1
ŠAH NAKŠIBEND
ŠEJH MUHAMMED BEHAUDIN UVEJSIJA BUHARIJA Kaddesallahu sirrehu
717 -791. Hidžretske godine 1317 – 1389. Miladske godine
Šah Nakšibend, pir nakšibendijskog tarikata, gavsi-'azam, šejh Muhammed b.Muhammed b. Muhammed Behauddin, kaddesallahu sirrehu ve nevvere darihahu, rodio se u mjesecu
Muharremu 717.godine po Hidžri u Kasri-arifanu, jednom selu udaljenom od Buhare oko jedan farsah (šest kilometara).
Kasri-Arifan znači Evlijanski grad, dvorac, jer to selo i mjesto je zaista bilo stjecište arifa (evlija) oko svoga pira, čiji su vilajeti i kjerameti bili posve otvoreni.
Rođenje i pojava ovog islamskog tarikatskog velikana, imama (pira) nakšibendijskog tarika je ranije najavljeno i objavljeno.
Tako njegov glavni šejh Muhammed baba Semmasi, kaddesallahu sirrehu, prije rođenja šah
Muhammeda Behauddina, kada bi god naišao pokraj mjesta arifana (koje se ranije zvalo Kasri-Hindijan), bi svome društvu govorio:
„ Ja zaista osjedam iz ovog mjesta miris jednog arifa.“
A kada je jedanput naišao, rekao je i ovo:
„ Ja zaista zapažam i vidim taj miris pojačano i povedano!“
To je bilo poslije rođenja šah Nakšibenda nakon tri dana.
Kada ga je njegov djed doveo šejh-babi Semmasi-u, kaddesallahu sirrehu, pa kada ga je vidio, rekao:
„ Ovo je moje (tarikatsko) dijete“,
A onda se okrenuo svome društvu (dervišima i mešajihima), pa im je rekao:
„ Ovo je onaj arif na koga sam vam ukazivao, da osjedam njegov miris iz ovog sela ! Uskoro de, inšaellahu teala, on postati predvodnik i prvak narodni (halkski).“
A onda se okrenuo šejh sejjid Emiri Kellalu, kaddesallahu sirrehu, svome nasljedniku iršadskom, pa mu je rekao:
„ Ovo je moje ( tarikatsko ) dijete, pa nemoj mu uskratiti terbijjet (tarikatski odgoj). Ako bi ti to učinio, pa mu uskratio odgoj, onda me ne bi našao nikad zadovoljna s tobom !“
Tada je šejh Emiri Kelal, kaddesallahu sirrehu, ustao na noge i rekao:
„Ved sam primio njegovo uzgajanje na svoju glavu i oči svoje, i nedu mu uskratiti svoju pažnju ni u čemu!“
Poznato je da mu je prvi šejh u zahiru bio sejjiduna Muhammed-baba Semmasi, a onda ga je preuzeo na tarikatski odgoj sejjid šejh Emiri Kelal, kaddesallahu sirrehu.
U hakikatu (stvarno i realno) je bio uvjesija, jer ga je terbijetio ruhanijjet hadreti mevlana šejh Abdul-Halik El-Guddžduvanija, kaddesallahu sirrehu!
2
Počeci hidajeta i bidajeta njegova
Šah Muhammed Behaudin Nakšibend, kaddesallahu sirehu, u svojim bidajetima izvolio je kazati slijedeče:
1. Kada mi je bilo osamnaest godina, moj rahmetli djed me je doveo u Semmas, mjesto udaljeno od Buhare tri milje, radi moga odgoja (tarikatskog) po velikom arifu i poznatom muršidu šejh
Muhammed-babi Es-Semmasi, i da ga moli da me primi i da mi dovu učini.
Kad smo stigli u Semmas bilo je akšamsko doba. Odmah sam osjetio u svojoj duši bereket srčanog spokojstva, skrušenosti, pobožnosti i srčanog preobražaja. Kada je bilo sehursko doba ustao sam, uzeo abdest i otišao u mesdžid u kom bijahu njegovi derviši. Obavio sam namaski tekbirei-tahrimu (početni namaski tekbir), a kada sam pao na sedždu, učinio sam dovu i skrušeno se obratio Allahu, povedanim opetovanjem. Preko moga jezika je prešla dova:
"Bože moj, daruj mi mod da izdržim podnošenje belaja i iskušenja (tarikatskog) mehabbeta:" A onda sam klanjao sabah sa šejhom, kuddise sirruhu, pa pošto smo završili salat, šejh se okrenu meni i primjeti mi i saopšti sadržaj moje dove od riječi do riječi, a onda reče:
"O moj sinak, ti si trebao u svojoj dovi reči ovo:
"Bože moj, podari svom slabašnom robu ono sa čim si Ti zadovoljan!"
Svevišnji Allah nije zadovoljan da Njegov rob bude u belaju. A ako On stavi Svoga roba na belaj i Svoga habiba, onog koga On voli zbog Njegove mudre odredbe, onda On dadne tom robu i kuvvet za podnošenje i upozna ga sa hikmetom odnosnog belaja. Nije dakle potrebno da rob sobom izabire belaj, jer to je znak nedostatka adaba."
2. A kada je šejh Muhammed-baba Semmasi, kaddesallahu sirrehu, preselio na ahiret, moj djed me vodao po Semerkandu, pa gdje god je čuo da ima neki dobri pobožni čovjek od ehlullaha, moj djed me je odveo njemu i molio ga da mi dovu učini. Njihove dove su mi bile blagodarne. Poslije toga me povrati u Buharu i tu me oženi. Stanovao sam u Kasri-Arifanu.
U tom vremenu mog boravka u Kasri-Arifanu, po Allahovom posebnom inajetu (pomodi i podršci) sam dobio " Azizansku kalensuvu" (Kalensuvetul-azizan), turban azizana, pa mi se moji halovi upotpunjavali i uljepšavali, a moji ameli ( nade i očekivanja ) su se učvršdivali, dok nisam imao sredu da se družim i sohbetim sa sejjid Emiri Kelalom, kuddise sirrehu. On me je obavijestio da hadreti šejh Muhammed-baba Es-Semmasi, kuddise sirruhu, oporučio i preporučio mene njemu i da mu je rekao: "Ne štedi truda u odgovju moga veleda (čeda tarikatskog) Muhammed Behauddina, a ni truda da mu budeš pažljiv. Ja ti ne bih halalio ako bi ti to zanemario."
A onda mi je hadreti Kelal, kaddesallahu sirrehu, rekao:
" Kada bih ja uskratio što u njegovu vasijjetu, onda ja ne bih bio čovjek (od erenlera)." On je zaista ispunio svoju obavezu."
3. Također je izvolio, kaddesallahu sirrehu, saopštiti i ovo:
" Poticaj na moje osobito buđenje i tevbu je bio taj što kada god sam sam sjeo da razgovaram sa nekim mojim drugom nasamo, pa kada bih mu se okrenuo da mu nešto kažem, tada sam čuo riječi nekog nevidljivog mi govornika:
"A zar se ne možeš zaokrenuti od svega i svačega, a licem lično da se okreneš našem Hadretu ?" Taj kelam (besjedu) koju sam čuo je proizvodio kod mene veličanstveno stanje, pa sam hitno, žurno, pobjegao iz dotičnog mjesta (prostorije) u kojem nisam imao više mira.
Tu blizu bijaše jedna voda, pa se okupah njome i oprah svoju odjedu, a onda u tom halu, totalne tevbe i inabeta, sam klanjao dva rekata namaza, posve smrskan i zgnjiječen tim događajem. Godinama sam poslije želio da takva dva rekata namaza klanjam, ali nisam mogao."
4. Također je, kaddesallahu sirrehu, izvolio kazati i ovo:
" U prvoj mojoj džezbi (zanosu i ekstazi mi je rečeno: " Kako si i zašto ušao u ovaj tarik ?" Ja sam rekao:
Da bude sve onako kako reknem i želim! Neko reče:
" Kako Mi reknemo obavezno je da tako bude!" Ja na to rekoh:
Ja to ne mogu prihvatiti drugačije nego da sve bude i postane onako kako ja reknem. Radi toga sam stupio i svojim nogama krenuo na ovaj put. Ako ne, onda ne!
Ovo sve mi se dva puta ponovilo (pitanja i odgovori), a onda su me ostavili (erenleri i ervahi) i moj nefs dvadeset pet dana, zbog čega me snađe i spopade veliki očaj.
Nakon dvadeset pet dana mi se reče: "Ono što želiš to de i biti!"
A ja rekoh:
Ja želim takav tarikat, da ko god uđe u njeg da bude darovan i počašden sa mekamom vusula (postizanja glavnog životnog cilja)
3
Njegovo samoodricanje i samoborba
U vezi svojih idžtihada i mudžaheda, hadreti pir, kaddesallahu sirrehu, izvolio je kazati ovo: "Jednog dana, kada me je savladao "hal džezbe i bajbeta" - potpuna odsutnost od sebe i svijeta, izišao sam i hodao svukuda bez ikakve orijentacije, pa sam hodajudi izranjavao svoje noge trnjem. Kada se približila nod, spopala me želja da posjetim hadreti sejjid Emiri-Kelala, kaddesallahu sirrehu.
Bilo je zimsko doba sa žestokom hladnodom, a na mojim leđima nije bilo ništa od odjede osim jedne ferve, haljetke otrcane (od devede kože ili dlake).
Kada sam stigao do njegove menzile (boravišta), zatekao sam ga da sjedi među svojim ashabima, pa kada me vidio, zapitao je prisutne o meni, tko sam i šta sam, pa pošto mu rekoše i upoznaše ga, on reče:
" Istjerajte ga iz ovog stana !"
Pošto sam izišao, umalo me ne spopade nefska odvratnost i bijes i umalo da me je napustila vjernost i povodac " inkijada " i " teslimijjeta " (tarikatske vjernosti i privrženosti svome odgajatelju), ali mi pristiže Božanski " inajet " i " rahmet " (pomod i milost), pa rekoh:
Zaista du podnijeti svako poniženje na putu traženja Allahova rizaluka, a to su ova vrata, pa mi nema rastanka niti odlaska od njih !
