veći broj godina. Povrat Gabinijevog izgubljenog legijskog znakovlja predstavljalo je političku pobjedu jer se prikazao kao osvetnik koji ispravlja tuĎe greške. S druge strane, malo napretka
41
V. S.Bilić-Dujmušić, 2004.
42
App. de bell. civ. V, 128
43
načinjeno je prema aneksiji prostora koji će kasnije sačinjavati provincije Panoniju i provinciju Dalmaciju, a u godinama neposredno nakon toga čini se da nisu postavljene nikakve vojne postaje poput kasnijeg razmještaja legijskih logora44
u krševitoj unutrašnjosti izmeĎu Burnuma i Narone. Prema svemu sudeći, Oktavijanov pothvat moţemo promatrati kao početak sustavnog osvajanja dublje unutrašnjosti Ilirika. Na obali su uspostavljene kolonije u Poli u Istri i Jaderu u Liburniji, a takoĎer moţemo pretpostaviti kako su starije cezarijanske kolonije, Salona, Narona i Epidaur, ojačane novim naseljenicima.45
Odlučujuća bitka koja se vodila kod Akcija 31. god. pr. Kr. u blizini epirske obale, kreirala je daljnji tijek dogaĎaja. Završila je totalnim uništenjem Antonijeve flote i predajom njegovih kopnenih snaga. Ovom pobjedom Oktavijan je porazio svojeg posljednjeg protivnika na putu prema apsolutnoj moći unutar rimskog imperija. Objava mira 29. god. pr. Kr. bila je obiljeţena zatvaranjem Janovog hrama i to prvi puta nakon skoro dvjesto godina. Vrativši se u Rim, Oktavijan je proslavio trodnevni trijumf i bio je dočekan od sveg naroda, ne kao pobjednik u graĎanskom ratu, nego kako čovjek koji je obranio suverenitet Rima od napadača, kao spasitelj Republike i svojih sugraĎana, a iznad svega kao čovjek koji je vratio mir, Pax Romana.46
Buduće razdoblje koje je uslijedilo, bilo je iznimno povoljno za Oktavijana, kasnijega Augusta. Ovdje ćemo nabrojati neke uspjehe koje je ostvario u ovom razdoblju: 1. uspješne vojne akcije u donjem Podunavlju koje su rezultirale osvajanjem Mezije, 28. god. pr. Kr.; 2. sluţbeno priznanje njegove vrhovne vlasti nad čitavim imperijem, imperium maius, 23. god. pr. Kr.; 3. konačno osvajanje Iberskog poluotoka i organizacija triju hispanskih provincija u razdoblju izmeĎu 26. i 19. god. pr. Kr.; 4. rješavanje gorućeg partskog pitanja na Istoku
44
Burnum i Tilurij su glavne baze rimskih legija u Dalmaciji (J. J. Wilkes, 1969, 57-75.)
45
J. J. Wilkes, 1969, 57; R. Matijašić, 2009, 145-147.
46
20.–19. god. pr. Kr.; 5. pripajanje noričkog kraljevstva te osvajanje Recije i Vindelikije 16.–15. god. pr. Kr.47
Osvajanje Recije i Vindelicije, istočne Štajerske i juţne Bavarske i postignuta vojna kontrola nad cijelim alpskim područjem, priskrbili su Rimu potrebne preduvjete za daljnje napredovanje prema sjeveru (Germaniji) i istoku (Panoniji). Osim što je u rimskim rukama sada bio prostor koji je Italiju zemljopisno razdvajao od tih dvaju strateških ciljeva, stečen je bio i posjed nad tamošnjim bogatim ţeljeznim rudištima što je značilo sigurnu i stalnu opskrbu vojske oruţjem.48
Jedna od najvećih prednosti rimske drţave izrasle iz Augustove potpune kontrole je to što je sva raspoloţiva vojska imala mogućnost strateške koordinacije meĎu različitim provincijalnim vojnim grupacijama. Takva koncentrirana kampanja u jednoj od provincija s vojskom od pet legija bila bi nemoguća pod Republikom. Većina prokonzula, pa i trijumviri, bili su zabavljeni osobnim prestiţem (dignitas) i svaki oblik kooperacije s drugim zapovjednikom koji bi se mogao interpretirati kao subordinacija, takvim je ljudima bio anatema. To je jedan od razloga zbog čega su republikanski prokonzuli napravili toliko malo napretka u ovom prostoru, bilo iz Italije, bilo iz Makedonije. Ilirik je upravo takvu strategiju traţio na svakom koraku, sa snagama koje bi operirale van središta prema udaljenim tokovima Save i Dunava. Plan se provodio jednostavno: vojne grupacije simultano ulaze u neprijateljev teritorij iz različitih smjerova te se grupiraju u središtu, nakon čega se vrši konsolidacija i daljnje akcije. No dugoročno gledano, sve kampanje, pogotovo za vrijeme Republike, otpočete s jadranske obale, načinile su maleni napredak u unutrašnjost. Pacifikacija unutrašnjosti traţila je daleko širu procjenu zemljopisnih okolnosti nego što je postojala za posljednjih desetljeća Republike te puno veće ratne operacije. Prodor u unutrašnjost Ilirika postalo
47
Alpski rat je 16. pr. Kr. bio počeo Publije Silije Nerva a dovršili su ga sljedeće godine brača Tiberije i Neron Druz, obojica u svojstvu Augustovih legata; v. J.J. Wilkes, 1969, 59.
