HUDŽETUL ISLAM IMAM EBU HAMID MUHAMMED EL GAZALI ET TUSI STAZE SLJEDBENIKA ISLAMA Sarajevo, 1999. godina Naslov djela: STAZE SLJEDBENIKA ISLAMA Autor: HUDŽETUL ISLAM IMAM EBU HAMID MUHAMMED EL GAZALI ET TUSI PRIJEVOD SA ARAPSKOG NA BOSANSKI JEZIK Izdavač: KADIRISKO-BEDEVISKA TEKIJA ČELJIGOVIĆI - SARAJEVO Za izdavača: Šejh Zakir Bektić Kompjuterska obrada: Nedim Meco
Obrada teksta:
Emir Karaman Muris Bilalagić Tiraž 3000 komada
PREDGOVOR PRVOG PRIREĐIVAČA
Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na najboljeg od svih stvorenja Muhameda a.s.
Gazalijeva Knjiga, nazvana „Put pobožnjaka u džennet Gospodara svjetova" je knjiga koju je on napisao pred kraj svoga života, između 504. i 505. hidžretske godine. Dokaz nam je za to, ono što nalazimo u uvodu knjige gdje se spominje da ju je diktirao svome učeniku Abdulmeliku b. Abdullahu i daje to zadnja knjiga koju je napisao.
Ova knjiga se smatra svjetskom jer je prevedena na dva jezika turski i perzijski jezik. Ha turski ju je preveo (prema navodima autora „Kešf ez Zunun" 2/1876) llijas b. Abdullah, poznat kao Hehani godine 925. hidžretske, a na perzijski ju je preveo šejh Jusuf Jede Erdžanin koji je umro 834.g. po hidžri. Knjiga na perzijskom je štampana u Bombaju 1294.g. po hidžri.
Ova knjiga ima i mnoge komentare u kojima su učenjaci tumačili i komentarisali i opaske dodavali. Objasnio ju je Šemsudin b. Belatuisi („Kešf ez Zunun" 2/1876), Mustafa Bekri, Abdulvehab Šarani, a isto tako i šejh Ihsan b. Muhammed Dehlani b. Džemfesi el-Kadiri i nazvao svoj komentar: „Siradžuttalebin ' ala minhadžil abidin ila dženneti rabbil alemin." Gazali u ovoj knjizi izlaže način slijeđenja ahiretskog puta i to kroz ibadet i nauku koji vode džennetu. Ovom se knjigom može okoristiti i neupućeni i upućeni zbog toga što ona sadržava djela koja približavaju Allahu i tajne koje u sebi kriju vjerski postupci.
Knjiga opisuje ljudski nefs i one grijehe i prijestupe vezane za njega, pa kaže: Tražio sam od Allaha da mi pokaže tajnu liječenja nefsa..." Gazali koristi tesavvuf u određenim granicama, ne izlazeći iz okvira sunneta. Onaj ko prati ovu knjigu, vidjeće daje u njoj spomenuto sedam poglavlja (krivina) : nauka (Znanje), Tevba (Pokajanje), Zapreke, Prepreke, Motivi, Uzroci kraha, Hvale i Zahvale. U svakom od poglavlja su i odjeljci koje komentariše i pojašnjava. U poglavlju o preprekama iznosi slijedeće: Glava o opskrbi i njenom sticanju, Glava o oslanjanju na Allaha u sticanju opskrbe. Glava o ostavljanju opskrbe Allahu. U priređivanju knjige sam se vodio slijedećim: 1- Ispravljanju jezićkih pogreški 2- Komentarisanje i tumačenje nekih riječi i konstrukcija 3- Izlaganje knjige na lahak i prihvatljiv način za čitaoca 4- navođenje ajeta 5- navođenje hadisa
6- Obraćanje na tefsire po potrebi, naročito Tefsir od Hesefije 7- navođenje citata
8-Ukazivanje na neke pojmove radi pojašnjavanja značenja.
Molim Allaha da se ovom knjigom okoristi svako željan znanja, koji pazi na svoju vjeru i da nas potakne na
iskrenost u riječima i djelima. On mije dovoljan i divan li je On Pomagač i neka nam zadnje riječi budu: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.
Ponedjeljak ujutro: Damask-Sirija 26.Muharrema 1415 hidžretske/4. VII 1994.g. Muveffek Fevzi el-Džebr (Ebu Abdullah)
U ime Allaha Milostivog Samilosnog Allah nam je dovoljan i divan lije On Zaštitnik
Predgovor knjizi
Šejh, fakih i pobožnjak, Abdulmelik b. Abdullah, da mu Allah oprosti, kaže: „Diktirao mije učitelj, pobožnjak hudždžetu-l-islam, ukras vjere i ponos ummeta, Ebu Hamid Muhammed b. Muhammed b. Muhammed el- Gazali et-Tusi, da mu Allah dušu oplemeni i u džennetu stepen poveća, napisao je ovu sažetu knjigu, a to je zadnja knjiga koju je napisao i diktirao svojim najbližim prijateljima. Zato hvala Allahu, Vladaru Mudrom, Plemenitom, Silnom i Mudrom, koji je stvorio čovjeka u najljepšem obliku i koji je Svojom moći uspostavio nebesa i zemlju, koji je i dunjaluk i Ahiret uredio mudro. Mije stvorio ljude i džine osim da Mu robuju. Put prema njemu je jasan onima koji Ga hoće, putokazi jasni onima koji vide, međutim, Allah u zabludi ostavlja koga on hoće a na pravi put upućuje koga hoće i On najbolje zna one koji su na pravom putu.
Neka je salavat na Muhammeda, prvaka medu poslanicima, na njegovu čistu i plemenitu porodicu, selam i poštovanje do Sudnjeg dana. Diktat mog učitelja počinje!
Braćo, da nas Allah usreći Svojim zadovoljstvom, znajte daje ibadet plod znanja i životna korist, ono što je čovjek ostvario, oprema bogougodnika (evlija), put jakih, udio časnih, cilj onih
koji teže, parola plemenitih, projekcija muževnih i izbor umom obdarenih. On je put
sreće i trasa za džennet. Uzvišeni Allah kaže: „a Ja sam- vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!" (Enbija 92.) i „To vam je nagrada; vaš trud je dostojan blagodarnosti!" (Dehr 22.). Potom smo pogledali i proučili taj put, od početka do kraja za one koji kroče njime i vidjeli daje to trnovit i težak put, velikih prepreka, mnogih teškoća, dugačak s mnogim nevoljama, na kojem su mnoge nedaće i zapreke, na kojem su skrivene jame i ponori, mnogi neprijatelji i razbojnici i veličanstveni sljedbenici. Tako i treba da bude jer je to džennetski put, to je potvrda Poslanikovim s.a.v.s. riječima: „Džennet je prekriven nedaćama, a džehennem strastima" i „Zar nije džennet krševita uzbrdica i zar nije džehennem pitoma kotlina." Zatim, pored svega toga, rob je slab, a vremena teška, zbog vjere se uzmiče, a pomoći je malo, posla mnogo, a život je kratak. Djela se zanemaruju, kritičari vrebaju, smrt je blizu, put je dalek a ibadet je nužna potreba života, a on prolazi te se ne može nadoknaditi. Ko se prihvati ibadeta zauvijek je uspio i sretan je na vijeke vjekova, a kome to promakne, on je gubitnik i propao je, položaj takvog čovjeka, Allaha mi, ništavan je a opasnost velika. Zbog toga je veličanstven onaj ko se odluči na ovaj put i ustegne se, kao što se kaže: „Što je veći cilj traženja, manje je pomoćnika." Potom je istaknut među onim koji su se odlučili na ovaj put, oni koji kroče njime se ističu, oni koji su stigli do njegova kraja su ostvarili traženo. To je elita koju je Allah odabrao da Ga spoznaju i kojoj je dao Svoju podršku i zaštitu, Svojom milošću ih uveo u Svoj džennet i zadovoljstvo. Molimo Ga, da nas učini od tih koji su, njegovom milošću, uspjeli.
Tako, nakon što smo vidjeli kakav je ovaj put, proučavali smo način kako ga preći i staje robu potrebno od bitnih sredstava, znanja i djelovanja, ne bi li ga prešao, uz Allahovu pomoć, sigurno i da ne bi zapao u provaliju i propao sa stradalnicima, da Allah sačuva od toga.
O prelasku ovog puta smo napisali knjige kao „Ihja ulumi ddin", „Esraru-l-muamelat", „Gajetu-l-kusra", „Kurbe ilellahi azze ve dželle" i druge.
Sve one sadrže naučne jedinke koje je teško shvatiti običnom čovjeku, od govora Gospodara svjetova te kažu: „iziniš^otine naroda drevnih" (Furkan 5.) Zar nisi čuo riječi Zejnul Abidina Aliju b. Husejna b. Alije b. Ebi Taliba r.a. kad kaže: Od svog znanja tajim dragulje njegove da neznani ne spozna Hakka pa na kušnju nas postave. U ovom je prednjačio otac Hasanov rekavši Husejnu a prije toga oporučivši i Hasanu: Gospodaru kad bih otkrio dragulj pravog znanja rekli bi za mene: Ti si od onih što se kipu klanja.
Situacija, kod vjernika, iziskuje da sva Allahova stvorenja gleda okom milosti i bez podozrenja. Iskreno sam molio Onog u čijoj je moći stvaranje i upravljanje, da me podrži u sastavljanju ove knjige oko koje bi se složili i od koje bi se koristi imalo. Uslišao mije molbu Onaj koji čuje nevoljnika kad Mu se obrati i Svojom milošću me uputio u tajne toga, nadahnuo me izvanrednim metodom koju nisam spomenuo u prethodnim djelima koja su izložena u „Esrar muamelatiddin" i to je ono što opisujem, pa kažem, na Allaha se oslanjajući:
UPUTA NA NAČIN PROVOĐENJA IBADETA
Prvo što čovjeka upozori na ibadet i slijeđenje toga puta je nebeska poruka i poseban božanski podsticaj. Shodno ovom su riječi Uzvišenog: „Zar je isti onaj čije je srce Allah inio sklono islamu pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga?" (Zumer, 22.) i na to ukazuje Poslanik s.a.v.s. pa kaže: „Nur (svjetlo) kada ude u srce, ono se proširi. Rekoše: Allahov Poslaniče, ima li tome kakav prepoznatljiv znak? Odgovori: „Ima, okretanje od svijeta obmane i upravljanje svijetu vječnosti, te priprema za smrt prije nego dođe."