Zatim sam stavio svoju glavu ponizno i pokorno na prag nedostižne časti, pa rekoh sebi, svome nefsu: Sa ovog praga ja nedu didi glave svoje, pa ma šta me snašlo i stiglo!
Snijeg je padao malo po malo po meni, a hava jako hladna. Tako sam tu preležao sve do pred zoru kada izađe na vrata hadreti Sejid, kaddesallahu sirrehu, pa izlazedi na vrata nagazi svojom nogom mubarek na moju glavu.
Pošto me spazi, podiže mi glavu sa praga i uvede me u svoj stan, a onda me obveseli i pomilova, rekavši mi:
"O moj sinak, zaista odjeda ove srede je prema vrijednosti tvojoj lično!"
A zatim poče sobom, sa svojim mubarek rukama vaditi trnje iz mojih nogu i zavijati rane nožne, a onda me ojača i osnaži svojim fejzovima i sa svojim lutfovima (otkri mi tajne i ljepote neopisane i nepojmljive)."
4
(Njegovo samoodricanje i samoborba)
Hadreti pir šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, je također kazao slijedede:
"Jednog dana krenuo sam na zijaret u Nesef sejjidi Kelalu, kaddesallahu sirrehu, a bijah u halu
džezbske okupacije, pa kad stigoh do jednog svratišta (tzv.Ribatul-Džagrai), a kad me tu dočeka jedan konjanik (faris) u čijoj ruci bijaše štap, on bijaše jako razvijen, neka grdosija, a na glavi mu bijaše kapa, koja mu glavu pokrivaše. On se primače meni, pa me udari sa štapom i turskim jezikom mi reče:
"Zar ne vidiš i ne gledaš konjanika?"
Ja mu ništa nisam odgovorio. On me stalno presretao na putu i ometao mi putovanje, pa mu ja konačno rekoh:
- Ja zaista znam ko si ti!
Ali on me i dalje pratio i svradao na sebe pozornost (bez moga obaziranja na njega). Kad smo stigli do svratišta Karavelskog (Ribatul-karavel), on me poče zvati, da mu se pridružim. Ja se nisam na njeg ni obazro, a niti sam mu što govorio, nego sam produžio putovati svome sejjidu.
Kada sam stigao do hadreta šejhova, on mi reče:
"Zaista te je susreo hadreti Hidr, alejhissellam, na putu, pa zašto se nisi ni obazro na njega?!"
Ja rekoh:
Zato što sam ja krenuo vama, onda se nisam bavio ničim osim sa vama!" 5
Njegovo samoodricanje i samoborba
Također je, kaddesallahu sirrehu, izvolio kazati i ovo:
"Ja sam stanovao u Buhari, a sejjidi Kelal, kaddesallahu sirrehu, je boravio u Nesefu, pa mi dođe želja da ga posjetim (kelal - u jeziku znači: slaba vida, čovjek iscrpljen).
Odmah se spremi i uputih se prema mjestu njegova boravka.
Kada sam došao do njegove kude ušao sam i pozdravio ga selamom, a on mi reče:
" O sinak, taman uvakat si došao. Evo odlučih da spremim nešto za jelo, pa poželih da nam neko sabere i donese drva."
Ja mu zahvalih na ukazanom "išaretu", pa pođoh skupljati drva.
Kada sam sabrao drva, uprtih ih na svoja leđa, ali pošto među drvima bijaše trnja, ja počeh recitovati i ponavljati jedan bejt (stih) na perzijskom jeziku, koji u prevodu glasi:
" Ljepota kjabenska, koja je moja želja Veseli me i raduje, i to mi je volja. Pa trnje na mojim leđima bocatno Je poput svilene tkanine mi prijatno." 6
Također je, Kaddesallahu sirrehu, rekao i ispričao ovo:
" U početku svoga sulukja ( dervišluka ) su navalili halovi, pa sam bio jako nemiran, bez mira i spokoja. Nodu sam kružio po okolnim nahijama Buhare, posjedujudi kabure.
Jedne nodi sam došao u posjetu kaburu, turbetu šejh Muhammeda Vasia, kaddesallahu sirrehu. U turbetu je bila svjetiljka sa punim uljanikom ulja i sa dugim fitiljom. Fitilj je trebalo pomalo pomicati da bi ulje izlazilo i da bi se obnavljalo svjetljenje svjetiljke. Tu se ne zadržah puno, jer mi dođe išaret da krenem na zijaret turbeta šejh Ahmeda Edžgarivije, kuddise sirruhu, a kad dođoh u turbe, kad i u tom turbetu istovjetna svjetiljka.
Najedanput se nađoh okružen sa dvojicom ljudi, koji mi ođoše i pripasaše me oko mog pasa (sredine) dvije sablje i posadiše me na jednog magarca i povedoše ga prema drugom turbetu, tj. turbetu šejh Muzdahina, kuddise sirruhu.
A kada stigosmo u turbe, kad i u njemu svjetiljka, kao što sam ranije vidio dvije svjetiljke u dva turbeta. Ja uđoh u turbe i sjedoh okrenuvši se prema kibli, a tada me spopade jedan "gajbet" (totalna odsutnost), pa u mom gajbetu spazih i vidjeh da se turbetski zid od strane kible sruši, a na velikoj hrpi prađine pojavi se jedan čovjek, jako velik, pred kojim bijaše razapet zastor, a oko gomile prašine jedna kupina ljudi, među kojima bijaše i šejh Muhammed-baba Semmasi, kuddise sirruhu.
Ja tada u sebi rekoh: Da mi je znati ko je onaj veliki čovjek i ko su oni ljudi oko njega?
Tada mi jedan od njih reče: "Što se tiče onog velikog i ogromnog čovjeka, to je šejg Abdul-Halik Gudždavanija, a što se tide džemata, to su njegove halife", pa onda poče išaretiti na svakog od njih i govoriti: "Ovo je šejh Ahmed Es-Siddik, ovo je šejh Evlijaul-Kebir, ovo j ešejh Arif Er-Rivkerija, ovo je šejh Mahmud Indžiri Fagnevi, ovo je šejh Ali Ramitinija", a kad dođe do šejha Muhammed-babe Semmasije, kaddesallahu sirrehu, reče: "Ovog si vidio za vrijeme njegova života, to je tvoj šejh. On ti je dao tadž-kalensuvu. Poznaješ li ga?"
Ja rekoh: Da!
Tad sam ved bio zaboravio na vrijeme prijema "kalensuve", jer je to bilo podavno.
A onda mi reče: "Kalensuva" je u tvojoj kudi. Sa njenim bereketom je Allah uklonio od tebe veliko iskušenje, koje ti je bilo mogude."
Najedanput sva skupina mešajiha mi rekoše:
"Pazi i slušaj dobro, hadreti Šejhi-kebira (veliki šejh), kaddesallahu sirrehu, hode, želi da ti priopdi ono što ti je neophodno i bez čega se ne može putovati Hakkovim putem!"
Ja im tada zatražih da ga poselamim, a oni ukloniše odnosni zastor, pa ga ja poselamih, a on mi kaddesallahu sirrehu, poče govoriti o svemu što je u vezi i što se odnosi na halove sulukja, o početnim, srednjim i krajnjim halovima, a onda mi reče:
"Što se tiče onih svjetiljki, koje si vidio u njihovom stanju, one su tebi "bešaret" i "išaret" (pouke i ukazivanja), da imaš potpuni "ist'idad" i "kablijet" (mogučnost i sposobnost) za ovaj tarik, te da je potrebno samostalno pokretanje i aktiviranje fitilja sve dok nurevi (svjetlosti) ne ojačaju i dok se esrari ne pojave, pa dok ne dadnu kabilijjetu njegov hak (pravo) i sve dok ne postigneš želje i ciljeve.
Preporučujem ti dužnost "istikameta" i "subuta" (dosljednost u vjeri i stabilnost) na džadi (putu) čistog i besprijekornog šerijata u svim halovima, propovijedanje poznatih istina i odvradanje od svih pokuđeosti, i preporučujem ti udaljavanje i izbjegavanje "ruhsata" i "bid'ata" (olakšica i novotarija) i upozoravam te na dužnost pridržavanja hadisa hadreti Mustafe, sallallahu alejhi ve selleme, i da ti oni budu kibla, te da se ne udaljavaš od njegovih " ahbara", " asara" i " ahvala" njegovih časnih ashaba (uputa, postupaka i vladanja). A poslije primjene toga trudi se na pronicanju i širenju svega toga."
Pošto završi svoj govor, Kaddesallahu sirrehu, mi reče:
"Znak istinitosti i sigurnosti ove "vakije" stvarnog događaja, je taj što češ sutra otidi kod Mevlana Šemsuddin Enbikjutije, kaddesallahu sirrehu, pa mu kaži "da je tvrdnja onog turčina o pijančevanju krčmarovu istinita i tačna, te da je istina na strani turkije, a ti potpomažeš i podržavaš pijančevanje". Ako bude krčmar nijekao tačnost ove tvrdnje, ti mu onda reci: "Ja imam za to dva svjedoka. Prvi svjedok je taj što si ti, o pijanico, žedan (valjda mahmuran), a on pozna značenje ove riječi, a drugi šahid je to što si išao jednoj strankinji (nevjenčanoj valjda) ženi, pa je ona zatrudnila sa tobom, pa je svoje breme pobacila i zakopala dijete na odnosnom mjestu pod vinovom lozom".
A onda mi reče:
"Kada doneseš ovu poruku Mevlana Šemsuddinu, onda drugi dan uzmi tri zrna suhog grožđa, pa hajde u Nesef radi "hizmeta" (služenja) sejjid Kelalu, kaddesallahu sirrehu. Na tom i tom mjestu deš
nadi i susresti jednog šejha, kkoji de ti dati jedan vrud somun, nemoj mu ništa progovoriti, nego produži putovanje, pa deš onda naidi na jednu "kafilu" (karavanu), koju kada prođeš, onda de izadi pred tebe jedan konjanik, pa ga posavjetuj, jer njegovo pokajanje de biti preko tvojih ruku, a onda uzmi sebi "kalensuvu azizana" (tadž šehovski , pa sa njim hajde sejjid Kelalu, kaddesallahu sirruhu."
