• Tidak ada hasil yang ditemukan

Montaza manipulacija filmskom slikom i u

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2018

Membagikan "Montaza manipulacija filmskom slikom i u"

Copied!
68
0
0

Teks penuh

(1)

Sveu

č

ili

š

te u Zagrebu

Akademija dramske umjetnosti

Zagreb, Trg mar

š

ala Tita 5

Jelena Drobnjak

Monta

ž

a,

manipulacija filmskom slikom

i

umije

ć

e kreiranja mi

š

ljenja

Diplomski rad

(2)

Sveu

č

ili

š

te u Zagrebu

Akademija dramske umjetnosti

Odsjek: Monta

ž

a

2011/2012

Jelena Drobnjak

MONTA

Ž

A,

MANIPULACIJA FILMSKOM SLIKOM

I

UMIJE

Ć

E KREIRANJA MI

Š

LJENJA

Diplomski rad

Mentor: Martin Tomi

ć

, prof.

(3)

SADR

Ž

AJ

1. Uvod ... 2

2. Vizualna percepcija u umjetnosti pokretnih slika ... 4

2.1. Geštalt i pokretne slike ... 6

3. Montaža kao filmsko pismo ... 9

4. Povijest montaže ... 11

4.1. Ruski pioniri filma – pioniri teorije montaže ... 15

4.2. Eisenstein i sugestivna montaža ... 19

5. Manipulativno svojstvo montaže ... 25

5.1. Negativno svojstvo propagande ... 54

6. Utjecaj manipulativnog svojstva montaže ... 58

7. Zaključak ... 62

Bibliografija ... 64

(4)

1. UVOD

U Le Salon Indien du Grand Café u Parizu, 28. prosinca 1895. godine, braća i

otac Lumière upriličuju prezentaciju kinematografa poznatiju kao prvu filmsku

projekciju. U statičnom kadru sa pokretom vlaka prema prvom planu u kompoziciji,

otkriven je identifikacijski element novog medija - pokretne slike. Gledatelji su vrištali i bježali u kinu u kojem je prikazivan kadar ulaska vlaka u stanicu, koji je

krećući se prema kameri ostavljao dojam da se zaista kreće prema publici u kinu. Taj

događaj izazvao je pravu senzaciju i pomutnju, i naravno uveo nas u jedno sasvim

novo doba ljudske povijesti koja više nije nužno usmena, pisana ili naslikana, već i

realistično dokumentirana.

Više od stotinu godina prošlo je od otkrića kinematografa, spektakularne

tehnološke novotarije koja se izražajnim sredstvima i mogućnostima nametnula kao

novi oblik komunikacijskog sredstva koje u sebi nosi elemente umjetnosti. Nazvan filmskom umjetnošću, ili popularno ''filmom'' bio je i još uvijek jest sinestezija svih

dotadašnjih umjetničkih praksi. Način na koji se u filmu koriste slika, pokret, zvuk,

fotografija, literatura, čini da film sam sebe određuje kao samostalnu umjetnost.

Sinestezija svih tih kreacija film čini najizražajnijim sredstvom prijenosa informacija

i time osnovom današnjih masovnih komunikacija.

Umjetnost postoji otkad postoji čovjek, a komunikacija se rađa sa pojavom živog svijeta. Film, čiji nagli razvoj između ostalog možemo opravdati

zadovoljavanjem jedne od temeljnih ljudskih potreba, potrebe za komunikacijom, od samog početka je medij kod kojeg je reakcija promatrača iznimno intenzivna i

stvarna. Tome su, već na prvoj projekciji, svjedočili vriska publike i prevrnute

stolice, dok danas tome svjedoče krici i uzdasi kod gledatelja suvremenih filmova

strave ili suze kod gledatelja ljubavnih drama.

Emocionalni naboj i poruka koju filmska slika danas nosi, nije nužno

izvanjska, već vrlo često ona djeluje i na dubljim psihološkim razinama

(5)

gledatelja. To je vjerojatno još jedna od premisa uspješnosti filma kao umjetničkog

dijela i medija, no u tom dijelu filmskog izraza krije se i manipulativno svojstvo filma. Naime, danas gotovo da nema čovjeka koji ne zna što je to televizor.

Posjedovanje televizora smatra se civilizacijskim imperativom, a poznavanje i prepoznavanje filmova pokazateljem kulturne obrazovanosti. Moju generaciju svakako možemo nazvati djecom televizijskih, odnosno filmskih medija. Većina nas

od ranog je djetinjstva izložena filmovima, stoga je i vještina razabiranja filma od

rana usvojena, ona je održavana i prikladno iskustveno usvajana. Baš poput vještine

govorenja i razumijevanja govora.

Naviknuti na filmsku komunikaciju, brišemo granicu između realnosti i zbilje.

Logično je onda zaključiti kako filmska umjetnost svojim atraktivnim i realističnim

izlaganjem, osim sugestivnog impliciranja radnje ili emocija, ima i moć kreiranja

našega mišljenja. Iz toga razloga ću se u ovome radu baviti montažom kao sredstvom

manipulacije; kako filmske slike, tako i na polju kreiranja mišljenja, specifično kroz

propagandni film. Da bih pobliže objasnila svoju misao, nužno je krenuti - ab ovo -

(6)

2. VIZUALNA PERCEPCIJA U UMJETNOSTI POKRETNIH SLIKA

U članku "Perzistencija vida obzirom na pokretne objekte" (1824) Peter Mark

Roget govori kako naše oko zadržava sliku na mrežnici vremenski duže nego što se

ona nalazi pred nama. Ta tromost našega oka nazvana je perzistencijom vida, a

poznati primjer te osobitosti je igračka thaumatrope (sl. 1) koju već slijedeće godine

proizvodi John Averton Paris. Sastoji se od pločice s vrpcom i slikom ptice s jedne te

krletke sa druge strane. Povlačenjem uzice pločica se brzo okreće pri čemu vidimo

da se crteži na pločici ''stapaju''. Tako se ptica sada nalazi u krletki.

Slika 1

Još jedna dječja igračka odigrala je značajnu ulogu u filmskoj umjetnosti.

Daedaleum (zoetrope) koju je izumio William George Horner (1834), a koju čini niz

slika koje prikazuju uzastopne faze kretanja nekog predmeta. Tako su se, na primjer, slike različitih faza konja koji skače stavljale u bubanj i te slike su prilikom okretanja

(7)

Slika 2

Na primjeru daedaleuma je Max Wertheimer, otac geštalt1 psihologije koja uz

psihoanalizu predstavlja jedan od najutjecajnijih psiholoških pravaca dvadesetog

stoljeća, izvršio i objavio istraživanja prividnog kretanja. U knjizi ''Eksperimentalno

istraživanje percepcije pokreta'' (1912) iznosi da brzo ponavljanje slijeda osjetilnih

podražaja koji miruju, kao što su nizovi svjetlosnih podražaja, stvaraju iluziju

pokreta. Tu su pojavu geštaltisti nazvali fi-fenomenom odnosno optičkom iluzijom

pokreta. Ako dva prostorno ponešto razmaknuta svjetla uzastopno bljesnu u

određenom vremenskom intervalu, to se ne opaža kao dva uzastopno upaljena svjetla

nego kao prostorni pomak jednog te istog svjetla. Primjer današnjice su novogodišnje

dekorativne lampice: one koje uzastopno bljeskaju, jedna pored druge u istome smjeru ''kretanja'' bljeskova i u jednakim vrlo kratkim intervalima, odaju dojam kretanja svjetlosnoga ''vala''.

