Krunidba srpskog kralja i
Šibenska luka
ili
Arheološko istraživanje prazne filmske limenke
Povod ... 1
Otvaranje zaboravljenih filmskih limenki ... 1
Šibenska luka – prvi hrvatski film... 4
Stanislaw Noworyta ... 5
Jugoslovenska kinoteka i Luka Šibenik... 6
Živuće fotografije i Šibenska luka... 7
Šibenska luka, film br. 1 Hrvatske kinoteke... 9
Jedan kadar nedostaje, a možda i više od toga... 10
Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića i više od toga... 11
O kameri, 17,5 mm ili 35 mm ... 14
Pokretne slike i kamera u pokretu, stativ i panoramska glava ... 16
O nabavci i ponovnom pronalasku i restauraciji filmskog gradiva... 17
I na kraju... 19
Literatura ... 20
Filmovi ... 21
1
Krunidba srpskog kralja i Šibenska luka
ili
Arheološko istraživanje prazne filmske limenke
Povod
Promjena atribucija, imena autora i godine snimanja filma Šibenska luka
najstarijeg poznatog i sačuvanog filma snimljenog u Hrvatskoj, prošla je skoro neprimjetno u iznimno značajnoj knjizi i dokumentu Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu 1904 – 1940. Komentar kojim je taj ispravak unesen intervencijom recenzenta dr. Dejana Kosanovića, povjesničara filma iz Beograda, i njegovo šturo obrazloženje, otvara mnoga pitanja.
Iako je od toga prošlo tri godine to nažalost nije baš u našoj javnosti izazvalo potrebu za pobližim istraživanjem. O toj filmskoj snimci, koja se svojedobno na
čudan način, "od privatnog imatelja" ipak našla u prekasno osnovanoj
Hrvatskoj kinoteci, izgleda da srpski povjesničari filma znaju duže i mnogo više.
Upravo je to poticaj i putokaz za ovo arheološko istraživanje jer film Šibenska luka zasigurno više nije film kakvim smo ga smatrali.
Otvaranje zaboravljenih filmskih limenki
U propitivanju nedovoljno istražene filmske povijesti u Hrvata susrećemo se s najmanje dvije prepreke: ili u limenci nema filma ili nema dovoljno ljudi koji bi se time svojevoljno bavili. Nadalje, ukoliko u limenci ima filma zasigurno je pred nama neumitna sudbina njegovog propadanja koje se jedino velikim novcima i sustavni radom može spriječiti.
Bauk fizičkog propadanja filmova i sindroma vinskog octa kruži filmskim arhivima. U limenim se kutijama zapaljivi nitratni film pretvara u eksplozivni
prah, a vrpca na acetatnoj podlozi polagano se uz miris octa pretvara u amorfnu masu, baš kao što priliči stalnoj mijeni nakon umiranja.
Tom se polaganom i nezaustavljivom procesu pridružuje i nedovoljna briga za istraživanje, vrednovanje i čuvanje te baštine, slikovnog svjedočanstva naših malih kultura. Ono malo poznate i nepoznate baštine izgleda da nije dovoljno istraženo, a to je posebno teško kada nacionalna filmska građa koju treba istražiti nije dostupna.
Nakon što je nova vlast poslije Drugog svjetskog rata svjesno uništila veliku količinu filmskog gradiva, značajna je preostala filmska građa iz Hrvatske, što zakonskom odredbom, što stjecajem okolnosti, što političkim i policijskim intervencijama prebačena u Beograd. Radi se o oko 800.000 metara filma1 (koji nakon uzaludnih zahtjeva za povrat postaju predmet razgovora u postupku sukcesije SFR Jugoslavije)2.
U tim su uvjetima istraživanja dobrim dijelom ovisila o dostupnosti gradiva pohranjenog u Centralnoj jugoslovenskoj kinoteci, koja je utemeljena 1949., a preimenovana 1952. u Jugoslovensku kinoteku. Ta ustanova, koja je godinama zakonski i institucionalno bila prepreka osnutku nacionalnih kinoteka, od 1972. nacionalni je arhiv Republike Srbije. Hrvatska kinoteka
danas, ni nakon više od dvadeset godina rada, nije u posjedu velike količine filmskog gradiva koje je nacionalno vlasništvo, a koje zasigurno polako propada u nebrizi pohrane u Jugoslovenskoj kinoteci.
Istraživanja o hrvatskoj filmskoj povijesti, prvim danima i godinama filma, iz mnogo je razloga dugi niz desetljeća bilo zapušteno. Znanstveno i umjetničko područje filma nije u Hrvatskoj imalo vlastitu institucionalnu potporu niti infrastrukturu. Nedostajale su bitne institucije, što je očito bila posljedica ideološkog i političkog određenja u pristupu, razvoju i strategiji onodobne kulturne politike, čije se posljedice tragično prenose i do današnjih dana.
1
Oko 3.500 stranih filmova od 1945. do 1978. koje otkupili uvoznici iz Hrvatske; klasična djela filmske umjetnosti, nastala od 1895. do 1973.; fond 16 mm dubl-negativa Filmoteke 16 (304 naslova, 334.000 m); hrvatski filmovi nastali od 1947. do 1985. pohranjeni u Institutu za film u Beogradu (22 igrana i 40 animiranih filmova, 63.800 m); fond Filmoteke 16 s kopijama hrvatskih i stranih filmova, nastalih od 1945. do 1980. na 16 mm vrpci (376 igrana, 52 dokumentarna i 44 animirana filma, 438.720 m); kopije hrvatskih filmova (1947. do 1990.) u bivšem Jugoslavija filmu.
2
3
- Studij filma je na Akademiji kazališne umjetnosti uvodi se postupno tek od 1967., da bi se riječ film u njenom naslovu pojavila 1974.
- Hrvatska kinoteka nakon otpora i niza prijepora utemeljena je tek 1979.
Zakonom o filmu iz 1974. Nažalost to nije samostalna ustanova već se radi o
Hrvatskom filmskom arhivu (Hrvatska kinoteka) pri Hrvatskome državnom arhivu. Kako su se samo vješto zakonodavci i vlastodršci dosjetili da tim statusom (koji traje do današnjih dana) onemoguće nužni samostalni život jedne takve institucije.
- Institut za film ili slična institucija ne postoji.