Nakon završetka njegova vasijjeta, prisutni me prodrmaše, pa se ja povratih sebi, osvijestih se.
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, dalje nastavlja izalganje, pa veli:
"Pošto sam osvanuo otišao sam do mog stana u "Zivertunu" i upitao svoju ženu i kudnu čeljad za kalensuvu (tadž šehovski), pa su mi donijeli i rekoše mi:
"Ona je (tj. šehovska kalensuva) ovdje ved dugo vremena!"
A kad je ja vidjeh, tad me spopade poseban hal i teški plač. Poslije toga sam uzeo „kalensuvu" i krenuo istog časa u Enbikjetu, jedno selo od sela Buhare, pa sam došao u mesdžid Šemsuddinov i sa njim klanjao sabah, a onda sam mu priopdio sa čime sam poslat njemu. On je bio zabezeknut. Tu bijaše prisutan krčmar, pa je negirao tačnost tvrdnje turkije. Ja sam mu onda iznio odnosni dokaz, ali je on polagivao predmet fahiše (prositutke). Tada je sav džemat iz džamije krenuo na ono mjesto pa su iskopali i pronašli zakopan pobačak ( pobačeno dijete strankinje ), a onda se krčmar, pijanac poče izvinjavati.
Mevlana Šemsuddin i sav džamijski džemat poče plakati, jer ih bijaše spopao veliki hal."
(A onda je Pir, kaddesallahu sirrehu, nastavio): "Zatim sam odlučio drugi dan da krenem u Nesef i da putujem onako kako mi je predočeno u navedenoj "Vaki-i" - posebnom džezbskom doživljaju.
Uzeo sam tri zrna suhog grožđa (zebib), a onda se pomoli mevlana Šemsuddin na tevedžuh sa mnom, pa mi predade što predade i mnogo me milovaše, pa mi reče: " Zaista ja vidim jako izražajne znakove "taliba" (derviša) na tebi i pokazuju se kod tebe znakovi stizanja do cilja vusulskog."
Mi posjedujemo odgovarajude lijekove i sredstva za postizanje vusleta, pa ostani ovdje, da bismo ti predali istinski, stvarni terbijjet (odgoj tarikatski) i da bismo te upoznali sa krajnjim dometom prema zahtjevu tvoga visokog himmeta."
Ja sam tada vidio (potrebu) da mu reknem:
Ja sam veled (dijete, derviš) druge osobe. Kada bi ste mi stavili dojke (sise) terbijjeta u moj austa, ja ih ne bi primio!
Mevlana Šemsuddin, kaddesallahu sirrehu, je zašutio, a onda mi dade dozvolu za put, pa ja krenuh sa svojom odlučnošdu i sa svojom rješenpšdu. Dvjema osobama naredih da moj " hizam " - pojas što bolje učvrste da bih na putu bio što čvršdi, što oni učiniše.
Krenem na put, a kad dođoh na ono mjesto koje mi je nevedeno, tu sretoh jednog šejha, koji mi dade jednu vrudu lepinu (samun), koju ja primih, a da mu ništa nisam rekao.
Krenem dalje idi, a kad jedna karavana putuje. Karavandžije me zapitaše odakle idem, a ja im rekoh da putujem iz Enbiketeta.
Oni mi rekoše: "A kad si krenuo?" Ja im rekoh, da sam krenuo pri izlasku sunca. Tda je bio vakat "kušluka" (prije sredine između izlaska sunca i podne). Oni se zadudiše mojim rječima, pa rekoše: "Između tog sela i ovog mjesta su četiri fersaha, a mi smo krenuli iz njega iza akšama u početku nodi (fersah iznosi 2.250 m, tj. km).
Ja ih prođem i krenem dalje sam putovati, a kad preda me izađe jedan faris (konjanik), pa kad stigoh do njeg nazvah mu selam, a on mi reče: "Ko si ti? Ja se plašim tebe !" Ja mu rekoh: Ja sam onaj na čijim rukama deš se pokajati (i taj posao ostaviti)! On skoči sa svog konja, pade na zemlju skrušeno i
izreče riječi pokajanja (od svoga razbojništva). U svom prtljagu je nosio vino, pa ga svega na mjestu proli.
Ja ga prođoh i krenuh dalje u predjele Nesfa, jer sam želio što prije dodi do mekam sejjid Emiri Kellala, kaddesallahu sirrehu. A kada sam bio počašden da ga vidim, ja tada skidoh kalensuva i stavih je pred njega. Dugo je šutio, a onda reče: "Ovo je" kalensuva (tadž) azizana "(časnih
velikodostojanstvenika)!"
Ja mu rekoh: Da istina je !
On mi tada reče: "Osnovno i glavno je da sačuvaš i garantuješ čuvanje od deset velikih obmana!"
Ja sam sve obaveze primio i ispunio, kako mi je naređeno.
Nakon toga me je talkin učinio sa zikrom "nefja" i "isbata" (kelimei-tevhida) hafijskog (tihog, bezglasnog) i naredio mi je da se bavim sa njim (hafi zikrom). Ja sam ga u svemu poslušao i slijedio, pošto mi je naređeno u navedenoj "vaki-i" da se držim težeg stanja i prakse (azimet), ja nisam tada obavljao zikri-džehrije.
Poslije toga sam se družio i tražio učenjake da bih od njih crpio šerijatske ilume i da bih upoznao asare (istorijat) božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, injegove časne hadisi-šerife, da bih se upoznao sa ahlakom Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i sa halovima njegovih časnih ashaba, te da bih amel činio i postupao po svemu tome, kakomi je naređeno.
U bavljenju ilimi-šerijatom sam našao veliki uticaj i djelovanje, i veliku korist.
Sve što mi je rekao šejh Abdul-Halik, kuddise sirruhu, da de predi preko mene i pored mene, to je i bilo, a još su mi se pojavili plodovi svakog posla u istom času."
(Iz navedenog je posve jasno da je on, kaddesallahu sirruhu, bio Uvejsija, jer ga je terbijetio i odgajao ruhanijjet sejjida Abdul-Halika, kaddesallahu sirrehuma!)
7
Pisac kitaba "El-Hadaikul-verdije" nam prenosi da je njegov djed, kaddesallahu sirruhu, u svom kitabu "El-Behdžetus-senijje", a u poglavlju opisivanja našeg sejjida Behauddina, kaddesallahu sirrehu, napisao slijedede:
"Znaj, da sve od zemana šejh Muhammeda Indžiri Fagnevije, kaddesallahu sirrehu, pa sve do zemana sejjid Emira Kelala, kaddesallahu sirrehu, su se derviši sakupljali radi zikri-džehrije, tj. oni kada su bili sami zikir činili hafijjetun (šapududi, tajno), a kad se naš sejjid Behauddin, kaddesallahu sirrehu, susreo sa ovim velikim tarikatom, on se ograničio na zikri hafiju, uzevši i državši se azimata (teže prakse), pa kada se počeo sastajati sa ashabima hadreti Emiri Kelala, kaddesallahu sirrehu, kada bi god oni počeli zikir činiti džehren (glasno), on bi ustao između njih. To je njima bilo teško i čudno, pa i neprijatno, pa su čak pojedinci počeli sumnjičiti u njega. Ali sejjiduna Behauddin se nije obazirao na njih, a niti gledao na čuvanje od njihovih pomisli i mišljenja, iako je u potpunosti se pridržavao i čuvao hizmet Emiri Kelala, kuddise sirruhu, iako se pridržavao strogo dužnih adaba pema njemu, iako je u potpunosti bio teslim i pokoran njegovim emrovima.
Hadreti Emiri Kelal, kaddesallahu sirrehu, je sve više posvedivao pažnju njemu svaki dan mu se obradao, potrebe izvršavao i brinuo se o njegovom odgoju. Trajno ga je držao u svom društvu, pa zbog toga jednog dana, kada su se sakupili ashabi ( derviši i mešajihi ) njegovi, tj. Emiri Kelala, kadesallahu sirrehu, u njegovom mesdžidu, a biješe ih pet stotina osoba, pa pošto su obavili posao "tamira" (obnove i dogradnje) mesdžida, svi su zasjeli do Emira, kaddesallahu sirrehu, pa se on obazrije i obrati svima, koji su imali zlomisao (sui-zann) o hdreti Behauddinu i koji su mu pripisivali manjkavosti i nedostatke pred njim, pa im svima reče:
"Sve što ružno mislite o šejh Behauddinu, sve je to netačno i lažno. Zaista je Svevišnji Allah njega ved primio, ali vi to ne znate. Moja obazrivost i prijem njegov kod mene je u skladu njegova prijema kod Allaha, po Svevišnjem Allahu."
A onda ga pozva sebi, jer ne biješe tu prisutan, nego je prenosio džamijske cigle, pa kada hadreti Behauddin dođe emiri Kelalu, on mu reče:
"O moj sinak, ja sam ved ispunio dug vasijjeta šejh Muhammed-babe Semmasije, kaddesallahu sirrehu, u odnosu na tebe!"
A onda naišareti na svoje grudne sise, pa mu reče: "Ti si zaista posisao moje terbijjetske sise sve dok su curile. Tvoj kabilijjet je beskrajno visok, a tvoja sposobnost i snaga je velika pa zato ti dozvoljavam da ideš tražiti šejhove kod kojih deš tražiti još više koristi i sa kojima deš udovoljti potražnji azamata tvoga himmeta."
Hadreti sejjidina šejh Behauddin, kaddesallahu sirrehu, je o tom rekao: "Ovaj išaret od strane sejjid Kelala, kaddesallahu sirrehu, bio je uzrok mojih iskušenja i nevolja (ibtilai)."
8
Također je, kaddesallahu sirrehu, izvolio nam saopštiti i ovo:
"Poslije toga sam se udružio i priključio mevlana Arifu Diki Kerani-u, kaddesallahu sirrehu, i kod njega proboravio sedam godina.