Pa ako čovjeku naumpadne, prije svega: „Obasut sam blagodatima kao što su život, snaga, um, govor i ostalim lijepim osobinama i uživanjima, a pošteđen sam nedaća i nevolja, i ovim blagodatima ima Onaj ko ih daje i koji od mene traži da Mu zahvaljujem i robujem, pa ako to zanemarim On će mi uskratiti blagodati i dati mi da iskusim njegovu srdžbu i belaj. Poslao mi je Poslanika kojeg je potpomogao mudžizama koje su neuobičajene i izvan ljudskih mogućnosti, koji mi je kazao da imam Gospodara Svemoćnog, Sveznajućeg, Živog, koji sve Svojom voljom čini, koji govori Svojim Govorom, naređuje i zabranjuje, koji je Moćan da me kazni ako Mu griješim, da me nagradi ako Mu se pokoravam, koji zna moje tajne misli i što mi zaokuplja dušu. Obećao je i zaprijetio i naredio pridržavanje vjerskih propisa, te spozna da je to moguće, jer je prihvatljivo za razum, tada će se pobojati za sebe.
Ovaj trenutak straha upozorava roba i dokaz je protiv njega te on nema opravdanja nego ga goni na razmišljanje. Tada se rob uznemiri te zabrine, pa traži spas i sigurnost od onog što mu je zaokupilo dušu, ili što je čuo te ne nalazi drugog puta osim kroz umno proučavanje i dokazivanje kroz tvorevine Tvorca, kako bi stekao znanje o Onome koji je nevidljiv i spoznao da ima Gospodara koji ga je zadužio, naredio mu i zabranio.
Ovo je prva prepreka (poglavlje) na koju sam naišao na putu ibadeta. Zbog toga je potrebno znanje i spoznaja, kako bi stvar bila jasna i kako bi se put prelazio bez teškoća, pazeći na putokaze, proučavajući i učeći, pitajući ahiretske znalce, koji su vođe puta, svjetiljke ummeta i vođe predvodnika. Korištenje njihovim znanjem i traženjem upute kroz njihove dove za pomoć i potporu sve dok se ne savlada taj put uz Allahovu pomoć. Tada će dobiti znanje i pouzdanje o gajbu i to o jednom Bogu koji nema ortaka, On ga je stvorio i svim blagodatima obdario: On ga je zadužio da Mu bude zahvalan, naredio mu da Mu se pokorava i da Mu služi, javno i tajno. Upozorio ga je na nevjerovanje i griješenje, propisao mu vječnu nagradu za poslušnost i vječnu kaznu ako Mu griješi i od njega se odmetne. U tom slučaju ga ova spoznaja i ubijeđenost u gajb tjeraju da požuri s poslušnošću i da se posveti ibadetu-obožavanju ovog Plemenitog Gospodara kojeg je tražio i našao, spoznao
nakon što mu je bio nepoznat, ali ne poznaje načina na koji bi Ga obožavao i sve ono što mu je potrebno za javno i tajno pokoravanje. Nakon ove spoznaje Allaha, ulaže napor da nauči neophodne vjerske dužnosti, unutrašnje i vanjske.
Nakon što se znanje o dužnostima upotpuni, posvećuje se ibadetu i njemu se predaje. Tada vidi da on ima mnoge greške i prijestupe, i u ovome je većina ljudi, pa se zapita: Kako da obavljam ibadete kada sam umrljan grijesima i uporan u njima? Moram prvo da se pokajem kako bi mi On oprostio grijehe i oslobodio me iz njihovih okova, da se očistim od njih, te da postanem podoban za služenje i bliskost. Ovdje nailazi na prepreku tevbe i nesumnjivo je mora savladati kako bi došao do svoga cilja. Tada poduzima sve uslove i pripreme za tevbu kako bi je
savladao. Nakon što je učinio iskrenu tevbu i prešao ovu prepreku, željno se prikloni ibadetu kako bi to provodio. Tada pogleda i vidi se okružen ponovo preprekama, svaka od njih ga odvlači od njegova cilja nečim drugim. Bolje ih je pogledao i vidio da ih ima četiri; dunjaluk, stvorenja, šejtan i nefs. Nužno mu je potrebno da se oslobodi ovih kočnica, u protivnom neće ostvariti svoj cilj kroz ibadet. Ovdje se susreće sa opasnim preprekama, a da bi ih savladao potrebne su mu četiri stvari: oslobađanje od dunjaluka, osamljenost od stvorenja, borba sa šejtanom i protivljenje nefsu.
Što se tiče nefsa on je najteža prepreka, jer ne može ga se lahko oslobodi, niti da ga odjednom pokori, niti da ga u potpunosti ponizi kao šejtana. On je kod čovjeka oruđe i alatka i nezasit je u traženju.
Takođe se suprostavlja na putu provođenja i posvećivanja ibadetu,
jer mu je svojstveno da se protivi dobrom, podstiče strast i tome slično. Stoga je potrebno da ga se zauzda uzdama takvaluka (bogobojaznosti) kako bi mogao njim upravljati, te da se ne osili i ne otme kontroli, te da ga koristiš u dobro i korisno a spriječavaš ga od ponora i nevaljalština. Za savlađivanje ove prepreke treba tražiti pomoć od AIlaha Uzvišenog.
Nakon što si ga savladao vraćaš se ibadetu ali tada nailaziš na izbočine koje ti priječe da se posvetiš svome cilju (ibadetu) i brane ti da se tome dolično posvetiš. Pogledaj i vidi da ih ima četiri vrste; Prvo; Opskrba koju nefs traži i kaže: Moram od nečega živjeti, ostavio si dunjaluk, osamio si se od ostalih ljudi, pa odakle mi hrana i opskrba? Drugo; Sve ono čega se bojiš, nadaš mu se, ali ga prezireš i ne znaš da lije u tome korist ili šteta. Krajnji ishod stvari je nepoznat i srce se obuzme razmišljanjem dali je to hajr ili šer. Treće; nevolje i nedaće koje obasipaju sa svih strana naročito ako nije kao kod ostalih, u borbi s šejtanom i u opiranju nefsu. Koliko samo trnja moraš da progutaš, koliko poteškoća će te zadesiti, koliko brige i tuge će ti se ispriječiti i koliko nevolja će da te poklopi. Četvrto; Raznovrsne Allahove odredbe, slatke i gorke, koje će te pogađati iz stanja u stanje, nefs će se brzo rasrditi i požuriti da ti sve pokvari. Ovdje si naišao na četiri prepreke i da bi ih savladao pot rebne su ti četiri stvari: Oslanjanje na AIlaha po pitanju opskrbe, prepuštanje Allahu po pitanju strahova, strpljivost u nevoljama i zadovoljstvo odredbama. Tad nastupa savlađivanje ovih prepreka uz Allahovu dozvolu I podršku. Nakon što si sve savladao i vratio se ibadetu, spoznao si daje nefs umoran i lijen, nije aktivan u činjenju dobra kao što bi trebao, nego stalno teži nemaru, lijenosti i besposlici, čak zlu i neznanju. Ovdje ti je potreban neko ko će te upućivati na dobro i pokornost i ko će te natjerati na aktivnost, potreban ti je neko ko će te na nefs upozoravati i prekoravati zbog zla i neposlušnosti i odvesti ga od toga, a to su nada i strah. Nada u Allahovu veličanstvenu nagradu i razne blagodati, to je vozač koji goni na pokornost i tjera na aktivnost. Strah od žestoke Allahove kazne i teškoća raznih vrsta kažnjavanja kojim Allah prijeti, On je onaj koji kori i upozorava na grijeh i koji te od toga odbija i udaljava. Ovo je prijevoj motiva i da bi ga savladao potrebno ti je dvoje spomenutih (strah
i nada) te uz Allahovu pomoć to savladavaš.
Nakon svega toga vraćaš se ibadetu. Ne nalaziš nikakvu zapreku niti smetnju, imaš motiv i poziv, te se aktiviraš u ibadetu i žedno ga prihvataš, obavljaš i provodiš, kad tamo, pred ibadetom zbog kojega si sve podnio nalaze se dvije velike provalije; samodopadanje i licemjerje,
nastoje da bi se svojom pokornošću (ibadetom) pokazao pred ljudima, pa mu takvo ponašanje bude uzrok propadanje ibadetskog, a nekada se zbog takvog ponašanja kori i usteže, stidi, nekada se zadivi sobom pa mu ibadet propadne. Ovdje ga čeka litica propasti, da bi to savladao potreban mu je ihlas (potpuna predanost Allahu) i podsjećanje na blagodati, kako bi mu bilo ispravno ibadetsko dobro što ga radi. Tada kreće u savlađivanje ove litice odlučno i spremno uz podršku Moćnog.
Nakon što završiš sa svim ovim, ostvario si ibadet onako kako treba i siguran si od svake nevolje, međutim, tada pogledaš i vidiš da si preplavljen morima Allahovih blagodati i podrške, mnoštva onog čime te je Allah opskrbio i podršku ti dao, raznovrsne pažnje i potpore, tada se čuvaj i strahuj da ne budeš nezahvalan i ne padneš u nevjerovanje a postigao si visok položaj, položaj iskrenih Allahovih robova, i da će biti uskraćene te mnogobrojne blagodati i Allahova pažnja prema tebi. Ovdje se sreće sa zahtjevom i potrebom hvale i zahvale te to savlađuj sa koliko je moguće više hvale i zahvale na mnogobrojnim blagodatima.
Kad i ovo savladaš, ti si pred ciljem i ostvarenjem svojih želja.
Još malo hoda i dođe u dolinu blagodati, prostranstvo čežnje i majdan ljubavi.