Međutim, osim osjetilne percepcije vida koja u slučaju filma ovisi o

''nesavršenostima'' poput perzistencije vida i fi-fenomena, značajnu ulogu u

doživljaju svijeta oko nas nosi i mentalni proces opažanja koji se odvija u našemu

umu. Upravo se na toj činjenici bazira geštalt psihologija.

                                                                                                               

(8)

2.1. GE

Š

TALT I POKRETNE SLIKE

"Pojašnjenje vizualnih oblika i njihova organizacija u integrirane obrasce kao

i pripisivanje takvih oblika odgovarajućim objektima jedan je od najučinkovitijih

vježbališta mladog uma."

Rudolf Arnheim2

Utemeljitelji geštalta usmjerili su se na percepciju i utjecaj percepcije na mišljenje

i rješavanje problema. Nasuprot bihevioristima3, tvrdili su da se nitko ne može nadati

razumijevanju ljudske naravi usmjeravajući se samo na ponašanje. Nasuprot

strukturalistima4, zaključili su da nitko ne može objasniti ljudsku percepciju, emocije ili

misaone procese samo pomoću bazičnih jedinica.

Velik dio njihovog eksperimentiranja bio je u svrhu dokazivanja da izgled svakog elementa zavisi od njegovog mjesta i funkcije u općem sklopu. Stoga najvažnijom

osobinom procesa opažanja smatraju neprekinuto kognitivno povezivanje detalja u svrhu

percipiranja objekta u cjelini. Pri opažanju mi neprekidno tražimo vezu između opaženih

objekata da bismo razumjeli njihov smisao. Traženje veza, slaganje i uspoređivanje, ta

takozvana perceptivno-misaona montaža različitih sadržajnih nivoa informacija, postoji

                                                                                                               

2

Prijevod citata Rudolfa Arnheima:

"The clarification of visual forms and their organization in integrated patterns as well as the

attribution of such forms to suitable objects is one of the most effective training grounds of the young mind."

3 Utemeljitelj James B. Watson; klasični bihevioristi tvrde da se psihologija, ako namjerava postati

prirodnom znanošću poput fizike ili kemije, mora ograničiti na ponašanje. Opažljivo ponašanje uključuje radnje kao što su pritiskanje poluge, skretanje lijevo ili desno, hranjenje ili parenje, pa čak i nekontrolirane tjelesne funkcije kao što su srčani ritam, širenje zjenice u oku, krvni tlak i moždani valovi. Ta ponašanja su javna i mogu se mjeriti jednostavnim opažanjem ili laboratorijskim

instrumentima. Psihologija se ne mora baviti „elementima svijesti“ pošto su takvi elementi dostupni jedino organizmu koji ih opaža. Bihevioristi definiraju psihologiju kao znanstveno proučavanje ponašanja, a ne ponašanja i psihičkih procesa. Također su uveli pojam potkrepljenja prema kojem se organizmi uče ponašati na određeni način jer su potkrepljeni da tako čine.

4 Utemeljitelj Wilhelm Wundt pokušao je odrediti ustrojstvo svjesnih doživljaja. Razložio je

doživljaje u objektivne osjete poput vida ili okusa i subjektivne osjećaje poput emocionalnih reakcija, volje i mentalnih predodžbi (npr. sjećanja ili snovi). Strukturalisti su vjerovali da um funkcionira kreativnim kombiniranjem elemenata doživljaja.

(9)

da bi se shvatilo ono što se nalazi pred našim očima. Wertheimerov kolega Rudolf

Arnheim, i danas cijenjeni teoretičar estetike i psihologije filma, zaključuje da je tako i

pri promatranju umjetnosti, dakle i filma:

"Najzad, data je dobra pouka otkrićem da sagledavanje nije mehaničko

bilježenje elemenata, nego naprotiv poimanje značajnih strukturnih sklopova. Ako je

to važilo za jednostavni čin opažanja jednog predmeta, utoliko je prije vjerovatno da će vrijediti i za umjetničko prilaženje stvarnosti."5

Vizualne informacije na filmskome mediju opažaju se u tri perceptivna nivoa

osjetila vida i mozga.

Na fiziološkom nivou percepcije opažaju se promjene u jačini osvijetljenosti i

obojenosti točaka percipiranog objekta na mrežnici oka, pomoću uspoređivanja

prethodnih i slijedećih signala. Već na ovome nivou otvara se mogućnost

manipulacije gledatelja. Tako Hrvoje Turković spominje stajalište filmskih

teoretičara o manipulaciji gledatelja od strane tradicionalnoga redatelja. Između

ostaloga time što su precizno usmjeravali pažnju gledatelja i vodili je kroz film

centriranjem pažnje pomoću elemenata rasvjete odnosno kontrasta. Također su pazili

da u kadru bude samo jedan centar pažnje koji je morao biti vrlo jasan.

Na psihofiziološkom nivou nastaje uspoređivanje percipiranih slika sa slikama

iz naše memorije. Veliki dio onoga što mislimo da vidimo ili čujemo ustvari dolazi iz

našega pamćenja gdje se onda na psihološkom nivou uspostavlja veza između

opaženih i poznatih objekata, sa ciljem razumijevanja općeg toka razvoja događaja.

Tako od najranijih godina života u naše pamćenje pohranjujemo stereotipe i obrasce

slika svijeta, kao i stereotipe veza između objekata i pojava. Uspoređivanjem

percipirane slike sa stereotipom u arhivi pamćenja nastaje prepoznavanje i

razumijevanje onoga što su opazila naša osjetila.

                                                                                                               

5 Arnheim, R. Umetnost i vizuelno opažanje : Psihologija stvaralačkog gledanja, Nova verzija - Drugo

(10)

Sva tri nivoa percepcije identična su stvaralačkom procesu montaže. Kao jedan

od općih principa percepcije, usporedba u sebi sadrži činjenicu slaganja nečega i

efekt posljedice uspoređivanja, koji pokazuje da se usporedba izvodi u cilju

dobivanja rezultata kao samostalnih proizvoda ovog djelovanja. To je i smisao montaže kao misaonog i emocionalnog procesa filma.