Poslije toga sam se udružio i priključio mevlana Kusemu ("Kusem"-jedar, čvrst) šejhu, kaddesallahu sirrehu, pa jedne nodi zaspah i u snu vidjeh Hakimi Ata-a, kaddesallahu sirrehu, koji biješe od velikih turskih mešajiha, koji mi preporuči jednog derviša.
Pošto se probudih, ostao mi je lik (suret dervišov u mojoj podsvijesti (fi mehuliti).
Imao sam pobožnu nanu, pa sam joj ispričao svoju ru'ju (san), a ona mi reče: "O dijete moje, bide ti nasib neki šejh turčin!"
Ja sam stalno imao u svijesti onog derviša i očekivao sam njegov susret, sve dok se nisam susreo sa njim u Buhari. Odmah sam ga prepoznao, a bilo mu je ime Halil (rahmetullahi alejhi).
Onog časa nisam mogao da mu se priključim i da sa njim prosohbetim, nego sam otišao kudi i zabavio se (sa svojim fikrom i zikrom).
Kada je došlo vrijeme akšam namaza, tada mi dođe jedna osoba, pa mi reče:
"Derviš Halil te traži i želi da se sastane s tobom!"
Ja tada pograbih "hediju zijaretsku" pa požurih k njemu. A kada sam bio počašden susretom sa njim, želio sam da mu ispričam svoj san, a on mi reče turski: "Znam ja što si vidio u snu, pa nema potrebe, da mi to pričaš!"
Moje se srce okrenu njemu, a ja duboko doživih njegove riječi.
Druženjem sa njim sam doživio visoke halove.
Jednog dana stanovnici Transaksanije (Ma verain-nehri) ga uzeše za svog veliju, iako je i ranije vladao sa njima. Ja ga nisam ostavljao, nego sam stalno zapažao velike halove za čitavo vrijeme njegove vladavine. Sve sam ga više volio srcem svojim, a on je sve više odgojno djelovao na mene i na moje halove. Bio mi je jako pažljiv i stalno me podudavao hizmetskim adabima, koji su mi bili jako korisni u spoznaji adaba "sejra" i "suluka" (dervišluka).
Ostao sam u druženju (sohbetu) sa njim šest godina u vremnu njegove vladavine. I onda kada sam bio pred javnošdu, pažljivo sam se pridržavao adaba njegova hizmeta, a u haalvetu (samodi) sam bio muhrim njegova društva.
On često govorio je o svom hadretu pred svojom svitom: "Tko god mene služi (hizmeti) radi Allahova rizaluka, taj de postati kod ljudi velikan."
Ja sam znao što on namjerava i cilja sa ovim riječima i na koga cilja. On je ukazivao meni da "t'azim" vladarima i njihovo štovanje ne treba da bude zbog njihove veličine i zahirske vlasti, nego zbog toga što su vladari "mazheri" (mjesta, pojave) Dželala, Svevišnjega Vlasnika svega, Allaha, džellešanuhu. Nakon nekog vremena njegova vladavina je došla "zevelu" i izmjenila se sa njegovom promjenom halova, pa jednog dana sva njegova mod, sluge i blago osvanuše bez glasa i bez trraga.
To mi je povedalo moj zuhd (asketizam) prema dunjaluku, a posve me to odvrati od bavljenja dunjalučkim poslovima. Tada se vratih u Buharu i nastanih se u Zejurtunu."
9
Također je, kaddesallahu sirrehu, izvolio priopditi i ovo:
"U početku moga "teleba" i "džezbe" (dervišluka i derviškog zanosa) susreo sam se sa jednim čovjekom (erom) od Allahovih ahbaba (ljubitelja), pa mi on reče:
"Zašto se družiš sa zahirima svoga društva?" Ja mu rekoh:
Nadam se da du od berekjeta ahbabskih pogleda biti ashab (sudrug njihov).
(a možda je zadnja riječ (minel-ahbabi- umjesto minel-ashabi), tj. nadam se da du i ja postati ahbab).
Nadam se da du zbog berekjeta pogleda ahbabskih (derviških) biti jedan od ahbaba (Allahovih). Dvojno razumijevanje dolazi zbog sličnosti riječi "ashab" i riječi "ahbab".
On mi reče: "Šta radiš i kako vrijeme provodiš!" Ja mu rekoh: kad što imam onda šukurim (zahvaljujem se Allahu na tome), a ako što nemam onda saburim (strpim se)!"
On mi se nasmija, pa reče: "To je lahko! Važnije je od toga, da sebe zadužiš, da i onda kada ne bi ništa pojeo, niti popio za sedam dana, da Mu ne budeš asija i da Mu budeš pokoran!"
Tu sam od njega primio i zatražio imdade (savjetne podrške), pa mi je naredio da se bavim borbom sa pomislima. Posvemašnjem lokalizovanjem misli, usluživanjem nemodnih, slabih i razbijenih srca osoba, koji nemaju potpore ni kod koga od ljudi, te da nastojim da obezbjedim potpunim mir, pokornost i srčanu odsječenost od svijeta. Ja sam izvršio njegovo naređenje i dugo vremena sam se bavio tim poslovima.
A onda mi je naredio da hizmetim, poslužujem hajvane i da liječim njihove bolesti, te da se bavim zavijanjem i liječenjem rana i krvarenja, te da to činim svesrdno, sa ihlasom i sa tezellulom (ponizujudi svoj nefs).
U tom poslu sam se posve angažovao, kako mi je naredo, tako da kada bi me pas susreo na putu, ja bih stao i zastao da on prvi prođe, da bih mu dao prednost. Tako sam to činio sedam godina.
Nakon toga mi je naredio da se bavim hizmetom, posluživanjem pasa (ili pasjom praksom), jer hizmet je hadret sidka i hudua (bezprijekorna vjernost i pokornost), i da tražim od njih imdad (da iz njihova ponašanja uzmem pouku i praksu).
Tako mi je rekao: "Ti češ naidi i sastati se sa jednim psom, sa čijim hizmetom deš postidi veliku sredu!"
Ja sam se obogatio sa jednom blagodati ovog hizmeta, koji sam besprijekorno činio, bududi u tom radu sam postizao mnoge išarete i želje (bešerate).
Jednog dana sam naišao na jednog psa čiji susret je jako djelovao na mene i poseban hal donio, pa sam stao pred njega, a onda me spopao veliki i žestoki plač. Pas leže na svoja leđa toga časa i diže sve četiri svoje noge prema nebesima. Slušao sam njegov tužni glas, njegovo uhkanje, uzdahe i ječanje. Ja
sam tada digao svoje ruke, ponizno i slomljena srca, sam počeo vikati izgovarati riječi: "Amin!" to sam činio sve dok pas ušuti i prevrnuo se sa leđa.
Jednog dana krenuh na jednu stranu, pa vidjeh i naiđoh na suncokrete, koji se bijahu utopili u
gledanju sunčane ljepote, pa me to toliko užasnu, da padoh u "vedžd" (transni zanos i ekstazu), pa mi dođe pomisao da zatražim šefaat i suncokreta. I dok su oni bili u tom stavu, ja sam digao svoje ruke i utopio se u njihov "istigrak", legao na svoja leđa i okreno se licem nebesima i glasno vikao "Amin!".
A nakon toga mi moj ahbab od Allahovih ahbaba naredi da uklanjam smetlje sa puta. To sam činio sedam godina, tako da se nikad nije moglo vidjeti da su mi prazni džepovi ili skutovi od putnih otpadaka i kamenja.
Ovaj posao i sve druge koje mi je moj aziz naredio sam obavljao sa velikim "sidkom" i "ihlasom" (bezpogovorno i svsrdno). Iz svega toga sam obrao fantastične plodove moga nefsa i upotpunio moj " halkski" i " hulkski" put."
10
Također je, kaddesallahu sirrehu, saopštio i ovo:
"Jednog dana, od halkskih mojih dana, sam bio u svom bostanu (pokazavši na bostan u kom s sada nalazi njegov presvijetli kabur).
Tu sam bio samo ja i skupina koja je bila povezana za mnom. Mene tu spopadođe džezbe Božanske i "inajeti-Rabbanije" (izgubih se u Beskrajnosi božanskoj, doživljavajudi čari Božanske podrške i prijema).
Žestoko sam se tresao, bez mogudnosti ma kakva smiraja i bez ikakva angažmana. Trudio sam se da se smirim, pa se na koncu toga smirih i sjedoh okrenut kibli. Toga istog časa sam bio "gajb", posve odsutan od sebe. Bio sam istinski nestao sa "fenai-hakikijom", a to je bio istinski fenaluk "fillahi azze ve dželle" (stvarna i totalna likvidacija egzestincionog identiteta i subjektiviteta). A onda vidjeh sebe u liku (suretu) jedne zvijezde u beskrajnom moru svjetlosti.
U tom mou sam bio "mahv" (brisan, likvidiran egzistenciono), pa od moga zahirskog života nije mi ništa bilo ostalo. Prisutni su se prepali i počeli plakati za mnom u tom času.
Nakon šest sata povratio mi se moj bešerijjet, jedna po jedna stvar."
Rivajeti se da je za vrijeme opsade grada Buhare po vojsci Kipadžaka (Kačaci), tada su gradski
stanovnici, usljed velike stiske, čitave površine napravili smetljištem i nužnicima, pa jednog dana dok je on, kaddesallahu sirrehu, sjedio sa svojim društvom na jednom ravnom krovu ili prostoru, čuo se poziv za na namaz. Tada sumu dvojica ljudi, koji su se bavili učenjem iluma, a koji su bili jako srčani u robovanju, bili derviši, pa koji su cijenili njega, Kaddesallahu sirrehu, pa im on naredi da očiste prostorne površine okolo njegova boravišta, a koje su bile zaprljane nečistima, a onda im reče:" I ja sam mnogo puta očistio medresanske nužnike u Buhari !"