Potom dospiješ u bašće ugodnika, pitome vrtove i na položaj bliskosti, društvo odabranih, dobijaš odlike (keramete) i uživaš u ovim stanjima. U tome se promeće preostali dio tvoga života, tijelom si na dunjaluku a srcem na Ahiretu, iščekujući svaki dan više, iz sata u sat, dok se ne zasitiš od svih stvorenja i dok ti se dunjaluk ne smuči, tada češ se prikloniti smrti. Upotpuni se čežnja za Uzvišenim. Tada ti dolaze izaslanici Gospodara svjetova ulazeći s mirisom, noseći ti muštuluk i zadovoljstvo od Gospodara zadovoljnog a ne srditog. Prenose ga blago i krajnje pažljivo iz ove prolazne kuće pune smutnje u božansko društvo i džennetsko boravište. Tada tvoj slabašni i siromašni nefs vidi mnoge blagodati od svog Gospodara Milostivog, Blagodarnog, Plemenitog, blagost, samilost, dobrodošlicu i bliskost, počast i blagodat, koje niko nije u stanju da opiše niti dočara. Svakog dana mu se to povećava dok traje vječnost. Kakva lije to samo sreća i kakvo li divno obitavalište!!! Sretnog
li takvog roba, čovjeka kome se zavidi i koji je hvale vrijedan! Blago li se njemu i divnog li mu mjesta! Molimo Plemenitog i Blagodarnog AIlaha da i nas i vas obaspe ovom veličanstvenom blagodati, a to Allahu nije teško, i da nas ne učini od onih koji u ovome nemaju udjela osim opisa i slušanja bez ikakve koristi i da ne učini ono što smo naučili dokazom protiv nas na Sudnjem danu. I da nas sve pomogne da radimo onako kako On voli i kako je zadovoljan. On je Najmilostiviji milosnik i Najplemenitiji, neka je salavat na našeg prvaka Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i neka je selam, čast i ugled. Ovo je redosljed na koji me uputio moj Gospodar, na putu ibadeta.
Sada znaj daje siže sedam prepreka: Prva - prepreka znanja; Druga -prepreka Tevba; Treća prepreka Prepreka; Četvrta prepreka Smetnji; Peta prepreka Podsticaja; Šesta -prepreka propasti; Sedma - -prepreka hvale i zahvale. Okončanjem ovoga završava se i knjiga „Pravac pobožnih na putu u džennet Gospodara svjetova." Sada ćemo slijediti ove prepreke, ukratko objašnjavajući i koristeći birane prizore za ovo obrađujući svaki na njegovom posebnom mjestu, uz Allahovu pomoć. Allah, neka je Uzvišen, je Zaštitnik i podrška i nema moći ni snage do u AIlaha Uzvišenog i Velikog.
PRVA PREPREKA NA TVOME PUTU JE STICANJE ZNANJA Uz Allahovu podršku kažem:
O ti koji tražiš spas i ibadet, prvo trebaš, da ti Allah pomogne, da potražiš znanje, jer ono je os oko koje se sve vrti.
Znaj daje nauka i ibadet dva osnova zbog čega je sve što vidiš i čuješ od napisanih knjiga, podučavanja učitelja, propovijedi propovijednika, teorije teoretičara, čak šta više, zbog toga dvoga su objavljivane knjige i slati poslanici, stvorena nebesa i zemlja i sva stvorenja na njima. Pogledaj i prorazmisli o dva kur'anska ajeta: Jedan od njih je: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio: Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvatal" (Talak, 12.) Ovaj ajet je dovoljan kao dokaz časti znanja (nauke), naročito znanja o tevhidu.
Drugi ajet su riječi Uzvišenog:"Džinnove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju" (Zaryat, 56.)
Ovaj ajet je dovoljan kao dokaz časti ibadeta i nužnosti da mu se posveti. Dadni oboma pravo jer oni su cilj zbog kojeg su stvorena oba svijeta. Čovjek treba da bude zauzet samo njima, da samo za njih radi i u njih gleda. I znaj da je sve ostalo ništavno, bez ikakvog dobra i
besposlica koja nema cilja. Kad to spoznaš, znaj da je znanje bolje i časnije. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. kaže: „Vrijednost učenog nad pobožnim je kao vrijednost moja nad najprostijim čovjekom iz moga ummeta." I kaže: „Pogled u učenog mi je draži od ibadeta godinu dana sa postom i nafilom." I kaže: „Hoćete li da vam kažem ko su najčasnije džennetlije? Odgovoriše: Svakako da hoćemo Allahov Poslaniče. On reče: To su učenjaci iz mog ummeta." Tada ti je jasno daje znanje časnije od ibadeta, ali rob mora i da ibadeti uz znanje, u protivnom, njegovo znanje je ništavno. Znanje je kao drvo, a ibadet jedan od njegovih plodova. Čast pripada drvetu jer je ono osnova, ali korist od njega imamo kroz plodove. Zbog toga je potreban ibadet da bi čast znanja bila pozitivna. Čovjek treba da ima obadvoje. Zbog toga Hasan El Basri kaže: „Tražite znanje na način koji neće škoditi ibadetu i tražite (obavljajte) ibadet na način koji neće škoditi znanju."
Pošto se osvjedočismo da je obadvoje potrebno čovjeku, nužno je i potrebno dati prednost znanju, jer je ono osnova i voditelj. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. kaže: „Znanje je vodič djelu a djelo je njegov sljedbenik."
Znanje je postalo osnovom koja se slijedi i trebaš mu dati prednost nad ibadetom iz dva razloga: Jedan od njih je; da bi ostvario ibadet i da bi on bio ispravan, jer prvo moraš da poznaješ Obožavanog da bi Ga obožavao, a kako ćeš obožavati nekog koga ne poznaješ kroz njegova imena i svojstvenosti, što Mu nužno pripada i što je nemoguće da Mu se pripiše. Možda si u nešto od njegovih svojstava ubijeđen, što je oprečno ispravnom, da Allah sačuva od toga, pa ti ibadet propadne. Objasnili smo veliku opasnost od toga u poglavlju o lošem završetku u „ihja ulumiddin" u poglavlju o strahu. '
Potom, potrebno je da znaš dužnosti koje moraš da obaviš, od vjerskih dužnosti, koje su ti naređene da ih obavljaš i ono što moraš da ostaviš od zabranjenih stvari, u protivnom, kako ćeš
se pokoravati ako ne znaš šta je pokornost, kakva je ona, kako treba da je obavljaš ili kako ćeš izbjegavati grijehe ako ne znaš da su grijesi, kako ne bi zapao u njih. Vjerski ibadeti kao; abdest, namaz, post i dr. moraš ih naučiti sa svim propisima i uvjetima kako bi ih obavljao. Možeš nešto činiti godinama što ti kvari abdest, namaz ili ih čini drugačijim nego što sunnet nalaže, ne osjećajući to, a možeš naići na neki problem i nemaš koga o tome pitati, a sam se nisi naučio.
Ovo se isto odnosi i na unutrašnje ibadete koji se obavljaju srcem, moraš da ih naučiš; tevekul-oslanjanje na AIlaha, tefvid-prepuštanje sebe Allahu, Rida- zadovoljstvo, Sabr-strpljivost, tevba-pokajanje, ihlas-potpuna predanost i drugo o čemu će, ako Bog da, biti riječi.
Moraš naučiti i vjerske zabrane koje su u suprotnosti sa nabrojanim kao; srdžba (nezadovoljstvo), nada, licemjerje, oholost, egoizam, kako bi ih izbjegao. Dužnosti (farzove) je Allah izričito naredio i zabranio je tome se suprostavljati u Svojoj Plemenitoj Knjizi i preko Svog Poslanika s.a.v.s., kao što Uzvišeni kaže: „a u AIlaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" (Maide, 23.)" i budite zahvalni, i vi se samo Njemu klanjate!" (Bekare, 122.) „Strpljiv budi! Ali strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć." (Nahl, 127.) „i Njemu se potpuno posveti." (Muzzemmil, 8.) tj. potpuno Mu se predaj. I ovima slični ajeti. Isto je naredio i namaz i post. Kakav si ti ako se posvetiš namazu i postu a ostaviš ove naredbe, a naređenje je od jednog Gospodara i u jednoj Knjizi? Čak si ih zanemario i ne znaš ništa o njima, zavele su te fetve onog ko se strasno predao svojim strastima sve dok dobro nije postalo loše a loše postalo dobrim. Ko zanemari znanosti koju Allah u Svojoj Knjizi naziva svjetlom, mudrošću i uputom, i preda se onom čime se zarađuje haram i što će biti klopka? Zar ti, koji tražiš uputu, se ne bojiš da zanemariš neke, većinu, ovih dužnosti a predaš se dobrovoljnom namazu i postu te budeš ni na čemu, a možda si ustrajan u jednom od ovih grijeha za koje je nužno kažnjavanje džehennemom, ostaviš ono što ti je dozvoljeno od hrane, pića ili spavanja želeći da se približiš Allahu, te budeš ni na čemu, a najgore od svega je da budeš u sigurnosti nade. Hadanje je čisti grijeh, smatraš je dobrom namjerom, jer ne znaš razliku između dvoga i tanke razlike između njih u nekim slučajevima.
Isto tako nekad si srdit i jarostan i to smatraš pokornošću i poniznošću Allahu a u čistom si licemjerju. Smatraš to zahvalom Allahu ili pozivom ljudi na dobro, te ubrajaš u pokornost Allahu grijehe i smatraš da imaš veliku nagradu za ono što zaslužuje kaznu, ti si u velikoj zabludi i golemoj nemarnosti i ovo je, AIlaha mi, velika nedaća za one koji rade a ne znaju (šta rade -nemaju znanje u radu).
Pored svega ovoga, javna djela imaju unutrašnje veze koje mogu biti ispravne ili pokvarene kao: Potpuna predanost (ihlas) i licemjerje, egoizam, prigovaranje zbog injenog dobra i si. Ko ne zna ove unutrašnje pojave i načine njihovog uticaja na vanjske ibadete i način štićenja od njih i čuvanje djela od njih, rijetko mu je vanjski trud ispravan, također, propadnu mu i vanjski i unutarnji trud, pa mu ne preostane ništa osim nesreća i muka, a to je očita propast. Zbog ovoga Poslanik s.a.v.s. kaže: „Spavanje znajući je bolje od klanjanja neznajući. Onaj koji radi nešto bez znanja, više šteti nego što koristi." Poslanik s.a.v.s. o znanju kaže: „Njime su nadahnuti sretnici a uskraćeno je nesretnicima." To znači, a Allah najbolje zna, daje to nesreća što se nije podučio znanju, a potom se umara i trudi u beskorisnom ibadetu. On od toga ima samo patnju. Utječemo se Allahu od znanja koje ne koristi i djela koja nisu primljena. Zbog toga je veličanstvena pažnja skromnih učenjaka r.a. prema nauci, naročito među ljudima jer je osnov pobožnosti i pokornosti Allahu zasnovan na znanju. Tako smatraju razumom obdareni i od AIlaha
podržani.
Ako ti je iz svega ovoga jasno da čovjek ne ostvaruje pokornost niti mu je ispravna, osim sa znanjem, onda je nužno da mu se da prednost nad ibadetom.
Drugo, zbog čega je potrebno dati prednost znanju je: Korisno znanje uzrokuje bogobojaznost i strahopoštovanje od AIlaha. Uzvišeni Allah kaže: „A AIlaha se boje od robova Njegovih-učeni." (Fatir, 28.) To je zbog toga jer onaj ko Ga istinski ne poznaje i ne boji Ga se istinski niti Ga veliča kako bi trebalo. Uz znanje Ga spoznaje, veliča Ga i boji Ga se. Tako znanje uzrokuje svim ibadetima i priječi od svih griješenja, uz Allahovu podršku.
nakon ovog dvoga (znanja i ibadeta) nema čovjeku trećeg u pokoravanju Allahu, stoga se posveti znanju, Allah te uputio, o ti koji kročiš ahiretskim putem, koje je prvo u svemu, a Allah je Oslonac i Podrška. Možda ćeš reći: U hadisu Poslanika s.a.v.s. stoji: „Traženje nauke je dužnost (farz) svakom muslimanu" pa koje je to znanje čije je naučavanje stroga dužnost i koliko čovjek treba da zna za ibadet?
Znaj da se znanosti koje se moraju znati dijele na troje: Znanje tevhida (akaid) Znanje sirra, tj. ono što je vezano za srce i njegove uticaje i Znanje šerijata (vjerozakona). Što se tiče najmanje granice koju svako treba da zna; što se tiče farzi ajna, nužnog što se treba znati iz Tevhida, to je onoliko koliko se znaju vjerske osnove, a to je da znaš da imaš Boga, Sveznajućeg, Svemoćnog, Živog, Koji Svojom voljom čini sve, Koji govori Svojim Govorom, sve čuje, Svevidećeg, Jednog Koji nema ortaka, opisanog svojstvima savršenstva, Čistog od promjenjljivosti, Jedinstvenog po vječnosti od svih promjena i daje Muhammed s.a.v.s. njegov rob i Poslanik, iskren u onom s čime je došao od AIlaha i onom što je govorio o Ahiretu, potom sunnete koje moraš znati i čuvaj se novotarisanja u AIlahovoj vjeri, od onog što nema u Kur'anu ili sunnetu, u protivnom si u velikoj opasnosti od AIlaha.
Sve osnove tevhida su ukorijenjene u AIlahovoj Knjizi a naši učenjaci su ih nabrojali u svojim knjigama o osnovama vjere. Uopće, sve što te ne može sačuvati propasti ako ga ne znaš, moraš ga naučiti i to je to, a u AIlaha je podrška.
Što se tiče znanja sirra, trebaš znati dužnosti i zabrane kako bi veličao AIlaha, bio Mu predan, te imao ispravnu namjeru i djelo. Većina toga će doći kroz ovu našu knjigu, ako Bog da.
Što se, pak, tiče šerijatskog znanja, sve što ti je propisano dužan si da znaš kako bi ga obavljao, kao namaz, abdest i post. Što se tiče hadždža, džihada i zekata, ako si ih obavezan, moraš ih znati kako bi ih ispunio, u protivnom nisi obavezan. Ovo je donja granica znanja koju čovjek mora da dostigne i to mu je stroga obaveza koju mora ispuniti. Ako kažeš: Jesam li dužan da naučim o tevhidu toliko da mogu da pobijem nevjernike i dokažem im nadmoć Islama i da opovrgnem sve novotarije i dokažem im šta je sunnet? Onda znaj daje to farzi kifaje, tebi je obaveza da naučiš ono što će ispraviti tvoje uvjerenje u vjerskim osnovama, ništa drugo. Isto tako nisi dužan poznavati sve pojedinosti u akaidu i sve pojedine rasprave. Ako naiđeš na problem sumnjiv u vjerskim osnovama i bojiš se da bi to moglo da naudi tvome vjerovanju, onda si dužan da riješiš taj problem ubjedljivim govorom, ali da se pri tome čuvaš od toga da se time pokažeš da si učeniji od nekoga ili da raspravljaš bez
cilja jer to je jasna bolest kojoj nema lijeka. Svoj trud sačuvaj od toga, jer onaj ko se time zaokupi, nema mu spasa osim da ga Allah obaspe svojom milošću, dobrotom i plemenitošću. Potom znaj da ako u pokrajini ima jedan od učenjaka i branilaca vjere koji će riješiti problem odgovornosti novotarima, zainteresovati se za ovu oblast, pročistiti srca iskrenih od smutnji novotara, sa tebe spada ta dužnost. Isto tako ne moraš znati ni pojedinosti Sirra i svih tumačenja vezanih za tajne srca. Potrebno ti je znati samo ono što može da negativno utiče na tvoj ibadet i to moraš znati kako bi ga mogao izbjeći. Ono što moraš raditi, kao ihlas (totalna predanost) hvala i zahvala, tevekkul (oslanjanje na AIlaha) islično, to moraš znati kako bi ga provodio, dok drugo ne moraš.
Isto tako nisi dužan poznavati ni ostale oblasti fikha, kupoprodajne ugovore, bračne, krivične i brakorazvodne probleme. Sve je to farzi kifaje. Ako kažeš: Nužno znanje o akaidu, može li ga čovjek steći bez učitelja?
Znaj daje učitelj onaj koji otvara i olakšava i učenje je lakše uz njega a Allah blagodatima obasipa koga hoće od Svojih robova i On im je učitelj.
Znaj da je ova prepreka, Prepreka znanja, Prepreka teškoća, ali se kroz to postiže željeno. Znanje akaida su koristi mnogobrojne, savladavanje mučno i opasno. Koliko je onih koji su od njega odustali i zalutali, koliko' je onih koji su se u njegovom savladavanju pokliznuli, koliko onih koji su na njemu neodlučni, onih koji su neodlučnosti podlegli, koliko je onih koji su ga prešli za kratko vrijeme, a drugi su u njegovo prelaženje utrošili' sedamdeset godina?! A sve je u Allahovim rukama.
Što se tiče njegove koristi, ona se ogleda u, kao što smo spomenuli, velikoj potrebi čovjeka za njim i kroz to što su svi ibadeti zasnovani na njemu, naročito Znanje o tevhidu i Znanje sirra.
Pripovijeda se da je Allah Davudu a.s. objavio: Davude, poduči se korisnom znanju. On upita: Gospodaru, koje je to korisno znanje?
On odgovori: Da spoznaš Moju veličinu, savršenstvo, svemoć i time ćeš se približiti Meni. Od h.Alije se bilježi daje rekao: Koliko bi mi bilo draže da sam umro kao dijete i ušao u džennet nego što sam odrastao da bih spoznao svog Gospodara. Oni koji najviše znaju o Allahu, najviše Ga se boje, najviše ibadeta čine i u ime Allaha najljepši savjet pružaju.
Što se tiče njegovih teškoća, potrudi se da budeš iskren u traženju znanja i neka to traženje bude traženje znanja a ne da bi se o tebi govorilo. Znaj da velika opasnost leži u traženju znanja, ko ga traži da bi privukao pažnju ljudi na sebe i da bi bio u društvu uglednika, nadmetao se s kolegama ili time lovio u mutnom, njegova trgovina je propala. Poslanik s.a.v.s. kaže: „Ko traži znanje da bi sc dičio pred učenim ili pokazivao se pred neznalicama ili svratio pozornost ljudi na sebe, Al-lah će ga u vatru uvesti."
Ebu Jezid Bistami kaže: U borbi sa samim sobom sam proveo trideset godina i nisam našao ništa opasnije od znanja i njegovih opasnosti (u borbi sam sa sobom).
Čuvaj se da te šejtan ne zavede govoreći: Ako je znanje tako opasno bolje ti je da ga napustiš. Nemoj se time zavarati. Prenosi se od Poslanika s.a.v.s. daje rekao: „U noći mi'radža
sam pogledao u džehennem i vidio da u njemu ima najviše sirotinje." Upitaše: Bez ibadeta AIlahov Poslaniče? Odgovori: Ne, nego bez znanja." Ko se ne poduči ne može znati propise ibadeta niti ih ispravno obavljati. Kada bi čovjek Allahu činio ibadet kao što Mu čine meleki na nebesima, bez znanja, bio bi od onih koji su propali, nego se ti za znanje pripremi kroz traganje, slušanje (primanje) i proučavanje, a ostavi se ljenosti i dosađivanja, u protivnom si u opasnosti od zablude, da nas Allah od toga sačuva. U svemu tome ako proučavaš pokazatelje Allahovog
stvaralačkog djelovanja i tome se posvetiš, znaćeš da sve to ima Uz. Stvoritelja, Svemoćnog, Sveznajućeg, Živog, Koji sve svojom voljom čini, Koji čuje, vidi, govori, Kojem ne doliče nikakve promjene u njegovom govoru. Znanju i Volji, Uzvišenog od svakog nedostatka i mahane, ne opisuje se opisima nastalog niti se njemu pripisuje ograničenost. He liči nijednom Svojem stvorenju niti je njemu nešto slično, ne obuhvata Ga mjesto niti strana niti je podložan promjenama ili nedostacima.
Proio sam mu'džize Allahova Poslanika s.a.v.s. i odlike poslanstva i spoznao da je on Allahov Poslanik s.a.v.s., povjerenik njegove Objave, i ono što su prethodnici smatrali i vjerovali; da će Allah biti viđen na Ahiretu, jer On postoji i nije na tačno određenom mjestu i ne obuhvataju Ga granice i daje Kur'an Allahov govor i nije stvoren, niti su nanizana slova niti raznovrsni glasovi, jer daje tako onda bi bio jedno od stvorenja. I da u svemiru nema niti jedne misli, niti jednog osvrta a da nije od Allaha određen, i njegovom voljom. Od toga je i dobro i loše, korist i šteta, iman i kufur, i Allah nije dužan nijednom stvorenju ništa, koga nagradi to je njegovom milošću, a koga kazni to je po njegovoj pravdi. Ono što se prenosi od Poslanika s.a.v.s. o ahiretskim događajima kao što su proživljavanje i okupljanje, kaburske patnje, pitanje Munkira i nekira, Mizan, Sirat i Šefaat, to su osnove koje su predhodnici klasirali, vjerovali u njih i čvrsto ih se pridržavali. Idžma' (konsenzus) učenjaka je bio oko toga prije nego su se pojavile razne novotarije i besposlica. Utječemo se Allahu od uvođenja novotarija u vjeru i slijeđenja nagona (prohtjeva), bez dokaza.
Zbog lošeg uticaja grijeha i ostavljanja tevbe. Istinu je rekao onaj koji je kazao: „Ako nisi u stanju da ibadetiš noću i postiš danju, znaj da si vezan, a vezali su te tvoji grjesi."To je to.
Druga stvar; Tevba od grijeha ti je nužna da bi ti bili primljeni ibadeti. Zajmodavac ne prima poklon, i ne udovoljava tvoje zahtjeve to je nužna obaveza, makar daje većina tvojih ibadeta koje obavljaš nafila, pa kako da primi tvoje dobrovoljne priloge a još se duga nisi riješio? Ili kako da zbog njega ostaviš dozvoljeno i halal a ustrajan si u činjenju zabranjenog i harama? Ili kako da Ga dozivaš, obraćaš Mu se i hvališ Ga a On na tebe, da Allah sačuva, srdit? Ovo je stvarno stanje onih koji su ustrajni u grijehu, neka je Allah na pomoći. Ako još kažeš: da znaš šta znači iskrena tevba (tevbei nesuh) i koje je njena granica? I šta čovjek treba da uradi da bi se oslobodio svih grijeha? Kažem: Tevba je jedno od srčanih djelovanja, i to je, kao što učenjaci kažu, čišćenje srca od grijeha, naš učitelj (misli na Ebu Bekra Tartusija) o granici tevbe kaže: To je ostavljanje činjenja grijeha koje nisi činio ili si iste činio, u potpunosti a ne naizgled iz straha od Allaha i njegove srdžbe. Stoga toba ima četiri uvjeta. Jedan od njih, ostavljanje grijeha, a to je da srcem čvrsto odlučiš da se nećeš uopšte vraćati grijehu. Međutim, ako ostaviš grijeh misleći da ćeš se možda njemu vratiti, ili je neodlučan u tome, možda će se povratiti grijehu, takav je ostavio grijeha ali nije učinio tevbu od istog.
nisi pokajnik. Zar ne smatraš ispravnim da je Poslanik s.a.v.s. bio čist (bogobojazan) od nevjerovanja i daje neispravno reći da je on učinio tevbu od nevjerovanja, jer nikad prije nije bio u kufru, a da je h. Omer bio pokajnik od kufra jer je već bio u njemu.
Treći: Da ono što je prethodilo bude isto kao ono što ostavljaš u težini a ne naizgled. Zar ne vidiš da starac koji je bludničio i pljačkao ako hoće da se pokaje od toga, postići će tevbu to sigurno, jer vrata tevbe mu nisu zatvorena i ne može ostaviti izbor bluda i pljačke, te da se za njega kaže daje to ostavio i prekinuo s tim jer je on u nemogućnosti da to čini, ali može da radi nešto što je kao i blud i pljačka, po težini, kao laž, potvora, ogovaranje, jer sve su to grijesi pa i ako su grijesi čovjeka različiti, svaki ima svoju težinu. Međutim, svi ovi grijesi su sporedni, svi oni zajedno se ne mogu mjeriti s novotarijom, a novotarija je ispod nevjerovanja (kufra). Zbog toga je njegova tevba od bluda i pljačke ispravna i svih ostalih grijeha koje ne može počiniti. Četvrti: Da ostavljanje grijeha bude u ime Allaha i iz straha od njegove srdžbe i kazne, a ne radi dunjalučke koristi ili iz straha od ljudi ili iz želje za hvalom i renomeom, položajem ili zbog duševne slabosti, neimaštine i sl. Ovo su uslovi za tevbu, pa ako se provedu i upotpune onda je tevba iskrena.
Za tevbu imaju tri preduvjeta i to:
Prvi; Spominjanje ružnoće grijeha (da se toga prisjeti i da zna na šta tobu čini).
Drugi; Spominjanje teškoće Allahove kazne, njegove srdžbe i jarosti koje ti ne možeš podnijeti.
I treći; Podsjećanje na tvoju slabost i nemogućnost vrdanja u tome. Onaj ko ne može podnijeti sunčevu žegu,
udarac policajca, ujed mrava. Kako će moći podnijeti džehennemsku vrelinu, udarce gvozdenim bičevima od čuvara džehennema, ujeda ogromnih zmija, akrepa koji su veliki kao mazge, stvorenih od vatre u kući srdžbe i patnje. Utječemo se Allahu i opet se utječemo Allah u od Njegove srdžbe i kazne.
Ako se stalno podsjećaš na ovo, noću i danju, to će te natjerati na iskrenu tevbu od grijeha, a Allah će pomoći.
Ako se kaže: Zar nije Poslanik s.a.v.s. rekao „Kajanje je tevba" i nije spomenuo ono što vi spominjete od uslova i što ste strogi u tome, reći će mu se: Prvo; znaj da kajanje nije proračunato od čovjeka, zar ne vidiš da mu kajanje zbog nečega obuzme srce, a on bi volio da nije tako, dok je tevba određena i naređena čovjeku. Zatim, znamo da kad bi se pokajao za grijehe, time mu ne bi otišao ugled kod ljudi ili imetak koji je potrošio za to, i to bez sumnje nije tevba. Tim se vidi da u hadisu ima značenje koje se ne može razumjeti iz samog teksta, a to je da kajanje u ime Allaha, pokajnici i njihovo stanje, ako se sjeti tri stvari koje prethode tevbi kaje se i to kajanje goni na ostavljanje grijeha i njegovo kajanje ostaje u srcu i ubuduće ga nagoni na skrušenost i obraćanje Allahu. Pošto su to uzroci tevbe i atributi pokajnika, nazvao ga je tevbom. Shvati to pomognut Allahom.
Kako kada su poslanici, neka je Allahov salavat i selam na njih, najčasnija Allahova stvorenja, postali predmetom razilaženja učenjaka oko toga jesu li postigli taj stepen ili nisu? Znaj daje ovo ostvarljivo i nije nemoguće i lahko je, a Allah Svojom milošću obasipa koga hoće.
Od uslova tevbe je da se grijeh ne čini namjerno, a ako se desi da pogriješi nenamjerno ili iz zaborava, to mu je, Allahovom milošću, oprošteno i to je lahko onom koga Allah potpomogne.
Ako kažeš: Spriječava me od tevbe to što znam da ću se povratiti na grijeh i neću ostati postojan u svojoj tevbi, tako da od toga nema koristi. Tada znaj da je to šejtansko zavođenje i odakle ti to možeš znati? Možda umreš kao pokajnik prije nego se povratiš grijehu.
Što se tiče straha od povratka (vraćanje na grijeh), treba da si odlučan i iskren u tome, a On završava, pa ako se završi (upotpuni) to je njegova milost a ako ne, grijesi koje si ti prije počinio su oprošteni u cijelosti i njih si se otarasio i očistio od njih i nemaš drugog osim tog kojeg si upravo počinio i to je ogromna korist i ne spriječava te strah od povratka od tevbe, jer si ti, u svakom slučaju, s tevbom u jednom od dva dobra, a Allah upućuje i pomaže. I to je to.
Što se liče izlaska iz grijeha, znaj da se oni dijele na troje!
Jedno od njih: Ostavljanje Allahovih propisa, kao namaza, posta, zekata, iskupljenja (kefareta) i sl. i to ćeš nadoknaditi koliko možeš (nahraniti i pomoći siromašnim). Drugo: Grijesi između tebe i Allaha; pijenje alkohola sviranje (zabranjeni muzički istrumenti), korištenje kamate i sl. i od toga se pokaješ i u srcu si odlučan da se tome nikad ne povratiš. Treće: Grijesi između tebe i ljudi. Ovo je najteže i najkomplikovanije i dijeli se, pa može biti u imetku, osobi, ugledu ili vjeri. Ono što je u imetku treba da mu vratiš ako si u stanju, a ako ne možeš iz bilo kojeg razloga, zatraži halala, a ako ni to ne možeš zbog odsustva čovjeka ili njegove smrti, a možeš sadaku u njegovo ime podijeliti, učini to, a ako ne možeš, onda trebaš što više dobrih djela činiti i povratiti se Allahu ponizno i skrušeno kako bi oštećenog zadovoljio, za ono što si mu učinio, da bi na Sudnjem danu to sevapima izmirio, jer se hakovi na sudnjem danu izmiruju sevapima (davanje dotičnom svoje sevape).
Ako je vezano za krvarinu, onda krvarina oštećenom ili rodbini, kako bi se iskupio, a ako ne možeš, onda se povrati Allahu ponizno ne bi li Ga zadovoljio na Sudnjem danu (opet sevapima -dobrim djelima prema drugim).
Što se tiče časti, ako ga je ogovorio, potvorio ili opsovao, onda si dužan da priznaš da si slagao pred onima kojima si to pričao i da, ako možeš, zatražiš halala od oštećenog. Ovo ako se ne bojiš da bi se smutnja mogla povećati, a ako se bojiš da bi ovakav tvoj postupak povećao razdor i nered, onda povratak Allahu s molbom da zadovolji oštećenog i traženje oprosta za njega.
Što se tiče zinaluka to je da ga prevariš s njegovom ženom, sestrom, ili njegovom kćerkom a nemaš mogućnosti da zatražiš halala jer to dovodi do smutnje i sukoba, nego se pokori Allahu i moli Ga da ga zadovolji i učini mu dobro kad Ga sretne. A ako si siguran da neće biti nereda i
sukoba, stoje vrlo rijetko, zatraži halala od njc.ga. Što se tiče vjere, a to je da vjernika nazoveš kadrom ili novotarom ili da kažeš daje u zabludi, to je n<\jtcža stvar, potrebno je da priznaš da si lagao pred onima pred kojim si iznio optužbe i da, ako možeš zatražiš halala od oštećenog, u protivnom sa poniznošći dovama obraćaj se Allahu i pokaj se zbog toga da bi mu Allah nadoknadio umjesto tebe, a tebe saćuvao od iskušenja.
Ukratko, ako si u mogućnosti udovoljiti oštećenog učini to, a ako ne možeš obrati se Allahu ponizno i iskreno da mu nadoknadi umjesto tebe i to će biti Allahova volja na Sudnjem danu, i nadati se da će Allah iz Svoje neizmjerne dobrote, ako vidi iskrenost u srcu roba da zadovolji njegovog protivnika (oštećenog) iz obilja Svoje milosti i bez suđenja. Znaj daje ovo pravo. To je to.
Ako uradiš što smo opisali i očistiš srce da u budućnosti ne čini slično, izašao si u potpunosti iz grijeha. Ako si očistio srce a nisi naknadio propuštene farzove i zadovoljio onog koga si oštetio, onda je nužno snošenje posljedica dok su ostali grijesi oprošteni.
O ovome ima naširoko objašnjenje koje se ne može smjestiti u ovaj siže, ali poglavlje o tevbi u knjizi „Ihja ulumiddini" i knjizi ,,el-Kurbatu ilallahi" i u knjizi „Gajetu- l-kusra" naći ćeš mnoge koristi i opširno objašnjenje, a ono što smo ovdje spomenuli je neophodna osnova, a Allah pomaže.
Potom sigurno znaj da je ova prepreka teška, ali je vrlo bitna za dalji napredak. Do nas je došlo od Ebu Ishaka el Isfrainija, koji je bio od velikana među učenjacima i koji je bio praktično primjenjivao naučeno, da je rekao: Molio sam Allaha trideset godina da me obdari iskrenom tevbom. Potom sam se začudio i rekao: Subhanallah, za jednu potrebu molim Allaha trideset godina i još mi nije udovoljeno. Onda sam usnio kao da mi neko kaže: Zar se čudiš tome? Znaš li šta si tražio od Allaha. Tražiš od Allaha da te voli. Zar nisi čuo riječi
Uzvišenog: „Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste." (Bekare, 222.) Je li ovo mala potreba? Pogledaj ove prethodnike i njihovu veliku pažnju i ustrajnost u čišćenju srca i opremanju za drugi svijet.
Zastrašujuća šteta od odgađanja tevbe je što je prvi grijeh osornost a zadnji, da Allah sačuva, propast i nesreća. Nemoj ni slučajno zaboraviti slučaj Iblisa i Bel'am bin Baura. Na početku su zgriješili ali je krajnji ishod bio kufr i propali su za vijeke vjekova. Stoga, budi budan i uporan, Allah ti se smilovao, ne bi li iz srca iščupao korjen ove štete (zla) i vrat oslobodio tog tereta i nemoj se uljuljkivati u sigurnost od osornosti (kibura) srca i stalno provjeravaj sebe. Jedan od pobožnjaka je rekao: Crnina (osornost) srca je od grijeha a znak daje srce potamnilo je da vidiš sebe da te nije strah od grijeha niti da si predan ibadetu niti da se koristiš savjetima, niti poričeš ijedan grijeh a računaš se pokajnikom dok ustrajavaš u velikim grijesima.
Pogledaj šta kaže jedan vjerski učenjak:
Ne potcjenjuj ni najmanjeg grijeha jer i malo ako se stalno čini postane veliko.
Čuli smo od Kehmes b. el-Hasana daje rekao: Počinio sam grijeh zbog kojeg sam plakao četrdeset godina. Upitaše ga: Kakav je to grijeh, Allahov robe? Odgovori: Posjetio me brat po vjeri, pa sam mu kupio ribe i jeo je, potom sam otišao do komšijskog zida i uzeo komad gline da
njome opere ruke. Svodi račun sa sobom i požuri s tevbom, jer ne znaš kad ti je kraj a dunjaluk vara. Predaj se Allahu i iskreno mu se obraćaj i sjeti se stanja našeg ibadetu a ostavio trgovinu." Od h. Omera se bilježi daje rekao: „Da su se uklopili ikome drugom, uklopili bi se meni zbog toga što mi je Allah dao snagu i nježnost." Ako je riječ o tome, pa ostavljanje prolaznog je preče i spas.
Što se tiče obuzetosti srca sa dunjalukom, a to je unutarnje zbog centra želje, prenosi se od Poslanika s.a.v.s. da je rekao:“Ko udovoljava dunjaluku, nanosi štetu Ahiretu, a ko udovoljava Ahiretu nanosi štetu dunjaluku, pa dadnite prednost vječnom nad prolaznim."
Jasno ti je da ako javno radiš za dunjaluk, i u sebi ga želiš neće ti biti lahko obaviti ibadet kako treba, međutim, ako odbaciš dunjaluk i ako se posvetiš ibadetu i vanjštinom i nutrinom, olakšaće ti se, čak štaviše, organi će ti u tome pomoći."
Prenosi se od h. Selmana Farisija daje rekao: „Čovjek ako odbaci dunjaluk srce mu se osvijetli mudrošću i svi organi sudjeluju u ibadetu."
To je to.
Druga stvar: Povećava vrijednost tvojim djelima..,. Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Dva rckata od čovjeka- zahida srčanog (koji je odbacio dunjaluk) su bolja i draža Allahu od ibadeta pobožnjaka (dunjalučkog) na vijeke vjekova." (Ovdje je govor o srčanom zahidu i pobožnjaku koji je svoje srce usmjerio prema dunjaluku. Musliman može raditi i koristiti dunjaluk ali mu ne smije svoje srce dati.)
Ako se ibadetom postiže bereket i umnožava, onda onaj ko teži ibadetu treba da odbaci dunjaluk, to jest ljubav prema njemu i da svoje srce okrene njegovom Stvoritelju Koji će mu dati i Ahiret i dunjaluk. (Ali prvo odbaci dunja) Ako upitaš: A šta znači zuhd i šta je njegova srž? Prvo: zne\j da se zuhd kod učenjaka dijeli na dvoje: Zuhd koji je urođen i zuhd koji se stiče. Onaj koji ga stekne ogleda se u slijedećem: 1- napusti traženje potrebnog od dunjaluka 2- napuštanje bogaćenje od njega 3- Ostavljanje želja i izbora za dunjalukom Urođeni zuhd u srcu zahida ima hladnoću prema dunjaluku i dunjalučkim saltanetima. Potom, stečeni zuhd (za koji se čovjek trudi) je uvod zuhdu na koji čovjek ima uticaja, pa ako čovjek prestane da želi ono što nema od dunjaluka, i ako ostavi ono što posjeduje od njega, a iz srca odstrani želju i volju za njim zbog Allaha i veličine nagrade uz podsjećanje na njegove kazne, sve to prouzrokuje hladnoću prema dunjaluku u njegovom srcu. To je za mene stvarni zuhd.
javno ostavili dunjaluk a potajno ga žele. Znaj daje to teška borba sa svojim nefsom, i sve je u tome. Zar nisi čuo riječi Uzvišenog: „Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj." (Kasas, 83.) Mudrost je veza za negiranje želje bez traženja i učinka za željeno i riječi: „Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu-umnogostručit ćemo je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu-daćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela." (Šura, 20.) i „Onome koji želi ovaj svyet Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo" (Isra, 18.) i „A onaj koji želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži." (Isra, 19.) Zar ne vidiš da sve ukazuje na želju, te je ona tako, vrlo bitna. Međutim, ako čovjek ustraje na prvom dvoma, ostavljanju i napuštanju (rastavljanju) nadati se je iz Allahove blagosti, da će ga pomoći u odbacivanju dunjalučkih želja iz srca, jer je ON Najplemenitiji Darovalac.
Potom, ono što potiče i olakšava ostavljanje i napuštanje je spomen na dunjalučke banalnosti i niskosti. Mnogi su o tome govorili ijedna od izreka je i izreka jednog (Jahja b. Mu'az er-Razi): „Ostavio sam dunjaluk zbog njegovog siromaštva i obilja nevolja, njegove prolaznosti (brzog nestajanja) i prezrenosti njegovih učesnika." Moj učitelj kaže: „Ali iz ovoga se da namirisati želja jer onaj ko žali napustiti nekoga s kim bi volio biti i ostaviti nešto u čemu ima ortaka želeći daje sam u tome, javno se o tome izrazio naš učitelj (želi reći Ebu Bekr el-Verrak) „Dunjaluk je Allahov neprijatelj a ti ga voliš, a ko voli nekoga srdi njegovog neprijatelja." Kaže: „Zbog toga što je on u osnovi prljava lešina." Zar ne vidiš da je dunjaluk neprijatelj i da će završiti kao smeće i propasti.
To je leš koji je naparfemisan i lijepo nakićen te zavodi svojim izgledom maloumne dok su pametni prema njemu nemarni. Ako kažeš: Šta je zuhd prema dunjaluku, farz ili nafila? Znaj da je zuhd kod nas u halalu i haramu, pa je u haramu farz, a u halalu nafila. Potom, položaj ovog harama je kod onih koji se iskreno pokoravaju (Mu'mini) kao ogromna lešina, ne prilazi joj osim u nuždi i tek toliko da otkloni tu nuždu. Zuhd je u halalu je za ebdale (najveće evlije), kod njih je dozvoljeno kao leš, uzimaju od njega tek koliko im je potrebno. Haram (zabranjeno) je kod njih kao vatra, nikad im i ne naumpada da uzmu nešto od toga. To je značenje hladnoće (urođenog zuhda) na srcu, da napusti svoj trud za dunjalukom i da ga prezire i nipodaštava te u njegovom srcu ne ostavi ništa od volje za njim. Ako kažeš: Kako dunjaluk sa svim svojim strastima i slastima koje čovjek želi, može postati kao vatra ili lešina, a oni su građeni kao i mi i narav im je kao i naša?
Znaj da onaj ko dobije posebnu podršku i spozna dunjalučku bezvrijednost i njegovu prljavost u osnovi, tako je kod njega. Ovome se čude oni koji teže njemu i koji su slijepi za dunjalučke podlosti i bolesti, koji su opčinjeni njegovim izgledom i ukrasima. Havešću ti primjer za to: To je slično čovjeku koji pravi „habis" (slatko od datula i škroba) sa svim što za to treba, šećer i ostalo, a potom u to ubaci komadić ubitačnog otrova. Taj čovjek to zna, ali drugi ne znaju te to
postavi pred sebe i ostale i ukrasi ga. Čovjek koji zna šta je stavio u njega će se ustegnuti od tog jela i neće mu niukom slučaju pasti na pamet da kuša to jelo jer je to za njega kao vatra, čak i žešće jer poznaje stečenu opasnost i ne povodi se za slatkom i ukrasom, dok će drugi navaliti na to ukrasno slatko i neće mu moći odoljeti i čudiće se onome što se usteže od jela, a možda ga zbog toga i maloumnim proglase. Takav je primjer dunjalučkog harama sa oštroumnim i sa neznanim.
Što se tiče dunjalučkog halala, makar i ne stavio otrov u to, ali je pljunuo ili se oseknuo u to, a potom ga ukrasio i uljepšao. Onaj koje vidio daje to čovjek uradio s jelom, smučiće mu se na to jelo, bježaće od tog jela i neće mu se ni približavati osim u krajnjoj nuždi, dok onaj koji to nije vidio i ne zna šta je u jelu, opčinjen je njegovim izgledom i nestrpljiv da navali na njega. To je primjer dunjalučkog halala kroz dvije vrste ljudi, onih koji su oštroumni i na ispravnom putu i onih koji teže za dunjalukom i ne znaju. Različito je stanje ljudi mada su isti građom i naravom ali različitog ponašanja shodno situaciji, jedan je pronicljiv i zna a drugi je neznalica i lahkouman. Pa kada bi onaj što žudi znao ono što zna zahid (onaj koji se ustegao) odustao bi kao i on, a kada zahid ne bi znao i kad bi bio zaslijepljen kao onaj što želi, žudio bi kao i on. Time je jasno da je ova razlika shodna znanju a ne prirodi. To je korisna osnova i razgovijetan govor koji će prihvatiti svaki pametan i pravedan, a Allah Svojom milošću daje uputu i podršku. Ako se kaže: Nešto se mora uzeti od dunjaluka kako bi nam bilo opskrba, pa kako da onda budemo ispravni (da se ustegnemo) od njega? Onda znaj da se zuhd odnosi na višak a ne na ono što nam je neophodno za život.
Trebaš snagu i zdravlje da bi robovao Allahu, a ne da bi jeo, pio i uživao. Allah ako hoće, može ti dati snagu prouzročenu nečim, a ako hoće i bez ičega, kao melekima. Potom, ako je s nečim onda je zbog nečega što si ostvario ili na tvoje traženje i trud, a ako hoće onda kroz nešto što je On prouzročio za tebe a ti se nisi ni nadao tome, bez ikakvog traženja od tebe, kao što
kaže Uzvišeni: „a onome koji se Allaha boji. On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada." (Talak, 2-3.) Ako nikako, niti tražiš niti želiš, ili nisi spreman za taj zuhd ali tražiš ga i želiš, nijetiš sa tom svojom opremom i snagom (potencijalom) robovanju Allahu bez strasti i uživanja. Ako si to naumio, onda je tvoje traženje dobro i ustvari je traženje za Ahiret a ne radi dunjaluka, i to ne škodi tvome zuhdu i odricanju. Dobro ovo shvati uz Allahovu pomoć, a u Allaha je potpora.
Druga zapreka-stvorenja
Mladiću, neka te Allah, zajedno s nama, podrži, trebaš da se udaljiš od stvorenja i to zbog dvije stvari: Jedna od njih: Jer te oni okupiraju od robovanja Allahu, kako se prenosi daje neko rekao: „Prolazio sam kraj jedne skupine ljudi koji su se nadmetali u streljaštvu dok je jedan sjedio podalje od njih pa sam htio da poprićam s njim a on mi reće: Spominjanje Allaha mije slade od priče s tobom. Upitao sam: Ali ti si sam?! Odgovori: Sa mnom je moj Gospodar i dva meleka. Upitao sam: Ko prednjači od ovih? Odgovori: Onaj kome je Allah oprostio. Upitao sam: Gdje je put? On rukom pokaza prema nebesima, ustade ostavljajući me. Rekao je: Puno društva te odvodi od tebe samog. Ljudi te zauzmu od ibadeta, spriječe te, čak te odvedu u zlo i propast. Kao što kaže Hatem el-Esam: Tražio sam od ovih stvorenja pet stvari pa ih nisam
našao: Tražio sam pokornost i zuhd pa nisu učinili, pa sam rekao: Pomozite mi u tome dvome, pa nisu, pa sam rekao: Budite zadovoljni ako to ja učinim, pa nisu pristali. Potom sam rekao: Onda me nemojte ometati od toga, a oni su me ometali. Onda sam rekao: Nemojte me pozivati onome čime Allah nije zadovoljan i ne korite me ako vas ne budem slijedio, pa nisu pristali, te sam ih napustio i predao se onom što meni treba.
Potom znaj, brate po vjeri, da je naš Poslanik s.a.v.s. opisao doba samoće i jasno nam dao njegove osobine i ljude tog vremena: Preporučio je izolovanost, a on je, bez sumnje, bolje znao šta je korisno. Preporučio nam je da se sami o sebi pobrinemo. Pa ako vidiš daje tvoje vrijeme shodno opisu Poslanika s.a.v.s. pokori se njegovoj preporuci (naredbi) i primi njegov savjet i nemoj biti sumnjičav, jer je Poslanik s.a.v.s. znao bolje od tebe šta je za tebe dobro u tvom vremenu i nemoj to komentarisati lažnim uzročnicimajiiti da varaš samog sebe jer si onda od onih koji su propali i za tebe nema opravdanja. Spomenuti opis je u poznatoj predaji od Abdullaha b. Amra b. 'Asa a u kojoj stoji: Dok smo bili okupljeni oko Poslanika s.a.v.s. spomenuo je fitnu (doba smutnje) i rekao: „Kad vidite da ne ispunjavaju svoje obaveze, da je oslabilo povjerenje, a bili su ovakvi, pa je isprepleo svoje prste". Upitao sam:
Šta tada da uradim, Allah me učinio žrtvom za tebe? On reče: Drži se svoje kuće, čuvaj jezik, prihvati se pozitivnog a ostavi onog što prezireš i pobrini se o sebi a napusti opću stvar" (svjetska zbivanja).
U drugoj predaji stoji daje Poslanik s.a.v.s. rekao: „To su dani smutnje?" Bi rečeno: A koji su to dani smutnje? Odgovori: Onda kad čovjek ne bude siguran od svog sugovornika." Ibn Mes'ud r.a. u drugoj predaji od Haris b. Umejra spominje da je rekao: „Ako poživiš, doći će vrijeme u kojem će biti mnogo govornika, malo učenih, mnogo pitanja, malo onih koji će na njih odgovoriti. Strast će tada upravljati znanjem. Rekoh: A kad je to? Odgovori: Kada umre namazi proširi se mito (korupcija) i vjera bude prodavana za neznatnu dunjalučku korist. Spas, teško ti se za spas".
Sve što je u ovim predajama spomenuto jasno vidiš u svom vremenu i među svojim savremenicima, pa pripazi na sebe.
Mladiću, dobri prethodnici, da je Allah s njima zadovoljan, su složni na opasnosti od njihovog vremena i savremenika te su praktikovali osamljivanje i to su preporučivali i savjetovali na to, a nesumnjivo je da su oni bili poučeniji i dalekovidniji i da vrijeme poslije njih nije postalo bolje nego je bilo gore i gorčije. O ovome je govorio Jusuf b. Esbat: Čuo sam Sevrija da kaže: „Tako mi Allaha osim kojeg drugog boga nema, osama je halal u ovom dobu." Ja kažem: Ako je u njegovo doba bila halal, onda je u naše doba farz.
Od Sufjana se također prenosi da je pisao Abbad el- Havassu: „Ti živiš u dobu za koje su ashabi Muhammeda s.a.v.s. tražili utočište kod Allaha da ga ne dožive, kako znamo, a oni su imali znanje koje mi nemamo, pa šta će biti s nama kad ga doživimo s malo znanja, malo sabura i malo pomagača u dobrom, iskvarenošću dunjaluka i ljudi? Omer b. Hattab r.a. je rekao: ,,U osami je sloboda od lošeg društva." Slično ovome je rečeno:
Ovo je doba kojeg smo se bojali. Iz riječi Ibn Ka'ba i Ibn Mes'udovih
Vrijeme u kom istina je odbačena potpuno Nepravda i pogan u njemu prihvaćeno
Slijep i gluh od vremena prikriven u njemu Iblis likuje i uzima na nišan Ako ovo potraje i ne desi se čudo nije mrtvi plakao nit je novorođenče drago.
Pronašao sam da je Sufjan b. Ujejne rekao: Rekao sam Sevriju: Posavjetuj me. On reče: „Što manje se upoznaji s ljudima. Rekoh: Allah ti se smilovao, zar u predaji nije došlo: „Upoznajite što više vjernika (družite se s njima) jer svaki vjernik ima šefaat (zagovorništvo)." On reče: Smatram da nikad nisi vidio nešto što ti ne godi osim kod onog koga poznaješ. Rekao sam: Tako je. Potom je umro i nakon njegove smrti sam ga usnio i rekao: Ebu Abdullahu, posavjetuj me. On reče: „Umanji svoje poznanstvo s ljudima koliko možeš, jer teško je među njima naći iskrenog.
U ovom značenju je rečeno:
neprestano tragam otkako osijedih za dobrim susjedom i otkrih čim upoznam ljude da ponižavam ih Allah neka nagradi sve što ne upoznah i nemam grijeh za koji slijedi mi izgon osim što nisam volio ko nije pravedan.
Kaže (Sufjan b. Ujejne) Napisano je na njegovim vratima: Neka Allah nagradi dobrim onog ko nas ne poznaje, a neka ne nagradi naše prijatelje, jer nikad nismo povrijeđeni osim od njih.
Pa su o tome spjevali:
Nek Allah nagradi dobrom ko nije od nas izmeđ koga nema ljubavi i poznanstva ne zabrinu nas niti nas povrijediše ljudi osim od onih koje volimo i znamo.
Fudajl, da mu se Allah smiluje, kaže: Ovo je vrijeme u kojem trebaš čuvati svoj jezik, skriti svoje mjesto i liječiti svoje srce. Uzmi što je dobro a ostavi što nevalja.
Sevri kaže: Ovo je vrijeme šutnje, boravak u kući, zadovoljen hranom dok ne dođe smrt. Od Davud et-Taija se bilježi: Posti od dunjaluka a iftar nek ti bude Ahiret i bježi od ljudi kao što bježiš od lava.
Od Ebu Ubejde da je rekao: nisam vidio nijednog mudraca a da nije govorio na kraju izlaganja: Ako ti je stalo da ostaneš nepoznat onda si kod Allaha priznat.
Predaja o ovome ima više nego bi moglo stati u ovu knjigu te smo o ovome napisali posebnu knjigu: „Kitab ahlakil ebrar ve nnedžati minel ešrar" Pogledaj tu knjigu i vidjećeš mnoge interesantne stvari a pametnom je i išaret dovoljan. A Allahu pripada potpora i uputa. (Gornji navodi se odnose na metež među ljudima kad napuste Allahove zakone - Šerijat. Sloboda i iskvarenost ljudi donosi nesreću među ljude o.p.).
Druga stvar zbog koje treba izbjegavati ljude je: da ljudi kvare ono što si proveo ibadeta, osim ako te Allah ne zaštiti, zbog onog što dolazi od njih kao ukrašavanje I pretvaranje. Istinu je rekao Jahja b. Muaz kad je rekao: „Viđenje s ljudima je podloga pretvaranju." Zahidi su se bojali
za sebe od ovoga pa su izbjegavali susrete i posjete. Spominje se od Hesem b. Hajjana daje rekao Vejsil Karaniji: Vejsile, poveži nas susretom i posjetom.
Vejsil mu reče: Vezao sam se s tobom nečim korisnijim od toga dvoga a to je dova u odsustvu jer se u posjeti i susretu izlaže gizdavosti i pretvaranju.
Sulejman b. Havas je bio upitan: Zar nećeš doći da vidiš Ibrahim b. Edhema? On odgovori: Da sretnem šejtana-prkosnika, draže mi je od susreta s njim. To im nije bilo drago čuti od njega pa im on reče: Ako ga sretnem, bojim se da ću se nagizdati a ako sretnem šejtana zaštitiću se od njega.
Moj učitelj se bio sreo sa jednim od arifa (poznavalaca) pa su puno razgovarali a onda su učinili dovu na kraju sijela. Moj učitelj je tada rekao arifu: Mislim da nisam imao korisnijeg sijela od ovoga. Arif mu reče: A ja nisam imao sijelo za koje sam se više bojao od ovoga. Zar nisi iznosio najbiranije riječi i najviše što znaš preda mnom? I ja sam također, te je došlo do gizdavosti i pretvaranja. Tad je moj učitelj zaplakao i onesvijestio se. Poslije toga je izgovarao ove stihove:
Teško mi se od toga, šta strašnije neg izjednačavat se s Mudrim
megdan dijelim s Allahom svojom nepokornošću a niko osim njega ne može mi se smilovati. Gospodaru, Tvoga oprosta od grijeha tražim jer pretjerujem ali za to se kajem govorim u noći kada potamni Ah, lijepa pokrivača od svijeta i grijeha.
Ovakvo je stanje zahida u međusobnom susretu, a kakvi su susreti besposličara ili neznalica i ološa?
Znaj daje zeman-vrijeme (kojem se ide) postalo vrlo pokvareno i ljudi štetni. Oni te odvode od ibadeta Aliahu tako da skoro sve izgubiš od toga, potom i ono što drugo imaš, pokvare ti tako da od ibadeta skoro ništa nije ispravno. Zbog toga ti je potrebno izbjegavanje ljudi i traženje utočišta kod Allaha od zla ovog doba i njegovih suvremenika, a Allah, Svojom milošću, je Čuvar.
Ako se epita:Šta je izdvojenost od ljudi? Objasni nam, slojeve ljudi i obaveznu granicu u tome. Znaj, Allah ti se smilovao a i meni s tobom, da ljudi ima dvije vrste; -čovjek koji nije potreban ljudima da bi im tumačio znanje i propise, pa je ovakvom čovjeku preče da se izdvoji od ljudi i da se ne miješa s njima osim za džumu, zajedničke namaze, Bajram, hadž ili zbog sijela na kojem će nešto naučiti, ili zbog neke neophodne životne potrebe ali da se ne ističe. U svemu ostalom neka se brine o sebi, boravi u svojoj kući, ne upoznaje se niti ga poznaju. Međutim, ako čovjek želi da se potpuno otuđi od ljudi i da se s njima ne miješa nikako, ni vjerski ni svjetski, ni džumom,ni džematom, smatrajući da je u tome dobro po njega, ne može to uraditi osim u jednom od dva slučaja:
- ili da ode na mjesto gdje nije dužan obavljati ove farzove kao vrhovi brda ili duboke kotline, možda je ovo jedan od načina koje su ljude odveli na mjesta daleko od ljudi gdje su puno ibadet
činili -ili su se stvarno uvjerili da je šteta koju imaju od miješanja s ljudima zbog ovih farzova veća nego da ih ostave. Tada imaju opravdanje za to. Vidio sam u Mekki jednog starca koji je bio izdvojen od učenjaka i koji nije dolazio u džemat, harem Kabe, mada mu je bio blizu i bio je zdrav, pa sam ga jednom upitao za razlog i on mi je rekao da mu je opravdanje ono koje smo naveli, a to je da ono sevaba što zaradi ne može pokriti grijehe koje zadobije kad izađe u džamiju i sretne se s ljudima. Kažem: Sve u svemu, nema projekora za ispriku. Al-lah je preči da Mu se opravda a On zna šta je u ljudskim prsima, ali je ispravnije postupiti na prvi način, da bude s ljudima na džumi, u džematu i dobrotvornim akcijama, a da ih izbjegava u ostalom. Ako mu se sviđa drugi način, da se u potpunosti izoluje od ljudi, onda treba izaći tamo gdje se ne obavljaju ovi farzovi.
Treći načinje da s ljudima bude u jednoj oblasti ali da ne dolazi na džumu ili u džemat zbog opravdanja koje vidi za to, zbog tereta ili onoga čemu se izlaže te mu je potrebno precizno proučavanje i ogromne poteškoće kako bi s njega pala dužnost, a u tome je opasnost od greške dok je prvo dvoje sigurnije a Allah upućuje.
Drugi čovjek je onaj ko je uzor u nauci, tako da ga- ljudi trebaju zbog vjerskih stvari da bi pojasnio istinu i odgovorio na dokaze novotara ili da bi pozivao dobro riječju ili djelom i sl. Ovaj čovjek se ne može osamiti od ljudi nego treba da zauzme mjesto savjetnika (upućivača) među njima, Allahu dragom, štiteći Allahovu vjeru, objašnjavajući Allahove propise. Prenosi se daje Poslanik s.a.v.s. rekao: „Ako se pojavi novotarija a učenjak to prešuti na njega je Allahovo prokletstvo." To je ako je on među njima, i ako izađe između njih, njemu nije dozvoljena osama. Pripovijeda se da je učenjak Ebu Bekr b. Furek htio da se posveti robovanju Allahu odvajajući
se (izolujući se) od ljudi, pa dok je bio u jednoj planini, čuo je glas: Ebu Bekre zašto si ostavio Allahove dokaze protiv njegovih robova, ostavio si robovanje Allahu. Tad se vratio i to je bio uzrok njegovom druženju s ljudima.
Rekao mije Me'mun b. Ahmed daje Ebu Ishak rekao asketama koji su bili u libanskim brdima: Vi koji jedete travu, ostavili ste ummet Muhammeda s.a.v.s. prepušten novotarima i zabavili se jedući travu ovdje. Oni mu rekoše: nismo prikladni za druženje s ljudima, a tebi je Allah dao snage za to i dužan sl. Poslije toga je napisao svoju knjigu „El-Džami' lildželijji vel-hafijji".
Oni su, da je Allah zadovoljan njima, pored obilnog znanja, posjedovali i preciznost u prelaženju ahiretskog puta. Znaj da ovakvi ljudi koji su potrebni ostalim ljudima da im objasne vjerska pitanja, treba da se u druženju s ljudima okiti s dva vrlo bitna odličja.
Jedan: Jaka strpljivost, beskrajna blagost i trajno traženje pomoći od Allaha.
Drugi:Da u ljudskom griješenju bude izolovan od ljudi iako je tjelesno s njima pa ako mu se obrate govori s njima, ako ga posjete da cijeni njihov trud i da im se zahvali, ako se okrenu od