- Na Filozofskom fakultetu nije bilo moguće doktorati s filmskom temom u znanstvenom području filma ili bar u području znanosti o umjetnosti, već je uključen u znanstveno područje filologije (ili informacijskih znanosti). To su postigli tek četvorica: dr. sc. Ante Peterlić, dr. sc. Hrvoje Turković, dr. sc. Vjekoslav Majcen i dr. sc. Mato Kukuljica. Konačno i filmaši koji su pisali o povijesti filma (između ostaloga) dr. sc. Branko Belan i mr. sc. Ivo Škrabalo stekli su svoje znanstvene stupnjeve u pravnim znanostima, a film im je poziv i vokacija. Ipak izgleda da se nešto i kreće: dr Nikica Gilić doktorirao je u novouspostavljenoj znanstvenoj grani filmologije (a ne filologije).
- U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU/HAZU) nije bilo i nema niti jednog akademika kojem je film poziv. Ni Babaje, Bauera, Belana, Berkovića, Golika, Marjanovića, Miletića, Papića, Peterlića, Pintera, Tadića, Tanhofera itd. Mlađe i one u punoj snazi se ne usuđujem ni spomenuti. Filmskim umjetnicima i filmašima mjesta tamo za sada nema.3
U takvoj se društvenoj i kulturnoj situaciji, u kojoj uz 'slobodne' filmske radnike postoje samo poduzeća za proizvodnju i promet filmova, poviješću filma u Hrvatskoj bavili su se tek rijetki pojedinci koji to shvaćaju kao osobnu misiju. Najčešće se radilo o novinarima i publicistima.
Fragmentarna filmska zbivanja u Hrvatskoj, koja su započela pred 110 godina, nisu javnosti poznata čak godinama poslije II Svjetskog rata. France Brenk, u
Nacrtu za povijest jugoslavenskog filma (1962.) ne otvara jasni prostor o prvim danima filma u Hrvatskoj, ali spominje usput Noworytu. Dr. Branko Belan, znameniti filmaš i profesor na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u
3
Zagrebu, u svojoj osebujnoj povijesti filma Sjaj i bijeda filma (1966.), ni ne spominje Hrvatsku kao mjesto filmskih snimanja i projekcija u prvim danima filma. U drugom dijelu te knjige u pregledu povijesti jugoslavenskog filma, a pod naslovom Balada o trubi i maglama, dr. Petar Volk jedva da daje koji podatak o počecima filma u Hrvatskoj u 19. st. To je prvo razdoblje naznačeno tek sredinom krajem 70-ih i početkom 80-ih godina radovima srpskih filmaša i povjesničara dr. Dejana Kosanovića i dr. Srđana Kneževića. Oni su, baveći se filmom na prostorima tadašnje Jugoslavije, istražujući u Jugoslovenskoj kinoteci, arhivama Zagreba, Rijeke i Trsta opisali same početke filma u Hrvatskoj.
Prva cjelovita povijest filma u Hrvata, koja otvara i prostore istraživanja, pojavljuje se radovima Ive Škrabala krajem 70-ih u časopisu Forum i konačno u njegovoj knjizi Između publike i države, Povijest hrvatske kinematografije 1896 – 1980. (1984.). To je bilo toliko značajno da Centralni komitet saveza komunista Hrvatske kupuje 50 knjiga, organizira Marksističku tribinu, koja prepuna novopečenih filmskih historičara, uz bjesomučne je javne napade raščlanjivala knjigu, hrvatsku kinematografiju i Škrabala. Tako je svima postalo jasno da je povijest hrvatskog filma područje kojim se ne treba baviti.
Šibenska luka – prvi hrvatski film
Film Šibenska luka, čiji je izvornik pohranjen u Beogradu, prvi je poznati i dostupni film snimljen u Hrvatskoj. Mnogi će znalci filma navesti godinu nastanka kao i ime autora: Stanislaw Noworyta, 1903.
Osim povijesne i dokumentarne vrijednosti, film je zapažen po panoramskim pokretima kamere kojima je snimana luka i lučki život. Ti su pokreti svojom preciznošću i
dugim sigurnim panoramama, za ono vrijeme, iskazivali rad vješta i vrsna snimatelja, ali i predstavljali rijetko viđen način snimanja.
Dugi je niz godina ta snimka pripisivana hrvatskom snimatelju poljskoga podrijetla, ili Poljaku koji se skrasio u Hrvatskoj Stanislawu Noworyti. Kako je Noworita radom i životom utjelovljen u hrvatsku kinematografiju ta snimka je
5
od višestruke nacionalne važnosti. Vođeni tom činjenicom, kao i mjestom i vremenom snimanja, smatralo se da nam je taj film izuzet iz vlasništva. Uvriježilo se u novinskim napisima o filmskom blagu koje potražujemo od
Jugoslovenske kinoteke navoditi upravo taj film, ali nismo baš previše istraživali oko toga.
U povijesno značajnoj kulturnoj i umjetničkoj izvornoj filmskoj građi koju s pravom potražujemo taj nam film po građi, povijesno i kulturno pripada, ali nažalost, po svemu sudeći, ne i zakonski. Izgleda da smo godinama bili u zabludi, i o autorstvu filma i o vlasništvu izvornog materijala.
Kako hrvatskim autorima u načelu nije bilo dostupno odgovarajuće filmsko gradivo, zbivanja u prvim danima filma i ona koja tome slijede razrađuju se uglavnom uz prihvaćanje već objavljenih podataka srpskih povjesničara o prvim godinama filma. Iz tih je razloga i bilo moguće da su podaci o najranije sačuvanoj snimci s područja Hrvatske nedovoljno istraženi.