48
je pitanje bitno za opstanak i sigurnost aktualne vlasti u Rimu. S te je strane Ilirik “došao“ previše blizu Italiji da bi ga se i dalje moglo zanemarivati. Teško je otkriti precizni karakter različitih faza napredovanja, posebno onih protiv Panonaca juţno od Save.49 Zbivanja u Panoniji u vremenu Panonskog rata Kasije Dion je prikazao kao smirivanje niza pobuna. Nema ni riječi o proširivanju rimskog posjeda. Doista vrlo zbunjujuće, tim više što nam druga literarna vrela ne pomaţu pri utvrĎivanju stvarnog karaktera te ekspanzije, niti kako je ona tekla. Osim Dionova vrlo šturog i nejasnog izvješća, tu su jednako tako lapidarni Velej Paterkul i Svetonije. Pridodamo li tome doslovce po jednu rečenicu iz Augustovih Res gestae, Frontinovih Strategemata te Livijeva, Florova, Festova i Eutropijeva saţetka, upotpunili smo i iscrpili popis izvora za te poduhvate koji su, uz Oktavijanov ilirički pohod, značili prekretnicu u povijesti rimskog osvajanja Panonije.50 Počevši 14. god. pr. Kr., nemiri su se, tvrdi Dion Kasije, nastavili i 12.god. pr. Kr. nakon početne intervencije Marka Vipsanija Agripe kome je August bio povjerio nadleţnost nad akcijama u Panoniji. Činjenica da je drugom čovjeku u drţavi, princepsovu najbliţem suradniku, prijatelju i zetu bilo povjereno zapovjedništvo u tome ratu, upućuje na zaključak da je August odlučio jednom za svagda riješiti panonsko pitanje. Dion izvješćuje kako je intervencija u Panoniji, koja je ţudjela za ratom, uslijedila početkom zime krajem 13. god. pr. Kr. te da su nemiri ubrzo jenjali zahvaljujući Agripinoj nazočnosti na terenu.51 Već u oţujku 12. pr. Kr. Agripa je u Kampaniji i ondje umire, a August vrhovno zapovjedništvo nerado, kako tvrdi Dion, dodjeljuje Tiberiju.52 Izvori o tome ratu nisu izričiti, no kontekst njihovih šturih izlaganja, kao i stanje stvari tijekom velikog panonsko-dalmatinskog ustanka prilično nas jasno navode na pomisao da je Panonski rat koji je 12. god. pr. Kr. počeo Agripa, a
49
O razvoju ove strategije v. J. J. Wilkes, 1969, 46-76.
50
Dio, 54.24,3; 54.28,1–2; 54.31; 54.34,3; 54.36,2–3; 55.2,4; Vel. Pat., 2.39,3; 2.96,2–3; Suet, Aug., 20; Aug., 21; Tib., 9; Tib.,
51
Dio, 54.28, 1–2.
52
8. god. pr. Kr. dovršio Tiberije Klaudije Neron bio osvajački pohod koji su, moguće, pratili i nemiri u otprije pokorenom jugozapadnom dijelu Panonije.53 Tiberije je tada najvjerojatnije Rimu priskrbio preostali dio Panonije (istočni dio meĎurječja i planinski prostor izmeĎu Save i dinarskog lanca), ispunivši tako prazninu koja je zjapila izmeĎu rimskog posjeda na istočnoj obali Jadrana i onoga u meĎurječju.54
Sami tijek Panonskog rata oslikan je tek s nekoliko riječi: „Tiberije ih je (Panonce) pokorio, opustošivši veći dio njihove zemlje i učinivši mnoge nepravde stanovništvu, sluţeći se što je više mogao svojim saveznicima Skordiscima, koji su bili susjedi Panoncima i vrlo slično naoruţani. Zaplijenio je neprijateljsko oruţje i prodao većinu muškaraca sposobnih za borbu u ropstvo, odvevši ih iz zemlje.“55
MeĎutim, 10. god. pr. Kr., Dion biljeţi nemire u Panoniji i Dalmaciji,56 a 9. god. pr. Kr. ponovo ustanak Panonaca i Delmata.57 Oba puta operacije vodi Tiberije što spominje i sam August, mada im se ne zna točan tijek. Kao posljedica ovih borbi (14. - 9. god. pr. Kr.), rimska vlast je učvršćena u Iliriku, koji je sada obuhvaćao prostor od jadranske obale preko Dinarida, do Drave i hrvatskog Podunavlja.58 Tad je već najvjerojatnije i Sirmij čvrsto u rimskim rukama. U trenutku izbijanja velikog panonsko-dalmatinskog ustanka 6. god. „proširenim“ Ilirikom upravlja Valerije Mesalin kojega Dion naziva „namjesnikom Dalmacije i Panonije u to doba“, 59
a Velej Paterkul, pohvalivši njegovo podrijetlo i vaţnost, kaţe da je „upravljao Ilirikom“.60
Ubrzo nakon rimskog napredovanja do Elbe i osvajanja Ilirika, što se smatralo kompletiranim 9. god. pr. Kr., razmatralo se napredovanje legija na skraćene obrambene linije. Ovaj je plan bio vrlo privlačan Augustu, unatoč Druzovoj smrti 9. god. pr. Kr. i odlasku Tiberija na Rodos u samo nametnuto progonstvo. Za razliku od 53 A. Domić Kunić, 2006, 104. 54 J. J. Wilkes, 2008, 551. 55
Dio, 54, 31, 3. preuzeto iz A. Domić Kunić, 2006, 105.