Kuleshovljev efekt, eksperiment sa bezizražajnim licem glumca Ivana

Možuhina montiranim uz slike tanjura juhe ili djeteta u igri ili mrtve žene, dokazuje

različite dojmove glumčeve ekspresije. Pritom izvedena formula A+B=C jasno

govori kako gledatelj ne percipira svaki dodani kadar kao odvojenu informaciju, već

novi kadrovi proširuju ili mijenjaju sadržaj priče. Stoga ne percipiramo Možuhina da

bezizražajno gleda u djevojčicu ili mrtvu ženu, već njegovom pogledu dodajemo i

novu informaciju odnosno emociju.

Zadatak gledatelja je da nove informacije uključi u koherentan sklop zajedno s

prijašnjim informacijama dobivenima u filmu. Montaža koja prezentira ''nanizani''

odnosno manipulirani materijal kadrova ne iznosi cijelu radnju/priču kakva bi bila u

realnoj stvarnosti. Gledatelj jednostavno mora popuniti praznine pri čemu je nužno

angažiranje njegovih induktivnih sposobnosti. Njegova je uloga izvođenje

zaključaka, dok je uloga filmskog autora impliciranje. Montaža je, dakle,

komunikacija između autora i gledatelja, a u svrhu poticanja gledatelja da izvede

zaključak o značenju niza prikazanih kadrova. U svojoj bi osnovi takva komunikacija

mogla biti i manipulativna, pošto autor - umjetnik mora biti upoznat i sa

(11)

3.

MONTA

Ž

A KAO FILMSKO PISMO

"Ako riječ jezik shvatimo široko, onda svaka umjetnost ima svoj jezik (izuzev

književnosti), jer svaka prenosi misli i osjećanja."

Jerzy Plazewski6

Kao što riječi povezane po gramatičkim pravilima čine artikuliranu rečenicu,

tako i likovni elementi unutar jedne slike (točka, crta, boja) povezani po pravilima

kompozicijskih načela (ravnoteža, kontrast, ritam...) čine likovnu "artikuliranu

rečenicu".

Plazewski smatra da film posjeduje vlastiti nezavisni jezik, sačinjen iz

elementarnih jedinica: kvadrata, kadra, scene i sekvence. Ako se držimo tih

elementarnih jedinica otkrivamo da je svaka od njih temeljno ukorijenjena u manipulativnoj moći autora. Izrez i parametre kvadrata (kadra) određuje autor,

događanje koje se odvija unutar tog kvadrata odabire autor, scenu ili sekvencu koje

se sastoje od jednog ili više kadrova također određuje autor. I dok prve dvije

temeljne jedinice, izrez kvadrata i parametre kadra, autor određuje pri snimanju,

druge dvije, scena i sekvenca, najčešće su rezultat montažnih postupaka.

Međutim, kada u montaži spajamo kadrove, ne spajamo samo jedinice od kojih

su ti kadrovi sačinjeni, pa stoga Belan napominje da "pod jedinicama ne mislimo

samo na fizički prisutne i zato prepoznatljive znakove, jer se pojam znaka u montaži

proširuje na fizički neprisutne poruke što ih komuniciraju parametri kadra: plan,

rakurs, pokret kadra i pokret u kadru, utjecaj kadra na značenje prethodnog i idućeg

kadra, itd."7 A pošto "kao i riječi, tako i filmski znaci (točnije, tako i pokazne i

                                                                                                               

6 Panjeta, Lejla. Potreba sa smislom: Mit, manipulacija i film: Razvoj, jezik i mogućnosti persuazivne

komunikacije filma

http://independent.academia.edu/LejlaPanjeta/Papers/375457/Razvoj_jezik_i_mogucnosti_persuazivn e_komunikacije_filma

7

(12)

relativne rečenice sadržane u kadru) teku u vremenu, pa i onda kad su nam sinkrono,

u jednom kadru, prikazani; uočavamo ih, dovodimo u međuodnose – u protjecanju

vremena"8, tako i montaža pomoću međuodnosa ranije zabilježenu stvarnost ili

fikciju, na jednoj intelektualnoj razini, produbljuje ili joj daje novi smisao, a također

produbljuje i emocionalni naboj ili ga nanovo stvara.

"Budući da je sam proces duhovne prirode, a objekt i poticaj tog procesa

materijalne prirode", ustvrđuje tako Belan i za montažu da je "opredmećenje filma

(materijalnost) kao umjetničkog djela (duhovnost)."9 A kako svaka komunikacija

duhovne prirode u sebi sadrži i mogućnost manipulacije, tako je sadrži i filmska

umjetnost.

Dakle, sredstvo umjetničkog djelovanja u umjetnosti pokretnih slika je

montaža koja počiva na specifičnoj analizi likovnog i dramskog sadržaja. Montažu

možemo prozvati filmskim jezikom, a neka pravila montaže filmskom gramatikom.

Manipulacijom bilo kojeg dijela, bilo koje temeljne jedinice filmskog jezika, autor određuje sinestezijski učinak na gledatelja, a time utječe na njegovo shvaćanje

određenog filmskog dijela, no ujedno i na psihološki svijet samog gledatelja.

Za shvaćanje montaže kao osnovnog sredstva manipulacije, nužno je prikazati i

njenu osnovnu gramatiku. Pritom ću se poslužiti povijesnim prikazom razvoja

montaže.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                           

8 Belan, B., Sintaksa i poetika filma : teorija montaže, Zagreb : Filmoteka 16, 1979. Str. 13. 9

(13)

4.

POVIJEST MONTA

Ž

E

Nova senzacija, film, nije se dakako mogla lokalizirati. Poput neke nove egzotične igračke vijest o filmu vrlo brzo se proširila i razvijala. U prvim godinama

pojave filma, kada tehnički nije bilo moguće vršiti spajanje snimljenog materijala,

filmovi su snimani u jednome kadru s kojim bi film izražavao logičku cjelinu.

Montaže tada nije bilo.

Povjesničari filma većinom smatraju da prava montaža nije postojala prije

1900. godine. Dokaz nalaze u svim sačuvanim ranijim filmovima sa više scena, gdje

svaki kadar predstavlja posebnu scenu koja se odigrava u vlastitom vremenu i prostoru. Do tada je film bio organiziran u tzv. tabloima, gdje se s napretkom tehnologije filma pojavljuje i montaža, no tek kao nužno tehničko sredstvo spajanja

snimljenoga materijala, ne i kao sredstvo naracije ili manipulacije.

Prvo povezivanje radnje montažom u igranom filmu zabilježeno je u filmu

Drž'te lopova (1901), redatelja Jamesa Williamsona. Njegov film Požar! (1901)

teoretičari smatraju kamenom temeljcem filmske montaže. Iste godine filmom Stani

kradljivče (1901) Williamson ostvaruje temelje prve potjere. Potjera je ustvari

najbanalniji primjer paralelne montaže, gdje se dvije scene povezane istim

uzročnikom ili ciljem odvijaju istovremeno, ali u različitim filmskim prostorima ili

vremenima. U slučaju potjere kadrovi između praćene osobe i pratitelja početi će se

sve brže ritmički izmjenjivati da bi se na kraju oba aktera vidjela u jednome kadru.