Stanislaw Noworyta
Stanislaw Noworyta (Dolina kraj Lwowa, Poljska, 1880. - Trst, 1963. ?) s 15 godina izučava fotografski zanat i kao mladić je krenuo u svijet. U Tunisu 1901. godine radi sa snimateljem Delacroixom a u Africi boravi oko godinu dana. S putujućim kinematografom Urania mađarskog snimatelja Ferdinanda Somogya, radi na Malti i u Italiji, a 1903. godine i u Hrvatskoj. Tada su vjerojatno snimljeni filmovi
Bura kod Opatije i Crikvenica koji nisu sačuvani. Odlazi u Marseilleu, kupuje kameru i 1904. godine kao snimatelj-reporter za tvrtke Gaumont iz Pariza i Raleing & Robert iz Londona snima u Kini i Indokinu. Neko vrijeme
živi u Hanoju i obolijeva od malarije te se 1905. godine vraća u Poljsku. Pri ponovnom dolasku u Opatiju 1906. godine ženi se s djevojkom koju je ranije tu upoznao. Potom putuje u Brazil, a zatim 10-ak godina živi u Italiji. U Bordighieri dok je bio ravnatelj kina patentira sustav zvučnog filma i stroja za brzo kopiranje, ali tvrtka koja je to trebala proizvoditi propada uoči Prvog svjetskog rata. Za vrijeme rata Noworyta je u Italiji kao austrijski državljanin interniran na Sardiniji, a 1919. godine vraća u Lwow gdje je proboravio tri godine. U Hrvatsku se vraća 1922. godine i zapošljava u Jugoslavija filmu za koji snima dokumentarne filmove i reportaže i vodi tvrtkino predstavništvo u Splitu do 1926. godine. Iz tog je razdoblja i film Solin i njegove iskopine (1926.)
iz serije Lijepa naša domovina. Potom se zapošljava u Školi narodnog zdravlja
kao snimatelj i trik snimatelj. Godine 1930. utemeljuje Noworyta film i snima za institucije kao što su Strossmayeova galerija, Arheološki muzej, Etnografski muzej, Zdrastveni muzej, Moderna galerija, Putnik i dr. Iste godine realizira svoj prvi zvučni film Domaći ton film (1930.) s pjevačima i sviračima. Uz to gostuje u Beogradu kao jedan je od snimatelja dugometražnog filma Sokolski slet u Beogradu koji u Zagrebu montira Milan Marjanović. Prema svom patentu iz 1908. godine Noworyta ozvučuje s gramofonskim pločama dugometražni dokumentarni film Durmitor (1930.) koji su snimili kinoamateri i planinari dr. Branimir Gušić i Marjana Gušić-Heneberg. Za vrijeme Drugog svjetskog rata snima u Hrvatskom slikopisu, a poslije rata nakon kraćeg rada u Jadran filmu
odlazi 1950. godine iz Hrvatske. Noworyti se u Italiji gubi trag, a prema navodu Oktavijana Miletića prodavao je poluslijep balone u Trstu.
Jugoslovenska kinoteka i Luka Šibenik
U doktorskoj disertaciji dr. Dejana Kosanovića iz 1982. a kasnije i knjizi
Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije do 1918. godine
izneseno je da najstariji snimljeni materijal na području Hrvatske, koji se čuva u Jugoslovenskoj kinoteci
pod naslovom Luka Šibenik, "moglo bi se pripisati" Stanislawu Noworyti. Prema dr. Kosanoviću, ta snimka nastala 1903. ili 1904., možda je rad i nekog drugog snimatelja.
Iznesena pretpostavka o Noworiti kao mogućem snimatelju vjerojatno je proistekla iz činjenice da je 1903. godine snimao na Kvarneru i radio neko
vrijeme s mađarskim poduzetnikom Ferdinandom Somogyem, vlasnikom
putujućeg kina Urania, a koje je te godine putovalo i po Dalmaciji. Doduše, prema navodima Duška Kečkemeta u knjizi Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji internacionalno kazalište Urania, pod rukovodstvo Ferdinanda Somogya projiciralo je 1903. u Zadru dijapozitive snimljene u Dalmaciji i Crnoj Gori, a o filmskim projekcijama i snimanjima nema niti riječi. Međutim ni sam Noworyta ne govori o tom snimanju ništa u intervjuu koji je dao u Hrvatskom slikopisu br. 7 od 1. prosinca 1942., u kojem prilično detaljno govori i o prvim danima svoje snimateljske karijere. Nema spomena Šibenika, a ni Zadra.
7
Nadalje, dr. Kosanović govori o dužini filma od 25 m, a mi ga za sada poznajemo u dužini od 52 m na 35 m vrpci. Pitanje je da li se dr. Kosanović referira na 17,5 mm vrpcu, na kojoj je možda taj filmski fragment snimljen (što je malo vjerojatno) ili na 16 mm redukcijsku kopiju 35 mm filmskog izvornika, kojoj bi ta dužina odgovarala ili se pak naprosto radi o previdu.
Živuće fotografije i Šibenska luka
Najveći dio filmskog fragmenta pod nazivom Šibenska luka javno je prikazan i prezentiran filmom Živuće fotografije (Mladen Juran, 1983.). Istražujući u
Jugoslovenskoj kinoteci arhivsko filmsko gradivo Juran je upućen od Stevana Jovćića i montažera 'Šerifa' na jednu kutiju s filmom u kojoj su snimke kavane, koju prepoznaje kao kavanu Korzo te snimke luke Šibenik. U relativnoj materijalnoj oskudici naručuje 16 mm kopiju snimaka luke Šibenik za svoj film. Hrvatskoj je javnosti tada taj filmski
fragment po prvi puta djelomično prikazan kao "najstariji sačuvani filmski zapis snimljen na teritoriji Hrvatske i Jugoslavije". Film je kod Jurana strukturiran u tri manje cjeline, odvojene s dva naknadno snimljena međunaslova, a započinje sa snimkama s broda odnosno s mora, a nakon toga i prizora iz same luke i s obale. U kasnijim se
prikazima taj filmski fragment strukturira drugačije. Smjela tvrdnja o 1903. kao godini nastanka, a time i o najstarijem sačuvanim filmom s područja Jugoslavije, već je narednom međunaslovom poljuljana, ali ostala je praktički uvriježena činjenica sve do današnjih
dana.
Zanimljivo je da scenaristi filma mr. Ivo Škrabalo i Mladen Juran otvaraju mogućnost da je snimatelj Šibenske luke netko drugi, a ne Noworyta: "Pretpostavku prema kojoj je snimatelj Stanislaw Noworyta zamijenila je nova prema kojoj je autor ovog dokumenta Englez Arnold
MEĐUNASLOV IZ FILMA "ŽIVUĆE FOTOGRAFIJE"
Muir Willson" napisano je u kadru međunaslova.
Za Wilsona se već tada zna da je krajem 1904. godine on s nekim snimateljem u Srbiji snimio film Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića. Upravo taj je film identificiran kao najstariji sačuvani film s područja Srbije. Ako je Willson povezan sa snimanjem Šibenske luke morao je godinu dana ranije boraviti nekim poslom u Hrvatskoj. Ta pretpostavka ostaje iz nepoznatih razloga u hrvatskoj kinematografiji neistražena, a začudo od srpskih povjesničara nema nekih reakcija, iako se može pretpostaviti da znaju više. Osim dr. Kosanovća filmom su se o krunidbi bavili i drugi srpski autori, kao npr. Bosa Sljepčević, Stevan Jovičić, Srđan Knežević i drugi, od kojih je mogla doći pretpostavka o Willsonu, kao jednom od mogućih snimatelja Šibenske luke.
Ipak u svojoj knjizi Između publike i države, koja predstavlja prvu cjelovitu povijest hrvatskoga filma, mr. Škrabalo ne spominje Šibensku luku. Kaže, ni sam nije vjerovao u taj podatak. Pa i dr. Branko Belan koji spominje Noworytu u tekstu Film u Hrvatskoj – od Lumiera do partizanskih kamera (1973.) ne dovodi ga u vezu sa snimanjima u Šibeniku.
U nekim se kasnijim napisima pojavio i lapidarni podatak da je Šibensku luku
snimio na 17,5 mm vrpci "tajnik britanskog konzula Beogradu", koji je bio na proputovanju po Dalmaciji, na koje je krenuo iz Kotora.
Za razliku od Juranova prikaza u kojem je Šibenska luka prikazana u tri dijela odvojena natpisima komentara, i ne sa svim kadrovima, cjelovitiji prikaz te snimke predočen je u televizijskom serijalu Zlatka Sudovića Sto godina filma, Sto godina hrvatske kinematografije, Počeci (1995.). Ta se inačica Šibenske luke skoro u cijelosti podudara s onom koja je presnimljena za Hrvatsku kinoteku. Prema tom prikazu autor filma je Stanislaw Noworyta.
Pretpostavku o Noworyti kao snimatelju filma Šibenska luka navode svi kasniji publicisti, pisci i autori povijesti filma u Hrvatskoj, a mnogi to navode kao izvjesnu činjenicu, posebice u popularnim napisima.
Tvrdnja da je Noworyta autor filma Šibenska luka iznesena je na dva mjesta u
Filmskoj enciklopediji (1986., 1990.).
9
sređen rukopis knjige odnosno popisa filmova, ostavila taj prostor i tu zadaću drugim istraživačima.
Šibenska luka, film br. 1 Hrvatske kinoteke
Šibenska luka, HR : 1904. - k. Frank S. Mottershaw. - c/b. nt. - dok., 35 mm, 52 m. - DN 15858/3599; NTK 15870/3881; NTK 15871/3881; NTK 15872/3881 16 mm, 21 m. - DN 15859/3599; NTK 13953/3663; NTK 15869/3881; Hrvatska kinoteka.
Na temelju presnimke materijala "privatnog imatelja" (Mladena Jurana) za potrebe Hrvatske kinoteke iz tehnički je loše 16 mm kopije Šibenske luke, dužine 21 m, napravljena 35 mm kopija u odgovarajućoj dužini od 52 m. Filmsku kopiju restaurirao i presnimio
Ernest Gregl.
Prema toj kopiji, koja je napravljena u više tehnika i tehnologija (35 mm, 16 mm, VHS), napravljen je i opis filma koji se pod brojem 1 nalazi u knjizi
Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu 1904 – 1940. Nažalost taj je opis prilično neprecizan i ne odgovara postojećem materijalu, već je opis tek nekih kadrova bez pravog redoslijeda. Nije navedeno i opisano više kadrova snimljenih s broda koji
se udaljava od obale, kao i kadrova kojima je ta vožnja kombinirana s panoramskim pokretom. To je zasigurno posljedica nedovršenog rukopisa.
Međutim ono čime je ovo 'arheološko' istraživanje potaknuto krije se u napomeni koja je iznesena još na početku ovog osvrta. Pripremajući nakon smrti dr. Majcena knjigu za tisak dr. Kukuljica, urednik knjige i voditelj Hrvatske kinoteke, obraća se dr. Dejanu Kosanoviću koji u recenziji upućuje na nova istraživanja beogradskog povjesničara dr. Srđana Kneževića. Prema tim istraživanjima snimatelj filma Šibenska luka je Frank S. Mottershaw. I ništa više, a ima se o tome toliko toga reći.
Dakle, film nije snimio Noworyta već Mottershaw (tko je on, zašto i kako?), godina snimanja nije 1903. već 1904. A Willson? Zar je to sve? Nije. U
komentaru priređivača se navodi da je film snimljen izvorno na 17,5 mm filmskoj vrpci, što otvara i druga pitanja. O njima kasnije.
Novu atribuciju filma preuzima dr. Mato Kukuljica u svojoj knjizi Zaštita i restauracija filmskog gradiva (2004.) te redatelj Mladen Juran u svom filmu
Živuće fotografije II (2006.).
Jedan kadar nedostaje, a možda i više od toga
Međutim to ipak nije sve, bar što se tiče priče iz Hrvatske. Ni mi se sami nismo tim filmom dovoljno bavili. Zaintrigiran tim novim podacima pregledavam stare snimke i emisije o povijesti filma u Hrvatskoj u kojima nalazim još jednu nepodudarnost s našim vlastitim podacima. Ti su nam podaci bili dostupni i vidljivi ali ih nismo uočili. Gledali smo ih ali ne i vidjeli.
U televizijskoj emisiji od pred deset
Treba tražiti dalje. Konačno dr. Kosanović govori o novim istraživanjima,
godina Sto godina filma, Prvo
stoljeće hrvatske kinematografije (3), Oktavijan Miletić (red. Z. Sudović, 1996.) pojavljuje se još jedan kadar
Šibenske luke kojeg nema ni kod Jurana, a ni u inačici u Hrvatskoj kinoteci. Nakon zadnjeg poznatog kadra kinotekine inačice filma u kadar ulazi parobrod. Očito je da film nije u potpunosti kompletiran, što začuđuje za dokument te povijesne
vrijednosti. Očito u arhivi HRT-a ima nešto više, ali začudo to nije zamijećeno.
možda su ona objavljena. Zašto su svojedobno Juran i Škrabalo spominjali Mottershawa i povezivali ga sa Šibenskom lukom? Krenimo od tiska u Srbiji i
"ŠIBENSKA LUKA", DIO PANORAMSKE SNIMKE
11
napisa koji se bave filmskom poviješću. Spominje li se negdje Šibenik ili Dalmacija, Noworyta (Novorita), Willson (Vilson) ili Mottershaw (Moteršo).
Od napisa koji su dostupni Internetom ističe jedan o filmu koji ima već svoje
Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića i više od toga
avljen članak koji određeno mjesto u povijesti filma, onaj o krunjenju srpskog kralja Petra I Karađorđevića. Po čemu je on ponovo aktualan, po tome što su je prikazan pretendentima na srpsko ili jugoslavensko prijestolje ili po nekim filmološkim otkrićima? Neka su se imena počela vezati uz taj film. Moteršo, Vilson i Šibenik. Valja to pročitati.
U beogradskim je novinama Glas javnosti 21. rujna 2004. obj
je nažalost (ali sasvim razumljivo) nezapažen od ljudi koji su zainteresirani za povijest filma u Hrvatskoj.
Glas javnosti,Internet izdanje, Sreda, 22. 9. 2004.
godišnjicu krunisanja kralja Petra Karađorđevića
sto godina krunisan je Kralj Petar I
Kinoteci na sto U
Najstariji film o Beogradu i Srbiji
Dvadeset prvog septembra pre
Karađorđević, za koga se vezuje epitet najdemokratskijeg srpskog vladara. Filmski materijal snimljen tim povodom najstariji je filmski dokument snimljen kod nas i proglašen je za kulturno blago srpskog naroda.
U Muzeju jugoslovenske kinoteke prikazana je upravo restaurisana kopija Krunisanja kralja Petra I Karađorđevića, a ovom izuzetno značajnom kulturnom događaju, jer malo je naroda koji se mogu pohvaliti filmom snimljenim pre jednog veka, prisustvovale su visoke zvanice iz javnog života. Porodica prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića, supruga Katarina i kraljević Filip, dolazeći u Kinoteku, prvo su se srdačno pozdravili i izljubili (tri puta) sa predsednikom Borisom Tadićem, proćaskali na engleskom, a potom i rukovali sa ministrom za kulturu Draganom Kojadinovićem i ostalim gostima. (…….)
Najstariji sačuvani filmski dokument o Beogradu i Srbiji snimio je 1904. godine povodom krunisanja Kralja Petra I počasni srpski konzul u Šefildu Arnold Mjur Vilson i Frenk Storm Moteršo, koji je početkom dvadesetog veka u Britaniji važio za jednog od najpoznatijih filmskih stvaralaca. Materijal koji se čuva u JK svrstava se u takozvanu veliku filmsku reportažu i sadrži šest scena: ulične prizore u Beogradu, kolona koja ide ka Sabornoj crkvi na dan krunisanja i potom ka Dvoru, paradu vojske, pogled na beogradsku tvrđavu i pristanište, smotru oružja na Banjici. Pored scena snimljenih u Beogradu, autori su ovekovečili na svom putovanju i Kraljevo, Žiču, Studencu, Rašku, Novi Pazar, Andrijevicu, Cetinje, Zadar i Šibenik. (…….)
Prema rečima profesora Marka Babca, izuzetan film, neobičan po formi, originalan po montažnim i dramaturškim rešenjima, sjajnim likovnim kompozicijama i smelim pokretima kamere.
Onima kojima je taj članak nepoznat, promaknuo je i jedan drugi podatak: program filmova Svjetskog festivala nijemog filma, Pordenone, Sacile, Italija, listopad 2004. To je već moglo zaintrigirati profesionalne pratitelje festivalskih zbivanja. Svjetska premijera restauriranog britanskog filma, koji je vlasništvo
Jugoslovenske kinoteke, otkrila je nove i značajne podatke o ranim snimanjima na području Hrvatske. Na festivalu je prikazan film koji je predstavio dr. Kosanović:
Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića i putovanje kroz Srbiju, Novi Pazar, Crnu Goru i Dalmaciju / The coronation of king Peter I of Serbia and a ride trough Serbia, Novi-Bazar, Montenegro and Dalmatia [Incoronazione di re Pietro primo di Serbia ed il viaggio attreverso la Serbia, Novi-Bazar, il Montenegro e la Dalmazia]
(GB, 1904). Prod: Arnold Muir Willson; ph: Frank Mottershaw, Jr.; 35 mm, 1480 m., 54’ (25 fps), virato / toned, Jugoslovenska Kinoteka. Didascalie in serbo e inglese / Serbian & English intertitles.
(Velika Britanija 1904., Producent: Arnold Muir Willson; snimatelj: Frank Mottershaw, Jr.; 35 mm; 1480 m; 54' (25 sl/s/); toniran, Jugoslovenska kinoteka. Međunaslovi na srpskom i engleskom).
U tom su filmu, koji je s novim materijalima bitno proširen od prethodne inačice Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića, i kadrovi nama poznate Šibenske luke. Tom je prezentacijom, koja je promijenila atribuciju filmskog fragmenta
Šibenska luka, otvoren prostor za unošenje novih podataka o filmskim snimanjima u Hrvatskoj. Ono što mi zovemo filmom Šibenska luka tek je mali dio materijala, fragment tog velikog dokumentarnog filma
britanske produkcije u kojom osim snimaka šibenske luke postoje i snimke Zadra.
Na koji je način svojedobno u Jugoslovenskoj kinoteci izdvojen iz jedne veće cjeline zasebni materijal Luka Šibenik (Šibenska luka) nije poznato. Taj je
13
fragment kao i cjelokupni materijal, kasnije rekonstruiran iz većih i manjih cjelina koje su nam nažalost bile izvan vidokruga.
Svečanost krunjenja novog srpskog kralja Petra I Karađorđevića odvija se 1904., godinu dana nakon preuzimanja vlasti, zbog negativnih reakcija iz Europe. I tu svečanost međunarodna zajednica bojkotira zbog ubojstva prethodnog srpskog kralja Aleksandra I Obrenovića i njegove supruge 1903. godine. Od krunjenih glava samo je ona iz Crne Gore.
Među uzvanicima i rijetkim gostima iz inozemstva je Arnold Muir Willson (1857. – 1909.), advokat, političar, etnograf, publicist i počasni konzul Kraljevine Srbije u Scheffieldu. Willson, koji se bavio novinarstvom i fotografijom angažira Franka Motherrshawa kako bi snimili svečanost krunjenja. Izbor tog filmaša zasigurno nije slučajan. Za taj pothvat potreban je iskusan snimatelj i redatelj. Svečanost krunjenja zasigurno je ne samo sjajan filmski prizor već i dokument koji može u javnosti prekriti dio negativnih reakcija.
Frank Motherrshaw (1882. – 1930.) pionir je britanskoga filma i utemeljitelj Sheffield Photographic Company. S prvim se filmovima pojavljuje 1901., a s do tada 20-ak snimljenih filmova najveći uspjeh postiže filmom Daring Daylight Roberry (1903.), koji je distribuiran u Americi kroz Edisonovu tvrtku. Taj je film po svojoj strukturi bitno utjecao i na klasični američki film The Great Train Roberry (Edwin S. Porter, 1903.).
Willson i Mottershaw su doputovali u Beograd 21. rujna 1904. godine, snimili krunidbene svečanosti novog
srpskog kralja. Film je strukturiran kao velika filmska reportaža iznimne dužine za ono vrijeme, u kojoj je sama svečanost krunidbe prikazana u šest cjelina: ulični prizori Beograda, kolona koja kreće ulicama prema Sabornoj crkvi te prema dvoru, parada vojske, pogled na beogradsku tvrđavu i pristanište, smotra oružja na Banjici. Samo krunjenje obavljeno je u manastiru u Žići, koje je i razlog putovanja po Srbiji (Kraljevo, Žića, Studenica, Raška). Nakon toga slijedi putopisni materijal. Willson i Mattershav su snimali u Novom Pazaru, koji je tada pripadao Turskoj, zatim Andrijevicu u Crnoj Gori i paradu crnogorske vojske u Cetinju te su u Hrvatskoj snimali luku Šibenik i Zadar. Upravo te snimke Šibenika poznajemo kao Šibenska luka, o one Zadra treba još vidjeti.
Snimljeni film Willson prikazuje uz predavanja o Srbiji u Londonu, a 1905. u
Narodnom pozorištu Beogradu.
Osim bjelodano zanimljivog i atraktivnog dokumentarnog materijala film je imao tada (a i danas) snažnu propagandnu ulogu. O tome piše jedan od najzaslužnijih ljudi u istraživanju i kompletiranju i restauraciji tog filma, a to se vjerojatno odnosi na kraću inačicu:
Rekonstruirani film je prikazan i na otvaranju Prvog festivala srpskog filma u Parizu, koji je održan od 8. do 13. lipnja 2005. u prostoru Piere Carden.
O kameri, 17,5 mm ili 35 mm
Prigodom pronalaska filma Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića u beogradskom časopisu Vreme je 1937. objavljeno da je film sniman s Bristol
kamerom. Kako se radi o sjećanju u kojem je i počasni konzul iz Schefielda proglašen britanskim poslanikom u Beogradu, navođenje vrste kamere je pod upitnikom, posebice što takva nije poznata.
Prema nekim ne sasvim jasnim navodima, film Willsona i Mottershawa je snimljen na 17,5 mm formatu. Ako je tako tada se najvjerojatnije se radi o
Biokam sustavu koji se na tržištu nalazi od 1899., a možda i o Birtac kameri, što bi bilo moguće utvrditi tek uvidom u izvorni negativ. Izbor tog formata i kamere zasigurno bi bio rezultat promišljanja o dugom putovanju, reportažnom snimanju. U tom se slučaju postavlja pitanje: kada, gdje i za čije je potrebe napravljena 35 mm kopija cjelokupnog materijala? Da li je sam Willson dao kopirati sa 17,5 mm na 35 mm format i prikazivao 35 mm kopiju, što je moguće, ili je to učinjeno po otkupu materijala (što je malo vjerojatno) ostaje neodgovoreno.
Jedan od prvih sustava namijenjen amaterskoj uporabi pojavljuje se sa 17,5 mm sustavom Birtac kamere i projektora, koji je razvio engleski filmaš Birt Acres 1898. godine. Uz jedan fotogram postavljene su jednostrano po dvije Film je prikazan u Londonu decembra 1904. godine uz predavanje advokata Vilsona, koji je pokušao da stvori o Srbima drugačije mišljenje nego što ih je u to vreme žuta štampa predstavljala zbog ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović. Film je rekonstruisan i 90 godina kasnije kao značajno ostvarenje prikazan je u Parizu pod pokroviteljstvom UNESCO-a kada je Srbija ponovo bila pod embargom, a Srbi predstavljeni kao narod ubica.
15
perforacije, te je njegova površina bila prilično mala. Taj format, koji je nastao prepolovljavanjem neperforirane 35 mm vrpce, nije bio dužega vijeka, ali su ga s drugačije postavljenim perforacijama koristili mnogi proizvođači za svoje sustave.
Naredne godine tvrtka Wrench & Son
predstavila je sustav Biokam, koji je razvio Alfred Darling, također sa 17,5 mm filmom, ali s perforacijom po sredini filma i na razdjelnom prostoru između dva susljedna fotograma. Na taj je način povećana širina i površina fotograma, ali su i moguća oštećenja i ogrebotine slike bila veća. Kamera je istodobno služila kao projektor, kopirka, fotoaparat i aparat za povećavanje slika.
Stevan Jovičić tvrdi da je film sniman
Britanski pionir filma Robert William
stiti
35 mm kamerom Roberta Paula, a to učvršćuje tvrdnjom da je Mottershaw bio njegov učenik. Ima elemenata po kojima je to vjerojatno, ali ne zbog same kamere koliko zbog Paulovog stativa kojim je upravo bilo moguće izvesti duže panoramske pokrete koji karakteriziraju sam film.
Paul (1869. - 1943.), po zanimanju optičar, značajan je britanski filmaš koji je mnogo pridonio tehničkom razvoju filma i kinematografije. Započevši karijeru kopiranjem Edisonovih
sustav snimanja pokretnih slika, Theatrograph, koji je poslije nazvan
Animatographe (1896.). Taj je uređaj uz male preinake služio i kao kamera i kao projektor. Animatographe je kamera kod koje se film nalazi unutar tijela kamere. Kamera je pokretana je elektromotorom, opskrbljena tahometrom
kinetoscopa Paul razvija svoj vla
učestalost snimanja regulirana je reostatom5. Sustav dvostrukog malteškog križa upravljao je intermitentnim kretanjem filma kroz kameru. Tražilo je postavljeno iznad objektiva i prolazilo je kroz kameru, a slika je kontrolirana na mutnom staklu. Tu kameru oprema elektromotorom i stativom s panoramskom glavom.
Pokretne slike i kamera u pokretu, stativ i panoramska glava
Bez obzira kojom je kamerom
Paulov stativ koji Mottershav
m pok ve. Pri
snimano, Paulovom ili nečijom drugom, na 17,5 mm ili 35 mm formatu, značajke filma proizlaze iz načina snimanja. Pokretne slike s kamerom u pokretu. Uporaba stativa i panoramske glave su novost.
najvjerojatnije koristi, je prvi filmski stativ s panoramskom glavom koja omogućava vodoravne i djelomično okomite pokrete kamere te vodoravno izravnanje kamere. Vodoravna panorama izvodi se okretanjem ručice koja pužnim prijenoso
konstrukciji je primijenjeno iskustvo stativa i glava s početka razvoja fotografije, kod kojih je polukuglasto ležište omogućavalo jednostavnije kadriranje. Polukuglasta baza Paulove stativske panoramske glave je slobodno usađena u polukuglasto ležište i u njemu je pokretna. Na taj je način omogućeno stanovito izvođenje i okomitih panoramskih pokreta. R. W. Paul je stativ koristio pri snimanju procesije proslave dijamantnog jubileja kraljice Victorije 22. lipnja 1897. godine. U poznatom materijalu nema panoramskih snimaka, i može se pretpostaviti da je R. W. Paul koristio panoramsku glavu za lakše namještanje kamere te jednostavnije i brže kadriranje u uvjetima reportažnog dokumentarnog snimanja. U tadašnjem opisu Paulova stativa i panoramske glave kaže se:
reće obodni zupčanik gla
5
Grč. rhéos – što teće, struja + grč. statós – postavljen, stojeći. Otpornik za električke promjenljive otpore namijenjen regulaciji struje, napona.
17
"...kamera u vodoravnom kružnom slijedu, pomoću volana s pužnim prijenosom, prati objekt i drži ga u središtu vidnog polja kamere. Isto tako može se naginjati u svim pravcima uz pomoć sfernog ležišta kojim je opskrbljen kratki tronožac"6.
Prihvaćajući Jovičićeve navode, koji je zasigurno upućen, film je sniman na 35 mm formatu. Da li se zaista radi o Paulovoj kameri nije za film presudno, ali upravo stativska glava, koja je omogućila i obilježila način snimanja, temeljna je indikacija da se o njima radi.
O nabavci i ponovnom pronalasku i restauraciji filmskog gradiva
Tijekom se vremena zaboravilo na film o krunidbi i on je završio kod Willsonovih nasljednika. Srpski književnik Vojislav Jovanović - Marambo, jedan od gledatelja na beogradskoj projekciji 1905., za vrijeme svog diplomatskog boravka u Velikoj Britaniji otkupio je od Willsonovih nasljednika sve materijale, koje je privatno prikazivao 1937. godine u Beogradu. Jovanović je namjeravao od materijala napraviti film o krunjenju kralja Petra I Karađorđevića te jednu kopiju filma ustupa poduzeću Jugoslovenski prosvetni film.
Jugoslovenska kinoteka 1950. godine otkupljuje, neovisno o Jovanoviću oko 600 metara filma o krunjenju kralja Petra I Karađorđevića od srpskog političara Dragiše Stojadinovića. Po svemu sudeći, taj je materijal tek dio cjelokupne građe koja je bila u posjedu Jovanovića. Kako je Stojadinović, bivši šef
Kinematografske sekcije Srpske vojske u Prvom svjetskom ratu i bivši političar došao do tog materijala nije objašnjeno.
Film Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića dužine 550 m proglašen je kulturnim dobrom srpskog naroda, a njegove kopije tadašnji direktor
Jugoslovenske kinoteke Milenko Karanović7 poklanja mnogim kinotekama. Iako nije objašnjeno tko je tu kraću inačicu montirao, jer govori se o filmu izvorne dužine 1.156 m. Ta kraća inačica, prema navodima Stevana Jovičića, ušla je kao primjer montažnih postupaka u izlaganju priče:
6
Cassell's Family Magazine, srpanj 1897. godine.
Ovde je možda, po prvi puta primenjena klasična demonstracija tehnike pri saopštavanju neke vesti putem filma. Po tome film bi kao "dobru priču" prihvatili ne samo montažeri iz vremena nemih i zvučnih filmskih žurnala, već i montažeri vesti iz bilo koje televizijske stanice danas.
Prema kasnijim istraživanjima smatralo se da je film snimio sam Willson, premda je bilo naznaka iz predratnog tiska, a i kod dr. Kosanovića, da je to rad nekog angažiranog snimatelja.
Ponudivši pet godina kasnije cjelokupni materijal Jugoslovenskoj kinoteci
Jovanović saznaje da ga ona već ima (dio) i prekida pregovore. Možda je tome razlog upravo prijepor zbog Stojadinovića i pitanja porijekla materijala. Jovanovićev i Stojadinovićev put su prepleteni jer Jovanović je tijekom prvog Svjetskog rata bio član ratnog Presbiroa srpske Vrhovne komande i šef
Presbiroa srpske vlade u Londonu te od 1924. do 1950., s kraćim prekidima, bio načelnik u Istorijskom odeljenju ministarstva inostranih dela. U svakom slučaju Jovanović izvorni materijal ostavlja Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Taj je materijal oštećen zbog neadekvatnog čuvanja.
Stevan Jovičić, upravnik arhiva Jugoslovenske kinoteke, istražujući fond
Jugoslovenskog prosvetnog filma nalazi kopije Willsonova materijala koje im je Jovanović svojedobno dao. Jovičić s dr. Markom Babcem rekonstruira i u cijelosti obnavlja prvotnu građu Willsona i Mottershawa. Film, kojem su napravljeni novi međunaslovi na srpskom i engleskom, restauriran je u tvrtci
L'Immagine Ritrovata iz Bolonje i u Rimu (1999. – 2004.). Film ima sada dužinu od 1.480 m. Kako se za izvornu građu govorilo da ima 1.156 m dio produžetka može se odnositi na međunaslove, ali i na neke materijale.
Prema službenim navodima restauriranje filma je financiralo ministarstvo kulture Republike Srbije, a zanimljiva je informacija o restauraciji ovog filma objavljena 22. lipnja 1999. godine u beogradskim novinama i na Internetu:
7
Otac redatelja Srđana Karanovića.
"Glas javnosti", Beograd, Godina II, Obnovljeno izdanje, Utorak22. jun 1999. Italijanski filmski radnici će, u okviru programa "Film za mir" koji se održava u Rimu u utorak i sredu, obeležiti Dan Jugoslovenske kinoteke, u znak počasti ovoj značajnoj instituciji naše i svetske kulture, izjavio je Radoslav Zelenović, direktor Kinoteke.
19
I na kraju
Šibenska luka neprijeporno je u
Hrvatskoj kinoteci, za sada, najstarija filmska snimka iz Hrvatske. To je dokument od nacionalne važnosti. Kako tom filmskom fragmentu nedostaje kadar poznat iz serijala Sto godina filma, i kako se radi o dijelu cjelovitog filma u kojemu se govori i o snimkama Zadra, bilo bi dobro i nužno doći u posjed kopije filma Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića i
putovanje kroz Srbiju, Novi Pazar, Crnu Goru i Dalmaciju / The coronation of king Peter I of Serbia and a ride trough Serbia, Novi-Bazar, Montenegro and Dalmatia (Velika Britanija 1904.).
Taj iznimni filmski dokument britanskih filmaša mora naći svoje mjesto i u hrvatskoj povijesti filma. Taj film ne treba miješati s kraćom necjelovitom inačicom Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića dužine 550 m, koja se odnosi na samo krunjenje iako ponekad iz napisa nije ni danas jasno o kojoj se inačici radi.
_______________________________________________
Literatura
**Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu 1904 – 1940, Prilozi za povijest hrvatskog filma i kinematografije, sv. 6, Hrvatski državni Arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb 2003.
** Filmska enciklopedija, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb 1986. i 1990.
Branko Belan, Sjaj i bijeda filma, Epoha, Zagreb 1966.
Branko Belan, Film u Hrvatskoj – od Lumiera do partizanskih kamera, Filmska kultura br.
84-85, Zagreb 1973.
France Brenk, Nacrt povijesti jugoslavenskog filma, u knjizi: Georges sadoul, Povijest filmske
umjetnosti, Naprijed, Zagreb 1962.
Petar Volk, Balada o trubi i maglama, u knjizi: Branko Belan, Sjaj i bijeda filma, Epoha,
Zagreb 1966.
Stevan Jovičić, Krunisanje kralja Petra I 1904. godine, u knjizi: Fotografije Vojislava M.
Jovanovića, Internet izdanje, Univerzitetska biblioteka Svetozar Marković, Beograd, 2001
Stevan Jovičić, Od kamere opskure do video-filma, Centar film - Prizma, Beograd -
Kragujevac 1998.
Duško Kečkemet, Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji, Izdanja Muzeja grada Splita,
Split 1969.
Dejan Kosanović, Leksikon pionira i filmskih stvaralaca na tlu Jugoslavenskih zemalja 1896 –
1945, Institut za film – Jugoslovenska kinoteka – Feniks film, Beograd 2000.
Dejan Kosanovic, KRUNISSANJE KRALJAA PETRA I KARADJORDJEVICA I PUTOVAWE
KROZ SRBIJU, NOVI PAZAR, CRNU GORU I DALMACIJU / THE CORONATION OF KING PETER I OF SERBIA AND A RIDE THROUGH SERBIA, NOVI-BAZAAR, MONTENEGRO AND DALMATIA / [INCORONAZIONE DI RE PIETRO PRIMO DI SERBIA ED IL VIAGGIO ATTRAVERSO LA SERBIA, NOVI-BAZAAR, IL MONTENEGRO E LA DALMAZIA],
http://www.cinetecadelfriuli.org/gcm/previous_editions/edizione2004/FuoriQuadro04.html
Dejan Kosanović, Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije do 1918. godine, Institut za film –
Univerzitet umetnosti, Beograd 1985.
Mato Kukuljica, Kratki pregled povijesti hrvatskog filma (1896 – 1990), Zapis br. 465, 2005/9,
Hrvatski filmski savez 2005.
Mato Kukuljica, Zaštita i restauracija filmskog gradiva, Hrvatski državni Arhiv – Hrvatska
21
Enes Midžić, Profesija snimatelj, Hrvatski filmski ljetopis br. 7/1996.
V. Milivojević, Najstariji film o Beogradu i Srbiji, Glas javnosti, Beograd, Internet izdanje, 22.
9. 2004.
Paul Smith, The Historian and Film, Cambridge University Press, 1976.
Ivo Škrabalo, Između publike i države, Povijest hrvatske kinematografije 1896 – 1980.,
Znanje, Zagreb 1984.
Ivo Škrabalo, 101 godina filma u Hrvatskoj (1896 - 1997), Nakladni zavod Globus, Zagreb
1998.
Filmovi
Daring Daylight Burglary, red. F. Motthershaw, Scheffield Photo company 1903.
Early Cinema, Primitives and pioneers, British Film Institute, DVD
Sto godina filma, Prvo stoljeće hrvatske kinematografije (3), Oktavijan Miletić, red. Z.
Sudović, Hrvatska radio-televizija 1996.
Sto godina filma, Sto godina hrvatske kinematografije, Počeci, red. Z. Sudović, Hrvatska radio-televizija 1995.
Šibenska luka, HR : 1904. - k. Frank S. Mottershaw. - c/b. nt. - dok., 35 mm, 52 m. - DN 15858/3599; NTK 15870/3881; NTK 15871/3881; NTK 15872/3881 16 mm, 21 m. - DN 15859/3599; NTK 13953/3663; NTK 15869/3881; Hrvatska kinoteka
Živuće fotografije, red. M. Juran, Jadran film 1983.