56 Dio, 54, 36, 2. 57 Dio, 55, 2, 4; R. Matijašić, 2009, 160. 58 J. J. Wilkes, 2008, 552. 59 Dio, 55, 29, 1. 60 Vel. Pat., 2.112, 2.
duţine od preko 2.000 milja od ušća Rajne do ušća Dunava, nedaleko na sjeveru postojala je jasna zemljopisna granica koja je iznosila oko polovice ove du ţine, a tekla je uzduţ rijeke Elbe do Praga i zatim uzduţ Karpata do ušća Dunava. Unutar ovog prostora postojale su dva središta moći koja je trebalo napasti i razoriti: Marobod s germanskim Markomanima u Bohemiji i kraljevstvo Dačana u Transilvaniji. Ovo potonje bilo je oslabljeno graĎanskim ratom. IzmeĎu 8. god. pr. Kr. i 6. god. po Kr. načinjen je znatan napredak prema ostvarenju ovoga cilja: Marobod je bio blizu eliminiranja dok su Dačani bili odbijeni od Dunava. Kerusci i Brukteri savladani su 4. god., a sljedeće Senonci i Cimbri. Sada je bilo sve pripremljeno za pokretanje velike invazije na Maroboda u 6. god. Sentije Saturnin (cos. 19. god. pr. Kr.) trebao je napredovati na istok s vojskom Gornje Germanije i Recije dok je Tiberije trebao prijeći Dunav kod Karnuntuma vodeći vojsku Ilirika.61 Strategija je predviĎala zdruţivanje ovih snaga nedaleko Marobodovog središta i zatim njegovo eliminiranje. Napredak je bio vrlo dobar, a Marobodova eliminacija neizbjeţna kada su stigle vijesti da je izbila pobuna u Iliriku. S Germanima je na brzu ruku sklopljen mirovni ugovor, a Tiberije je poţurio nazad u Ilirik.62
61
Vel. Pat. 2., 109, 5; R. Matijašić, 2009, 168.
62
4. SUKOBLJENE STRANE
4.1. Rimska vojska
Povijest obiluje brojnim temama koje su stvar povijesne analize i raščlambe, no vjerujem da je malo njih toliko pod povećalom povjesničara kao rimska vojska. Bilo da se radi o profesionalnim povjesničarima ili o običnim zaljubljenicima u vojnu povijest, ona malo koga ostavlja ravnodušnim. Ona je oruĎe koje je sagradilo ono što mi danas poznajemo kao Rimsko Carstvo. Vaţno je napomenuti da u antičkim izvorima nema niti jednog podatka da su Rimljani ikad vodili ikakav rat za kontrolu nad nekim komadom zemlje samo zbog zemlje. Ratovi su se najčešće vodili protiv političkih entiteta, kao što su narod, pleme, kraljevina ili drţava. Kada je uspostavljena granica provincije uzduţ neke zemljopisne linije, vojska je već bila vojno i diplomatski aktivna daleko ispred nje, obračunavajući se s političkim entitetima izvan provincije.63
Ovdje ćemo potraţiti odgovore na njenu organizaciju, ustroj te značaj koji je ona imala u svijetu onoga vremena. Ovaj uvid će nam pomoći da dobijemo potpuniju sliku ratnih operacija i njenog tijeka te da bolje shvatimo poteze koje je poduzimala jedna ili druga strana u ovom sukobu.
Promjene koje su se dogodile pretvaranjem rimske graĎanske milicije u profesionalnu vojsku, bile su spore i dugotrajne, ali drastično su utjecale na daljnji tijek rimske povijesti. Učestali ratovi i potreba za stalnom vojskom nagnala je Gaja Marija da uvede neke vaţne promjene.64
Jedna od najvaţnijih promjena je kao posljedicu imala odustajanje od novačenja vojnika po imovinskom cenzusu te se počinju novačiti ljudi
63
A. Goldsworthy, 2000, 42.
64
Ovdje neću detaljno iznositi sve promjene, no Marije je od ostalih promjena, primjerice zamijenio pet bojnih znakova legije (vepar, vuk, konj, orao i minotaur), jedinstvenim srebrnim orlom (v. Goldsworthy, 2000, 48-52).
bez imovine, iz klase poznate kao capite censi (graĎani koji nisu posjedovali dovoljno imovine da bi mogli sluţiti u legijama). Unovačeni meĎu sirotinjom, ti vojnici postali su temelj rimske vojske i daljnje ekspanzije. MeĎutim, republikanski Senat odbija preuzeti odgovornost za demobilizirane vojnike koji se nisu imali kamo vratiti jer su izgubili zemlju ili u civilstvu nisu imali zemlje i nije ţelio osiguravati sredstva za ţivot njima ili njihovim obiteljima. Po zakonu, vojske su se još uvijek trebale popunjavati ljudima s odreĎenim imovinskim statusom koji načelno sluţe zbog duţnosti pa su samim time legionari sve više počeli ovisiti o vojskovoĎama i sami teţiti za novim pohodima, koji su im obećavali plijen, bogatstvo i nekakav mali komadić na koji bi se mogli vratiti iz kampanja.65
Posljedica je nastajanje profesionalne vojske odane, prije svega, svojim zapovjednicima, koji su isto tako ţeljeli nove pohode koji su im donosili moć i slavu. Stvaranje stalne vojske potaknulo je cijeli niz dogaĎaja koji su finalno rezultirali konačnim padom Republike i stvaranjem Carstva.