Brzom i ritmičkom izmjenom prostora i planova u kojima se odvija potjera, uvode se

montažna rješenja koja imaju funkciju ne samo razvoja radnje već i sugestivan

utjecaj napetosti na gledatelja. Već spomenuto brže izmjenjivanje kadrova ujedno je i

primjer ritmičke montaže. Takva je montaža uvijek u službi određivanja ritma i

dinamičnosti filma. Priča, odnosno naracija, podređuju se ritmičkom slijedu kadrova

(14)

sadržaj može se montirati u različitom ritmu: bržem ili sporijem. Usporenjem ili

ubrzanjem montažnog ritma stvara se montažni ton koji utječe na gledateljevo

raspoloženje i promjenu njegovog stanja od napetosti do opuštanja. Također se može

stvoriti i dojam o vremenu, nešto što bi mogli nazvati psihološkim ili subjektivnim

vremenom, a to su one situacije, kada se gledatelju čini da nešto što gleda, traje dulje

ili kraće, od realnog zbivanja.

Williamson postavlja i temelje tzv. narativne montaže prikazivanjem određene

situacije kroz niz kadrova i to dokumentarnim filmom o veslačkoj regati gdje

uzastopno reda deset kadrova. Narativna montaža posvećena je dočaravanju uzroč

no-posljedičnih veza među kadrovima, i njome je moguće održavati i mijenjati trajanje i

redoslijed radnje. Geg filmom Veliki zalogaj (1901) opisao je temu do mikro-detalja, korištenjem širokih planova prema užima u svrhu pobližeg opisa prikazane radnje.

No, na planu narativne montaže pionirsku ulogu dobiva Edwin Porter, koji je

ao u povijest filmom Život jednog američkog vatrogasca (1903). U njemu smišljeno upotrebljava dokumentarne snimke o djelovanju vatrogasaca, u koje je

ugradio temu majke i djeteta u požaru iz kojega su spašeni u posljednjem trenutku.

Korištenjem krupnog kadra požarnog signala istome daje snažno dramsko značenje, jer predstavlja predmet o kojem ovisi sama radnja. Taj krupni plan nije bio puka pojedinost uzeta iz srednjeg plana kako je do tada bila funkcija krupnoga plana, već je bio zaseban kadar. Uz mnoštvo inovacija poput kadrova snimljenih iz raznih

kuteva (što je pridonosilo dramatičnom i realnom prikazu), te srednjih planova u

kojima se glumci kreću prema objektivu i od objektiva (što ističe dubinu prostora i

tako ostvaruju planove unutar kadra), Porter montažom suprotstavlja i kadrove

dihotomnih sadržaja. Tako u filmu Bivši osuđenik (1904) naizmjenice reda

siromaštvo i bogatstvo, a u filmu Kleptomanija (1905) suprotstavlja kadrove pravde

i nepravde.

Iako je Williamson uveo potjeru u Stani kradljivče (1901), te igranim filmom

Napad na misiju u Kini (1900) rekonstruirao stvarni događaj s nagovještajem

paralelne montaže, prvi zreli film u kojem paralelna montaža razvija radnju je

(15)

krupni plan, paralelnu montažu, rez s metaforičnim značenjem, reminiscenciju,

ubrzavanje akcije kraćenjem kadrova, realističniju glumu, promjenu svjetla u

scenama dana i noći i ekspresivno korištenje svjetla, kadar far-kran, kutove (rakurse)

kamere, režiju dubine kadra, te povijesni spektakl. Griffith je uobličavao jezik filma

zasnovan na montaži, sintaksi i interpunkciji, ponudio je sredstva kojima se prelazi

sa kadra na kadar: rez, pretapanje, zatamnjenje, odtamnjenje, dupla ekspozicija. Na osnovu ovih postupaka Griffith je utvrdio četiri osnovna parametra nijemog filma:

filmski prostor, filmsko vrijeme, filmsku glumu i filmski ritam, a koji su ovisni o kreativnoj montaži. Filmska legenda Charles Chaplin prozvao je Griffitha: "The

Teacher of us All"10 - Učitelj svih nas.

Dakle, pojavom filma i razvijanjem načina uobličavanja snimljenoga materijala

kako bi se rezultat približio autorskoj ideji, nužno se razvijala i vještina koja sklapa

snimljeni materijal u smislenu cjelinu. Ta vještina se naziva montaža.

Međutim, i tih prvih godina njezina razvoja, montaža se smatrala tek nužnom

tehnikom u svrhu narativnosti filmskoga sadržaja. Ta rana vrsta naracije bila je vrlo

jednosmjerna. Kako objašnjava Tom Gunning pozivajući se na psihoanalitičku

teoriju Christiana Metza, "to je svijet koji dopušta da ga se vidi, ali odbija priznati

svoje suučesništvo s gledateljem. U klasičnoj dijegezi gledateljevo prisustvo rijetko

je priznato, a to je stajalište pokazivano na primjerima uobličavanja koje brani

glumčev pogled ili pokrete prema kameri/gledatelju. Kao što Metz kaže, klasični

gledatelj postaje voajerom koji potajno gleda, a prizor koji gleda ne priznaje njegovu prisutnost."11

igledno je manipulativna vještina u počecima "kreativnije" montaže, bila

mnogo više u svojstvu manipulacije slike nego u psiho-fiziološkom svojstvu.

Naracija je bila linearna, a nenarativni elementi u vidu atrakcija, koje su se svodile na spektakularne trenutke, glumu ili vizualnu pirotehniku - vječni temelj zadovoljenja

gledateljeve voajersko-adrenalinske satisfakcije.                                                                                                                

10 http://en.wikipedia.org/wiki/D._W._Griffith

11 Gunning, T. Sad je vidiš, sad je ne vidiš: Temporalnost filma atrakcije, Hrvatski filmski ljetopis. 4,

(16)

O montaži kao manipulativnoj vještini u smislu kreiranja mišljenja, počelo se

promišljati tek 20-ih godina prošloga stoljeća kroz djelovanje i teoretiziranje ruskih

(17)

4.1. RUSKI PIONIRI FILMA - PIONIRI TEORIJE MONTA

Ž

E

"Prije svega, rekli smo sebi, da bi se odredilo što je to film, treba otkriti ona

posebna svojstva koja djeluju na gledatelja, koja postoje samo na filmu i nigdje drugdje."

Lev Kuleshov12

U vrijeme Imperijalističkog rata u Rusiji svjetska je kinematografija postigla

popriličan razvoj. Poput Europe i Amerike, i Rusija je zamijetila rast interesa prema

filmu, i to ne samo kao prema pukoj atrakciji, već i sredstvu zarade. Međutim,

filmska industrija je bila toliko neorganizirana da su razni avanturisti i oportunisti, bez prikladnoga znanja, silom snimali filmove bez interesa u njegov kulturni napredak i razvitak. Takav proces doveo je do podijeljenih mišljenja o filmu - neki

su ga smatrali umjetničkim djelom, a neki tek pukom besmislicom.

"Tada je grupa ljudi, koja se zajedno sa mnom ozbiljno interesirala za film, postavila sebi čitav niz zadataka i počela ih rješavati. "13 (…)

"Pokazalo se da je ruski film sastavljen od veoma malog broja dugih montažnih dijelova, snimljenih sa jednoga mjesta. U isto vrijeme, američki film je

bio sastavljen iz veoma velikog broja kratkih montažnih dijelova, snimljenih sa

raznih mjesta. Što se objašnjavalo prvenstveno time što američki gledatelj, za novac

kojim kupi kino ulaznicu, želi da dobije najviše utisaka, da vidi najbolju predstavu i

najviše zbivanja. U američkom filmu je trebalo u određenu dužinu filma smjestiti

bezbroj događaja i prikazati ih na najbolji i na prikladniji način, zato što,

                                                                                                               

12 Stojanović, D. Montaža caruje : Lev Kulješov: Montaža kao osnova filma / Teorija filma. Beograd :

Nolit, 1978. str. 146.

(18)

ponavljam, Amerikanac za svoj dolar želi dobiti najbolju predstavu.”14 (...)

“Zato smo 1916. godine objavili da je osnovno sredstvo filmskog djelovanja na gledatelja, to jest ono sredstvo na kojem moramo najprije da radimo (zanemarujući

neko vrijeme, možda i nekoliko godina, sve druge filmske elemente) montaža, to jest

međusobno smjenjivanje kadrova."15

Lev Kuleshov i njegovi suradnici smatraju se pionirima montaže. Teorija

montaže najvećim je dijelom razrađena u bivšem SSSR-u, gdje je tzv. montažni

film16 doživio najveći uspon te postao najznačajnija pojava na kraju razdoblja

nijemoga filma. Na montažu ne gledaju kao na obično sklapanje snimljenoga

materijala, već kao vještinu stvaranja smišljene cjeline iz odvojenih dijelova filma, a

pomoću njihovog redoslijeda: "…uvjerili smo se da se osnovno sredstvo djelovanja

na gledatelja putem filma, sredstvo karakteristično za film - nije obično pokazivanje

sadržaja montažnih dijelova, nego njihova međusobna organizacija, njihovo

kombiniranje, konstrukcija, drugim riječima međusoban odnos montažnih dijelova,

njihov redoslijed, način izmjene jednog montažnog kadra sa drugim. Eto, to je

osnovno sredstvo filmskog djelovanja na gledatelja."17

Kuleshov prihvaća Griffithovu narativnu montažu, ali je i razvija. "Film nije

ništa drugo do montaža"18, piše Kuleshov, a njegov učenik Pudovkin izražava tu

misao ovako: ”Sineast nikada ne traži neku rijeku ili šumu; on traži plan (prizor)

koji će poslužiti njegovoj namjeri kazivanja... Sineast ne vidi nikada glumce kao živa

bića; on im pridaje osobine i funkciju koja mu je potrebna. U toku ostvarenja filma

nema ni jednog trenutka u kojem se sineast nalazi pred stvarnošću kao takvom".19

                                                                                                               

14 Stojanović, D. Montaža caruje : Lev Kulješov: Montaža kao osnova filma / Teorija filma. Beograd :

Nolit, 1978. str. 148.

15 Ibid., str. 149.

16 Montažni film, kako navodi Vladimir Petrić, prije svega podrazumijeva filmove zasnovane na

montažnoj tehnici, koja spajanjem mnoštva kratkih kadrova izaziva kod gledatelja osobit dojam vizualnog kretanja i unutarnje dinamike; "Razvoj filmskih vrsta", Montažni film, str. 97.

17

Ibid. 14, str. 146.

18 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.

str. 46.

(19)

Doživljaj montažera filma danas, kada su funkcije podijeljene po proizvodnoj

formi, je upravo takav. Montažer ne snima i ne režira film na setu. On ga u montaži

vidi po prvi puta. I objektivnim pristupom stvara naraciju i emociju filma.

Unutarscensko prikrivanje reza smatra se nužnim postulatom za neometano

praćenje radnje filma. No ono je prije svega vještina, a izbor neprikrivanja reza

elementarni postupak kojim se određuje estetsko svojstvo filmskoga djela. Međutim,

da bi se montažom manipuliralo na psihološkom planu potrebno je mnogo više od

prikrivanja montažnih spona, potrebna je vještina manipulacije, kako na filmskoj

traci, tako i na gledatelja. Stoga Pudovkin zaključuje:

"U psihologiji postoji zakon koji dokazuje da ako emocija rađa određene

pokrete, onda je moguće izvođenjem tih pokreta izazvati emociju. (...)

Moramo shvatiti da je montaža, u suštini, nasilno svojevoljno upravljanje

mislima i asocijacijama gledatelja. Ako je montaža jednostavno nesređeno spajanje

raznih dijelova, gledatelj neće ništa shvatiti (neće percipirati); ako pak montaža

bude usaglašena sa točno odabranim tokom događaja ili kretanja misli, bilo

uzbuđene bilo spokojne, ona će gledatelja uzbuđivati ili smirivati:"20

Potrebna je promišljenost koja zahtjeva poznavanje psihologije čovjeka. A ona

se, kako je već spomenuto, događa promišljenim korištenjem gramatike filmskoga

pisma. Jedan od primjera je primjena krupnog plana. Svi znamo što je krupni plan,

no osim fotografskih značajki on ima i smisleni značaj. Griffitha smatramo tvorcem

toga plana, a Pudovkin ga temeljito objašnjava: "…krupni plan nasilno usmjerava

pažnju gledatelja na onaj detalj koji je u datom slučaju jedino važan za radnju."21

Stoga Griffith u filmu Netrpeljivost (1916), u sceni izricanja smrtne kazne mužu koji nije kriv, pokazuje krupnim planom lice žene; drhtavi osmjeh kroz suze

doživljen je ironično; i odjednom ženine ruke koje grčevito štipaju kožu na istim

rukama. To je jedan od najsnažnijih, idejno najekspresivnijih kadrova toga filma. Ni

na trenutak žena nije bila prikazana u cjelini. Pudovkin smatra kako je zahvaljujući

                                                                                                               

20 Stojanović, D. Montaža caruje : Vsevolod Pudovkin: Filmski redatelj i filmski materijal / Teorija

filma. Beograd : Nolit, 1978. str 171.

(20)

vještini montažnog izabiranja materijala, gdje je vrlo vjerojatno bilo mnoštvo

različitoga materijala toga lika, izborom samo dva krupna plana postignuta ova

izražajna snaga. Efekt je postignut izbjegavanjem realnog prikazivanja stvarnosti,

odbacivanjem svega što je prijelazno i svega što traje dovoljno dugo da naruši

gledateljevu pažnju i gledateljevu emociju, i stoga Pudovkin zaključuje da "na ovoj

mogućnosti se zasniva suština impresivne snage montaže, osnovnog postupka

filmskoga stvaralaštva."22

Takvu montažu zovemo diskontinuirana montaža, a nazivaju je još i idejnom,

metaforičkom, asocijativnom i simboličkom. Ona ne služi samo za iznošenje priče,

nego se ta priča dodatno tumači i iz nje se mogu izvući zaključci i ideje. To je

kombinacija montažnih postupaka kojima se postiže dojam praćenja različitih prizora

preko montažnog prijelaza ili praćenje istog prizora s naglašenim preskocima.

Gledatelj nadopunjava kadrove osobnim logičkim zaključcima, asocira se na nešto što je potaknuto montažnim postupkom. Montaža postaje mnogo više od puke

manipulacije filmske slike.

Međutim, treba napomenuti kako je Kuleshov bio kritiziran zbog oponašanja američkog modela. Po Amengualu, Kuleshovljeva montaža ne razvija ideje, već raspreda akciju. Razlog ove kritike prije svega leži u propagandnoj ideologiji koja je

prečesto bila tematika njegovih djela. No ne treba smetnuti s uma aktualnosti i

društvenu svijest njegova vremena. Kuleshov je poput mnogih pionira jednostavno

ostao subjektivno vezan za "svoju" estetiku blitz-montaže koja je postala

karakteristična za razdoblje nijemog filma. Nalazimo je i danas, premda ne više kao

montažnu metodu samoga filma23, no često kao montažna rješenja žestokih akcijskih

scena.

                                                                                                               

22 Ibid., str. 162. 23

(21)

4.2. EISENSTEIN I SUGESTIVNA MONTA

Ž

A

"Montaža je nerv filma ... Odrediti prirodu montaže znači riješiti specifični

problem filma. Najraniji svjesni filmski stvaraoci i prvi filmski teoretičari smatrali su

montažu sredstvom opisivanja redanjem pojedinih kadrova jedan iza drugoga, slično

kockama za građenje …

To je sasvim pogrešno shvaćanje!""

Sergei Eisenstein24

Eisenstein, upućen u geštalt psihologiju, Kuleshovljevu i Pudovkinovu premisu

da je montaža glavno sredstvo pomoću kojega je film uspio postići tako visok

stupanj sugestivnosti, razvija i na psihološkom planu. Smatrajući da u sferi montaže

postoje dva vrijednosno različita tipa "konstrukcije", prvim označava onog kojemu

se posvećivao Kuleshov i koji je prevladavao u dominantnom (osobito američkom)

narativnom filmu. Prema tom konstrukcijskom načelu, montažom se konstruira

promatračko praćenje prizornog zbivanja prema logici po kojoj se i inače u životu

odvija. Montaža je, u toj domeni, sredstvo "opisivanja redanjem pojedinih kadrova

jedan iza drugog, slično kockama za građenje"25, što je nazvao epskim načelom, odnosno dramaturgijom filmske priče. Nezadovoljan takvim tipom montaže utvrđuje

princip nizanja ''asocijativne građe'', tj. nevezanih elemenata, i uspostavljanje

posebnih, nekazualnih i neprizornih odnosa među tom nevezanom građom.

Montažom se mora držati "ideja koja proizlazi iz sudara nezavisnih kadrova - čak i

suprotstavljenih kadrova,"26što naziva dramskim načelom. Tako Sergei Eisenstein

postaje začetnik asocijativne27 (intelektualne, dijalektičke, pojmovne) montaže.

                                                                                                               

24 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.

str. 48.

25 Ibid. 26 Ibid. 27

(22)

Takav je pristup držao produktivnijim, slobodnijim, odnosno i emotivno i

intelektualno djelotvornijim. A najveću snagu sugestije nalazi u nizanju samostalnih

kadrova koji svojim sukobljavanjem razvijaju ideje, te ovaj postupak naziva montaža

atrakcija. Svoje teoretsko razmišljanje iznio je u knjizi eseja "Montaža atrakcija":

"Po mojem mišljenju, međutim, montaža je ideja koja proizlazi iz sudara

nezavisnih kadrova, čak i suprotstavljenih kadrova: to je dramsko načelo po

metodologiji forme…." (...)

"U filmu nastaje ono što se može opisati kao vizuelni kontra-punkt. (...)

Ovaj kontrapunkt je osobitost filma. Primjenjujući ovaj pojam na film, dobili

smo nekoliko pokazatelja za rješavanje problema filmske gramatike, a također i

sintaksu filmskih pojavnosti u kojoj vizuelni kontrapunkt može uvjetovati čitav novi

sistem kazivanja."28

Za njega montaža predstavlja sudar, sukob dvaju kadrova, njihovih sadržaja i

vrijednosti, čime nastaje novo značenje, smisao i nova ideja. U njegovim filmovima

priča nije primarna – ona mu služi samo kao struktura koja nosi željenu ideju. A to se

postiže intelektualnom montažom. Svaki rez treba izazvati sukob između dva kadra, čime se aktivira gledateljeva svijest. Kadrovi se mogu sukobljavati po raznim

principima: statični i dinamični kadar, crno-bijeli i kadar u boji, slika i zvuk, ubrzano

i usporeno, filmski i televizijski materijal, itd. Kad Eisenstein u svom filmu Štrajk

(1924) uspoređuje štrajkaše stradale od strane vojske sa ubijanjem životinja u

klaonici, između ta dva prizora ne postoji nikakva veza. Međutim, nastaje asocijacija

kako ljudi stradavaju poput životinja, što je u ono vrijeme bilo iznimno hrabro kao

autorska intervencija.

Značajno je napomenuti jednu stilsku montažnu figuru koju nam Eisenstein po

prvi puta nudi u svojoj Oklopnjači Potemkin (1925); overlaping odnosno djelomično

ponavljanje pokreta. Overlaping nastaje kada se jedna akcija ili jednostavno kretanje

                                                                                                               

28 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.

(23)

djelomično ponovi u većem broju sukcesivnih kadrova na ritmičan način. Time se

dramaturški naglašava značaj te radnje, koji dodatno pojačava i podcrtava emociju ili

poruku.

Na kraju, Eisensteinova premisa glasi: "Zadatak je montaže da preoblikuje

realitete i stvarnosne pojave."29 Time Eisenstein opravdava montažu atrakcija i

stvara teoriju estetskih napetosti:

"Valja još istaknuti čime se odlikuje djelovanje pojedinih podvrsta montaže

na "psihofiziološki" kompleks onog koji percipira. (...) Prva kategorija odlikuje se

grubom motorikom djelovanja. Ona je sposobna da izazove kod gledatelja određene

vanjske pokrete. Tako je montiran, na primjer, "Senokos" (staro i novo). Pojedini kadrovi uzeti su - "jednoznačno" - zbog kretanja koje se odvija iz jednog ruba kadra

ka drugom, i ja sam se od sveg srca smijao promatrajući prijemčljiviji dio gledališta

kako se sa sve većim ubrzanjem, do koga je dolazilo uslijed skraćivanja kadrova,

ravnomjerno klati sa jedne strane na drugu. Isti efekt stvaraju bubanj i tasovi koji sviraju običan pohodni marš.

Drugu kategoriju nazivamo ritmičkom, a mogli bismo je zvati još primitivno

emocionalnom. Ovdje je kretanje profinjenije uzeto u obzir, jer emocija je također

rezultat kretanja, ali kretanja koje ne dolazi, putem premještanja, do primitivnog

vanjskog.

Treća kategorija - tonalna - mogla bi se nazvati melodički emocionalnom.

Ovdje kretanje, koje je već u drugom slučaju prestalo biti premještanje, jasno prelazi

u emocionalno vibriranje još višeg stupnja.

Četvrta kategorija novim prilivom čistog fiziologizma, kao da na višem

stupnju intenzivnosti ponavlja prvu kategoriju, ponovno stječući stadij jačanja

neposredne motorike."30

                                                                                                               

29

Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979. str. 49.

30 Stojanović, D. Montaža caruje : Montaža kao osnova filma / Teorija filma. Beograd : Nolit, 1978.

(24)

Slijedeći stupanj montaže koji predstavlja još višu kategoriju naziva

intelektualnom montažom:

"Intelektualna montaža nije montaža grubih gornjotonskih zvučanja, već je to

montaža zvučanja gornjih tonova intelektualnog karaktera to jest, konfliktno

spajanje intelektualnih popratnih efekata među sobom.

Postojanje stadija ovdje se određuje time što nema principijelne razlike

između motorike klaćenja čoveka pod utjecajem grube metričke montaže (vidi

primjer "senokosa") i intelektualnog procesa u njemu, jer je intelektualni proces isto to kolebanje, ali samo u centrima više živčane djelatnosti.

I ako u prvom slučaju, pod utjecajem "montaže u stilu čečotke31", podrhtavaju

ruke i noge, dotle se u drugom slučaju, uz drugačije kombinirani intelektualni

podražaj, ovakvo podrhtavanje odigrava sasvim identično u tkivima višeg živčanog

sistema misaonog aparata. (...)

Intelektualni film biti će onaj film koji nađe rješenje za konfliktno povezivanje

fizioloških gornjih tonova i intelektualnih gornjih tonova stvorivši neviđen oblik

filmske umjetnosti koja će predstavljati doprinos revolucije općoj povijesti kulture,

stvorivši sintezu znanosti, umjetnosti i borbenog klasnog duha.

Kao što se vidi, pitanje gornjeg tona ima ogroman značaj za budućnost…"32

Budućnost koju Eisenstein navodi, međutim, nije ona kojoj se nadao. Njegova

asocijativna montaža imala je značajan utjecaj u razdoblju nijemoga filma, međutim,

dolaskom zvuka, nastaje revolucija kako na planu filma tako i montaže. I sam

sumnja u pozitivan ishod smatrajući da je zvuk "pronalazak koji predstavlja nož sa

dvije oštrice, i njegova najvjerovatnija upotreba krenuti će linijom najmanjeg

otpora, to jest linijom "zadovoljavanja radoznalosti" ... Svako naljepljivanje zvuka

                                                                                                               

31čečotka – vrsta plesa op.a.

32 Stojanović, D. Montaža caruje : Sergej Ejzenštejn: Montaža atrakcija / Teorija filma. Beograd :

(25)

na montažne dijelove povećati će njihovu inerciju i njihov samostalni značaj, što će,

bezuvjetno, ići nauštrb montaže, koja, prije svega, ne operira dijelovima, već

uspoređivanjem dijelova."33

Unatoč njegovu predlaganju upotrebe "sukoba" i pri montaži zvuka, smatrajući

kako samo "kontrapunktsko korištenje zvuka u odnosu na vizualno montažni dio

pruža nove mogućnosti montažnog razvoja i usavršavanja"34, na polju filmskog

jezičnog izlaganja dolazi do velikih promjena. Velikan André Bazin35 smatra da

montažu treba zamijeniti kadrovima-sekvencama složenih mizanscena, posebno

dubinskih, uz korištenje panorama i vožnji kamere.To će ga navesti da napiše:

"Montaža, u kojoj je netočno gledana osnova filmske umjetnosti, nastala je u stvari zbog ograničenoga prostora klasičnog (Edisonova) ekrana koji je prisilio

redatelje da se koriste dezintegracijom prizora."36

Taj novi, Eisensteinu oprečan Bazinov stil, Jean Mitry37 naziva kontinuiranom

naracijom, a također ga zovemo i nultim filmskim pismom38.

Asocijativna montaža danas rijetko nalazi svoje mjesto u igranim filmovima,

"možda zato, kako je tvrdio André Bazin (1967), što je to bilo nespojivo s rastućom

težnjom holivudskih filmaša prema nenametljivoj naraciji (tzv. "nevidljivom stilu"

holivudskog filma."39. A možda i zato što svako razdoblje umjetnosti, bilo likovne ili

književne, nakon što se ona ''iscrpi'' ili nakon društvenih revolucija, dobiva svoj

kontrapunkt, svoju nasljeđujuću suprotnost. Tako je Bazinov nulti film potpuna

suprotnost Eisensteinovom filmskom pismu. Međutim, kako se stilovi umjetničkog

izričaja često ponovno vraćaju ''u modu'', tako se i asocijativno filmsko izlaganje

35 Bazin, André (1918-1958); francuski kritičar i teoretičar filma, po G. Sadoulu najbolji poslijeratni

filmski kritičar, po mnogima duhovni otac francuskog novog vala i inspirator moderne teorije filma.

36 Belan, B., Sintaksa i poetika filma: Teorija montaže, knjiga 2, Zagreb : Filmoteka 16, 1979.

str. 53.

37

Jean Mitry (1907-1988), francuski redatelj, povjesničar i teoretičar filma, suosnivač Francuske kinoteke.

38 Tvrdio je da apsolutiziranje montaže može uništiti uvjerljivost filma. 39

(26)

nekada teško definirati je li neki film dominantno ispripovijedan ili asocijativan.

Nikica Gilić obrazlaže taj pomak referiranjem na Bordwella, koji pišući o

Eisensteinovu doprinosu teoriji filma i teoriji naracije, objašnjava kako je

"shvaćajući film kao "produljenje" kazališta, taj velikan klasične teorije filma i

velikan (nijemo)filmskog modernizma zapravo uglavnom imao na umu "montažu

atrakcija" i djelovanje začudno spojenih motiva na gledatelja, u tom smislu

naglašavajući pitanja stila. Nije stoga neobično", zaključuje Gilić, "da Eisenstein

malošto ima reći o konstrukciji fabule; čak se stječe dojam da tradicionalne

koncepcije priče ograničavaju njegove agitacijske ciljeve."40

Izvorna montaža atrakcija teško može naći svoje mjesto u današnjem, naraciji

podređenom, igrano-filmskom izlaganju. Istina, eksperimentalna i dokumentaristička

filmska forma naklonjene su asocijativnoj raspravljačkoj estetici, no značajnije

mjesto zauzela je ipak uekonomskom i političkom sektoru djelovanja medija.

                                                                                                               

40 Gilić, N. Asocijativno izlaganje : ili o prorocima dokumentarnog i eksperimentalnog filma, Hrvatski

(27)

5.

MANIPULATIVNO SVOJSTVO PROPAGANDE

"Proces kreiranja i učvršćivanja visoko selektivnih i preoblikovanih ili potpuno

izmišljenih sjećanja jest ono što nazivamo "indoktrinacija" ili "propaganda"…"

Noam Chomsky41

Kuleshovljeva "konstruktivistička"42 i Eisensteinova asocijativna montaža

predstavljaju temelj u propagandnom i oglašivačkom oblikovanju percepcije i

spoznaje, u manipulaciji ponašanjem i promišljanjem pojedinaca u svrhu generiranja

reakcije koju propagandisti žele postići. Pojam propaganda se uglavnom koristi u

političkom kontekstu, dok se na području ekonomije govori o reklami. Primjer takve

vrste manipulacije, kojega Paul Messaris navodi, je primjer iz propagandnog filma

korištenog u sklopu izborne političke kampanje Ronalda Reagana 1984. godine:

“U prvoj sekvenci ovoga filma - a to je jedini dio koji nas ovdje zanima - prizor ceremonije polaganja zakletve pri Reaganovoj prvoj inauguraciji 1981. montažno se

smjenjuje sa stanovitim brojem slika američkih građana koji rano ujutro idu na

posao. Ova sekvenca slika ide ovako:

Traktor kreće preko žitnog polja; kamion odlazi s farme; ceremonija zakletve;

stočar potkiva konja izvan obora; građevinski radnik pod šljemom upravlja

dizalicom; ceremonija zakletve; radnici pristižu na ulazna vrata tvornice; putnici

ulaze u putnička kola; ceremonija zakletve.

Namjeravana tema ove sekvence bila je - kako je i to i rečeno u usmenom

                                                                                                               

41 Prijevod dijela citata: "The process of creating and entrenching highly selective, reshaped or

completely fabricated memories of the past is what we call “indoctrination” or “propaganda” when it is conducted by oficial enemies, and “education,” “moral instruction” or “character building,” when we do it ourselves.”

http://noam-chomsky.tumblr.com/post/18972954432/the-process-of-creating-and-entrenching-highly

42

(28)

komentaru samoga Ronalda Reagena pred njen kraj - "novi početak": doslovce, u

smislu da Amerika ponovno ide na posao, i metaforičnije, možda, u smislu duhovne

obnove. Tumačilački zadatak s kojim se suočava gledatelj ove sekvence posve je

drugačiji od zadataka koje smo ispitivali u vezi s narativnom montažom. Ovdje više

nije posrijedi derivacija vremenskih ili prostornih veza u sklopu pripovjednog tijeka. Gledatelj se možda može pitati radi li farmer, stočar i razni drugi marljivi građani to što rade upravo u trenutku kad se zaklinje Reagan, ali bi odgovor na takvo pitanje

bio tu nevažan - ključna poanta montažne strukture ove sekvence nema ništa s

"doslovnim" vezama između prizora inauguracije i drugih prizora. Umjesto toga,

gledatelj mora biti sposoban učiniti sljedeće dvije stvari kako bi izašao s onom

interpretacijom ove sekvence koja bi odgovarala onome što su namjeravali njeni

proizvođači: prvo, da iz pojedinačnih slika američkih radnika izvuče općenitiji

smisao "Amerika se vraća na posao", ili "naciji ponovno ide dobro"; drugo, da iz

jukstapozicije inauguracije i radnika izvede smisao kako je inauguracija povezana s tim generalnim pojavama - npr. "Zbog Reaganove inauguracije Amerika se vraća na

posao" (kauzalna veza), ili "Reaganova inauguracija je kao nov početak za naciju u

cjelini" (analogija ili komparacija).

Svrha ove sekvence, onda, nije naprosto da pokaže skup događaja (predsjednik

kojega se inaugurira, ljudi kako idu na posao) nego da dade različite komentare ili

pojmovne tvrdnje o samim zbivanjima kao i o aspektima stvarnosti koji nisu izravno prikazani u tom filmu (tj. o ekonomiji, o Američkim građanima uopće). Razlika

između prikazivačkih i pojmovnih oblika komunikacije ključna je u raspravama o

prirodi vizualne komunikacije, u tome leži razlog zašto sam izabrao naziv "pojmovna

montaža" za vrstu montaže čiji primjer možemo naći u ovom filmu."43

Glavni preduvjet za tumačenje pojmovne montaže jest "sposobnost da se

razluči prisutnost pojmovnih odnosa između predmeta i prilika što se portretiraju u

danome nizu slika - i da se to u većini slučajeva čini vrlo brzo, jer je tempo pojmovne

montaže u televizijskim spotovima tipično prilično brz."44

                                                                                                               

Referensi

Dokumen terkait

U prvom testu slika prikazuje parabolu

Zbog toga zadnjih petnaestak godina sve se više ulaže u ispitivanja i razvoj keramičkih kočnih pločica koja u kliznom paru s kočnim diskom, koji također može biti izrađen

Kao i kod cijan rasterskih elemenata, uo č ava se gotovo linearan porast promjera rasterskog elementa s porastom pigmentacije bojila, s iznimkom u koncentraciji koja je pove ć ana za

posttraumatska artroza, slučajevi kod kojih je oštećen acetabulum, kod bolesnika dobroga općeg stanja, aktivnih i dobre koštane gustoće, onih koji mogu izdržati zahvat.

odsjeku ili poglavlju (str.. koja je gospodarila i Svetom Zemljom. Prava je avantura bila doprijeti do „sve- tih mjesta“, a još ve ć a umješnost tražila se za opstanak

Veljača je bila rezervirana za tradicionalnu izložbu školskih listova osnovnih i srednjih škola Grada Zagreba LIDRANO 2017., koja je ove godine trajala od

S obzirom na to da je razvoj stražnjega nazala u brojnim autohtonim istar- skim čakavskim govorima dvojak, pa i trojak, a refleks a posebnost nekih bu - zetskih govora, ali u

U svom radu, Plenković (2015) navodi kako katastrofe predstavljaju iznenadna i nepoţeljna stanja koja mogu zahvatiti pojedinca, obitelji, grupe, stranke, gospodarstvo, društvo,