11
Također je, kaddesallahu sirrehu, izvolio kazati i ovo:
"Jedne nodi sam zanodio i zaspao sa svojim društvom u menzilu Zejurtunu, pa sam doživio ihtilam (poluciju u snu), a onda sam izišao nodu da se okupam. Biloje tada zimsko doba, pa se voda bila sva zaledila. Gdje sam god došao na vodu, svugdje sam je našao zaleđenu od silne studeni, a ništa nisam imao čime bih led probio i razbio. Naravno da nikom od svojih drugova nisam ništa o tom rekao, da im ne bi omeo njihov mir. Na meni je bio neki otrcani haljetak (od devede dlake ili kože), pa pošto ništa ne nađoh krenem iz Zivertuna mojoj kudi u Kasri-Arifan. A kad tamo dođoh, odmah sam počeo tražiti nešto za probijanje leda, a da se nikom od svoje čeljadi ne pojavih, a niti ih o tom upoznah. Pošto sam sve pretražio u kuči i oko kude, krenuo sam na bunar u dvorištu džamije sa posudom, kojom se vadila voda iz bunara. Počeo sam kofom probijati led sa velikokm mukom tako da sam se ozlijedio u ruku. Sa kofom sam, konačno, izvadio vodu i okupao se, ali se tada žestoko prehladih.
Obučem poslije kupanja svoje otrcane haljine i istog časa uz veliku studen, povratio sam se iz Kasri-Arifan u Zivertun."
12
Također je izvolio, Kaddesallahu sirrehu, kazati i ovo:
"Putnik ovog tarika okoristide se njime samo totalnom poniznošdu i spokojstvom i sa visokim "himmetom" (željom i poletom). Zaista meni se ulazi samo na ta vrata. I ja, sve što sam postigao, to sam postigao tom praksom."
Također je, Allah mu njegov osobni Sirr posvetio ( od svake mahane oslobodio ) i njegovu vrijednost digao u visokoj skupini erenlera, izvolio reči:
"Negacija svoga vudžuda (osobno svoje nestajanje ) i neviđenje sebe (totalna poniznost) u ovom tariku je glavnica, kapitalna vrijednost za sticanje srede, "kabula" i "vusula" (prijema i sastanka sa ciljem).
Zaista u ovom mekamu sam se ja srodio i prilagodio svakoj vudžudskoj tabaki (svakom stepenu i vrsti opstojanja ), pa sam ustanovio da je svaka jedinka "mevdžudata", de facto, bolja i ljepša od mene, pa sam tako dospio do tabake (klase i kategorije) smetlja i uvidio da i smetlje ima vrijednost i korisnost, a za sebe to nisam vidio.
Iza toga sam nagazio (dospio) na izmet pasiji, pa sam rekao: Ako ovo ništa ne vrijedi i nema koristi od njega, onda zaklljučih i rekoh: Pa i moj nefs je istovjetan njemu! Onda mi bi jasno da i otpaci i izmeti su korisni, a ja sam, toga časa zaključio, da sam posve beskoristan!".
13
Također je, Kaddesallahu sirrehu, izvolio kazati i ovo:
"Jedne nodi sam obilazio i kružio oko Zivertuna,, pa stigoh do tamnošenjg jednog zaklona lampe, a onda me spopade čudan hal. Neko mi (nevidljiv) reče: "Traži od našeg Hadreta što god želiš!"
A ja sa totalnim "tevaduom" i "huduom" (poniznošdu i skrušenošdu), rekoh:
Bože moj, pokloni mi jednu kap iz mora tvoga rahmeta i tvoga inajeta (milosti i potpore)!
Isti govornik mi reče: "Ti tražiš iz (od) časnog našeg Hadreta samo jednu kap?!"
A onda me spopade još viši hal, da sam se tresao od silnog zanosa i silne žudnje i želje, pa lupih (ošamarih) se po svom licu, tako jakim šamarom, da sam danima osjedao bol, a onda rekoh:
O Plemeniti, pokloni mi sva mora Tvoga rahmeta i tvoga inajeta, zajedno sa snagom i modi da ih mogu nositi!
Tada, neposredno iza toga, mi se pojavi eser poklona i inajeta, pa sam sa bereketom postigao što sam postigao."
14
Također je, Kaddesallahu sirrehu, izvolio kazati i ovo:
"Jedne nodi sam obilazio i kružio oko Zivertuna,, pa stigoh do tamnošenjg jednog zaklona lampe, a onda me spopade čudan hal. Neko mi (nevidljiv) reče: "Traži od našeg Hadreta što god želiš!"
A ja sa totalnim "tevaduom" i "huduom" (poniznošdu i skrušenošdu), rekoh:
Bože moj, pokloni mi jednu kap iz mora tvoga rahmeta i tvoga inajeta (milosti i potpore)!
A onda me spopade još viši hal, da sam se tresao od silnog zanosa i silne žudnje i želje,
pa lupih (ošamarih) se po svokm licu, tako jakim šamarom, da sam danima osjedao bol, a onda rekoh:
O Plemeniti, pokloni mi sva mora Tvoga rahmeta i tvoga inajeta, zajedno sa snagom i modi da ih mogu nositi!
Tada, neposredno iza toga, mi se pojavi eser poklona i inajeta, pa sam sa bereketom postigao što sam postigao."
15
Isto tako je, Allah mu potakdisio njegov sirr i njegovu cijenu u oba svijeta uzdigao, rekao svojim ashabima slijedede.
"Niste slobodni od mene, nedu vam "halaliti" da ako vam nedostaje snage u traženju Maksuda (krajnjeg tarikatskog cilja, direktna spoznaja Allaha), pa ako ne stavite svoje noge na moju glavu, radi vašeg dostignuda cilja !"
Isto tako, kaddesallahu sirerhu, je objašnjavajudi halove svoga suluka i o djelovanju traženja imdada od ruhanijjeta časnih tarikatskih predvodnika, rekao:
"Tevedžuh sa ruhanijjetom sejjiduna Uvejsom El-Karanijom je imao najveda djelovanja u totalnom prekidu veze i totalnom "tedžerrudu" (oslobođenju) od svih zhirskih i batinskih veza, a tevedžuh sa ruhanijjetom Imama Muhammed ibni Alije El-Hakima Tirmizije, rahmetullahi alejhi, je nužno vodio sifatskom mahvu (likvidaciji sifatskoj)."
Sakupljač menakiba hadreti šah Nakšibenda, kaddesallahu sirrehu, Mevlana Salih, kaddesallahu sirrehu, veli: " Bio sam kod šejha, kaddesallahu sirrehu, 789.godine, pa sam čuo da veli: " Kada mi je
bilo dvadeset dvije godine, ja sam bio na stopama (mekamu) Hakimi Tirmizije ( kaddesallahu sirrehu ). On nije imao svojih sifata, a to ni ja nisam imao.
(To zna što znači samo onaj ko to zna!)
Ja i sada nemam ni jednog svoga sifata, tj. posve sam fena (umro prije preselenja) 16
Također je, kadesallahu sirrehu, izvolio redi i ovo:
"Na ovaj put (tarik) je stavilo svoje noge nas dvije stotine osoba, pa sam se ja trudio da sve
preteknem u mudžahedatima, pa mi je pristigao Allahov inajet, pa sam ih sve pretekao i dospio do željenog Maksuda."
On je, Kaddesallahu sirrehu, imao jake idžtihadate (akcije i treninge).
Svi njegovi mudžahedati su inače bili sveobuhvatni i univerzalni, koji su poznati po njegovom boravku i spoznaji na njihovim mekamima.
Allah nas okoristio njegovim bereketma i sve muslime !
Hadreti pir Muhammed Behauddin, kaddesallahu sirrehu, je tri puta obavio hadždž. Na potonjem svome hadždžu je naišao pokraj Merve, pa se tu nastanio i boravio izvjesno vrijeme, a onda se preselio i nastanio u Buhari, Kasri-Arifanu. Ovaj grad je prije bio poznat po imenom Kasrul-Hinduvan.
Glas o njegovom "iršadu" je obišao sve pokrajine i doletio na sve aerodrome, uzletišta i sletišta, a sve pokrajine i krajeve je obzeo i obuhvatio i sa njim zasjeo i osvijetlio sav "kevn" i izvršio duboku
promjenu i obnovu. Srčani oblaci sa gajbskim ilumima su prolili svoju gajbsku kišu, a nefski šerrovi i zlode su se promijenili u radosti.
Sa njim su se pojavili gajbski ilumi, vehbijski esrari, ma'rifeti-ehadije i muhammedejski fejzovi u tolikoj mjeri da ih nije mogude sabrati sabiraču, a niti poznavaocu sve upoznati.
A kako bi se obuhvatilo more sveobuhvatno, beskrajni ocean.
On je posjedovao jasne i otvorene ajete, koji su ukazivali i koji ukazuju na njegov veličanstveni mekam i na jegov dželallat (veličinu).
KADDESALLAHU SIRREHU 17
Hadreti šah muhammed Behauddin Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, izvolio je redi slijedede u vezi hadisi kudsije:
"Tvoj nefs je tvoja jahalica (oruđe), pa budi ljubazan prema njoj!"
"U hadisu se ukazuje na nefsi-mutmeinnu (posve islamiziran Nefs), koja je odlikovana počasnom odjedom, koja je kur'anskim riječima evidentirana: "osim onog kome se smilovao moj Gospodar". Jer bez milosti Gospodareve, nefs je propagator zloda i nevaljalština.
Kod pojedinih evlija nastupa jedan hal (jedno vanredno stanje) sa kojim dolaze do takvog mekama u svom inkijadu (obavezama) da im se njihovi nefsovi ne suprostavljaju emrovima (tj. ne teže zlu i nepokornosti Gospodarevim emrovima)." O značenju Pejgamberskih riječi, sallallahu alejhi ve selleme:
"Ukloni zlodu (smetnje i štetnost) s puta (tarika)."
Je rekao:
"U hadisu navedena zloda je nefska zloda i nepokonost, a tarik (put), u hadisu spomenut, je Hakkov put, put koji vodi Hakku, dželle-šanuhu, kako je to rečeno i Ebu Jezidu, kaddesallahu sirrehu:
"Pusti i ukloni svoj Nefs i dođi mi (sam)!" 18
Također je, Kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Ko traži Svevišnjeg Hakka, taj ved traži belaj (nevolje i iskušenje), jer je u Hadisi-kudsiji objavljeno:
" Ko bude volio Mene (ko bude želio sastanak sa Mnom),
Ja du ga staviti na iskušenja (muku i nevolju i razne druge želje i ljubavi)."