Promjene koje su nastale rezultirale su time da su nestali velites, a da konjicu čine saveznički kontigenti. Svi su legionari sada postali teški pješaci koji imaju pilum i
gladius, nose oklop, brončanu kacigu i dugi, pravokutni štit. Glavna niţa taktička
postrojba legije postala je kohorta, a ne manipul kao što je bilo do tada.66 Svaka od 10 kohorti legije sastojala se otprilike od 480 ljudi, podijeljenih u tri centurije, a svaka od ovih sastojala se od dvije centurije od po 80 ljudi kojima je zapovijedao centurion. Šest tribuna i dalje su bili najviši zapovjednici koji su trajno rasporeĎeni u postrojbi, ali se sve češće dogaĎalo da netko iz zapovjednikovog stoţera, najčešće stariji podreĎeni ili
legatus, preuzme zapovjedništvo nad legijom.67
65 A. Goldsworthy, 2000, 101. 66 A. Goldsworthy, 2000, 102. 67 A. Goldsworthy, 2000, 104.
Pod Augustom je završen prijelaz na stalnu najamničku vojsku. Osim kulturno-političkih reformi on uvodi promjene i u samu vojsku. Redovna vojska bila je rasporeĎena po pograničnim provincijama. Pred kraj Augustove vladavine ona se sastojala od 30 legija, u ukupnom broju od 150 tisuća ljudi. Legije su popunjavane rimskim graĎanima, poglavito stanovnicima Italije. Popunjavanje redovnih trupa predstavljalo je teškoću još pod Augustom. Bilo je sve manje dobrovoljaca, u iznimnim slučajevima moralo se pribjegavati prisilnom novačenju; u teškim krizama u legije su se čak morali uzimati i robovi, koji su prethodno puštani na slobodu i kojima su dodjeljivana prava graĎanstva.68
Po istočnim provincijama, trupe su većinom popunjavane rimskim graĎanima koji su tamo ţivjeli. Pored osnovnih trupa postojale su i pomoćne, koje su pridodavane pojedinim legijama. Pomoćne trupe popunjavane su uglavnom od peregrina. O njima će više biti rečeno dalje u tekstu. Legija je bila podčinjena legatu s titulom propretora (legatus pro praetore), koji je upravljao provincijom ili je pak njom zapovijedao poseban legat (legatus Augusti legionis). Vojni tribuni spadali su u više zapovjedno osoblje. Legati i vojni tribuni postavljani su iz redova senatorskog staleţa. Prefekti, koji su zapovijedali pomoćnim odredima i bili iz redova vitezova, vodili su nadzor nad oruţjem, logorima, opskrbom vojske i tako dalje. U srednje zapovjedno osoblje spadali su centurioni koji su bili iskusni vojnici. Centurioni koji bi se osobito istakli mogli su računati na uključenje u viteški staleţ i na daljnje napredovanje u sluţbi.69
Organizacija legija za vrijeme Augusta je ostala relativno nepromijenjena od kraja Republike, a zadrţat će se sve do Trajanovog doba. Ona se sastojala od 10 kohorti, od kojih je svaka bila sastavljena od 6 centurija, osim prve kohorte koja je imala 5 centurija od 160 ljudi. Svaka centurija je imala 80 vojnika, što je značilo da ih je svaka
68
A. Goldsworthy, 2000, 131.
69
kohorta imala 480 vojnika.70
U onome što slijedi biti će usporeĎeno napadačko i obrambeno naoruţanje dok će se na umu drţati promjene nastale tijekom vremena. Počinjemo s legionarima zato što su oni najbolje poznati. Pod Augustom, legionar je nosio kacigu (galea, cassis) prilično jednostavnog dizajna koja se sastojala od kape kojoj je ponekad dodan štitnik za vrat. Torzo je prekrivao prsni oklop (lorica) koji je bio tipološki unificiran u dva temeljna tipa: grčki tip i rimski tip prsnog oklopa. Grčki tip oklopa, uobičajeno namijenjen zapovjednicima, je poznat još i kao “muskularni” zbog konture prsnih mišića reproduciranih u bronci. RjeĎe verzije ovoga imale su koţne trake na dnu. Postoji nešto varijacija i u najčešćem rimskom tipu; kaput od pletene ţice bio je puno uobičajeniji od koţnog pršnjaka prekrivenog metalnim pločicama. Na nogama je legionar nosio štitnik za potkoljenicu. Konačno, tu je bio i njegov štit (scutum), obično pravokutan, te ili ravan (poput galskih) ili konkavan (kao onaj samnitskih gladijatora).
Kao ofenzivno naoruţanje rimski legionar je nosio koplje (hasta) i sulicu, lakšu i teţu (pilum) za borbu na odstojanju. Za blisku borbu koristio je kratki hispanski mač (gladius), kao i bodeţ (pugio). Upravo kombinacija mača i sulice karakteristična je za legionare u 1. i 2. st. Očito je još uvijek koristio koplje i bodeţ, ali rijetko. Mogu se prepoznati promjene i u drugoj vrsti naoruţanja. Kaciga 1. st. je bila “galskog” tipa, s obrazinama i štitnikom za vrat, ali bez perjanice. To je zamijenjeno klasičnim modelom s perjanicom.71
Legionari su bili plaćeni 225 denara po godini. Ta svota je uvedena još u Cezarovo vrijeme koji je tada udvostručio plaću.72
Za vrijeme Republike rok sluţenja u vojsci je bio 16 godina dok ga je August produţio na 20, s tim da je vojnik zadnje 4
70
Svaka legija uključivala je i veliki broj specijalista, poput činovnika, inţenjera, geodeta, artiljeraca, instruktora naoruţanja i voditelja vjeţbi, izraĎivača šatora i preraĎivača koţe, te obrtnika vezanih uz proizvodnju i popravku oruţja i opreme (v. Goldsworthy, 2000, 138).
71
Aurelijev stup pl. III.
72
godine radio lakše poslove. Vojnicima je zakonom je bilo zabranjivano sklapanje brakova, ali oni su, naravno znali ţivjeti u vanbračnim zajednicama koje su kasnije ozakonjivane. Postojale su nagrade po časnom otpustu iz vojske u iznosu od 3.000 denara. To je osiguravala vojna blagajna koju je August osnovao u tu svrhu.73
Potrebno je nešto reći o pomoćnim trupama jer su i one vaţan dio rimske vojske, pogotovo za vrijeme Augusta. Rimljani su se oduvijek oslanjali na strane trupe kao dodatak graĎanskim legijama. One su uključivale savezničke trupe, kao i sljedbenike plemenskih ratnih voĎa koji su svoju lojalnost usmjeravali prema voĎi, bez obzira na to bori li se ovaj na strani Rima ili protiv njega. Bilo je prilično uobičajeno dizati kontingente iz područja u kojemu je vojska vodila kampanju i zato što je to bilo lakše, ali i zato što su takve trupe najčešće već bile naviknute na uvjete lokalnog ratovanja. Tijekom osvajanja Galije, Cezar se uvelike oslanjao na galsku i germansku konjicu, ali iako učinkovite u bitci, one su se pokazale lošim izvidnicima jer izviĎanje neprijatelja nije imalo neku veliku ulogu u njihovom meĎuplemenskom ratu.74
U ranom Principatu nastaju redovne auxilia, strane trupe koje je opremao i plaćao Rim, a uvjeţbavane su po istom standardu discipline kao legije. Ljudi su bili dugosluţeći profesionalni vojnici, kao i legionari, a sluţili su u postrojbama koje su bile jednako stalne. Imena ovih postrojbi najčešće su uzimana od etničkih skupina ili plemena meĎu kojima su izvorno novačene. Većina auxilia sluţila je daleko od mjesta svog porijekla pa se nije ulagalo puno napora da ih se popunjava novim regrutima iz izvornog područja. Tako su augzilijarne postrojbe najčešće vremenom postajale mješavina narodnosti, iako bi duga sluţba u istoj provinciji mogla dovesti do dominacije jedne narodnosti. Zapovjedni jezik i jezik administracije postrojbe bio je
73
A. Goldsworthy, 1996, 98.
74
uvijek latinski, što je znatno olakšavalo apsorbiranje mješavine narodnosti u jedinstvenu postrojbu.75
Prilikom razmatranja rimske vojske moţemo spomenuti i rimsku vojnu filozofiju ponašanja u bitci. Rimska doktrina je naglašavala individualnu agresivnost i vojnici su bili podučavani da se pribliţe neprijatelju da bi koristili svoje kratke mačeve. Standardni postupak bio je udariti neprijatelja u lice umbom štita i zatim ga ubosti u trbuh. Rimska pješačka doktrina naglašavala je da je uvijek mudro napredovati prema neprijateljevoj pješaštvu jer je juriš ohrabrivao agresiju, dok je pasivno čekanje neprijateljevog juriša umanjivalo duh.76
Disciplina i ponos postrojbe davali su Rimljanima duţe vrijeme ostanka u bitci, duţe ih drţali u bliskom dodiru s neprijateljem, ali pobjedu je donosila ona nekolicina ljudi koji su bili spremni krenuti prvi i prosjeći put u neprijateljevu liniju. Rimski vojskovoĎe nalazili su se blizu linije kako bi mogli zamijetiti i nagraditi takve ljude što se vidi iz Tiberijevog primjera prilikom opsade Andetrija.77 TakoĎer, odatle su mogli procijeniti kako bitka napreduje i sukladno tome usmjeriti ili povesti rezervne kohorte.
Nekoliko faktora objašnjava dugotrajni uspjeh rimske vojske: disciplina, uvjeţbanost, dobra opremljenost i organizirana logistička podrška bili su vaţni, ako ne i odlučujući faktori, ali to su imale i neke druge vojske koje nisu puno toga postigle. Rimski vojni sustav karakterizira njegova prilagodljivost. Ista temeljna struktura mogla se prilagoditi lokalnim okolnostima i poraziti vrlo različite protivnike. Vremenom su Rimljani postali majstori u upadima i zasjedama kao bilo koji neprofesionalni plemenski ratnik, ipak još odrţavajući superiornost u masovnoj bitci. Rimljani su se uvijek borili agresivno, bilo u otvorenoj bitci ili u onoj niţeg nivoa, uvijek poduzimajući ofenzivu i nastojeći dominirati nad neprijateljem. Ovo je, zajedno s njihovim 75 A. Goldsworthy, 1996, 40. 76 A. Goldsworthy, 1996, 52. 77 Dio. 56.14.
odbijanjem priznavanja poraza i voljom da prihvate velike gubitke, učinilo rimsku vojsku teškom za poraţavanje. Ipak, na kraju je dosta toga ovisilo o rimskoj sposobnosti da apsorbiraju druge, da današnje neprijatelje pretvore u sutrašnje rimske vojnike,78
što se vidi u kasnijim breučkim, delmatskim kohortama te sastavu ravenatske flote.
Velej navodi da je u gušenju ustanka sudjelovalo čak deset legija, sedamdeset kohorti pomoćnih trupa, četrnaest konjičkih ala, deset tisuća veterana te tračka konjička postrojba. Prema Robertu Matijašiću bilo je oko 100.000 rimskih vojnika.79 Na rimskoj strani prednost su bili opremljenost i organiziranost, na ustaničkoj strani pokretljivost i poznavanje terena, pa su snage, barem ispočetka, bile izjednačene. Na kraju je prevagu donijela rimska mogućnost opetovanog dovlačenja novih, svjeţih trupa. 80
78 A. Goldsworthy, 1996, 66. 79 R. Matijašić, 2009, 169. 80 Vel. 2.113.1.
4.2. Ustanička vojska
Kako bismo što bolje shvatili neku vojsku potrebno je analizirati sve aspekte njezinog ustroja i djelovanja. Naţalost, materijalni ostaci i vrela za ustaničku vojsku koja se sastojala od mnoštva raznih naroda, nisu tako obilni kao za rimsku, a to nas nuţno navodi da opišemo kulturnu i društvenu pozadinu naroda udruţenih u ustanak jer svaka kultura ima vlastito poimanje prirode rata. Kulturno poimanje prirode rata nekog naroda vaţno je koliko i organizacija njegove vojske u odreĎivanju ponašanja te vojske tijekom sukoba. Ta su dva aspekta čvrsto isprepletena pa je često teško razlučiti jesu li vojne institucije nekog naroda diktirale očekivanja poprimanja oblika rata ili su one same oblikovane očekivanjima. Vojne institucije postavljaju krajnje granice na ono što neka vojska moţe postići na terenu dok kulturne pretpostavke mogu ograničiti njena stvarna djelovanja. Shvaćanje vaţnosti ovih ograničenja vitalno je za bilo kakvo razumijevanje vojne prakse nekog naroda. 81
Organizacija vojske reflektira društveno-političku organizaciju naroda koji ju stvara. Politička centralizacija moţe stvoriti učinkovitije vojske koje su u stanju boriti se u dugačkim kampanjama. Zbog toga je od ţivotne vaţnosti proučavati vojsku u kontekstu društva koje ju je stvorilo, a ne ju procjenjivati po standardima recentnije vojne povijesti.
U bilo kojoj studiji o vojskama rimskih protivnika odmah je jasno da su one prikazane kao slabije u disciplini, organizaciji i taktici od same rimske vojske.82 Kao posljedica toga, svaki direktni sukob u otvorenoj bitci s rimskom vojskom imao bi najveće šanse završiti rimskom pobjedom. Znanstvenici smatraju da je rimska vojska imala manje šanse pobijediti u sporadičnim borbama gerilskog ratovanja. Mnogi su
81
V. J. Keegan, A History of War, London, 1993., str. 3–60.
82
znanstvenici krenuli i korak dalje i pretpostavili da je to bio način borbe koji je korišten ili je trebao biti korišten od strane mnogih rimskih neprijatelja. U ovom i sljedećem poglavlju nastojat ću dokazati da je upravo u takvom načinu borbe, a ne ratovanju otvorenog tipa, bilo vjerojatnije da će Rim pretrpjeti ozbiljan poraz.
4.3. Sastav ustaničke vojske
Krećući od ovih pretpostavki trebamo vidjeti koji to narodi sudjeluju u ovom ustanku. Velej Paterkul i Kasije Dion spominju samo pet naroda: Mezeje,83 Breuke,84 Desitijate,85 Piruste86 i Delmate.87 Unutar prostora zahvaćenog ustankom Mezeji drţe sjeverozapadni dio, Breuci sjeveroistočni, Pirusti jugoistočni, Desitijati su pribliţno u središtu,88
dok su Delmati bili na zapadnom dijelu provincije.89 Zasigurno su i manje skupine naroda sudjelovale u ratu, ali one su bile utopljene u mnoštvu većih. MeĎutim, oni koji su vodili glavnu riječ (Breuci, Desitijati, Delmati) odreĎivali su način borbe pa i operativne planove.
Povijesni izvori nam daju tek okvirni pregled naroda koji su bili u pobunjeničkoj vojsci. Tako, primjerice, Velej Paterkul Piruste, Desitijate i njihove juţne susjede Delmate karakterizira kao narode koje krasi ratoborna narav i čudesno poznavanje ratovanja.90 Do njegova su vremena (doba je to velikog Batonovog ustanka) svi Panonci posjedovali ne samo znanje o rimskoj stezi nego i o rimskom jeziku, a mnogi su u stanovitoj mjeri znali i pisati te im nije bila nepoznata ni vještina u rukovanju oruţjem.
Herodijan, sluţbenik na carskom dvoru na prijelazu iz 2. u 3. st., u svojoj Povijesti opisuje Panonce.91 Prema njemu, stanovnici Panonije su jaki, visoki ljudi vješti i ţestoki u igrama rata. TakoĎer navodi da su bili troma duha te da su teško shvaćali lukavštine i podmuklosti djela i riječi.92
Njegov suvremenik Kasije Dion prenosi vlastiti doţivljaj
83 Dion, 55, 32, 4. 84 Dion, 55, 29, 3; Vel. 2, 110. 85 Dion, 55, 29; Vel. 2, 115. 86 Vel. 2,115, 4. 87 Dion 55, 28 i dr.; Vel. 2,96. 88 M. Šašel-Kos, 2005, 377. 89 S. Čače, 1979, 45. 90 Vel. 2, 115, 4. 91 preuzeto iz Domić-Kunić, 2004, 61. 92 A. Domić Kunić, 2006, 70.
toga naroda koji ţivi u teškim prirodnim uvjetima. Prema njemu, Rimljani su ih smatrali najhrabrijim od svih naroda koje su poznavali jer su vrlo srčani i krvoţedni kao ljudi koji ne posjeduju ništa što častan ţivot čini vrijednim. Političke (ne)prilike na dunavskom limesu tijekom kasne antike i uvrijeţena slika o ratobornim i neustrašivim Panoncima, rezultirali su općom predodţbom panonskog provincijalnog ţivota, duha neprekidnog vojevanja u kojem čak i ţene hrabrošću nadmašuju muškarce iz drugih naroda.93 Apijan tvrdi kako ova plemena nemaju zajedničkog niti političkog niti vojnog vodstva. 94
4.4. Breuci
Breuci, narod koji se meĎu prvima pobunio i predstavljao jedan od glavnih čimbenika otpora, su moćno pleme koje je nastanjivalo antičku Panoniju, juţno od Amantina i sjeverno od Desitijata, odnosno, prostor juţne i sjeverne obale Save. Zapadno prema Sisciji susjedi su im bili Oserijati.95
Arheološka istraţivanja do naših dana nisu još uvijek omogućila neke čvrste i konačne zaključke o veličini njihova područja pa tako i arheološka i pisana vrela za sada šute i o neznanom dijelu njihove povijesti.96
Dosad nije pronaĎen ili kao takav identificiran, niti jedan značajniji arheološki nalaz koji bi nam svjedočio o ratnoj opremi Breuka i o samom izgledu njihove vojske. Svakako je slaba istraţenost nalazišta na kojima su boravili Breuci trenutno ograničavajući čimbenik za proučavanje njihovih odnosa s okolnim plemenima i samom poznavanju njihove ratne opreme za vrijeme pobune. Prema navodu Kasija Diona u kojem se opisuje Tiberijeva pobjeda 12. god. pr. Kr. nad Panoncima, pri čemu su mu saveznici bili njihovi susjedi Skordisci, Panonci su
93
Dio, 49, 36, 2-4.
94
Preuzeto iz A. Domić Kunčić, 2006, 70.
95
M. Zaninović, 2003, 443.
96
bili naoruţani kao Skordisci. Iz toga se, nadalje, moţe pretpostaviti kako su i Breuci prihvatili postignuća naprednije latenske kulture.97
Najbolji materijalni dokaz o izgledu pobunjeničke vojske i njihovu naoruţanju je Gardunski tropej. Naţalost, oko njega se i danas vode ţestoke polemike. Upitno je portretira li on uistinu zarobljenike iz ovog sukoba ili pak po odreĎenom ikonografskom obrascu prikazuje tematiku rimskog trijumfa.
U Trilju je još 1886. godine pronaĎen dio monumentalnog tropeja (v. slika 2.) – spomenika podignutog u čast neimenovane pobjede. NaĎena je krajnja desna ploča prednje strane spomenika, na kojoj je kraj natpisnog polja (s posljednjim slovom teksta:
...O). Prostor izmeĎu kraja natpisnog polja i ruba spomenika sadrţi prikaz stabla
nakićenog zarobljenom vojnom opremom te dva zarobljenika koji su lancima privezani za stablo. Ispod natpisnog polja teče niz nabacanog, zarobljenog naoruţanja. Kasnije je pronaĎen još jedan manji ulomak istog tropeja. Ovoga puta riječ je o dijelu krajnje lijeve ploče s nizom opreme ispod natpisnog polja i ostacima noge zarobljenika po kojoj se moţe pretpostaviti da je isti prikaz bio zrcalno ponovljen na ovoj strani.98
Bilić-Dujmušić u svojoj doktorskoj disertaciji iznosi kako postoje dvije različite interpretacije ovoga spomenika. Jedna, starija smatra da su u Dalmaciji postojala dva takva tropeja: jedan koji je komemorirao pobjedu Oktavijana nad Ilirima 35.- 33. god. pr. Kr., te drugi u čast pobjede Tiberija nad Delmatima i Panoncima (koju znanstvenici uobičajeno nazivaju Batonovim ustankom) 6.–9. god. Smatra da je prvi tropej gardunski spomenik i datira ga se u doba Drugog trijumvirata.99 Noviju argumentaciju iznio je N. Cambi,100 koji dekorativne elemente spomenika povezuje s onima na Ari Pacis u Rimu i smatra da je posvećen Tiberijevoj pobjedi te njegovu izradu smješta u 12. god., vrijeme 97 M. Dizdar i H. Potrebica, 2002, 119. 98 preuzeto od S. Bilić-Dujmušić, 2004, 70. 99
Ovu stariju argumentaciju prenosim prema S. Bilić-Dujmušić, 2004, 71.
100
nakon Tiberijeve proslave trijumfa.101 Unatoč tome što ţelim naglasiti da mi se Cambijeva argumentacija čini logičnijom i prihvatljivijom, o tome nema potrebe dalje raspravljati jer obje su nam interpretacije ovdje jednako upotrebljive. Ukoliko je riječ o spomeniku posvećenom Oktavijanovoj pobjedi, tada nam on govori o Delmatima. U suprotnom slučaju, kako je Tiberije proslavio trijumf ex Panonneis et Delmateis, očekivati je da je jedan od prikazanih zarobljenika Panonac, a drugi Delmat. Izuzev toga, Cambijeva analiza nam daje vrlo prihvatljiv odgovor i na to pitanje. Po njemu bi Delmat bio onaj lijevi, sa šubarom na glavi jer je on ogrnut u plašt prikopčan fibulom, tzv. tipa Baška, koja je karakteristična za jadransko područje i nije česta drugdje. Desni, odjeven u "čakšire", tipičan je za rimske prikaze Gala pa bi ovdje predstavljao Panonce meĎu kojima su ţivjela brojna keltska plemena.102
Slika 2. Lijeva ploča gardunskog tropeja (preuzeto iz: S. Bilić Dujmušić, 2004, 71.)
101
Ovaj trijumf nije proslavljen odmah nakon ugušenja Batonovog ustanka zbog toga što je ubrzo uslijedio strašan poraz rimske vojske u Teutoburškoj šumi (v. Wilkes, 1969, 76.). Čini mi se da je N. Cambi (1984, bilj. 46) u pravu drţeći da ovakav spomenik vjerojatno ne bi bio podignut prije sluţbenog obiljeţavanja pobjede.
102
Uz Gardunski tropej, vrlo vrijedno materijalno svjedočanstvo pruţa i Gemma
Augusta (v. slika 3.). MeĎutim, još uvijek ne postoji jedinstveno mišljenje je li i ovaj
materijalni dokaz vezan za Batonov ustanak.
Sama gema se sastoji od dva dijela. Gornji dio u prvom planu prikazuje boginju Romu i idealiziranog, stiliziranog Augusta kao Jupitera kojem druga ţenska osoba, vjerojatno personifikacija naseljene zemlje Oikumene, drţi krunu iznad glave i to pri trijumfu Tiberija koji se nalazi ovjenčan vijencem u trijumfalnim kočijama dok se pored njih u punoj bojnoj opremi nalazi Germanik.103
Slika 3. Gemma Augusta (Preuzeto: S. Mesihović, 2011, 466.)
103
U donjem redu je prikazan svečani čin podizanja tropeja, odnosno slikovito prikazani završetak jednog rata. Taj rat je najvjerojatnije onaj zbog kojeg je Tiberije proslavio trijumf prikazan u gornjem dijelu geme. Sam tropej podiţu četvorica legionara, a pored njih je prvi par zarobljenika koji sjede ispod tropeja i muškarac sa zavezanim rukama na leĎima. Do njih je prikaz dvojice vojnika koji vuku drugi par zarobljenika. Donji friz prikazuje dogaĎaje koji se odigravaju, ne na trijumfalnoj povorci, nego na osvojenom teritoriju. Sudeći po prikazu na gemi, zarobljeni barbari, odnosno buntovnici iz rata 6. - 9. god. koji su za razliku od tadašnjih Rimljana nosili duge brade i bili polugoli. Ţene su nosile duge haljine koje su prilično lijepe i odaju odreĎenu sofisticiranost odjeće zarobljenica. Jedan od zarobljenika (muškarac) nosi oko vrata torkves. Torkvese Rimljani nisu nosili, a njihova upotreba je bila široko rasprostranjena i na iliričkom prostoru, moţda označavajući i odreĎeni statusni poloţaj. Uostalom, za trijumfalnu povorku i uopće za prikazivanje, uz rimski narod su uzimani najvaţniji i najreprezentativniji zarobljenici pa je moguće da su neki od njih oko vrata nosili torkvese kao simbol svoga statusa - političkog, socijalnog ili imovinskog.104
Jedini način da se indirektnim putem pokuša odgonetnuti osnovni smisao geme pruţa činjenica da se njen prikaz odnosi na trijumf Tiberija i to onaj koji se dogodio nakon njegove adopcije. Na tropeju koji diţu legionari nalazi se i štit sa slikom škorpiona koji je bio Tiberijev zodijački znak što moţe govoriti da je prikaz na donjem frizu posvećen pobjedi u ratu u kojem je vrhovni zapovjednik bio Tiberije. Znači, vremenski okvir i dogaĎaj na koji se odnosi likovni prikaz na gemi potrebno je smjestiti nakon 4. god. Tiberiju je u čast pobjede u tom ratu bio dodijeljen trijumf koji je on odgodio i proslavio tek 12. god. Iza toga postoje sasvim realne osnove da se pretpostavi kako slike na gemi
104
prikazuju upravo taj Tiberijev trijumf odnosno pobjedu u ratu 6.-9. god., a da su dva barbarska para zarobljeni barbari.
Da je donji red geme prikazivao sam kraj rata, dokazuje i simboličko podizanje znaka pobjede tropeja, stuba iskićenog zarobljenim oruţjem poraţenog neprijatelja i prikaz barbara kao poraţenih i zarobljenih. Uostalom, po Kasiju Dionu su nakon završetka ustanka, na nekad pobunjenom području koje on naziva Panonijom, podignuta dva pobjednička tropeja.105
Prizori s geme pokazuju trijumf i pobjedu u ratu 6.- 9. god. što nam dokazuje i gornji trijumfalni friz, odnosno poloţaj Germanika koji se upravo u ovom ratu prvi put proslavio i koji je, po Dionu, proglasio pobjedu. Dok su ipak u prvom planu August (formalni pobjednik), Roma (posvećeni, boţanski, metafizički pobjednik) i Tiberije na trijumfalnim kočijama (stvarni pobjednik u ratu), Germanik uţiva sekundarni poloţaj kao što je uostalom i bio slučaj u ratu 6.-9. god. Na kraju krajeva, na gemi su kao zarobljenici prikazani ne samo muškarci, nego i ţene, a to se nije desilo nakon borbi koje je Tiberije vodio s Germanima poslije 9. god.106
Po C. Patschu, Gemma Augustea je najplemenitija tvorevina dvorske umjetnosti koja je do danas sačuvala uspomenu na slom Velikog Ilirskog ustanka. Maškin nadalje potvrĎuje takav zaključak konstatirajući da Gemma Augustea prikazuje, u gornjem redu Augusta kao Jupitera i boginju Romu pri Tiberijevom trijumfu dok u donjem redu rimski vojnici podiţu tropej poslije pobjede nad Panonima. Gaveli pak pretpostavlja po odjeći da su pobijeĎeni barbari prikazani na donjem frizu geme zapravo Panoni i Delmati koji su se pobunili protiv rimske vlasti. Po Stipčeviću, Gemma Augustea prikazuje pobjedu Tiberija i Germanika u ratu 6.-9. god.107 Wilkes u svojim „Ilirima“ 105 Dio, 56, 17, 1. 106 S. Mesihović, 2011, 29. 107 A. Stipčević, 1974, 95.
