Sveu
č
ili
š
te u Zagrebu
Akademija dramske umjetnosti
Zagreb, Trg mar
š
ala Tita 5
Jelena Drobnjak
Monta
ž
a,
manipulacija filmskom slikom
i
umije
ć
e kreiranja mi
š
ljenja
Diplomski rad
Sveu
č
ili
š
te u Zagrebu
Akademija dramske umjetnosti
Odsjek: Monta
ž
a
2011/2012
Jelena Drobnjak
MONTA
Ž
A,
MANIPULACIJA FILMSKOM SLIKOM
I
UMIJE
Ć
E KREIRANJA MI
Š
LJENJA
Diplomski rad
Mentor: Martin Tomi
ć
, prof.
SADR
Ž
AJ
1. Uvod ... 2
2. Vizualna percepcija u umjetnosti pokretnih slika ... 4
2.1. Geštalt i pokretne slike ... 6
3. Montaža kao filmsko pismo ... 9
4. Povijest montaže ... 11
4.1. Ruski pioniri filma – pioniri teorije montaže ... 15
4.2. Eisenstein i sugestivna montaža ... 19
5. Manipulativno svojstvo montaže ... 25
5.1. Negativno svojstvo propagande ... 54
6. Utjecaj manipulativnog svojstva montaže ... 58
7. Zaključak ... 62
Bibliografija ... 64
1. UVOD
U Le Salon Indien du Grand Café u Parizu, 28. prosinca 1895. godine, braća i
otac Lumière upriličuju prezentaciju kinematografa poznatiju kao prvu filmsku
projekciju. U statičnom kadru sa pokretom vlaka prema prvom planu u kompoziciji,
otkriven je identifikacijski element novog medija - pokretne slike. Gledatelji su vrištali i bježali u kinu u kojem je prikazivan kadar ulaska vlaka u stanicu, koji je
krećući se prema kameri ostavljao dojam da se zaista kreće prema publici u kinu. Taj
događaj izazvao je pravu senzaciju i pomutnju, i naravno uveo nas u jedno sasvim
novo doba ljudske povijesti koja više nije nužno usmena, pisana ili naslikana, već i
realistično dokumentirana.
Više od stotinu godina prošlo je od otkrića kinematografa, spektakularne
tehnološke novotarije koja se izražajnim sredstvima i mogućnostima nametnula kao
novi oblik komunikacijskog sredstva koje u sebi nosi elemente umjetnosti. Nazvan filmskom umjetnošću, ili popularno ''filmom'' bio je i još uvijek jest sinestezija svih
dotadašnjih umjetničkih praksi. Način na koji se u filmu koriste slika, pokret, zvuk,
fotografija, literatura, čini da film sam sebe određuje kao samostalnu umjetnost.
Sinestezija svih tih kreacija film čini najizražajnijim sredstvom prijenosa informacija
i time osnovom današnjih masovnih komunikacija.
Umjetnost postoji otkad postoji čovjek, a komunikacija se rađa sa pojavom živog svijeta. Film, čiji nagli razvoj između ostalog možemo opravdati
zadovoljavanjem jedne od temeljnih ljudskih potreba, potrebe za komunikacijom, od samog početka je medij kod kojeg je reakcija promatrača iznimno intenzivna i
stvarna. Tome su, već na prvoj projekciji, svjedočili vriska publike i prevrnute
stolice, dok danas tome svjedoče krici i uzdasi kod gledatelja suvremenih filmova
strave ili suze kod gledatelja ljubavnih drama.
Emocionalni naboj i poruka koju filmska slika danas nosi, nije nužno
izvanjska, već vrlo često ona djeluje i na dubljim psihološkim razinama
gledatelja. To je vjerojatno još jedna od premisa uspješnosti filma kao umjetničkog
dijela i medija, no u tom dijelu filmskog izraza krije se i manipulativno svojstvo filma. Naime, danas gotovo da nema čovjeka koji ne zna što je to televizor.
Posjedovanje televizora smatra se civilizacijskim imperativom, a poznavanje i prepoznavanje filmova pokazateljem kulturne obrazovanosti. Moju generaciju svakako možemo nazvati djecom televizijskih, odnosno filmskih medija. Većina nas
od ranog je djetinjstva izložena filmovima, stoga je i vještina razabiranja filma od
rana usvojena, ona je održavana i prikladno iskustveno usvajana. Baš poput vještine
govorenja i razumijevanja govora.
Naviknuti na filmsku komunikaciju, brišemo granicu između realnosti i zbilje.
Logično je onda zaključiti kako filmska umjetnost svojim atraktivnim i realističnim
izlaganjem, osim sugestivnog impliciranja radnje ili emocija, ima i moć kreiranja
našega mišljenja. Iz toga razloga ću se u ovome radu baviti montažom kao sredstvom
manipulacije; kako filmske slike, tako i na polju kreiranja mišljenja, specifično kroz
propagandni film. Da bih pobliže objasnila svoju misao, nužno je krenuti - ab ovo -
2. VIZUALNA PERCEPCIJA U UMJETNOSTI POKRETNIH SLIKA
U članku "Perzistencija vida obzirom na pokretne objekte" (1824) Peter Mark
Roget govori kako naše oko zadržava sliku na mrežnici vremenski duže nego što se
ona nalazi pred nama. Ta tromost našega oka nazvana je perzistencijom vida, a
poznati primjer te osobitosti je igračka thaumatrope (sl. 1) koju već slijedeće godine
proizvodi John Averton Paris. Sastoji se od pločice s vrpcom i slikom ptice s jedne te
krletke sa druge strane. Povlačenjem uzice pločica se brzo okreće pri čemu vidimo
da se crteži na pločici ''stapaju''. Tako se ptica sada nalazi u krletki.
Slika 1
Još jedna dječja igračka odigrala je značajnu ulogu u filmskoj umjetnosti.
Daedaleum (zoetrope) koju je izumio William George Horner (1834), a koju čini niz
slika koje prikazuju uzastopne faze kretanja nekog predmeta. Tako su se, na primjer, slike različitih faza konja koji skače stavljale u bubanj i te slike su prilikom okretanja
Slika 2
Na primjeru daedaleuma je Max Wertheimer, otac geštalt1 psihologije koja uz
psihoanalizu predstavlja jedan od najutjecajnijih psiholoških pravaca dvadesetog
stoljeća, izvršio i objavio istraživanja prividnog kretanja. U knjizi ''Eksperimentalno
istraživanje percepcije pokreta'' (1912) iznosi da brzo ponavljanje slijeda osjetilnih
podražaja koji miruju, kao što su nizovi svjetlosnih podražaja, stvaraju iluziju
pokreta. Tu su pojavu geštaltisti nazvali fi-fenomenom odnosno optičkom iluzijom
pokreta. Ako dva prostorno ponešto razmaknuta svjetla uzastopno bljesnu u
određenom vremenskom intervalu, to se ne opaža kao dva uzastopno upaljena svjetla
nego kao prostorni pomak jednog te istog svjetla. Primjer današnjice su novogodišnje
dekorativne lampice: one koje uzastopno bljeskaju, jedna pored druge u istome smjeru ''kretanja'' bljeskova i u jednakim vrlo kratkim intervalima, odaju dojam kretanja svjetlosnoga ''vala''.
Međutim, osim osjetilne percepcije vida koja u slučaju filma ovisi o
''nesavršenostima'' poput perzistencije vida i fi-fenomena, značajnu ulogu u
doživljaju svijeta oko nas nosi i mentalni proces opažanja koji se odvija u našemu
umu. Upravo se na toj činjenici bazira geštalt psihologija.
2.1. GE
Š
TALT I POKRETNE SLIKE
"Pojašnjenje vizualnih oblika i njihova organizacija u integrirane obrasce kao
i pripisivanje takvih oblika odgovarajućim objektima jedan je od najučinkovitijih
vježbališta mladog uma."
Rudolf Arnheim2
Utemeljitelji geštalta usmjerili su se na percepciju i utjecaj percepcije na mišljenje
i rješavanje problema. Nasuprot bihevioristima3, tvrdili su da se nitko ne može nadati
razumijevanju ljudske naravi usmjeravajući se samo na ponašanje. Nasuprot
strukturalistima4, zaključili su da nitko ne može objasniti ljudsku percepciju, emocije ili
misaone procese samo pomoću bazičnih jedinica.
Velik dio njihovog eksperimentiranja bio je u svrhu dokazivanja da izgled svakog elementa zavisi od njegovog mjesta i funkcije u općem sklopu. Stoga najvažnijom
osobinom procesa opažanja smatraju neprekinuto kognitivno povezivanje detalja u svrhu
percipiranja objekta u cjelini. Pri opažanju mi neprekidno tražimo vezu između opaženih
objekata da bismo razumjeli njihov smisao. Traženje veza, slaganje i uspoređivanje, ta
takozvana perceptivno-misaona montaža različitih sadržajnih nivoa informacija, postoji
2
Prijevod citata Rudolfa Arnheima:
"The clarification of visual forms and their organization in integrated patterns as well as the
attribution of such forms to suitable objects is one of the most effective training grounds of the young mind."
3 Utemeljitelj James B. Watson; klasični bihevioristi tvrde da se psihologija, ako namjerava postati
prirodnom znanošću poput fizike ili kemije, mora ograničiti na ponašanje. Opažljivo ponašanje uključuje radnje kao što su pritiskanje poluge, skretanje lijevo ili desno, hranjenje ili parenje, pa čak i nekontrolirane tjelesne funkcije kao što su srčani ritam, širenje zjenice u oku, krvni tlak i moždani valovi. Ta ponašanja su javna i mogu se mjeriti jednostavnim opažanjem ili laboratorijskim
instrumentima. Psihologija se ne mora baviti „elementima svijesti“ pošto su takvi elementi dostupni jedino organizmu koji ih opaža. Bihevioristi definiraju psihologiju kao znanstveno proučavanje ponašanja, a ne ponašanja i psihičkih procesa. Također su uveli pojam potkrepljenja prema kojem se organizmi uče ponašati na određeni način jer su potkrepljeni da tako čine.
4 Utemeljitelj Wilhelm Wundt pokušao je odrediti ustrojstvo svjesnih doživljaja. Razložio je
doživljaje u objektivne osjete poput vida ili okusa i subjektivne osjećaje poput emocionalnih reakcija, volje i mentalnih predodžbi (npr. sjećanja ili snovi). Strukturalisti su vjerovali da um funkcionira kreativnim kombiniranjem elemenata doživljaja.
da bi se shvatilo ono što se nalazi pred našim očima. Wertheimerov kolega Rudolf
Arnheim, i danas cijenjeni teoretičar estetike i psihologije filma, zaključuje da je tako i
pri promatranju umjetnosti, dakle i filma:
"Najzad, data je dobra pouka otkrićem da sagledavanje nije mehaničko
bilježenje elemenata, nego naprotiv poimanje značajnih strukturnih sklopova. Ako je
to važilo za jednostavni čin opažanja jednog predmeta, utoliko je prije vjerovatno da će vrijediti i za umjetničko prilaženje stvarnosti."5
Vizualne informacije na filmskome mediju opažaju se u tri perceptivna nivoa
osjetila vida i mozga.
Na fiziološkom nivou percepcije opažaju se promjene u jačini osvijetljenosti i
obojenosti točaka percipiranog objekta na mrežnici oka, pomoću uspoređivanja
prethodnih i slijedećih signala. Već na ovome nivou otvara se mogućnost
manipulacije gledatelja. Tako Hrvoje Turković spominje stajalište filmskih
teoretičara o manipulaciji gledatelja od strane tradicionalnoga redatelja. Između
ostaloga time što su precizno usmjeravali pažnju gledatelja i vodili je kroz film
centriranjem pažnje pomoću elemenata rasvjete odnosno kontrasta. Također su pazili
da u kadru bude samo jedan centar pažnje koji je morao biti vrlo jasan.
Na psihofiziološkom nivou nastaje uspoređivanje percipiranih slika sa slikama
iz naše memorije. Veliki dio onoga što mislimo da vidimo ili čujemo ustvari dolazi iz
našega pamćenja gdje se onda na psihološkom nivou uspostavlja veza između
opaženih i poznatih objekata, sa ciljem razumijevanja općeg toka razvoja događaja.
Tako od najranijih godina života u naše pamćenje pohranjujemo stereotipe i obrasce
slika svijeta, kao i stereotipe veza između objekata i pojava. Uspoređivanjem
percipirane slike sa stereotipom u arhivi pamćenja nastaje prepoznavanje i
razumijevanje onoga što su opazila naša osjetila.
5 Arnheim, R. Umetnost i vizuelno opažanje : Psihologija stvaralačkog gledanja, Nova verzija - Drugo
Sva tri nivoa percepcije identična su stvaralačkom procesu montaže. Kao jedan
od općih principa percepcije, usporedba u sebi sadrži činjenicu slaganja nečega i
efekt posljedice uspoređivanja, koji pokazuje da se usporedba izvodi u cilju
dobivanja rezultata kao samostalnih proizvoda ovog djelovanja. To je i smisao montaže kao misaonog i emocionalnog procesa filma.
Kuleshovljev efekt, eksperiment sa bezizražajnim licem glumca Ivana
Možuhina montiranim uz slike tanjura juhe ili djeteta u igri ili mrtve žene, dokazuje
različite dojmove glumčeve ekspresije. Pritom izvedena formula A+B=C jasno
govori kako gledatelj ne percipira svaki dodani kadar kao odvojenu informaciju, već
novi kadrovi proširuju ili mijenjaju sadržaj priče. Stoga ne percipiramo Možuhina da
bezizražajno gleda u djevojčicu ili mrtvu ženu, već njegovom pogledu dodajemo i
novu informaciju odnosno emociju.
Zadatak gledatelja je da nove informacije uključi u koherentan sklop zajedno s
prijašnjim informacijama dobivenima u filmu. Montaža koja prezentira ''nanizani''
odnosno manipulirani materijal kadrova ne iznosi cijelu radnju/priču kakva bi bila u
realnoj stvarnosti. Gledatelj jednostavno mora popuniti praznine pri čemu je nužno
angažiranje njegovih induktivnih sposobnosti. Njegova je uloga izvođenje
zaključaka, dok je uloga filmskog autora impliciranje. Montaža je, dakle,
komunikacija između autora i gledatelja, a u svrhu poticanja gledatelja da izvede
zaključak o značenju niza prikazanih kadrova. U svojoj bi osnovi takva komunikacija
mogla biti i manipulativna, pošto autor - umjetnik mora biti upoznat i sa
3.
MONTA
Ž
A KAO FILMSKO PISMO
"Ako riječ jezik shvatimo široko, onda svaka umjetnost ima svoj jezik (izuzev
književnosti), jer svaka prenosi misli i osjećanja."
Jerzy Plazewski6
Kao što riječi povezane po gramatičkim pravilima čine artikuliranu rečenicu,
tako i likovni elementi unutar jedne slike (točka, crta, boja) povezani po pravilima
kompozicijskih načela (ravnoteža, kontrast, ritam...) čine likovnu "artikuliranu
rečenicu".
Plazewski smatra da film posjeduje vlastiti nezavisni jezik, sačinjen iz
elementarnih jedinica: kvadrata, kadra, scene i sekvence. Ako se držimo tih
elementarnih jedinica otkrivamo da je svaka od njih temeljno ukorijenjena u manipulativnoj moći autora. Izrez i parametre kvadrata (kadra) određuje autor,
događanje koje se odvija unutar tog kvadrata odabire autor, scenu ili sekvencu koje
se sastoje od jednog ili više kadrova također određuje autor. I dok prve dvije
temeljne jedinice, izrez kvadrata i parametre kadra, autor određuje pri snimanju,
druge dvije, scena i sekvenca, najčešće su rezultat montažnih postupaka.
Međutim, kada u montaži spajamo kadrove, ne spajamo samo jedinice od kojih
su ti kadrovi sačinjeni, pa stoga Belan napominje da "pod jedinicama ne mislimo
samo na fizički prisutne i zato prepoznatljive znakove, jer se pojam znaka u montaži
proširuje na fizički neprisutne poruke što ih komuniciraju parametri kadra: plan,
rakurs, pokret kadra i pokret u kadru, utjecaj kadra na značenje prethodnog i idućeg
kadra, itd."7 A pošto "kao i riječi, tako i filmski znaci (točnije, tako i pokazne i
6 Panjeta, Lejla. Potreba sa smislom: Mit, manipulacija i film: Razvoj, jezik i mogućnosti persuazivne
komunikacije filma
http://independent.academia.edu/LejlaPanjeta/Papers/375457/Razvoj_jezik_i_mogucnosti_persuazivn e_komunikacije_filma
7
relativne rečenice sadržane u kadru) teku u vremenu, pa i onda kad su nam sinkrono,
u jednom kadru, prikazani; uočavamo ih, dovodimo u međuodnose – u protjecanju
vremena"8, tako i montaža pomoću međuodnosa ranije zabilježenu stvarnost ili
fikciju, na jednoj intelektualnoj razini, produbljuje ili joj daje novi smisao, a također
produbljuje i emocionalni naboj ili ga nanovo stvara.
"Budući da je sam proces duhovne prirode, a objekt i poticaj tog procesa
materijalne prirode", ustvrđuje tako Belan i za montažu da je "opredmećenje filma
(materijalnost) kao umjetničkog djela (duhovnost)."9 A kako svaka komunikacija
duhovne prirode u sebi sadrži i mogućnost manipulacije, tako je sadrži i filmska
umjetnost.
Dakle, sredstvo umjetničkog djelovanja u umjetnosti pokretnih slika je
montaža koja počiva na specifičnoj analizi likovnog i dramskog sadržaja. Montažu
možemo prozvati filmskim jezikom, a neka pravila montaže filmskom gramatikom.
Manipulacijom bilo kojeg dijela, bilo koje temeljne jedinice filmskog jezika, autor određuje sinestezijski učinak na gledatelja, a time utječe na njegovo shvaćanje
određenog filmskog dijela, no ujedno i na psihološki svijet samog gledatelja.
Za shvaćanje montaže kao osnovnog sredstva manipulacije, nužno je prikazati i
njenu osnovnu gramatiku. Pritom ću se poslužiti povijesnim prikazom razvoja
montaže.
8 Belan, B., Sintaksa i poetika filma : teorija montaže, Zagreb : Filmoteka 16, 1979. Str. 13. 9
4.
POVIJEST MONTA
Ž
E
Nova senzacija, film, nije se dakako mogla lokalizirati. Poput neke nove egzotične igračke vijest o filmu vrlo brzo se proširila i razvijala. U prvim godinama
pojave filma, kada tehnički nije bilo moguće vršiti spajanje snimljenog materijala,
filmovi su snimani u jednome kadru s kojim bi film izražavao logičku cjelinu.
Montaže tada nije bilo.
Povjesničari filma većinom smatraju da prava montaža nije postojala prije
1900. godine. Dokaz nalaze u svim sačuvanim ranijim filmovima sa više scena, gdje
svaki kadar predstavlja posebnu scenu koja se odigrava u vlastitom vremenu i prostoru. Do tada je film bio organiziran u tzv. tabloima, gdje se s napretkom tehnologije filma pojavljuje i montaža, no tek kao nužno tehničko sredstvo spajanja
snimljenoga materijala, ne i kao sredstvo naracije ili manipulacije.
Prvo povezivanje radnje montažom u igranom filmu zabilježeno je u filmu
Drž'te lopova (1901), redatelja Jamesa Williamsona. Njegov film Požar! (1901)
teoretičari smatraju kamenom temeljcem filmske montaže. Iste godine filmom Stani
kradljivče (1901) Williamson ostvaruje temelje prve potjere. Potjera je ustvari
najbanalniji primjer paralelne montaže, gdje se dvije scene povezane istim
uzročnikom ili ciljem odvijaju istovremeno, ali u različitim filmskim prostorima ili
vremenima. U slučaju potjere kadrovi između praćene osobe i pratitelja početi će se
sve brže ritmički izmjenjivati da bi se na kraju oba aktera vidjela u jednome kadru.
Brzom i ritmičkom izmjenom prostora i planova u kojima se odvija potjera, uvode se
montažna rješenja koja imaju funkciju ne samo razvoja radnje već i sugestivan
utjecaj napetosti na gledatelja. Već spomenuto brže izmjenjivanje kadrova ujedno je i
primjer ritmičke montaže. Takva je montaža uvijek u službi određivanja ritma i
dinamičnosti filma. Priča, odnosno naracija, podređuju se ritmičkom slijedu kadrova
sadržaj može se montirati u različitom ritmu: bržem ili sporijem. Usporenjem ili
ubrzanjem montažnog ritma stvara se montažni ton koji utječe na gledateljevo
raspoloženje i promjenu njegovog stanja od napetosti do opuštanja. Također se može
stvoriti i dojam o vremenu, nešto što bi mogli nazvati psihološkim ili subjektivnim
vremenom, a to su one situacije, kada se gledatelju čini da nešto što gleda, traje dulje
ili kraće, od realnog zbivanja.
Williamson postavlja i temelje tzv. narativne montaže prikazivanjem određene
situacije kroz niz kadrova i to dokumentarnim filmom o veslačkoj regati gdje
uzastopno reda deset kadrova. Narativna montaža posvećena je dočaravanju uzroč
no-posljedičnih veza među kadrovima, i njome je moguće održavati i mijenjati trajanje i
redoslijed radnje. Geg filmom Veliki zalogaj (1901) opisao je temu do mikro-detalja, korištenjem širokih planova prema užima u svrhu pobližeg opisa prikazane radnje.
No, na planu narativne montaže pionirsku ulogu dobiva Edwin Porter, koji je
ušao u povijest filmom Život jednog američkog vatrogasca (1903). U njemu smišljeno upotrebljava dokumentarne snimke o djelovanju vatrogasaca, u koje je
ugradio temu majke i djeteta u požaru iz kojega su spašeni u posljednjem trenutku.
Korištenjem krupnog kadra požarnog signala istome daje snažno dramsko značenje, jer predstavlja predmet o kojem ovisi sama radnja. Taj krupni plan nije bio puka pojedinost uzeta iz srednjeg plana kako je do tada bila funkcija krupnoga plana, već je bio zaseban kadar. Uz mnoštvo inovacija poput kadrova snimljenih iz raznih
kuteva (što je pridonosilo dramatičnom i realnom prikazu), te srednjih planova u
kojima se glumci kreću prema objektivu i od objektiva (što ističe dubinu prostora i
tako ostvaruju planove unutar kadra), Porter montažom suprotstavlja i kadrove
dihotomnih sadržaja. Tako u filmu Bivši osuđenik (1904) naizmjenice reda
siromaštvo i bogatstvo, a u filmu Kleptomanija (1905) suprotstavlja kadrove pravde
i nepravde.
Iako je Williamson uveo potjeru u Stani kradljivče (1901), te igranim filmom
Napad na misiju u Kini (1900) rekonstruirao stvarni događaj s nagovještajem
paralelne montaže, prvi zreli film u kojem paralelna montaža razvija radnju je
krupni plan, paralelnu montažu, rez s metaforičnim značenjem, reminiscenciju,
ubrzavanje akcije kraćenjem kadrova, realističniju glumu, promjenu svjetla u
scenama dana i noći i ekspresivno korištenje svjetla, kadar far-kran, kutove (rakurse)
kamere, režiju dubine kadra, te povijesni spektakl. Griffith je uobličavao jezik filma
zasnovan na montaži, sintaksi i interpunkciji, ponudio je sredstva kojima se prelazi
sa kadra na kadar: rez, pretapanje, zatamnjenje, odtamnjenje, dupla ekspozicija. Na osnovu ovih postupaka Griffith je utvrdio četiri osnovna parametra nijemog filma:
filmski prostor, filmsko vrijeme, filmsku glumu i filmski ritam, a koji su ovisni o kreativnoj montaži. Filmska legenda Charles Chaplin prozvao je Griffitha: "The
Teacher of us All"10 - Učitelj svih nas.
Dakle, pojavom filma i razvijanjem načina uobličavanja snimljenoga materijala
kako bi se rezultat približio autorskoj ideji, nužno se razvijala i vještina koja sklapa
snimljeni materijal u smislenu cjelinu. Ta vještina se naziva montaža.
Međutim, i tih prvih godina njezina razvoja, montaža se smatrala tek nužnom
tehnikom u svrhu narativnosti filmskoga sadržaja. Ta rana vrsta naracije bila je vrlo
jednosmjerna. Kako objašnjava Tom Gunning pozivajući se na psihoanalitičku
teoriju Christiana Metza, "to je svijet koji dopušta da ga se vidi, ali odbija priznati
svoje suučesništvo s gledateljem. U klasičnoj dijegezi gledateljevo prisustvo rijetko
je priznato, a to je stajalište pokazivano na primjerima uobličavanja koje brani
glumčev pogled ili pokrete prema kameri/gledatelju. Kao što Metz kaže, klasični
gledatelj postaje voajerom koji potajno gleda, a prizor koji gleda ne priznaje njegovu prisutnost."11
Očigledno je manipulativna vještina u počecima "kreativnije" montaže, bila
mnogo više u svojstvu manipulacije slike nego u psiho-fiziološkom svojstvu.
Naracija je bila linearna, a nenarativni elementi u vidu atrakcija, koje su se svodile na spektakularne trenutke, glumu ili vizualnu pirotehniku - vječni temelj zadovoljenja
gledateljeve voajersko-adrenalinske satisfakcije.
10 http://en.wikipedia.org/wiki/D._W._Griffith
11 Gunning, T. Sad je vidiš, sad je ne vidiš: Temporalnost filma atrakcije, Hrvatski filmski ljetopis. 4,
O montaži kao manipulativnoj vještini u smislu kreiranja mišljenja, počelo se
promišljati tek 20-ih godina prošloga stoljeća kroz djelovanje i teoretiziranje ruskih
4.1. RUSKI PIONIRI FILMA - PIONIRI TEORIJE MONTA
Ž
E
"Prije svega, rekli smo sebi, da bi se odredilo što je to film, treba otkriti ona
posebna svojstva koja djeluju na gledatelja, koja postoje samo na filmu i nigdje drugdje."
Lev Kuleshov12
U vrijeme Imperijalističkog rata u Rusiji svjetska je kinematografija postigla
popriličan razvoj. Poput Europe i Amerike, i Rusija je zamijetila rast interesa prema
filmu, i to ne samo kao prema pukoj atrakciji, već i sredstvu zarade. Međutim,
filmska industrija je bila toliko neorganizirana da su razni avanturisti i oportunisti, bez prikladnoga znanja, silom snimali filmove bez interesa u njegov kulturni napredak i razvitak. Takav proces doveo je do podijeljenih mišljenja o filmu - neki
su ga smatrali umjetničkim djelom, a neki tek pukom besmislicom.
"Tada je grupa ljudi, koja se zajedno sa mnom ozbiljno interesirala za film, postavila sebi čitav niz zadataka i počela ih rješavati. "13 (…)
"Pokazalo se da je ruski film sastavljen od veoma malog broja dugih montažnih dijelova, snimljenih sa jednoga mjesta. U isto vrijeme, američki film je
bio sastavljen iz veoma velikog broja kratkih montažnih dijelova, snimljenih sa
raznih mjesta. Što se objašnjavalo prvenstveno time što američki gledatelj, za novac
kojim kupi kino ulaznicu, želi da dobije najviše utisaka, da vidi najbolju predstavu i
najviše zbivanja. U američkom filmu je trebalo u određenu dužinu filma smjestiti
bezbroj događaja i prikazati ih na najbolji i na prikladniji način, zato što,
12 Stojanović, D. Montaža caruje : Lev Kulješov: Montaža kao osnova filma / Teorija filma. Beograd :
Nolit, 1978. str. 146.
ponavljam, Amerikanac za svoj dolar želi dobiti najbolju predstavu.”14 (...)
“Zato smo 1916. godine objavili da je osnovno sredstvo filmskog djelovanja na gledatelja, to jest ono sredstvo na kojem moramo najprije da radimo (zanemarujući
neko vrijeme, možda i nekoliko godina, sve druge filmske elemente) montaža, to jest
međusobno smjenjivanje kadrova."15
Lev Kuleshov i njegovi suradnici smatraju se pionirima montaže. Teorija
montaže najvećim je dijelom razrađena u bivšem SSSR-u, gdje je tzv. montažni
film16 doživio najveći uspon te postao najznačajnija pojava na kraju razdoblja
nijemoga filma. Na montažu ne gledaju kao na obično sklapanje snimljenoga
materijala, već kao vještinu stvaranja smišljene cjeline iz odvojenih dijelova filma, a
pomoću njihovog redoslijeda: "…uvjerili smo se da se osnovno sredstvo djelovanja
na gledatelja putem filma, sredstvo karakteristično za film - nije obično pokazivanje
sadržaja montažnih dijelova, nego njihova međusobna organizacija, njihovo
kombiniranje, konstrukcija, drugim riječima međusoban odnos montažnih dijelova,
njihov redoslijed, način izmjene jednog montažnog kadra sa drugim. Eto, to je
osnovno sredstvo filmskog djelovanja na gledatelja."17
Kuleshov prihvaća Griffithovu narativnu montažu, ali je i razvija. "Film nije
ništa drugo do montaža"18, piše Kuleshov, a njegov učenik Pudovkin izražava tu
misao ovako: ”Sineast nikada ne traži neku rijeku ili šumu; on traži plan (prizor)
koji će poslužiti njegovoj namjeri kazivanja... Sineast ne vidi nikada glumce kao živa
bića; on im pridaje osobine i funkciju koja mu je potrebna. U toku ostvarenja filma
nema ni jednog trenutka u kojem se sineast nalazi pred stvarnošću kao takvom".19
14 Stojanović, D. Montaža caruje : Lev Kulješov: Montaža kao osnova filma / Teorija filma. Beograd :
Nolit, 1978. str. 148.
15 Ibid., str. 149.
16 Montažni film, kako navodi Vladimir Petrić, prije svega podrazumijeva filmove zasnovane na
montažnoj tehnici, koja spajanjem mnoštva kratkih kadrova izaziva kod gledatelja osobit dojam vizualnog kretanja i unutarnje dinamike; "Razvoj filmskih vrsta", Montažni film, str. 97.
17
Ibid. 14, str. 146.
18 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.
str. 46.
Doživljaj montažera filma danas, kada su funkcije podijeljene po proizvodnoj
formi, je upravo takav. Montažer ne snima i ne režira film na setu. On ga u montaži
vidi po prvi puta. I objektivnim pristupom stvara naraciju i emociju filma.
Unutarscensko prikrivanje reza smatra se nužnim postulatom za neometano
praćenje radnje filma. No ono je prije svega vještina, a izbor neprikrivanja reza
elementarni postupak kojim se određuje estetsko svojstvo filmskoga djela. Međutim,
da bi se montažom manipuliralo na psihološkom planu potrebno je mnogo više od
prikrivanja montažnih spona, potrebna je vještina manipulacije, kako na filmskoj
traci, tako i na gledatelja. Stoga Pudovkin zaključuje:
"U psihologiji postoji zakon koji dokazuje da ako emocija rađa određene
pokrete, onda je moguće izvođenjem tih pokreta izazvati emociju. (...)
Moramo shvatiti da je montaža, u suštini, nasilno svojevoljno upravljanje
mislima i asocijacijama gledatelja. Ako je montaža jednostavno nesređeno spajanje
raznih dijelova, gledatelj neće ništa shvatiti (neće percipirati); ako pak montaža
bude usaglašena sa točno odabranim tokom događaja ili kretanja misli, bilo
uzbuđene bilo spokojne, ona će gledatelja uzbuđivati ili smirivati:"20
Potrebna je promišljenost koja zahtjeva poznavanje psihologije čovjeka. A ona
se, kako je već spomenuto, događa promišljenim korištenjem gramatike filmskoga
pisma. Jedan od primjera je primjena krupnog plana. Svi znamo što je krupni plan,
no osim fotografskih značajki on ima i smisleni značaj. Griffitha smatramo tvorcem
toga plana, a Pudovkin ga temeljito objašnjava: "…krupni plan nasilno usmjerava
pažnju gledatelja na onaj detalj koji je u datom slučaju jedino važan za radnju."21
Stoga Griffith u filmu Netrpeljivost (1916), u sceni izricanja smrtne kazne mužu koji nije kriv, pokazuje krupnim planom lice žene; drhtavi osmjeh kroz suze
doživljen je ironično; i odjednom ženine ruke koje grčevito štipaju kožu na istim
rukama. To je jedan od najsnažnijih, idejno najekspresivnijih kadrova toga filma. Ni
na trenutak žena nije bila prikazana u cjelini. Pudovkin smatra kako je zahvaljujući
20 Stojanović, D. Montaža caruje : Vsevolod Pudovkin: Filmski redatelj i filmski materijal / Teorija
filma. Beograd : Nolit, 1978. str 171.
vještini montažnog izabiranja materijala, gdje je vrlo vjerojatno bilo mnoštvo
različitoga materijala toga lika, izborom samo dva krupna plana postignuta ova
izražajna snaga. Efekt je postignut izbjegavanjem realnog prikazivanja stvarnosti,
odbacivanjem svega što je prijelazno i svega što traje dovoljno dugo da naruši
gledateljevu pažnju i gledateljevu emociju, i stoga Pudovkin zaključuje da "na ovoj
mogućnosti se zasniva suština impresivne snage montaže, osnovnog postupka
filmskoga stvaralaštva."22
Takvu montažu zovemo diskontinuirana montaža, a nazivaju je još i idejnom,
metaforičkom, asocijativnom i simboličkom. Ona ne služi samo za iznošenje priče,
nego se ta priča dodatno tumači i iz nje se mogu izvući zaključci i ideje. To je
kombinacija montažnih postupaka kojima se postiže dojam praćenja različitih prizora
preko montažnog prijelaza ili praćenje istog prizora s naglašenim preskocima.
Gledatelj nadopunjava kadrove osobnim logičkim zaključcima, asocira se na nešto što je potaknuto montažnim postupkom. Montaža postaje mnogo više od puke
manipulacije filmske slike.
Međutim, treba napomenuti kako je Kuleshov bio kritiziran zbog oponašanja američkog modela. Po Amengualu, Kuleshovljeva montaža ne razvija ideje, već raspreda akciju. Razlog ove kritike prije svega leži u propagandnoj ideologiji koja je
prečesto bila tematika njegovih djela. No ne treba smetnuti s uma aktualnosti i
društvenu svijest njegova vremena. Kuleshov je poput mnogih pionira jednostavno
ostao subjektivno vezan za "svoju" estetiku blitz-montaže koja je postala
karakteristična za razdoblje nijemog filma. Nalazimo je i danas, premda ne više kao
montažnu metodu samoga filma23, no često kao montažna rješenja žestokih akcijskih
scena.
22 Ibid., str. 162. 23
4.2. EISENSTEIN I SUGESTIVNA MONTA
Ž
A
"Montaža je nerv filma ... Odrediti prirodu montaže znači riješiti specifični
problem filma. Najraniji svjesni filmski stvaraoci i prvi filmski teoretičari smatrali su
montažu sredstvom opisivanja redanjem pojedinih kadrova jedan iza drugoga, slično
kockama za građenje …
To je sasvim pogrešno shvaćanje!""
Sergei Eisenstein24
Eisenstein, upućen u geštalt psihologiju, Kuleshovljevu i Pudovkinovu premisu
da je montaža glavno sredstvo pomoću kojega je film uspio postići tako visok
stupanj sugestivnosti, razvija i na psihološkom planu. Smatrajući da u sferi montaže
postoje dva vrijednosno različita tipa "konstrukcije", prvim označava onog kojemu
se posvećivao Kuleshov i koji je prevladavao u dominantnom (osobito američkom)
narativnom filmu. Prema tom konstrukcijskom načelu, montažom se konstruira
promatračko praćenje prizornog zbivanja prema logici po kojoj se i inače u životu
odvija. Montaža je, u toj domeni, sredstvo "opisivanja redanjem pojedinih kadrova
jedan iza drugog, slično kockama za građenje"25, što je nazvao epskim načelom, odnosno dramaturgijom filmske priče. Nezadovoljan takvim tipom montaže utvrđuje
princip nizanja ''asocijativne građe'', tj. nevezanih elemenata, i uspostavljanje
posebnih, nekazualnih i neprizornih odnosa među tom nevezanom građom.
Montažom se mora držati "ideja koja proizlazi iz sudara nezavisnih kadrova - čak i
suprotstavljenih kadrova,"26što naziva dramskim načelom. Tako Sergei Eisenstein
postaje začetnik asocijativne27 (intelektualne, dijalektičke, pojmovne) montaže.
24 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.
str. 48.
25 Ibid. 26 Ibid. 27
Takav je pristup držao produktivnijim, slobodnijim, odnosno i emotivno i
intelektualno djelotvornijim. A najveću snagu sugestije nalazi u nizanju samostalnih
kadrova koji svojim sukobljavanjem razvijaju ideje, te ovaj postupak naziva montaža
atrakcija. Svoje teoretsko razmišljanje iznio je u knjizi eseja "Montaža atrakcija":
"Po mojem mišljenju, međutim, montaža je ideja koja proizlazi iz sudara
nezavisnih kadrova, čak i suprotstavljenih kadrova: to je dramsko načelo po
metodologiji forme…." (...)
"U filmu nastaje ono što se može opisati kao vizuelni kontra-punkt. (...)
Ovaj kontrapunkt je osobitost filma. Primjenjujući ovaj pojam na film, dobili
smo nekoliko pokazatelja za rješavanje problema filmske gramatike, a također i
sintaksu filmskih pojavnosti u kojoj vizuelni kontrapunkt može uvjetovati čitav novi
sistem kazivanja."28
Za njega montaža predstavlja sudar, sukob dvaju kadrova, njihovih sadržaja i
vrijednosti, čime nastaje novo značenje, smisao i nova ideja. U njegovim filmovima
priča nije primarna – ona mu služi samo kao struktura koja nosi željenu ideju. A to se
postiže intelektualnom montažom. Svaki rez treba izazvati sukob između dva kadra, čime se aktivira gledateljeva svijest. Kadrovi se mogu sukobljavati po raznim
principima: statični i dinamični kadar, crno-bijeli i kadar u boji, slika i zvuk, ubrzano
i usporeno, filmski i televizijski materijal, itd. Kad Eisenstein u svom filmu Štrajk
(1924) uspoređuje štrajkaše stradale od strane vojske sa ubijanjem životinja u
klaonici, između ta dva prizora ne postoji nikakva veza. Međutim, nastaje asocijacija
kako ljudi stradavaju poput životinja, što je u ono vrijeme bilo iznimno hrabro kao
autorska intervencija.
Značajno je napomenuti jednu stilsku montažnu figuru koju nam Eisenstein po
prvi puta nudi u svojoj Oklopnjači Potemkin (1925); overlaping odnosno djelomično
ponavljanje pokreta. Overlaping nastaje kada se jedna akcija ili jednostavno kretanje
28 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.
djelomično ponovi u većem broju sukcesivnih kadrova na ritmičan način. Time se
dramaturški naglašava značaj te radnje, koji dodatno pojačava i podcrtava emociju ili
poruku.
Na kraju, Eisensteinova premisa glasi: "Zadatak je montaže da preoblikuje
realitete i stvarnosne pojave."29 Time Eisenstein opravdava montažu atrakcija i
stvara teoriju estetskih napetosti:
"Valja još istaknuti čime se odlikuje djelovanje pojedinih podvrsta montaže
na "psihofiziološki" kompleks onog koji percipira. (...) Prva kategorija odlikuje se
grubom motorikom djelovanja. Ona je sposobna da izazove kod gledatelja određene
vanjske pokrete. Tako je montiran, na primjer, "Senokos" (staro i novo). Pojedini kadrovi uzeti su - "jednoznačno" - zbog kretanja koje se odvija iz jednog ruba kadra
ka drugom, i ja sam se od sveg srca smijao promatrajući prijemčljiviji dio gledališta
kako se sa sve većim ubrzanjem, do koga je dolazilo uslijed skraćivanja kadrova,
ravnomjerno klati sa jedne strane na drugu. Isti efekt stvaraju bubanj i tasovi koji sviraju običan pohodni marš.
Drugu kategoriju nazivamo ritmičkom, a mogli bismo je zvati još primitivno
emocionalnom. Ovdje je kretanje profinjenije uzeto u obzir, jer emocija je također
rezultat kretanja, ali kretanja koje ne dolazi, putem premještanja, do primitivnog
vanjskog.
Treća kategorija - tonalna - mogla bi se nazvati melodički emocionalnom.
Ovdje kretanje, koje je već u drugom slučaju prestalo biti premještanje, jasno prelazi
u emocionalno vibriranje još višeg stupnja.
Četvrta kategorija novim prilivom čistog fiziologizma, kao da na višem
stupnju intenzivnosti ponavlja prvu kategoriju, ponovno stječući stadij jačanja
neposredne motorike."30
29
Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979. str. 49.
30 Stojanović, D. Montaža caruje : Montaža kao osnova filma / Teorija filma. Beograd : Nolit, 1978.
Slijedeći stupanj montaže koji predstavlja još višu kategoriju naziva
intelektualnom montažom:
"Intelektualna montaža nije montaža grubih gornjotonskih zvučanja, već je to
montaža zvučanja gornjih tonova intelektualnog karaktera to jest, konfliktno
spajanje intelektualnih popratnih efekata među sobom.
Postojanje stadija ovdje se određuje time što nema principijelne razlike
između motorike klaćenja čoveka pod utjecajem grube metričke montaže (vidi
primjer "senokosa") i intelektualnog procesa u njemu, jer je intelektualni proces isto to kolebanje, ali samo u centrima više živčane djelatnosti.
I ako u prvom slučaju, pod utjecajem "montaže u stilu čečotke31", podrhtavaju
ruke i noge, dotle se u drugom slučaju, uz drugačije kombinirani intelektualni
podražaj, ovakvo podrhtavanje odigrava sasvim identično u tkivima višeg živčanog
sistema misaonog aparata. (...)
Intelektualni film biti će onaj film koji nađe rješenje za konfliktno povezivanje
fizioloških gornjih tonova i intelektualnih gornjih tonova stvorivši neviđen oblik
filmske umjetnosti koja će predstavljati doprinos revolucije općoj povijesti kulture,
stvorivši sintezu znanosti, umjetnosti i borbenog klasnog duha.
Kao što se vidi, pitanje gornjeg tona ima ogroman značaj za budućnost…"32
Budućnost koju Eisenstein navodi, međutim, nije ona kojoj se nadao. Njegova
asocijativna montaža imala je značajan utjecaj u razdoblju nijemoga filma, međutim,
dolaskom zvuka, nastaje revolucija kako na planu filma tako i montaže. I sam
sumnja u pozitivan ishod smatrajući da je zvuk "pronalazak koji predstavlja nož sa
dvije oštrice, i njegova najvjerovatnija upotreba krenuti će linijom najmanjeg
otpora, to jest linijom "zadovoljavanja radoznalosti" ... Svako naljepljivanje zvuka
31čečotka – vrsta plesa op.a.
32 Stojanović, D. Montaža caruje : Sergej Ejzenštejn: Montaža atrakcija / Teorija filma. Beograd :
na montažne dijelove povećati će njihovu inerciju i njihov samostalni značaj, što će,
bezuvjetno, ići nauštrb montaže, koja, prije svega, ne operira dijelovima, već
uspoređivanjem dijelova."33
Unatoč njegovu predlaganju upotrebe "sukoba" i pri montaži zvuka, smatrajući
kako samo "kontrapunktsko korištenje zvuka u odnosu na vizualno montažni dio
pruža nove mogućnosti montažnog razvoja i usavršavanja"34, na polju filmskog
jezičnog izlaganja dolazi do velikih promjena. Velikan André Bazin35 smatra da
montažu treba zamijeniti kadrovima-sekvencama složenih mizanscena, posebno
dubinskih, uz korištenje panorama i vožnji kamere.To će ga navesti da napiše:
"Montaža, u kojoj je netočno gledana osnova filmske umjetnosti, nastala je u stvari zbog ograničenoga prostora klasičnog (Edisonova) ekrana koji je prisilio
redatelje da se koriste dezintegracijom prizora."36
Taj novi, Eisensteinu oprečan Bazinov stil, Jean Mitry37 naziva kontinuiranom
naracijom, a također ga zovemo i nultim filmskim pismom38.
Asocijativna montaža danas rijetko nalazi svoje mjesto u igranim filmovima,
"možda zato, kako je tvrdio André Bazin (1967), što je to bilo nespojivo s rastućom
težnjom holivudskih filmaša prema nenametljivoj naraciji (tzv. "nevidljivom stilu"
holivudskog filma."39. A možda i zato što svako razdoblje umjetnosti, bilo likovne ili
književne, nakon što se ona ''iscrpi'' ili nakon društvenih revolucija, dobiva svoj
kontrapunkt, svoju nasljeđujuću suprotnost. Tako je Bazinov nulti film potpuna
suprotnost Eisensteinovom filmskom pismu. Međutim, kako se stilovi umjetničkog
izričaja često ponovno vraćaju ''u modu'', tako se i asocijativno filmsko izlaganje
35 Bazin, André (1918-1958); francuski kritičar i teoretičar filma, po G. Sadoulu najbolji poslijeratni
filmski kritičar, po mnogima duhovni otac francuskog novog vala i inspirator moderne teorije filma.
36 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.
str. 53.
37
Jean Mitry (1907-1988), francuski redatelj, povjesničar i teoretičar filma, suosnivač Francuske kinoteke.
38 Tvrdio je da apsolutiziranje montaže može uništiti uvjerljivost filma. 39
nekada teško definirati je li neki film dominantno ispripovijedan ili asocijativan.
Nikica Gilić obrazlaže taj pomak referiranjem na Bordwella, koji pišući o
Eisensteinovu doprinosu teoriji filma i teoriji naracije, objašnjava kako je
"shvaćajući film kao "produljenje" kazališta, taj velikan klasične teorije filma i
velikan (nijemo)filmskog modernizma zapravo uglavnom imao na umu "montažu
atrakcija" i djelovanje začudno spojenih motiva na gledatelja, u tom smislu
naglašavajući pitanja stila. Nije stoga neobično", zaključuje Gilić, "da Eisenstein
malošto ima reći o konstrukciji fabule; čak se stječe dojam da tradicionalne
koncepcije priče ograničavaju njegove agitacijske ciljeve."40
Izvorna montaža atrakcija teško može naći svoje mjesto u današnjem, naraciji
podređenom, igrano-filmskom izlaganju. Istina, eksperimentalna i dokumentaristička
filmska forma naklonjene su asocijativnoj raspravljačkoj estetici, no značajnije
mjesto zauzela je ipak uekonomskom i političkom sektoru djelovanja medija.
40 Gilić, N. Asocijativno izlaganje : ili o prorocima dokumentarnog i eksperimentalnog filma, Hrvatski
5.
MANIPULATIVNO SVOJSTVO PROPAGANDE
"Proces kreiranja i učvršćivanja visoko selektivnih i preoblikovanih ili potpuno
izmišljenih sjećanja jest ono što nazivamo "indoktrinacija" ili "propaganda"…"
Noam Chomsky41
Kuleshovljeva "konstruktivistička"42 i Eisensteinova asocijativna montaža
predstavljaju temelj u propagandnom i oglašivačkom oblikovanju percepcije i
spoznaje, u manipulaciji ponašanjem i promišljanjem pojedinaca u svrhu generiranja
reakcije koju propagandisti žele postići. Pojam propaganda se uglavnom koristi u
političkom kontekstu, dok se na području ekonomije govori o reklami. Primjer takve
vrste manipulacije, kojega Paul Messaris navodi, je primjer iz propagandnog filma
korištenog u sklopu izborne političke kampanje Ronalda Reagana 1984. godine:
“U prvoj sekvenci ovoga filma - a to je jedini dio koji nas ovdje zanima - prizor ceremonije polaganja zakletve pri Reaganovoj prvoj inauguraciji 1981. montažno se
smjenjuje sa stanovitim brojem slika američkih građana koji rano ujutro idu na
posao. Ova sekvenca slika ide ovako:
Traktor kreće preko žitnog polja; kamion odlazi s farme; ceremonija zakletve;
stočar potkiva konja izvan obora; građevinski radnik pod šljemom upravlja
dizalicom; ceremonija zakletve; radnici pristižu na ulazna vrata tvornice; putnici
ulaze u putnička kola; ceremonija zakletve.
Namjeravana tema ove sekvence bila je - kako je i to i rečeno u usmenom
41 Prijevod dijela citata: "The process of creating and entrenching highly selective, reshaped or
completely fabricated memories of the past is what we call “indoctrination” or “propaganda” when it is conducted by oficial enemies, and “education,” “moral instruction” or “character building,” when we do it ourselves.”
http://noam-chomsky.tumblr.com/post/18972954432/the-process-of-creating-and-entrenching-highly
42
komentaru samoga Ronalda Reagena pred njen kraj - "novi početak": doslovce, u
smislu da Amerika ponovno ide na posao, i metaforičnije, možda, u smislu duhovne
obnove. Tumačilački zadatak s kojim se suočava gledatelj ove sekvence posve je
drugačiji od zadataka koje smo ispitivali u vezi s narativnom montažom. Ovdje više
nije posrijedi derivacija vremenskih ili prostornih veza u sklopu pripovjednog tijeka. Gledatelj se možda može pitati radi li farmer, stočar i razni drugi marljivi građani to što rade upravo u trenutku kad se zaklinje Reagan, ali bi odgovor na takvo pitanje
bio tu nevažan - ključna poanta montažne strukture ove sekvence nema ništa s
"doslovnim" vezama između prizora inauguracije i drugih prizora. Umjesto toga,
gledatelj mora biti sposoban učiniti sljedeće dvije stvari kako bi izašao s onom
interpretacijom ove sekvence koja bi odgovarala onome što su namjeravali njeni
proizvođači: prvo, da iz pojedinačnih slika američkih radnika izvuče općenitiji
smisao "Amerika se vraća na posao", ili "naciji ponovno ide dobro"; drugo, da iz
jukstapozicije inauguracije i radnika izvede smisao kako je inauguracija povezana s tim generalnim pojavama - npr. "Zbog Reaganove inauguracije Amerika se vraća na
posao" (kauzalna veza), ili "Reaganova inauguracija je kao nov početak za naciju u
cjelini" (analogija ili komparacija).
Svrha ove sekvence, onda, nije naprosto da pokaže skup događaja (predsjednik
kojega se inaugurira, ljudi kako idu na posao) nego da dade različite komentare ili
pojmovne tvrdnje o samim zbivanjima kao i o aspektima stvarnosti koji nisu izravno prikazani u tom filmu (tj. o ekonomiji, o Američkim građanima uopće). Razlika
između prikazivačkih i pojmovnih oblika komunikacije ključna je u raspravama o
prirodi vizualne komunikacije, u tome leži razlog zašto sam izabrao naziv "pojmovna
montaža" za vrstu montaže čiji primjer možemo naći u ovom filmu."43
Glavni preduvjet za tumačenje pojmovne montaže jest "sposobnost da se
razluči prisutnost pojmovnih odnosa između predmeta i prilika što se portretiraju u
danome nizu slika - i da se to u većini slučajeva čini vrlo brzo, jer je tempo pojmovne
montaže u televizijskim spotovima tipično prilično brz."44