Također je obavijestio da je neki čovjek došao Pejgamberu, sallalalhu alejhi ve selleme, pa mu je rekao:
"Ja te srcem svojim ljubim i volim, o Božiji Poslaniče!"
Pejgabmer, sallallahu alejhi veselleme, mu je tada rekao.
"Spremi se za fakirluk (bijedu i siromaštvo)!"
A kada mu je došao drugi čovjek, pa mu rekao:
"Poslaniče Allahov, ja zaista volim Allaha!"
Tada mu je Pejgamber, sallallahu alejhi ve selleme, rekao:
19
Kad su ga pitali, zašto su se različito izjasnili četvorica Hulefai-rašidina, ridvanullahi alejhim edžmein, po pitanju viđenja svoga Rabba, jer je:
Es-Siddiki ekber (hadreti Ebu Bekr, radijallahu anhu), rekao: " Nisam vidio ništa, a da nisam vidio Allaha prije toga !"
A hadreti Omer, radijallahu anhu, je rekao:
" Nisam ništa vidio, a da nisam vidio Allaha iza toga !"
A hadreti Osman, radijallahu anhu, je rekao: " Nisam ništa vidio, a da nisam vidio Allaha sa tim!"
A hadreti Alija, radijallahu anhu ve alihi, je rekao: " Nisam ništa vidio, a da nisam vidio Allaha u tom !"
Ova rasprava i pitanja su se desila u Bagdadu na sjednici (skupu) uleme i mešajiha sa hadreti šejh Muhammed Behauddinom, kaddesallahu sirrehu, tada je na njihova pitanja o različitosti odgovora četvorice hulefai-rašidina, radijallahu anhum,
hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Različitosti izjave su prouzročene različitim stanjima (halovima)" 20
Kada su ga pitali o cilju sulukja (što se postiže sulukjom-tarikatskim ponašanjem);
Rekao je:
"Cilj sulukja je ma'rifeti-tefsilijja (opširna, analitička spoznaja)."
Prisutni rekoše: "A šta je to ma'rifeti-tefsilijja?"
On im je rekao:
"Ko god je nešto saznao i primio od svog Muhbira, sallallahu alejhi ve selleme, "idžmalen " (sažeto, sumarno, rezimirano, ukratko, opdenito), to isto de putem sulukja (sa tarikatskim ponašanjem) saznati " tefsilen" (podrobno, detaljno, opširno) i izdignude se iz metebe "delila " i "burhana" (položaja logičnih pretpostavki) u mertebu "kješfa" i "'ijana" (položaj otvorenog viđenja i otkrida)."
21
Kada su ga njegovi ashabi pitali: "Sa čime i kako 'Ehlullahi' prate svoje
misli i pomisli i srčane amele i halove?", hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, je rekao:
"Zaista 'Ehlullahi' prate svoje misli, srčane poslove i halove sa "Nurem firaseta" (svjetlom intuitivne, kalbske pronicljivosti, proviđenja srčanim), sa kojim ih Allah, dželle-šanuhu. Darovao kako je navedeno i objavljeno u hadisi-sahihu:
"Pazite na proviđenje (firaset) muminsko, jer "mu'min" gleda i posmatra sa Allahovim nurem (obznanjenjem)."
Kada su ga njegovi ashabi, rahmetullahi alejhim, molili za pojavu kjerameta, on im je, Kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Naše hodanje po licu zemlje pored opstojanja ovih grijeha je najizrazitiji i najpojavniji kjeramet (dudotvorstvo)."
22
Neko je pričao u društvu hadreti šah Nakšibenda, kaddesallahu sirrehu, o tome da,
kada je bio šejh Ebu Seid bin Ebul-Hajr, kaddesallahu sirrehu " muhtedir " pred samu smrt, da mu je neko, od prisutnih njegovih ashaba, rekao:
"Pred tvojom dženazom demo učiti sve ajet po ajet !"
Pa im je šejh Ebul-Hajr, kaddesallahu sirrehu rekao:
"Učite vi za mojom dženazom ovaj stih (na perzijskom jeziku, koji u prevodu glasi):
"Ništa ljepše ni savršenije u svijetu U osnovi svojoj nema u subutu, Od radosti zaljubljenog muhiba Kad se sastane sa voljenim habibom!"
(Najljepše u svijetu u svojoj osnovi je radost zaljubljenog pri sastanku sa voljenom osobom.)
Tada hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, je rekao:
"To je velik posao! Nek oni uče pred mojom dženazom ovaj bejt (na perzijskom jeziku, a preveden glasi):
"Došao sam ti bez posjedovanja ma čega, a ne sa posjedom ičega" (A Ti si Onaj Koji neprestano dobročinstva činiš i fakira svakog obogatiš.) 23
Također je, kaddesallahu sirrehu, izvolio redi i ovo:
"Ispravnost nijjetskih emrova je vrlo važna za postizanje krajnjeg cilja, jer nijet je alemul-gajbski, a ne alemul-kesbski posao (kalbski , a ne kalufski- fizički posao). Radi toga jedan islamski velikan je ostavio izlazak na klanjanje dženaze jednom drugom islamskom velikanu."
(To je Ibnu Sirin, koji je došao na dženazu Hasana Basrije,
Allah poklonio poseban rahmet obojici) pa je na pitanje za razlog ovog nedolaska rekao:
"Nije mi došao, nisam raspolagao sa odgovarajudim nijjetom."
Rivajeti se da je šejh Sehlul-Tusturijja, kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Nijjet je nur (svjetlost), jer je "Nun "Nurullah, a harf "J" je Jedullah, a harf "H" je Hidajetullah (tj. sami riječni harfovi išarete da je nijjet Osobni Allahov posao i uputa, jer ako se nema ispravna nijjeta, onda je taj nijjet nefski posao, a velikani se ne povinjavaju svome nefsu. Zasigurno nijet je dah (dašak) ruhski (pa kakav ruh takav je i nijjet):" 24
Također je, Kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Neophodno je da jednom kandidatu (talibu) tarikatskom da se izvjesno vrijeme druži sa našim ashabima, dok postigne "kablijjet" (prijem i mogučnost) za naš sohbet - pradenje naših razgovora i druženje sa nama."
Također je, Kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Zaista ovaj naš tarik je rijetkost. To je "Urvetul-vuska" - najčvršda veza i držalo, a to nije ništa drugo do čvrsto držanje skuteva slijeđenja uzakonjenog pejgamberskog Sunneta i pračenje i čuvanje ostavštine "ashabi-kirama"."
Zaista mene su uveli u ovaj tarik na vrata fadla (milosti i posebna dara) i zaista ja nisam vidio, ni prije ni poslije, sa početka i na kraju, ništa drugo do fadla Svevišnjega Hakka.
Preko tarikatskih amela su se ostvarili mnogi "futuhati" (dostignuda i otkrovenja), jer dosljedno vršenje uzakonjenih Sunneta je najvedi amel itd."
Po ovom njegovu tvrđenju se obznanjuje njegovva, kaddesallahu sirrehu, tvrdnja. "Tko god se odaleči i okrene od našeg tarika je u opasnosti (pogibeljnosti i riziku) za s voj din (u dinskoj opasnosti)."
Također je, Kaddesallahu sirrehu, rekao, kada ga je neko upitao:
"Sa čime jedan rob ulazi i dospjeva u vaš tarikat ?!" On je rekao:
"Jedan rob dospijede u naš tarikat sa trajnim i uzastopnim slijeđenjem Sunneta (teorije i prakse) Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme."
25
Jednom prilikom pred svojim ashabima, hadreti Šejh, kaddesallahu sirrehu, je rekao:
"Šejh Ebu Seid ibn Ebil-Hajr, kuddise sirruhu, govoraše: "I rijetki zijaret uz srčano prisustvo je bolji od trajnih (čestih) zijareta bez prisutnosti (srčane i osobne)."
Jednom prilikom pred prisutnim svojim ashabima je, kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Muridu je potrebno (obavezan je) da ako zapazi kod svoga šejha neke nejasnode, škakljive stvari i pojave, sumnjive radove i halove (eškjale) da se strpi što više može i da ne remeti i ne pogoršava svoje uvjerenje o njemu i svoje povjerenje u njega. Ako je početnik onda mu je dozvoljeno da pita svoga šejha o tom ili ako je sa središnjim stanjem.
Rekao je ko je rekao: "Nikakav murid, ni početnik ni srednjak (a pogotovo u završnoj fazi) nede ništa pitati svoga šejha."
Jednom prilikom naišlo je jedno dijete iz mekteba, koje je nosilo Mushaf, pored hadreti Pira i njegovih ashaba, pa mu je nazvalo selam.
Prisutni otvoriše njegov musaf, pa neko prouči ajet iz otvorenog Mushafa: "A njihov (ashavul-kjehfa) pas je ležao opruženih nogu na pragu pedinskom !" Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, tada reče.
"Ja želim da budem taj!"
Također je, kaddesallahu sirrehu, jednom prilikom rekao svojim ashabima:
"Fakiri (derviši) su službeni, valjani i ažurni, koji ne odgađaju svoje poslove za sutra, pa im se zato rekne da u sufije suvremeni i suvremeni, da su čeda svoga vakta !"
A onda je na perzijskom počeo recitovati jedan bejt - stih, koji preveden glasi:
"Mudar čovjek ne cijeni nikakva junaka
Koji današnje poslove odgađa do slijededeg danka." 26
Jednog dana je, Kaddesallahu sirrehu, rekao i ovo: "Ko je fakir (derviš)?"
Pošto niko od njegovih ashaba nije ništa odgovorio, on predoči dževabsku raspravu, pa reče: "Fakir (derviš) je onaj čiji je batin u ratu, a čiji je zahir u miru !"
Također je Kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Salik (derviš) može ostaviti (voljan je i dužan) ponekad nafile, a to je onda kada mu "tabiat " (njegov fizički organizam) se obikne sa njima, kada ga uveseljavaju i prijaju, pa da mu ne bi nafile postale prijatni adet (običaj, praksa i navika nefska). Pravi cilj salikov (dervišov) je da se raduje, prijateljuje, ugodno se osjeda sa svojim Gospodarom, a ne sa amelima (poslovima, grbačenjima).
Radi toga je Pejgamber, sallallahu alejhi ve selleme, rekao:
"Meni je učinjena (dana i darovana) osobna radost u salatu (namazu)", a nije rekao da se osobno raduje sa salatom (namazom)."
Također je Kaddesallahu sirrehu, rekao i ovo:
"Kada murid priča i govori o nekom halu (stanju i doživljaju) koji on ne posjeduje, takvom muridu de Allah, džellešanuhu, uskratiti i zabraniti čast postizanja toga hala."
I Medžnun je recitovao i pjevušio stih u persijskom jeziku, koji preveden glasi:
"Svako žudi i želi neki uspon i visoki domet i položaj, a samo se uzdiže u visine onaj, ko želi nešto drugo umjesto uspona (tj. ko želi Vlasnika svega i Vlasnika uspona i visina)."
A onda, dodade, kaddesallahu sirrehu, još i ovo:
"Zaista mi smo obogatili tarik (stekli izvjesnu korist) iz riječi ovog recitatora!"A onda je naredio da navedeni stih upamti napamet (i da ga se drže u praksi).
Također je, Kaddesalahu sirrehu, rekao: "Ko želi sebe, on ne želi sebe
A ko želi drugog, on želi sebe ! Tj. Ko je sam sebi osobni cilj Taj nema cilja, pa ni sebe, A ko ima drugi cilj osim sebe Taj ima osobni cilj i ima sebe!"
(Tarikatsko je pravilo: "Nema nikakva cilja osim Allah i osim Allah!" Pr.)
Također je, Kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Zaista me Allah stvorio da rušim dunjaluk, a svjetina traži od mene njegovo obrađivanje, kultiviranje - da budem njegov (dunjalučki) obrađivač, ratar, krčitelj, graditelj (a ne rušitelj) (Svjetina traži da ga t'amirim, a ne da ga harabim):"
Također je, Kaddesallahu sirrehu, rekao:
"Zaista ehlullahi podnose tegobe svjetske, da bi se svjetina vaspitala i odgajala (uzimala pouku) sa njima i da bi bila počašdena sa bliskosti evlijullaha. Zaista nema ni jednog velije, a da Allah ga ne gleda, da nema pogleda, u njegovo srce, znao to ili ne. Svako ko se susretne sa jednim velijom (ehlullahom, dobrim) dostidi de berekjet te nazari-ilahije (Božanskog pogleda)."
27
Također je, kaddesallahu sirrehu, rekao:
U hadisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme;
"Udio mog osobnog ummeta od vatre džehenema je kao što je bio udio Ibrahimov od vatre Nemrudove."
U hadisu, Sallallahu alejhi ve sellema:
"Moj osobni ummet (sljedbenici) se nede sakupiti ni u kakvoj zabludi."
"Osobni ummet" (sljebenici) Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, u oba hadisa je samo "Ummetul-mutabea" (svestrani sljedbenici" u svim emrovima).
Zaista Ummet, sljedbenici pejgamberski se dijele na tri dijela:
a) "Ummetul-d'aveti", oni koji tvrde usmeno da su sljedbenici, teoretičari; b) "Umetul-idžabeti", oni koji se praktično odazivaju pozivu pejgamberskom; i
c) "Ummetul-mutabe'ati", oni koji se posve usklade sa pejgamberskim amelima, hukmovima i orijentaciji, sa svojim amelima, ittikadima, ahvalima, ahlacima itd.
Dakle, osobni pejgamberski sljedbenici su ehlullahi, evlijullahi, koji su posve oprijedjeljenni Allahu, kao što je bio i Ibrahim, alejhissellam, i kao što je u prvom redu Resuli-ekrem, sallallahu alejhi ve selleme, a ne obični retoričari i praktičari (zahirije)."
28
Hadreti pir šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, je bio na najvedem položaju upotpunjenja "tedžerruda" (osobođenja) od dunjaluka i dunjalučkih sveza i veza i na najvedoj mertebi čistog asketizma (zuhda). U svima stvarima je bio krajnje pobožan, a osobito u osobnoj prehrani. Tu je bio sveobuhvatan i besprijekorno doslijedan. Hranio se isključivo ječmom i povrdem koj bi osobno sijao i uzgajao. Istraživao bi halal sjemenski, sjetveni, žetveni i zalijevanje povrda u tolikoj mjeri, da su velliki alimi i pobožnjaci željeli da ga zijarete, pored ostalog, i zbog berekjeta njegove prehrane i hrane. U svom ispostništvu i askei od dunjaluka je dogonio dotle da bi zastirao svoj stan u zimsko doba sa mokrim pokrivačima, a u ljetnim danima bi nosio toplu i grubu odjedu.
Hadreti pir šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, je jako volio fakire i fakr, a svoje ashabe je bodrio na fakru (dervišluku) i na halal zaradi i prehrani.
Halal zaradu je dokazivao riječima Alejhis-salatu ves-selama:
"Ibadet se sastoji od deset dijelova. Devet dijelova ibadetskih je u traganju za halal (dozvoljenom) zaradom i prehranom, a jedan (deseti) dio ibadeta je sadržan u svim ostalim robovanjima." On, kaddesallahu sirrehu, je često govorio i naglašavao:
"Sve što sam postigao, to je od tuda (traženje halal zarade i prehrane)."
On, kaddesallahu sirrehu, svojeručno spravljaše hranu fakirima (dervišima), sa svojim mubarek rukama i sofru lično sobom posluživaše.
29
Kad bi se fakiri sastali i sakupili za sofrom jela, on im, kaddesallahu sirrehu, oporučivaše "hudur" (srčanu prisutnost, zikrullah). To im je naročito naglašavao, što je više mogao.
Kad bi neki od fakira pošao da uzme zalogaj pri gafletu (bez sjedanja Allaha, džellešanuhu), on bi ga odmah upozorio i ukazivao na važnost stalnog "hudura", jer putem kešfa mu je otkriveno stanje svakog njegovog fakira, pa bi čak zastavljao pojedine fakire u toku jela.
Često govoraše fakirima:
"Dobra djela proističu samo iz halal hrane kada se jede sa hudurom (prisutnošdu zikirskom). Nije mogude robu stjecanje hudura u cjelini (trajno), pa ni u vrijeme klanjanja namaza osim sa ovim (halal zaradom i hranom)."
Kada bi mu neko ponudio hranu koja je spravljena u srdžbi i zlovolji (kerahetu) ili uz najmanji "mešekkat" (mučninu, naporno i bezvoljno), pa čak i ako bi neko bezvoljno metnuo samo jednu kašiku, on ne bi ni svoje ruke pružio prema takvoj hrani, a ne bi ni dopustio svojim ashabima da tu hranu koriste i jedu.
Rivajeti se da jedanput hadreti pir Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, otišao u Guzut, pa mu je jedan njegov murid iznio pred njega i ponudio ga sa hranom.
Hadreti pir Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, je tada rekao tom svom muridu:
"Kao da je spravljač ove hrane čitavo vrijeme od mješanja tijesta pa do završetka pečenja bio u halu srdžbe, pa zbog toga nama se ne dostoji da jedemo tu hranu. Zasita tko god bude nešto činio u sličnom stanju, tu nema hajra niti bereketa, pa čak i šejtanu je otvoren put u tu hranu i posao, pa kako de to biti plodonosno ?"
30
Kada je hadreti pir šah Nakšibend, kadesallahu sirrehu, jednom prilikom došao u Herat, tada je tamnošnji melik (kralj) Husejn spremio i spravio veliku gozbu i na nju pozvao ajane (prvake) svoga kraljevstva i mešajihe svoga hadreta i ulemu, u počast hadreti Pira, kaddesalahu sirrehu!
Služio je i lično dvorio gozbu domadin kralj Husejn, pa je svojim prisutnima gostima rekao: „Jedite ovu hranu, jer je sigurno halal. Spravio sam je iz miraza moga oca, a garant sam njegove tačnosti i Sudnjeg dana. Svi prisutni su navalili jesti hranu, a glavni gost šejh Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, ne pruži svoje ruke.
Vladarski Šejhul-islam Kutbuddin, rahmetullahi alejhi, koji biješe prvak uleme svoga vremena, se obazrije na hadreti šah Nakšibenda, kaddesallahu sirrehu, pa reče: „Zašto ne jedete ?“
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrrehu, mu reče: “Ja imam jednog sudiju, pa sam mu predožio da donese svoje rješenje, pa mi je rekao: Imaš dva gledišta i izbora! Ako ne budeš jeo, a budeš pitan za prisustvo jelu, ti češ reči: „Ja sam prisustvovao sofri kraljevskoj, a nisam jeo! A ako uzjedeš, pa te budu pitali: „Zašto si jeo,, šta deš onda reči?“.
Ova besjeda hadreti Pirova, kaddesallahu sirrehu, se jako dojmi šejhul-islama, pa ga spopade čudni i neobični hal, usljed koga prestade jesti, a od sultana zatraži da primi njegovo izvinjenje zbog
odustajanja od daljnjeg jedenja. Vladar Husejn, rahmetullahi alejhi, se zaprepasti.
Prisutni mu rekoše: „Šta demo učiniti sa ovom hranom?“ Sultan Husejn reče: „Dok upitam hadretul-Behai (Šah Behauddina)!“
Tada hadreti pir, kaddesallahu sirrehu, reče vladaru: „ Ako u hrani postoji šuhba, onda je pošaljite fakirima, a ako je halal onda nema sumnje da u Heratu ima mnogo onih koji su potrebniji jednom zalogaju hrane (od prisutnih), pa je neophodno poslati im i dati svu spremljenu hranu. Svi prisutni su bili zadivljeni u zaduđeni sa postupkom hadreti pira, šah Nakšibenda, kaddesallahu sirrehu.
Jednom prilikom šejh Behauddin, kaddesallahu sirrehu, je boravio u Serahsu, pa mu vladar kralj Husejn, rahmetullahi alejhi, posla svoga izaslanika sa pismom u kom piše:
„Mi želimo da dođemo tebi i tvojim dervišima u posjetu (tj. mi želimo „ sohbet“ – susret i druženje sa fakirima), pa što vi predlažete i velite o tome ?“
Pošto hadreti Pirov, kaddesallahu sirrehu, adet nije bio praksa da ide vladarima, ali uvidje ako vladar dođe u Sarahs i tus, da de to biti veliki zahmet mještana, pa iz sažaljenja prema njima je krenuo u Herat, boravište vladarsko.
Kada je stigao u taj prijestoni grad vladara, odsjeo je u tekiji (zaviji) sejjiduna šejh Abdullaha ensarije, radijalahu anhu. Na doček hadreti Pira, kaddesallahu sirrehu, je izišao i vladar lično sa svom svojom pratnjom, državnim ajanima i ulemom.
Svi su ga dočekali sa najvedom podasti. Vladar ga uvede u svoju kudu, sjede pored njeg na koljena, pa nakon jednog časa, izvjesnog vremena, carska posluga je postavili veliku gozbu zajedničku sa
najjizabranijim i najizvrsnijim jelima. Svi prisutni su jeli i gostili se, a šejh nije ni počinjao jesti.
Prisutna ulema mu reče: „Među ovom hranom postoje jela od mesa ulovljenih životinja, o kom nema šuhbe, pa makar izvoli jesti ta jela!“
Hadreti šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, im reče: Meni se ne dostoji da jedem sa carskih sofri. Ja sam osoba m'utekad – prema kojoj se ravnaju u vjerovanju i uvjerenju, teoriji i praksi, džematlije. Jedan od njih je ovdje prisutan. Ja ako pružim svoju ruku prema jednoj hrani i ako jedem, oni nede znati koju sam ja hranu ovdje jeo.
Ulema mu tada reče:
„Zaista osobine dervišluka ( fakra ) je vaše naslijeđe !“ (Zaista ste vi orginalni fakiri).
On, kaddesallahu sirrehu, im reče;
„Ne, nije ovo fakr (drervišluk), nego je mene spopala i snašla jedna džezba od Hakkovih džezbi, koja prevazilazi ddinski i inski amel, pa sam ja počašden sa ovom sredom (a to nije posljedica čega drugog )!“
Vladar, kralj Husejn mu reče:
„U vašem tariku je javni zikir, halvetski (samoda) i simau (recitovanje i slušanje ilahija)!“
Šejh Behauddin, kaddesallahu sirrehu, mu reče;“ Ne !“
Vladar mu reče: „Pa šta je onda vaš tarik ( kad nije ni džehrijski, ni halvetijski, ni sima'ski zikir )?“
Hadreti šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, reče: „Naš osobni tarik je, kako je rekao naš sejjid šejh Abdul-Halik Gudžuvani, kaddesalahu sirrehu:
„Samoda u prisustvu drugih osoba (tj.totalna samoda i izolacija u svim prilikama, pa i u javnim skupovima):“
Vladar mu reče: „Aš ta to znači ?“
„To je da rob bude javno (zahiren, fizički) sa stvorenjima, a srčano, batinen, da bude sa Hakkom.“
A onda na perzijsom jeziku poče recitovati jedan stih, koji u prevodu glasi:
„U svom batinu ( srčano ) budi trijezan, a ne pospan, A u svok zahiru ( fizički ) budi prisutan, a ne odsutan (tj.fizički budi sa svijetom,
A metafizički sa Gospodarom njegovim i svojim)!“
Vladar reče:“ A je li to mogude ?“
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, mu reče;
„Da, zaista Svevišnji veli: „Postoje ljudi koje ne ometa od zikrullaha ni kupovanje ni prodavanje!“ (En-Nur; 37)
Vladar mu tada reče: „Neki prvaci tvrde da je vilajet (evlijaluk) efdalniji od nubuvveta (pejgamberluka, vijesništva), pa kakv je to vilajet, koji je efdalniji od nubuvveta?“
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, mu reče:
„Vilajet (prijateljstvo, favoritstvo, osobita ljubaznost) pejgamberski (kod Hakka) je vredniji (efdalniji) od pejgammberskog vijesništva (pejgamberluka):“
Nakon toga je napustio dom vladarski i povratio se u tekiju. Domalo iza toga vladar je posalo svoje dostojanstvenike sa kovčezima raznih darova, koi su ga molili da primi darove.
Šejh šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, je odbio da primi darove i rekao im je:
„Zaista od kako me je Allah darovao posebnim inajetom (darom), nikome nije mogude u ovom halu da zahir moje ruke okrene zemlji (da ispružim dlane svoje ruke) – dunjaluku. Poneste savjet vladaru da to ne čini više sobom, kao što je ovo učinio ovakvom kao što je ovaj sličnoj osobi meni.“
Iza toga, u večernjim časovima, su došli robovi, dvorska posluga, carice – supruge vladarske i donijeli poklone koji su se sastojali od jednog – „kamisa“ (košulje duge) i „mindila“ (marama i davrma) i drugih odjevnih stvari.
Dvorska posluga su rekli: „Naša gospodarica je sve ovo lično šila i tkala radi tebe sa željom da joj primiš poklon.“
Šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, je odbio da primi išta.
Posluga je opetovano molila da se smiluje i sažali, pa da primi caričin poklon, ali on ne primi ništa iako je toga dana na sebi imao samo jednu vunenu haljetku, saruk i staru jednu kjevšu. Njegov takav hej'et (prizor) je bio uzrok velike ljubavi i pažnje vladarske i svih građana prijestonog kraljevskog grada prema njegovoj ličnosti.
31
Hadreti pir šah Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, vedinu dana je postio, a kada bi mu gost došao, onda bi ga počastio sa hranom koju je imao, ali bi i sam jeo sa svojim gostom.
Svojim ashabima (društvu) bi govorio povjerljivo.
„Zaista ashabi (Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme), radijallahu anhum, nisu se međusobno razlikovali, ni po čemu osim po ukusima.“
Šejh Ebul-Hasan Hirkanija, kaddesallahu sirrehu, u svom kitabu; „O osnovi tarikata i postizanje hakikkata „
Veli:
„Zaista vrijednost solidarisanja i udruženje sa ihvanima ( prijateljima i sabradom ) u svomu što nije grijeh, nije manje vrijednosti i sevaba od nafilskog posta.“
U ostalom „adab savmski“ – pristojnost posta, je skrivanje istog !“
Kada je jednom prilikom neko donio hadreti Piru, kaddesallahu sirrehu, pečenih riba za hediju, tu su bili prisutni derviši, a među njima jedan mladid bijaše jako pobožan i asketa, je postio.
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, mu reče:
„Pridruži se svojoj bradi i iftari se !“
Mladid to ne prihvati.
A hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, mu reče:
„Iftari se, a ja ti poklanjam jedan dan posta ramazanskog.“
Mladid ne posluša !
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, mu reče:
„Iftari se, a ja ti poklanjam post čitava Ramazana !“
Mladid odbi i tu ponudu !
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, tada reče:
Pustitte ga i ostavite jer je on od mub'adina (udaljenih), a ne od mukarrebina (bližnjih).“
Prisutni su pratili i osmatrali onog mladida, koji je potcijenio emr „ehlullaha“. Iza toga uskoro je podlegao iskušenju pa je utopio se i zarobio u dunjaluk i okrenuo leđa i napustio poslove, koji vode ibadetskoj sredi.
Događaj koji se zbio kod Ebu Jezida El-Bistamije, kaddesallahu sirrehu, bio je ovako:
„Jednog dana došao je u posjetu hadreti Ebu Jezidu, kaddesallahu sirrehu, njegov prijatelj šejh Ebu Turab Nahšebija, kaddesallahu sirrehu, pa poslužitelj hranom donese mu jelo.
Šejh Ebu Turab Nahšebija, kaddesallahu sirrehu, mu reče „Sjedi i jedi sa mnom!“
Hadim reče: „ Ja postim!“
Šejh Ebu Turab, kaddesallahu sirrehu, mu reče:
„Jedi, a imaš sevab godinu dana posta!“
Hadim ne htjede prekinuti posta, niti poslušati velikog gosta.
A onda mu šejh Nahšebija ponovi:“Jedi, a nagrada ti je dvije godine posta!“
Hadim (poslužitelj, kuhar tekijski) opet odbi da prekine post i da se pridruži u jelu uglednom gostu.
Tada je hadreti Ebu Jezid, kaddesallahu sirrehu, rekao:
„Pustite i ostavite ovog ko je nedostojan (faleričan) jednog Ajnullaha, ko je ispao iz Allahove osobite pažnje, tj. pustite onog ko ne traži Lično Allaha, nego neke druge dunjalučke i ahiretske koristi (sevabe i fajde).“
I doista nakon kratkokg vremena hadim (posližitelj) je prekinio i sa postom i sa ibadetima, a njegovi halovi se se pogoršali (pokvarili) dotle, da je obavio i jednu vedu krađu, zbog koje mu je odsječena desnica.“
32
Hadreti pir Nakšibend, kaddesallahu sirrehu, kada bi ga posjetio koji njegov ahbab, on bi mu sobom hizmetio i posluživao ga i svesrdno bi se brinuo o svom gostu, kao i gostovoj „dabbi“ – jahadoj životinji, za koju se posebno brinuo i sobom joj pribavljao vodu i drugu hranu svojim mubarek
rukama, da ne bi gost imao brigu za svoju jahalicu, a shodno riječima pejgamberskim, sallallahu alejhi ve selleme:
„Briga muminska je njegova dabba (jahada životinja), a briga munafika je njegov trbuh.“
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, govoraše:
„ U tradiciji (naklu) se tvrdi da su svi „azizani“, tarikatski velikani,, prvo počinjali sa smještajem, prvo hizmetili i posluživali „dabbu“ (jahadu ili tovarnu životinju) svog gosta, i da su govorili: “Ona je bila sebeb za dolazak moga gosta meni, i sebeb počasti koja mi je ukazana preko gostove „dabbe“.“
Hadreti Pir, kaddesallahu sirrehu, kada bi mu došli fakiri (derviši) u njegovu stambenu kudu donio bi i nanio dovoljan broj kamnečida za istindža, pa bi prije spremanja kamenica potrao svoje plemenito lice, a onda rekao:
