TEMA BROJA
Filip Mursel Begovi}:
IZBOR IZ MLADE
BO[NJA^KE POEZIJE
Ervin Jahi}: Libijsko-bosanski pou~ak u stihu
INTERVJU:
Asmir Kujovi}
BEHAR
U FOKUSU:
Vesna Miovi}: Zgode iz vremena Dubrova~ke Republike i Osmanskog Carstva
Edin Urjan Kukavica: Alkemija - vje{tina, znanost ili sveta umjetnost
^ASOPIS ZA KULTURU I DRU[TVENA PITANJA
lGODINA XX
l2011.
lBROJ 99
lCIJENA 20 KN
RIJE^ UREDNIKA:
Selma KUKAVICA
Grafi~ki dizajn i prijelom:
Tisak:
BEHAR, dvomjese~ni bo{nja~ki ~asopis za kulturu i dru{tvena pitanja
Nakladnik:
Kulturno dru{tvo Bo{njaka Hrvatske PREPOROD
Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVI]
Izvr{ni urednik: Filip Mursel BEGOVI] Uredni{tvo:
Senad NANI], Ervin JAHI], Sena KULENOVI], Azra ABAD@I] NAVAEY
Rukopisi i fotografije se ne vra}aju Adresa:
BEHAR
KDBH “Preporod”
Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: [email protected]
[email protected] web: www.kdbhpreporod.hr
Cijena po primjerku 20 kn, dvobroj 40 kn, godi{nja pretplata 100 kn
Cijena u BiH: 5 KM, dvobroj 10 KM, godi{nja pretplata 20 KM. Kunski `iro-ra~un: ZABA 2360000-1101441490
Devizni `iro-ra~un: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185
(S naznakom: Preporod, za Behar) Grafi~ki dizajn i prijelom: Selma Kukavica Tisak: “STAJER GRAF”, Zagreb
Tiskano uz financijsku potporu iz Dr`avnog prora~una Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. ISSN 1330-5182
Mi{ljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nu`no i stavovi uredni{tva.
SADR@AJ
RIJE^ UREDNIKA
Sead Begovi}: Svi animoziteti i liblinzi uva`enog muftije 3
TEMA BROJA: MLADA BO[NJA^KA POEZIJA
Filip Mursel Begovi}: Lirske zavjere pjesnika ponad nesklona svijeta –
o mladoj bo{nja~koj poeziji 4
Kad zora razrje|uje strah (izbor iz poezije) 8 DRU[TVO SA OGRANI^ENOM ODGOVORNO[]U
Ervin Jahi}: Libijsko-bosanski pou~ak u stihu 22
INTERVJU
Asmir Kujovi} (razgovaro Filip Mursel Begovi}):
Ne bih se usudio “ka~iti” s kulturtregerskom i literarnom mafijom -
oni u ovoj dr`avi dr`e prakti~no sve u svojim rukama 24
POVIJESNA ^ITANKA Senad Hasanagi}:
Osmanska tolerancija: u pore|enju sa tolerancijom u evropskom
okru`enju i njegovim aktima 29
Vesna Miovi}:
Mudrost na razme|u: zgode iz vremena Dubrova~ke Republike i Osmanskog carstva 34
LIKOVNO OKNO Aida Abad`i} Hod`i}:
Od oblikovanog prostora do prostora koji oblikuje: osvrt na neke aspekte umjetni~ke produkcije u BiH
1990-ih godina. 39
JEZI^NA PITANJA Amira D`ibri}:
Jezi~ne osobitosti Pisma Resul-age i Sulejmana Agi}a knezu
i dubrova~koj gospodi iz 1675. 43
ZVUKOMJER
Damir Horvat Zacskai: Bulbuli & Ismet Kurtovi} –
urbani ‘hrvatski’ sevdah 49
ESEJ: TOKOVI MISLI Sead Ali}:
Kriza i mediji 50
PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE D`elaludin Hod`i}:
Uloga Islamskih informativnih novina Preporod u afirmaciji
kulturnog identiteta Bo{njaka 52
^ASOPISI Edvin ]udi}: Kulturni opstanak
@ivot-a na{eg doba 56
PRIKAZI I KRITIKE Sead Begovi}:
Strpljivo nizanje bisera u nisku 58
Ajka Tiro Srebrenikovi}: Potresna svjedo~anstva
s hladnog sjevera 60
ZNANOST I DUHOVNOST: Edin Urjan Kukavica: Alkemija – vje{tina, znanost
Krajem pro{le godine predstavljena je ve lebna monografija pod naslovom “Islam i muslimani u Hrvat skoj” koju pot pisuje najve}i vjerski autoritet mu -s limana u Hrvat-skoj – muftija [evko ef. Omer ba{i}. Na 712 stranica ras -ko{no opremljenog izdanja autor je pre gledno obradio svekolike i `a ri{ne po vijesne trenutke mus li ma na u Hr -vat skoj, te po ku{ao bio gra fski pred -sta viti uglednike i zna ~aj nike koji su tu povijest gradili, na primjer: razdoblje pred islam skog do ba, zatim, islam i mu s limani u Hr vat skoj u 16. i 17. sto -lje }u, islam i mu slimani u no vije doba, pro blem mu ftijstva i muftija, Do mo vin ski rat u Hrvatskoj i udio muslima -na i Bo{ nja ka u njemu. Posebno su inte resant na poglavlja pod naslovom “Od ini cijative do gradnje d`a mije”, “Os no ve islamske zajednice” te “Opisi isla m skih zajednica u petnaestak hr -vat skih grado va”, “Podrijetlo da na{ -njih mus limana u Hrvatskoj”, njihovi obi ~aji i drugo.
Suvremenost koju je muftija `ivio i za ko ju je po mnogo ~emu dobrom za s lu -`an - iscrpno je obra |ena. Po svemu sude}i pred nama je kompendij saz -na nja o hrvatskim muslimanima, ali ko ji podlije`e i nekim kri ti~kim opas ka ma. Naime, uva`eni i cijenjeni mu f ti ja, za kojeg pretpostavljamo da je do s tigao vi{i nivo na ljestvici samouzdi -za nja, i tim vi{e, ne bi si smio dopusti-ti nikakve malicioznosdopusti-ti te zalihu osobnih liblinga spram nekih uva`eosobnih mu -s limana u Hrvat-skoj. I-sto tako, na drugoj strani, promicanje vlastitih adora na ta kada je rije~ o zastupljenosti ne -kih imena koja zaista ni{ta ili malo zna ~e na mapi hrvatske i bo{nja~ke – pri je svega kulture, ali i povijesti. Su o~i v{i se s time, suo~ili smo se sa saz -na njem da nije muftija jedini vrijed -nos ni prosuditelj svega onog {to je mus limansko u Hrvatskoj.
Izostavljaju}i (sabotiraju}i) neke, kao {to su to istaknuti predstavnici i kul -tur ni poslenici KDBH “Prepo ro da”,
pri mjerice: sve dosada{nje us pje he ~a sopisa “Behar”, obilni “Pre porodov Jo urnal”, @enski zbor “Bul buli” (koji na s tupa diljem ex Ju go sla vije), Dra m -ski studio (koji tako|er dobro djeluje), simpati~ni ~asopis za djecu “Jasmin” to je naprosto nes hvat ljivo. Te su edi -ci je i ostale djelatnosti na kulturnoj sce ni Hrvatske pos tigli zavidnu pre po -z natljivost – te takvi postupci uva`enog muftije zaista bolno odjekuju jer su ka` njeni upravo amblemati~ni pred -sta vnici svog naroda u Hrvatskoj (…a to si zna la~ki i po{teni ocjenjiva~ ne bi smio dopustiti). Preporodovi ~asopisi u vi{e su navrata, iako nisu dio ins ti tu cije Islamske zajednice Hrvat ske, te -mat skim brojevima direktno pronosili in terese i programe te in sti tucije. “Preporodov Journal” jedini redovno i iscrpno prati rad Isla m skog kulturnog centra Zagreb kao i svih drugih va`nih doga|aja koji su od vitalne va`nosti za Islamsku zajednicu. Tako|er, KDBH “Pre po rod” je prva bo{nja~ka kulturna udru ga osnovana u Hrvatskoj od nje ne samostalnosti. Uz to, sam muf tija je bio jedan od osniva~a. Ne ki }e to ob ja { njavati kao osobnom ta{ tom strate gi jom s obzirom na ne ko ljudsko za m -je ran-je, zatim kao ra njivost i gordost, a to je nedopustivo – pitamo se tko prit-om strada? Naime, svaki autor, bilo koje povjesnice, vodi rat s objektiv no{ }u pris tu pa te ponekad isti~e one sa dr `ajne i strukturne elemente, bio gra
-fiz ma i djela, koje su srodne njegovom po imanju.
Kako to da “Behar”, pitamo se, ko ji je zastupljen u “Hrvatskoj knji `evnoj en ci klopediji, sa svim re le van tnim po da cima, kojemu je na Saj mu knjiga u Sa -ra jevu, 2010. go di ne, dodijeljena prva nagrada Saj ma za najbolji ~a so pis i grafi~ku op re mu, nije istodobno zas -lu `io da u|e u muftijinu monografiju. Na Saj mu knjiga Sarajevo Pre po rod je 2011. godine dobio Nagradu za `i vo t no djelo na podru~ju izdava{tva. Tak va eli minacija i zaobila`enje je d no stavno je ne mo gu}a u vi{enaci o na lnoj Hrvat -skoj, odnosno, u Hrva ta katolika koji u svojim encik lo pe di ja ma nisu mi moi{li ni jednog Milu Bu da ka. No, ova (ne) na -m jerna o-ma{ka prire|iva~a knji ge, s obzirom na na ve dene Pre po ro dove us pje he, i ne}e previ{e boljeti. Je dan od zaista znamenitih hrvatskobo{ nja ~kih umjetnika s europskom re puta ci -jom, koji je tako|er nedostat no pred-stavljen, je Munir Vejzovi}. Upravo je on, jednom prigodom, ka da smo pri premali njegovo predstavljanje u “Be ha ru”, na upit da li ga boli {to ga Bo{ njaci uporno zao bi laze, pou~no od go -vorio: “Kada te priz naju i nag ra |u ju i kupuju od Mi la na do Rejkjavika, zar da te boli {to te ne priznaju neki u Za g -rebu i Sa ra jevu?”
Na kraju bih spomenuo i niz tipfelera u ovom izdanju, zatim, pomalo ki ~asto gra fi~ko i likovno ure|enje. No, to prije sve ga pripisujemo ure d nicima i reda -k torima s amaters-kom reputacijom. Za{to se, primjerice, nije an ga `i ra o vrhunski dizajner Fadil Vejzovi} ve} dva bezimena autsajdera. Kako re ko -s mo, vi{e boli minimiziranje nekih knji `evnika i likovnih umjetnika, ali i zna menitih branitelja Bo{njaka u Do -mo vinskom ratu, primjerice brigadira Me suda [abanovi}a. To dokazuje da uva `eni muftija ili ne zna njihove za -ma {ne opuse (zamjetne i u Hrvatskoj i u Bosni), ili je naprosto nemu{t kada je rije~ o modernosti.
RIJE^ UREDNIKA
SVI ANIMOZITETI I LIBLINZI UVA@ENOG MUFTIJE
UVOD
Sustavno prate}i srodne ju`noslavenske knji`evnosti, pa i to kom studija ju`ne slavistike, u poslijeratnom razdoblju devede setih, kao i ostali zainteresirani, svje do~io sam pro mociji mnogih mladih pjesni~kih osobnosti u sklopu ~a sopisne produkcije. No, razo~aravalo me je {to nisam prim je}ivao izrazitiju potrebu da se netko pozabavi mla -dom bo{nja~kom poezijom kao le giti mnim podsustavom bosanske knji`evnosti. Naime, samim time {to je uvelike pro izi{la iz “bureta baruta”, smatrao sam da mlada bo{ -nja~ka poezija itekako mo `e doprinijeti komparativnom pro u~avanju srodnih ju` no slavenskih pjesni~kih modela pos lije de vedesetih go dina pro{log sto lje}a. Mo`da i stoga {to je politi~ka zbilja Bo{njaka tokom ratnih devedesetih, ali i ona dvi je tisu}itih, bila, i jo{ uvijek je, kudikamo trau -ma ti~nija i slo`enija od one koju su ku sali hrvatski, srps-ki i slo venssrps-ki pjesnici, a time i tipo lo{srps-ki zanimljivija. Isto ta ko, sasvim je razumljivo da inzistiranje na nazivu bosan-ski ima i pri`eljkivani pomirbeni karakter. Ta ko|er, posve je opravdano da se usporedo s izradom izbora ili an to lo gi je bosanske poezije rade i nacionalne bo{ nja~ka, hr vat ska i srpska. Na kraju krajeva, za{to bi se pjesnici raz -li~itih nacionalnosti u BiH, koji pripadaju istom na ra{taju, nu`no razi lazili u tematizaciji, primjerice, lju ba vi ili urba nosti? Tim prije {to, u su{tini, ne postoji ni rigorozna je -zi~na barijera koja ih di jeli, ali i zato {to su o~ito oslabili raz lozi prijepora i umanjile se me |u sobne predrasude. Posve je mogu}e da je svjetonazorna i jezi~na razlika ve -}a iz me|u Bo{njaka u BiH i onih u dijaspori, nego izme|u razli~itih etni~kih skupina u toj postdaytonskoj zemlji. [tovi{e, nedvojbe no je tako ako se izbor radi “iznutra” (tj. ako ga kreira netko od aktera bosanskohercegova~ke knji`evne scene). Ovaj izbor, me |utim, na izvjestan na~in pogled je “izvana”. Ne `elim time isti cati kako je on time i objektivniji, ali nesumnjivo je da pone{to druga~ije gle dam na neke pojave unutar bo{nja~kog i bosanskoher
ce gova~kog knji`evnog korpusa. Svjestan ~injenice da ve -}i nu dana{njih antologija i izbora sastavlja “koterijski” kri terij, a ne onaj teme ljen na objektivnom, ne ost ra { }e -nom i neprivatisti~kom principu, ~ini mi se da je upravo taj “pogled izvana” u mom slu~aju prednost, a ne manjka -vost. Sastavljati izbor iz bosansko hercegova~ke mlade po ezije, kakav je sastavio Miljenko Jergovi} pod nazivom “Ovdje `ivi Conan”, za mene jednostavno nije bilo dovoljno iza zov no iz nekoliko razloga. Prvi je da je takav izbor ve}, dakle, ura|en, drugi proizlazi iz toga {to smatram da ve }ina ponajboljih mladih pjesnika u BiH jesu etni~ki Bo{ njaci, a tre}ega nalazim u svojevrsnom ispravlja nju nep -rav de prema pjesnicima koji, za razliku od svojih kolega iz
Lirske zavjere pjesnika
ponad nesklona svijeta -
o mladoj bo{nja~koj poeziji
(Izvadak iz pogovora knjige “Kad zora razrje|uje strah“ u izdanju KDBH “Preporod“)
sus jedstva, nisu dobili zaslu`enu panoramsku verifikaciju pod zajedni~kim etni~ kim nazivom.
Sve to nuka nas da druga~ijim o~ima gledamo i na stva ra nje odre|enog broja pjesnika koji u sebi nose iden ti te -tar nu podvo jenost, da ne upotrijebimo izraz “kom p leks” dvi ju domovina ili genetski usa|ena sje }anja na neka za -jed ni~ka ishodi{ta. Kada go vorimo o Bo{njacima ro|enim u Hrvatskoj i Srbiji, dakle, nemo gu}e ih je svrstati u korpus bosanskohercegova~ke knji`evnosti jer on tada pos -ta je geografski pojam, te je time naziv bo{nja~ki unekoliko u prednosti jer nije ome|en granicama i mjestom ro -|e nja. Ovaj izbor, iako svo je te`i{te ima u BiH, zanimljiv je i zbog svo jih ru ka va ca koji se nalaze u Hrvatskoj i Srbiji odnosno San d`a ku. S druge strane, neto~no je, upravo zbog inter kul turalnih i jezi~nih bliskosti ju`noslavenskih naroda, govoriti o nekoj vrsti dijasporne ili, u ovisnosti od kuta gledanja, manjinske knji `evnosti. Poezija naprosto ne trpi takva ograni~avanja i te{ko je pravdati postojanje manjinske poezije ili poezije dijaspore ili po ezije u pro-gonstvu kao neke zasebne kategorije koja zahtijeva pose-ban tretman. Pridjevak manjinski, iz perspektive Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili Srbije, dobiva na smislu ako se poezi ja, primjerice, pi{e na talijanskom, ma|arskom ili rom skom jezi ku. Uostalom, nekom Hrvatu {tokavcu ra zum ljiviji je bosanski jezik od onog pi sanom na ~a kav -skom ili kajkav-skom idiomu. Ervin Ja hi} i Enes Halilovi} nisu manje bo{nja~ki pisci zato {to `ive u Hrvatskoj i Srbiji. Upravo je ta situacija izmje{ tenosti, a ponekad zbu -nju ju}e raspr{enosti, po ti cajni radni zama{njak mla|e bo{ nja~ke poezije. Rekli bismo, u duhu procesa decentra -li zacije knji`evnog stva ranja u Europi. Mlada bo{nja~ka po ezija, koja nas ta je u grani~nim podru~jima Europe i “sumnjivog” Bal ka na, intrigirat }e svojom komunikativ -no{}u i original-no{}u, a ovaj izbor, mimo bilo kakvih ide-olo{kih pre misa, barem se na dam, nenametljiv je poku{aj njena sustavnijeg istra`ivanja. Pritom on ne ra~una s bezrezervnim slaganjem i prihva}anjem ko ri{tenog ter-minolo{kog instrumentarija. Sigurno je, me|utim, da ne `eli biti linearna inventura, ali ni kona~na klasifikacija mla de bo{nja~ke poetske ponude jer je najte`e odrediti modelske jezgre koje su u stalnom pomicanju.
STRATE[KI POGLED I NABOJI SLI^NOGA I RAZLI^ITO GA
Mo`da vi{e nego ikada dosad, pa i nakon trauma i stra da nja u posljednjem ratu, osje}a se punina bo{nja~kog knji -`ev nog `ivota u sklopu nacionalne knji -`ev nosti, tim prije {to i mlada pa i najmla|a bo{nja~ka po ezija ide ukorak s recepcijom o sebi, {to istodobno zna~i da ni knji`evnokri-ti~ka ni teorijska prosudba o njoj ne kasni. Stoga se ovaj izbor nema nakanu otkrivala~ki i periodizacijski od nositi prema novim imenima, nego kvalitativno (i u tom smislu,
naravno, selek tiv no) intervenirati unutar postoje}e mre`e mlade i naj mla|e bo{nja~ke poezije. Pritom nije neva`no spo menuti i neke poetikolo{ke i komparativne srodnosti s mla dom i najmla|om hr vatskom poezijom, a poveznica su pjesnici Bo{njaci koji su se rodi li ili `ive u Hrvat skoj, i to upravo stoga {to uz svoj osvije{teni naci onalni identitet ne minovno koriste znatne koli~ine knji `ev nih po stupaka iz hrvatskog i bo{nja~kog kulturnog pros tora, posebno kad je rije~ o generacijskim suput ni cima i suvrsnicima ko ji istodobno ulaze u knji`evnost prije i nakon posljed-njeg rata.
Brojne poeti~ko-stilske sli~nosti unutar korpusa mla de bo{nja~ ke poezije govore nam o kreativnoj pjes ni~koj ma{ ti pjesnika u ovom razdoblju; rije~ je, prije svega, o o`ilj cima rata, premda su se, naravno, neo mo dernisti~ke i postmoderne nakane u bo{nja~kih pjes nika donedavno (i sa mo jednim svojim dijelom) osla njale i na vlastitu tradi-ciju, odnosno na svoje “folk lor no patrijarhalno nasli je|e” (sev dalinka, balada...). To, me|utim, nije pravilo i osje}a se tek u natruhama.
Raz nolikost formi svedena je na minimum (slobodni sti h ili, ako je vezan, s nepravilnom rimom) i nije toliko izra `e -na kao u stro`im pjesni~kim formama modernista s po~etka i sredine pro{loga stolje }a: M. ]. ]ati}a, H. Hu -me, S. Kulenovi}a, M. Dizdara, A. Sidrana, I. Horozovi}a, H. Hajdarevi}a, D`. Lati}a, R. Li~ine, Z. Klju ~anina i tako da lje. Valja nam spomenuti i me |a{ ne pjesnike (sad ve} sred nje generacije) poput Se mez dina Mehmedinovi}a, Se lima Arnauta, Almira Zalihi}a, Amira Brke, Damira Uzu novi}a, Samira Hanu{e i Enesa Dazdarevi}a. Neki od po tonjih autora, budu}i da su se pr vom knjigom javili u de vedesetima, zasigurno bi se (generacijski) na{li s mno -gim pjesnicima uvr{ tenim u ovaj izbor. Me|utim, autor izbora postavio je dobnu granicu koja ne ide ispod 1970. godine, smatraju}i da pridjevak mlada nije adekvatan za autore koji su do brano pre{li ~etrdesetu godinu `ivota. Dakle, {to to odre|uje mlado bo{nja~ko pjesni{tvo? Koje uzorite poetikolo{ke odrednice? Bit }e to uglav nom hete -ro geni pjesni~ki modeli koji su se utjecali prijevodima europ ske i svjetske poetske scene te, iako nesustavno i spo radi~no, pjesni~kim {kolama ili prav cima. Jednim di -je lom te “posudbe” odnose se na sus-jede s prostora biv{e Ju goslavije, iako su one u ve}ini slu~ajeva obostrane, ba -rem kada je rije~ o formativnim pjesnicima. Tako }e se autori koji su pjesni~ki manjak `ivotne perspektive pre to -~i li u nekovrsni neoegzistencijalizam - u slu~aju, na primjer, suvremenog slovenskog pje sni{tva ugledati na egzi -s tencijali-sti~ku prak-su Dane Zajca.
Manjak intertekstualnih zahvata, koliko nam je poznato, uglav nom je u koliziji sa sli~nom situacijom na prostori-ma biv{e dr`ave. Grafi~ka, vizualna, foni~na i gestualna po ezija trenuta~no ne posje duje atraktivnost. Od njene priv la~nosti odvla~e je senzacije i spek takli elektronskih MLADA BO[NJA^KA POEZIJA
me dija koji svojim stilizacijama i rje{enjima po punjavaju ono {to je intermedijalni pjesnik u ranijim desetlje}ima znao direktno, ad hoc intervencijama, ugra|ivati u poetski tekst. No, takav model pjesni{tva nikada nije posve za `i vio u Bosni i Her cegovini. Naprotiv, prije se radilo o tra -di cionalnom modernitetu i njegovu kontinuitetu, odnosno ovis nosti jedne generacije o drugoj.
Jezik koji je toliko puta dosegnuo ono neizrecivo, pa i ono pra zno ni{ta, odjednom pokazuje svoju mo} da izrazi rat -nu zbilju, ali ne u poetskoj cijelosti, jer se ponekad sroza-va na dokumentarno i izravno, {to ga une koliko i opravda-va (ratna zbiopravda-vanja ne predo~a opravda-vaju se metaforama). Takav jezik, me|utim, jo{ ne pokazuje svoju nemo} u vlasti pjesnikove imaginacije kad `eli ovladati povije{}u. Kada je ri -je~ o ratnoj strahotnosti, pjesnik dose`e svoje poetske vrh un ce onog trenutka kada se oslobodi patetike i ishi t re -nog do moljublja (kao {to je to nerijetko bilo izra`eno u Hrvat skoj). Tek kada, u ratnom po`ari{tu, pjesnik sebe gle da iz velike daljine, a nametljiva kategorija srca samo je neizbje`ni emocionalni iktus, iznad sje}anja na ono pro `ivljeno, pjesma zadobiva posve novi smisaoni rakurs. Rat je dakle “pomaknuto” iskustvo jezika u poeziji u kojoj krho tine nikada ne}e zamijeniti cjelinu.
Utoliko posljednji bosanskohercegova~ki rat mladim bo{ -nja~ kim pjesnicima uvelike ome|uje poeziju, na sre}u, bez ratnog po kli~a i mr`nje. U usporedbi s mla dim pjesni -ci ma u Hrvatskoj, Bo{ nja-cima je poetski kompas jo{ uvi-jek hladni sjever koji se sporo otapa te je rat jo{ uvijek zah valna tema.
O~ito, uspostavlja se neomodernisti~ka tradicija koja za sad ne ma potrebu za evolutivnim preobra`ajima koji se te -melje na mo dernoj stilematici fenomenologije postoja nja ili pak na hermeneuti~ki autoreferencijalnom stavu pri kojem je neupitan i neovisan vlastiti na cio nalni identi tet. Tako|er, ispu{taju se iz zone interesa izravni duhovni izvori orijentalne poezije koji su nekad bili neizo stavna po pud bina bo{nja~ke poezije. No, zamjetno je ipak kombi ni -ranje misti~nog iskustva, te domoljubno-ratnog, erotskog i soci jalno egzistencijalnog. Druga bi pak poetska razina obuhva}ala odnos prema zbilji (svakodnevlju), bez stilskih ukrasa i uresa, bez figurativnosti i maniristi~ke ponese no -sti. Dakle, na ovoj se razini `eli ne{to re}i, a ne raz mi{ ljati kako to re}i. Premda se dosad ~esto impostirala teza o “misti~no~ulnim gibanjima” (Enes Durakovi}) u bo{ nja~ kih pjesnika, u novije se doba ona pojavljuju odjelito, u po -sve novim povijesnim okolnostima kao ezoterij sko (su -fijsko) isku stvo i, na drugoj strani, kao ono ~ulno koje se osje}a poput kolanja tjelesnih sokova i ero ti~ nih trnaca {to je svakako primjereno mla dosti. Ezo terijsko iskustvo, kao zamjetna osobitost, te{ko da u na{e doba mo`e biti na lik na arhetipsku magiju, ili na stilskoizri~ajnu gus to}u ma -gi~ nog i ~ulnog kao u jed nog Skendera Ku le no vi}a. Vjerojatno se sli~na iskustva crpe ne{to vi{e od Maka Diz
-dara, kada je rije~ o aluzivnim i alegorijskim mitskim iskustvima, misti~ noj uznesenosti, mjestimi~noj zaintere-siranosti za bogumilsku rije~ i njihovu simbo li~ nu ikono-grafiju, odnosno za pro{lost (u ovom slu~aju za netom odigranu). To }e se primijetiti u slu~ajevima kada mladi pjesnik `eli podsjetiti na autenti~nu bosansko-bo{nja~ku du hovnost. Ali on }e se kad{to ugledati i na dionicu Diz -da reva intimisti~kog opusa, odnosno ljubavne pjesme (“Koljena za Madonu”), gdje }e saznavati o ljubavnoj `ud -nji bez koje se ne `ivi, ali mimo transcendentnih gibanja u to me, mimo `ene kao apsolut nog poet skog ideala i pa ne -rot skog misticizma, ve} kao ljubavne univerzalizacije stvar nosnog. Tre}i pjesni~ki ve likan koji svoj karizmati~ni tor zo duguje i izvanlitera r noj popularnosti jest Abdulah Sid ran. Od njega su mla di pjesnici mogli preuzeti ~asovi-tost ljepotnog bljes ka i njegovu za~udnost te opu{tenu stihovnu har mo niju doku~ive semantike. ^etvrti, i naj mla -|i, koji naj izravnije emitira misti~na (sufijska) iskustva, i od ko jeg se mogli podosta nau~iti, svakako je pje snik D`e ma ludin Lati}, no ~ini se da mladi bo{nja~ki pjesnik izrav -no uzima s takvih formal-no-stilskih izvora, barem ka da je rije~ o ilahijama i kasidama. Tek bi valjalo istra `iti koja su stvarna zajed ni~ka iskustva i radne po uke izme|u mladih bo{nja~kih pjesnika i pjesnika Bo{ njaka iz Hrvatske koji imaju bilateralni knji`evni status (Ibrahim Kajan, Tahir Mu ji~i}, Enes Ki{evi}, Sead Be govi} i Ervin Jahi}) - iako su ona, ~ini se, barem zasad, minimalna - s obzirom na to da su oni dobili zaslu`enu verifikaciju unutar suvremene bo{ nja~ke i hrvatske poezije.
Pa ipak, smatramo da je manje rije~ o suvremenom mno -go glasju mlade bo{nja~ke poezije, a vi{e o pjes ma ma koje svoju snagu nalaze u disparatnim pod ru~jima mo der nog objektivizma (to se mo`e od nositi i na neoavan -gar dne istupe, dakle na ve} pojmljenu avan -gar du koja to vi {e nije), zatim na novu stvarnost (no vu subjektivnost) ~i -ja sila te`e vu~e prema hip no ti~koj mo}i realnosti, zatim na puto vima moralnosti (religijski rekvizitarij, ratna iskus tva, unutra{nji svjetovi) i, naravno, na neumornoj dos jetljivosti (vrckavosti duha) i ironiji. Nije manje zna ~a -jan unos mitologema i teolo{kih pa i filo zofskih utjecaja. Pri tom }e kaos jed nog vremena, usuprot pjesniko voj kon -cen traciji, po ne kad poroditi spiritualnim, a to su tada pjes me i pjesnici iza kojih stoji ~vrst misaoni sistem, kao {to je to islamska kozmologija.
^esta prispodoba s engleskim ima`istima i simbolistima (pret postavljamo, francuskim) od nekih kriti~ara (Enver Ka zaz) posve je utemeljena jer ukazuje na osno vne odlike i vrline moderniteta, iako su pred nama sa mo njegove pre zrele ina~ice koje se preta~u silinom europske i svjet ske povijesti. T. S. Eliot samo je jo{ je dan od takvih pri s po dobivih (predobrih) uzora. Na ovom je mjestu ne iz bje` no jo{ jednom spomenuti zadnji rat, koji je uzrokom ne si -gur nih moralnih, intelektualnih i estetskih mjerila i koji ih
je preispitao, ne bi li pje snici, oslanjaju}i se na fotografsku stvarnost i njenu objekciju, koja je formirala emocio nal no~ulne dojmove, uspostavili ravnote`u, bez za mr {e -ne jezi~-ne mre`e i zatamnjenja smisla, a {to posebno prak ticiraju pjesnici bliski “stvarnosnom” poimanju svoga lirskog osje }a nja i pukoj evidenciji zbilje. Do`ivljaj rata neminovno po ti~e univerzalnost koja proishodi iz zla. No, ka ko je pisao T. S. Eliot, “emocije poti~u sukob karakte ra”. Dak le, ~ini se da mlada bo{nja~ ka poezija u svojoj je -zi~ no-izri~ajnoj i tematsko-motivskoj ponudi otvara nove per spektive ne ome|uju}i ih trajno. Uostalom, i pojam “stvar nosno” ima svoj suton, prepu{taju}i pjesnicima no -ve jezi~ne izazo-ve.
Jedinstvo pro{log i sada{njeg omogu}uje potpun ostvaraj domi nantnog lirskog ja, jer su rijetki oni koji bje`e od svoje li~nosti te }e personalizacija objediniti disparatna iskustva. Identitarno je velika vrlina mlade bo{nja~ke po -ezije i ono poma`e da se ~itava jedna ge ne racija u kauzalnim pomacima ne obezli~i. Dakle, zanatski zrela zaok ru -`e nost u predo~avanju te prisutnost povijesnog diktata i tra dicije sa~uvat }e ovu poeziju od razlivenosti. Zamjetna je i disciplina (ekonomija) emocija (prezentirana putem objektivnog korelativa {to je ujedno i ve} re~ena veza s T. S. Eliotom) uz u~estalu narativnost, jer obno} ostarjela mlade` jednostavno ima {to re}i, uz mnogo koncentracije i bez apstraktno hermeti~kih nakana i guste metaforike. Iznimke, koje su tako|er uvr{tene u ovaj izbor, naravno, pos to je. No, ve}inom se poku{ava oformiti dohvatni smi -sao i njegova preciznost, a ne imaginarni skup ideja i slika us lijed kojeg je primjet no prepariranje prepariranih ~i nje -nica ili njihova recikla`a.
Namjesto lociranja ~vrstih poetskih koncepcija, razdi obe i periodizacije po poeti~kim modelima, ovaj izbor prik lanja se kriti~kom katalogiziranju i interpretaciji po jedinih osob -no sti. U tom smislu bit }e interesantan ur ba -no-luzerski pog led na svijet koji posve razli~ito odje kuje kod mladih Bo{ njaka jer je i on toniran ratnom fak to grafijom, opro {ta -jem i nezaboravom, a po ne kad i crno humornom autoironi-jom. Upravo zbog ratne apli ka cije urbano-luzerski svijet pre do~en je bez uto pij ske le tar gije. Kod pjesnika misti~ne pro veni jencije (ako nije rije~ o vrstama kao {to su kaside i ilahije), uo~ljiv je ta ko |er jedan fenomen. Iako, naime, nisu indi ferentni na Bo `je prisu}e, ipak ne}e otvoreno zauzimati neki od re li gijsko-moralnih stavova s obzirom na atribute, simbo le, ambleme, evokacije, po{to vanja itd. Ti }e pjesnici o`iv jeti vrednote starine koje fiksiraju u po vijesne tre nutke kao samobitne jezi~ne i kul tu ro lo { ke entitete. Oni }e izvo -ri{te svoga pjeva potra`iti u du hov nim imperativima koji tendiraju smisao i razloge “pos ljednjih pitanja”. Zatim, iako bi se jedna struja ovo ga pjesni{tva, koja je postavljena u senzibiliziran odnos spram jezika, mogla imenovati kao “pjesni{tvo ozn a ~i telj ske prakse” (Z. Mrkonji}), na oprezu smo s tim jer je hipermetaforizam i stilsko-jezi~ni
ekvilib-rizam, uop }e tekstualizam, zaista minimalno prakticiran u mladoj bo {nja~koj poeziji.
Ve} je re~eno da su zamjetni utjecaji novosimbolizma, a tu }e pojavu biti korisno reinterpretirati sociokulturolo{ki, kao zamor vanjskim zbivanjima unutar agresiv ne svakod-nevice te uranjanje u unutarnji svijet knji `ev nosti, zapravo u neprolazne vrijednosti. Sto ga ne postoje zabranjena mjesta bo{nja~ke knji`evnosti - ni ona tek stolo{ka, ni ona semanti~ka. Za~udo, ne pretjeruje se ni s mjesti ma dru{ t vene kritike i neposrednog an ga` mana, pa iako su po ru -ke odaslane, one su s poetskom, a ne dokumentarnom po rukom. Ne ke nove tendencije u najmla|ih bo{nja~kih pjes nika, koji do sada nisu oknji`eni, dru{tvenu stvarnost tre tiraju u izrazito satiri~nom tonu koriste}i se dosjet -kom, kalamburom, per sifla`om ili onim {to ruski pisci na zivaju pu~kom ~as tu{kom. Na`alost, takva vrsta anga -`i ranosti po ne kad ne dose`e kvalitativne visine ve} }e tra-jati kao po tro{ na roba, provokacija ili dnevni poriv koji obi~no di je limo s drugima kao nasu{no potrebnu “zajebanciju”. Va `no je ovdje naglasiti da je ponu|ena ti po -lo{ka re {et ka privremena, kao i ona aksio-lo{ka, jer }e je ubrzo pjes nici osobno, a potom i drugi selektori sustavnije na dopuniti. Ovaj nacrt bo{nja~kog mladog Parnasa bli zak je, primjerice, hrvatskoj podjeli poetske gra|e u sk lo -pu mladog pjesni{tva, iako je obilje`je tradicije pje s ni{tva scene ozna~enog kao i pjesni{tva ozna~iteljske sce ne karakteristi~no prije svega za hrvat sko mlado pje sni{tvo. Dakle, nipo{to se ne bi moglo govoriti o dvije suprotstav -lje ne modelske jezgre, jer }e se ipak dore~enija po djela odvijati po principu nositelja semiolo{ke i gnoseolo{ke mo delativne matrice ili, po drugoj strani, nositelja filozof-sko-ontolo{kog usmjerenja i postmodernog prijeloma iskustva jezika, dok je ona razina koja pripada bukoli~kim rapsodima uglavnom posvuda sli~ na te je mladi zaobilaze ili koriste u fragmentima kao anakronizme.
Novi, mladi pjesnici uglavnom znaju {to ho}e re}i. Nema utopij skih gesta o novom ~ovjeku i novom svijetu kao {to to sugeriraju ekspresionisti~ki zamasi. Do mi nantniji su oni neoegzistencijalisti~ki, pri ~emu je Bosna ishodi{na to~ka pod kojom jo{ nije iscrpljena paradigma moderne i postmoderne. Nara{tajna heterogenost i izdiferencira-nost autorskih poetika mjeri se tinjanovskim poimanjem knji `evnosti (poezije) kao “dinami~ne strukture u kojoj mo delativna dominanta nastaje u procesu odnosa teksta s drugim tekstovima u odre|enom vremenskom i pros -tor nom kontekstu”. No, iako stal no govorimo o stabilnom smislu, mladi bo{nja~ki pjesnik svjestan je dekonstrukcij skog poi ma nja po kojem je jezik neizbrisivo obilje `en nes -tal no{ }u i neodre|eno{}u zna~enja.
Naposljetku, mo`emo zaklju~iti da se mladi bo{nja~ki pjes nici podjednako dobro slu`e konotativnim egzisten -cija lijama ugroze, arbitrarnim jezikom stvarnosti, kao i pre misama islama temeljenim na osobnom iskustvu.
Moj obra~un s rakom
Kad preseljavao je moj dido, Bilo mi je va`no ne bit sam. Od njegove smrti {titio me zid Zajedni~ke na{e ku}e, Spojenog dvojnog objekta.
I htio sam nekako Da ta uzbuna potraje,
Da taj ljudski mete` u mom i `ivotu moga dide
Barem vje~no traje, Ali da ga rak ne ruje
Svojim podmuklim klije{tima po grlu i plu}ima.
Htio sam, naime, produ`it svoj `ivot Njegovim `ivotom.
Sve se zbilo munjevito kao na nekoj reklami;
Nisam mu iz plu}a Znao izvu} raka na suho I {~epat ga za glavu
Kona~no obra~unavaju} s njime, Nisam ga umio prona} u mr{avom Arhipelagu didinih plu}nih gulaga. Skrio se kako i dolikuje podmuklici.
Godine su prolazile,
A ja sam svejednako mislio, A i danas mislim,
KAD ZORA RAZRJE\UJE STRAH –
izbor iz mlade bo{nja~ke poezije
Izabrao: Filip Mursel Begovi}
U izbor iz mlade bo{nja~ke poezije, autora Filipa Mursela Begovi}a, koji je iza{ao sredinom 2011. godine, u izdanju KDBH “Preporod“, uvr{teni su sljede}i autori: Aras Bori}, Ervin Jahi}, Senadin Musabegovi}, Mirsad Sijari}, Faruk [ehi}, Mustafa Zvizdi}, Asmir Kujovi}, Damir Ov~ina, Haris Rekanovi}, Damir A. Sara~evi}, Sead Vrana, Aladin Luka~, Elvedin Nezirovi}, Sanid Zirak, Enes Halilovi}, [ejla [ehabovi}, Edina Osmi}, Adisa Ba{i}, Anila Gajevi}, Ajla Terzi}, Adnan @etica, Nadija Rebronja, Bjanka Alajbegovi}, Naida Mujki}, Almin Kaplan, Dinko Kreho, Emina D`aferovi}, Jasmin Saletovi}. U izboru pripremljenom za ~asopis “Be -har” predstavljamo samo dio iz bogate pjesni~ke produkcije mla|ih pjesnika.
Ervin Jahi} (1970.)
Ervin Jahi} se s prvim pjesni~kim istupima javlja u sklopu hrvat skog knji`evnog korpusa i, kao Bo{njak, do danas zadr`ava bilate ralni status unutar dviju knji `ev -no sti. Na po~etku kao pjesnik naj dublje `udnje spram jezika, s vjerom u njegovu di nami~nu mre`u koja emanira beskona~ne jezi~ne kombinacije, s vremenom se pri klonio (obratio) umna`anju i nadziranju pjesmovnog smisla te u njemu postu p no otkrivao impulse transcendentnog. Time je ele gantno izbjegao komuni ka c i ju s generacijskim “skidanjem do gole ko`e” i popularno puko prepisivanje stvar nosti, posebno stoga {to se nije htio rije{iti lijepog metafori~kog oslikavanja. Knji`evno obrazovan, posve prijem~ljiv za suvremene izazove (ne samo kao pjesnik, ve} i kao esejist i antologi~ar), postao je pje snikom koji umije ezoterijski do -`ivljavati po~ela - da se ne istro{e u egzistencijalnoj muci. S druge strane, Jahi} umije zaroniti u svijet, i to vrlo anga`irano, {to nam predo~ava njegova izvrsna knjiga “Kristali Afganistana”. On }e tako u inverzivnom postupku, u ne kim pjes-mama, namjerno hipertrofirati opise zlostavljanja (pjesma “Guantanamo”) ne bi li jo{ jednom podsjetio na njih - na strahote koje su drugi ~inili muslimanima. I naravno, shva}en je kao pjesnik koji umije prepoznati rituale svakog totalitariz-ma. Kao funkcionalist i akcionist, on skida koprenu s prakti~ne stvarnosti, koju preis pituje, ali je istom di`e na vi{u potenciju. Jahi} najve}e po{tovanje iskazuje eti~kim principima, a ponajvi{e kada sebe privodi Vrhun skom principu.
Mogli bismo re}i da je rije~ o pjesniku posve iznimne i rijetke geste, koji svojim stihovnim teizmom {iri opseg vi|enja usuprot svje tovnom oportunizmu. U nekim la pidarnim iskazima - “molitvama” zazivat }e: “Bo`e /obdaruj me milo{}u,/ znam sadr`aj”. Stihovi su mu garnirani islamskim simbolima, naj~e{}e alegorij skim pri~ama sufijskoga porijekla, a i mjestimi~ni judeokr{}anski elementi ta ko |er for miraju njegovu neomodernisti~ku lirsku misao. Jahi} je s jezi~nom hi per -tro firano{}u, zatim ezoteri~no{}u i sa slikama fotografirane stvarnosti znala~ki pro {irio slobodu svoga poetskog kretanja i onda kada emitira ljubav (spram dru-gog, prema obitelji), kao i ono spiritualno ili politi~ki anga`irano.
MLADA BO[NJA^KA POEZIJA
Da je moj dido zbog ne~ega I dandanas na tavanu na{e ku}e I da `ivi tajno.
Da nas sve gleda iz potaje Jer mu je tako dra`e.
I da ima akvarij i raka u njemu Jer ga je umio pripitomit.
Bo`e,
Kakav je to ~ovjek bio! Moj dido
I od raka je umio napravit prijatelja.
Kad me jednom bude pitao sin moj
Kad me jednom bude pitao, a jednom ho}e svakako, Moj sin gdje i {to sam bio, kakve sam `ene ljubio, O ~emu sam sanjao, koje knjige sam ~itao,
Jesam li se ~esto tukao, u kakve slike sam zagledao, Ma kad me jednom o svemu bude pitao,
Re}i }u mu, tako mi Boga,
O tre{nji uz roditeljsku ku}u s koje sam vi{e puta Padao naglavce premda je pametnome i jednom dovoljno I o tome kako U~ka zavija prijete}i
I o kilometrima hoda uzgor nizdol Oholoj plemenita{ici
I o jodu {to zrele `ene ostavljaju za sobom u stanovima sa -ma ca
I o beskrajnom ga`enju asfalta u gradovima koji nisu tvoji I o besparici i mladala~koj besperspektivnosti
O ludilu ljudi i njihovim ubojitim namjerama O umjetnosti rije~i kao nadomjestku za samo}u O povijesti svjetske knji`evnosti kao pravu na uzaludnost O slikarskim majstorima koji su muku Isusovu rekons tru irali
Kao neprekidnu klanicu svijeta I re}i }u mu jo{, kad me bude pitao,
Da ne `uri odrasti, da bude na oprezu s ljudima Da ljubi tek kad mora, da ne mora kad ljubi I re}i }u mu {to je bilo s Bosnom, i s Hrvatskom, I s Palestinom
I o Ruandi }u mu re}i
Ni{ta ne}u pre{utjeti o Iraku i Afganistanu
O svim ameri~kim predsjednicima saznat }e na vrijeme O Georgeu W. Bushu znat }e do najsitnijih pojedinosti I moj }e sin znati o svojoj majci i tu|im majkama O o~evima sviju nacija }e znati
Mo}i }e minuciozno analizirati po~etke i krajeve Sveg na svijetu
Svakako }e imati priliku u}i u povijest filma
I povijest glazbe
Znat }e takozvane bizarne stvari Znat }e sve o mrtvim i `ivim jezicima I onima koji su na umrlu
U tamu ljudskih du{a }u ga uputiti U slutnje i zanose glazbenih genija
O svakodnevici glasovitih filozofa znat }e naizust Nietzsche i Schopenhauer mu ne}e biti mrski
Sve o sablastima vjekova imao bi znati sin moj Kad me jednom bude pitao, a jednom ho}e svakako, Re}i }u mu ~emu slu`i znanje
Cipele
Prema mom izra~unu, ~ovjek za `ivota Iznosa tri, mo`da ~etiri odijela, ako ne `ivi U nekoj nemogu}oj zemlji, ako dobiva Kolikogod pla}u i nema nereda na ulicama, Ako studenti ne juri{aju na vlade
I zemljom ne vladaju generali
Ako, dakle, istom `ivi u Ta{kentu Ili Tirani, toliko se odijeva Obi~an ~ovjek
Po prilici
Ali, koliko ~ovjek za ~itava `ivota Promijeni pari cipela
[esnaest pari, mo`da sedamnaest To valjda nitko ne zna, nit je ikad brojio Ako, me|utim, i jest
[to je s ratovima I s cipelama u njima I s hodom u zlovremenima
Je li naru{ena progresija hoda, uostalom, {tednja Na cipelama ili tek zakidanje ratnih profitera Trgovinska oseka mo`ebitno
Strogo uzev{i, ja zapravo ne znam ni{ta o tome Premda opsesivno dr`im do odgovora
Ako nema rata i ako nam je `ivot Prosje~no poduzetan
I ako, {tono se ka`e, traje Dulje od `ivotnog vijeka leptira Koliko, dakle, cipela promijeni Puki ~ovjek za cijelog cjelcatog `ivota
Jel mo`emo, naprimjer, re}i [to se taj nahodao cipela Pitam ja vas
Skice za portret bolnice Ko{evo
Dok su doktori u rukavicama, kao bijeli vampiri,
razdvajali mrtve od `ivih, u namr{tenim obrvama,
nad modrim pogledom mrtvaca, skupljala se sva ti{ina svijeta.
Medicinska sestra,
masiraju}i uvehle bore starice, zaka~ila je laktom ljubi~astu zavjesu i pod prstima osjetila mlaz nje`nosti.
Iz d`epa {ehida, polo`enog na truhle daske, ispadale su mrvice hljeba.
Detalji su se o{trili u vrap~evom kljucanju.
Zemlja, na obli`njem groblju Lav, u kostur je daid`u pretvorila.
Smrt nema lica, samo ti{inu koju probijaju tam-tam zvukovi
ludaka, {to je le`e}i na zemlji, glave okrenute prema nebu, udarao rukama po svom truplu dozivaju}i nekog.
I dok je, pod ravnomjernim udarcima, ispisivao bo`ije {are
u svoje tijelo,
~ulo se pucketanje kostiju.
“Ovaj grad je bli`i Bogu nego `rtveni oltar” — pomi{ljam dok gledam njegovu glatku }elavu glavu zagnjurenu u pijesak, na kojoj crnim slovima pi{e: RAMBO.
Odrastanje domovine
Dok nas provode kroz duga~ki hodnik, pu{taju
da nam se dla~ice na tek obrijanim vratovima lijepe o hrapavu kragnu ko{ulje,
kao uz oficirovu ruku na kojoj su `uti `uljevi urezani.
Uvla~e nas u svla~ionicu, skidaju nas i pu{taju
da u sobi gdje se samo ventilator okre}e:
tragovi kon~anih ~arapa po izblijedjelim venama crvene, {njura ga}ica ko`u pored crnog pupka nabira,
bijela potko{ulja na ramenima dvije crvene linije utiskuje.
Poredaju nas i vode na tu{iranje pu{taju
da nam hladna voda spira sav stid
{to su nam ga o~evi prsti u pucketavu ko`u ubrizgali.
Uko~e nas u uniforme, deru se na nas
pu{taju
da nam toplina majke zemlje ispod sivih dugmadi na grudima dah gladi.
Senadin Musabegovi} (1970.)
S pozicije sna`nog lirskog subjekta Musabegovi} pjeva o za -dnjem ratu u iskrenim emotivnim nakupinama, dakle iskustveno, poetski zazivaju}i svijet da se sklup~a u jednu to~ku. Tada ga on ogoljuje i jedino tako podnosi. Uostalom, samo se tako mo`e pro govoriti (pjevati) o ratu: bez stilsko-jezi~nih performansa da se ne bi `rtvovao ~itatelj i da bi pjes-nik bio pouzdani svjedok. Za Musabegovi}a ne postoji autisti~na stvarnost i to }e, uz ekonomi~ni ras pored slikovne prezentacije ali i neo~ekivanog semanti~kog vi{ka koji ~vrsto kanalizira pri~u, biti njegova velika snaga. Autoru je stalo do predmetnotematske skladnosti te ~itatelju nikad ne}e odu zeti lagodnu poziciju kriti~ara, dapa~e, pretvorit }e ga u izravnog sudionika njegovog lirskog svemira (pa i kada je rije~ o privat-no-ku}nom planetariju) koji je tematsko-motivski dore~en. Takav logocentrizam, koji izdvaja potresne sadr`aje, ujedno je i vrlo uspje{no ozna~avanje alogike rata. U tim strahotnim slikama (“...sama slika sebe dovr{ava u smrti...”) konstituira se pjesnik po sve “dorastao” egzodusu. U tom smislu i tema Au{vic (u mladi}a Musabegovi}a koji je u zadnjem ratu imao 26 godina) odjekuje kao jo{ jedno ljudsko crnilo koje s koli~inom zla nadma{uje ~ak i bosan ske ratne tuge ali tko }e to tuge izmjeriti? I tada, kada je usredoto~en na posve obi~ne stvari, pjesnik }e spretno izbje}i ustaljene jezi~ ne konfigu-racije i naseliti prostor pjesme akcentima upozorenja: “...u tami groba / samo }e zjenice / dva usamljena krika / dozivati / tvoje dlanove / na kojima se / samo}a neba / ucrtala”. Musabegovi} sintetizira vlastita iskustva te mo`emo sa sig-urno{}u re}i da tema rata u njegovim pjesmama ne ostaje
Umjesto `enskih poljubaca pu{taju
da crveni karmin petokraka, u kojima se krv heroja zgru{ala, na znojnom ~elu se razmazuje.
Nave~e nam daju pornografske ~asopise,
pu{taju
da zajedni~ki jauknemo dok pesnicama kur~eve ~upamo.
Ovdje nema intime,
pregradni zidovi za klozetske {olje ne postoje pu{taju
da ~u~imo
jedan naspram drugog
s namr{tenim stisnutim obrvama po kojima se plave vene
napinju.
Sa opranim nogama u ~ar{afe se uvla~imo sanjamo da vrhovima `ileta po venama prelazimo pu{taju
da lagahno iskapamo krv po tek utegnutim plahtama, da uma`emo ugla~ane podove,
da se pra{ina pretvori u crvene grudvice po {upljinama parketa,
da natopimo sasu{ene grudi rodne zemlje na{im plodom.
- Di` se gore! Zbunjeni,
dok vrhom {iljatih prstiju uvla~imo plasti~no dugme u uski otvor
na znojnoj kragni, pu{taju
da u sebi unutra{njeg neprijatelja tra`imo.
Poljubac na {amiji moje majke
Sjedimo na klupi u parku.
Otvara{ usta kako bi me poljubila, i ja u dubini tvojih usta
vidim mrak {to mi se pribli`ava.
U njemu vidim
uhva}eno {arenilo pti~ijeg perja {to se u ma~ijem zijevu ogleda.
U njemu vidim psa, ratnom pusto{i luta,
nostalgi~no se prisje}a gospodareve ogrlice, zabija nju{ku u sive haustorske kante za |ubre, pod bijelim zubima
rastapaju mu se ostaci porodi~nog ru~ka nalijepljeni za listove pornografskog ~asopisa.
U njemu vidim titraj djevojke, kako se na telefonskoj slu{alici do{aptava sa svojim mladi}em,
dok joj se pribli`ava poljubac snajperskog metka {to dere prozorsku foliju
u obliku razrokoga oka kroz koje
u poslijepodnevnu ti{inu sobe proviruju:
klupa u parku na ~ijim crvenim daskama zahr|ali ekseri ispu{taju obla~i}e boje;
vrh jablana ~iji zeleni listovi li`u vjetar zvukom jevrejske molitve;
nas dvoje po ~ijim skamenjenim licima krik kao opali crni pramen kose
klizi.
U njemu vidim sebe,
u sobi u kojoj samo fri`ider zuji,
kako se naginjem nad posteljom majke, ~ije se lice,
pod {arenom {amijom, s d`enetskim paunovima tankim koncem izvezenim, topi.
Dok ispu{ta posljednji dah ispucale ru`i~aste usne joj se uz klimavu protezu
priljubljuju.
Mirsad Sijari} (1970.)
Sijari}eva poezija nedvojbeno je jo{ jedan zna~ajan doprinos bo{ nja~koj ratnoj poeziji. No, to kao da nije njegov poetski “sve -to krug”. Kao da ga je ne{-to u svevide}oj slobodi pisanja prek-inulo i zakprek-inulo. Stoga, kada govorimo o njegovoj “izravnosti ko ja to nije jer se realizira kao dvomislica” (E. Kazaz), moramo, sva kako, pre is pitati ponu|ene modele tvorbenih jezgri njegova pje va koji nam nudi raz li~ite mo gu}nosti. S jedne strane, vra -}a njem u davninu i, s druge u sa da{njost pjesmovne ~isto}e s ko jom }e fragmenti `ivota slikovito sa`eti povijesnu prtljagu kroz mi{ljeno i osje}ajno. Poto nje svakako ra~una na raspad svje tova, {to zna~i da ovaj pjesnik sa svojom individualno{}u umi je globalizirati rat, misliti na mrtve kad i njih vi{e ne bude. Po nekad epski raspjevan na u{trb bogatstva poetskih slika i unu t ra{njeg `amora te simultanosti pjesme (kao u njegovoj dru goj knji zi “Raskre~eni sabuhi”), pjesnik `eli izmamiti neku arhi osje}ajnost koja bi morala na neki na~in kolidirati s na{im vre menom, no ~esta upo raba aorista pokriva rije~i starinskom pa tinom slavnih anti~kih epo va (“i pogled vje{to skrih nadolje / i rovih po d`epovima / i mi{ ljah o stidu svom i sramoti / o neiz
re civoj drskosti njenoj...”) i njihovom mi to lo{kom dramatur -gi jom koja prije~i figurativne o{tri ce prema nekom drugom pod ru~ju spoznaje “ideje svijeta”. Kad na svoj na~in reciklira he lenske spjevove trageda i lirika na rubu besjedovna stiha, Si -ja ri} zasigurno ne}e ni na koga utjecati novinom, budu}i da osob no ne mo`e nadi}i i nadma{iti uzore. Sijari} jest komuni -ka tivan (s obzirom na re~ene “Raskre~ene sabuhe”), ali na pos ve demode na~in ({to s obzirom na vrijednu tradiciju uop}e ni je lo{e). Naime, mo`e se zadr`ati oblik anti~kog stiha, ali ne i oblik anti~ke retorike. Onda{nja tipska realnost `ivota za dr `a -na je samo u ovodobnom objedinjuju}em simultanizmu koji }e od ~itati strplji vi ~ita~i. Za Sijari}a svakako ima mo strpljenja. Vi{e adoracije spram sebe, a manje spram starih pjeva~a i sin ko pi ranja njihova pjeva polu~ilo bi neke posve nove i neslu}ene ko re -lacije izme|u vremena prije ro|enja Krista i na{ega doba u kojemu je, na rav no, Orfej i dalje u potrazi za Euridikom. Sij a ri} je u sva kom slu~aju vrsni pjesnik koji umije kretenizam zbilje izokrenuti u zbiljski konkretizam te trivijalne stvari, na visokoj nozi, vrlo jedno -stavno komentirati. Jednog }e dana Sijari}, si gurni smo, ~itaju}i svoju knji gu “Raskre~eni sabuhi”, odlu~iti pisati i malim slovima, jer skro mnost upu}uje na vrlinu.
Strah je slikar
strah je slikar boji lica u blijedo
ulazi jednako i u tebe i u mene valove je na kamen natjerao barbare je na Rim doveo
izgrizao korito broda sidra lanaca prekinuo
strah je u haremu Fridriha II Hoen -{ta ufa
vreba ispod zarova svilu je u vatru bacio strah je u mraku
podbada bika u {tali ovna u toru {unja se oko {atora
budi pastira psa ~ini opreznim strah `eni zadi`e suknju ljubavnicima sumnju donosi strah djeci kvari igra~ke
strah je konobar na maturskoj ve~eri to~i besramnu krv u vino
podapinje u plesu kvari gramofon
gor~i u plavom dimu ha{i{a priziva duhove
u pono} ka~i maske na plafon i lupa po potkrovlju
strah je za stolom u fotelji pu{i tvoje cigare ~ita Kafku lije~i korijen u ordinaciji skida kamenac
su{i mastilo u peru gu`va papire
propast u posao donosi
strah je na tabutu opru`en i smije{i se
postavlja mine na polja pali ljetinu
strah je u kahvi u pepeljari u pepelu gura se u autobusu voza~u skre}e pogled
podsti~e nerede i livce tjera u {trajk strah je demagog
u knjigama u Bogu u |avolu strah je vjera
zapisan nacrtan uslikan izmi{ljen strah je crno vrane
strah je u jezi crnog vrane
koja prelamaju} se nestade u zraku.
Braniti
Priklju~ujem se braniocima bilo je krajnje vrijeme borbe traju ve} dugo
i mada smo organizovali odbranu neprijatelj sigurno napreduje grad se su`ava predgra|a gotovo nema
zidovi na{e ku}e su ~vrsti vijesti govore o na{im uspjesima moral boraca je na visini
ali ne osje}am se ba{ sigurno ovdje pitam se koliko }emo izdr`ati situacija je sve te`a
ponestaje zavoja
hrana samo jednom dnevno municiju uzimamo od mrtvih
Kad sam prvi put vidio komad ljudske lobanje
imao sam dvadesetdvije godine bili smo tek do{li na liniju decembar je donio suhu zimu li{}e oblo`eno mrazom hrskalo je pod ~izmama na kozijoj strani vidio sam nekoliko kapi krvi
komad ljudske lobanje: sa vanjske strane busen kose sa unutra{nje, hrapava povr{ina sluzava i nalik mjese~evoj,
bilo je to sve {to je ostalo na zemlji od [ari} Seduana.
Umri mlad i budi lijep le{
tako su govorili rokeri
ali ovo je sasvim druga planeta na Pade`u
proti~e jedanaesti dan smjene prvi nakon Smajine smrti
ispu{ili smo kesu industrijske trave
Sadmir je jedina~no pucao preko grudobrana i rasuo prednji ni{an automata {to je le`ao po trupcima kojima smo utvrdili prilaz zemunici nekoliko sitnih gelera iz ni{ana
pogodilo ga je iznad lijeve arkade Hajrija mu je previo ranu prvim zavojem ona nije bila dovoljna ni za 24 sata bolovanja
umri mlad i budi lijep le{ tako su govorili rokeri
srao sam na lopatu u udubljenju iza krova brloga te prebacivao vrela govna na ni~iju zemlju pi{ao u Ikar konzervu zgr~en u tran{eju kao crv zalijevaju}i bu| {umske stelje
rekoh sebi: ne}u prati ruke ni umivati se brijati ni kidati nokte
je li va`no kakav }e mi le{ biti
rebra }u darovati bogu za budu}e Eve moje usne {koljke }e postati gljive od spletova `ivaca razvi}e se miceliji boljeg ~ovjeka.
MLADA BO[NJA^KA POEZIJA
Faruk [ehi} (1970.)
Knji`evna kritika ve} je zarana vrlo visoko valorizirala pjesnika Faruka [ehi}a te ga evidentirala kao predvodnika takozvane pre ga`ene generacije. Bez srditosti i opakih ironi~kih sjekira (prije bismo rekli sarkasti~no-humornih: “umri mlad i budi li jep le{“) on se ne}e libiti ni melankoli~no-nostalgi~nih povratnih sje}anja na djetinjstvo, na koje se odmah nadovezao rat. In ver zivan uz sna`nu jezi~nu kinetiku (“trombloni, zolje, ru~ne bom be, bio je to sjajan vatromet”). Uz sve to, ako [ehi} po`eli, ni -malo elegijski, odra`avati zrcalnu stvarnost, bit }e to odista u to talu gologa `ivota (“Totalna pjesma”) koji se mo`e plakatno (ra zumljivo) istaknuti, ali i slikovitim razmje{tajem vi|enog i do `ivlje nog ukrasiti (naravno i onim estetski ru`nim) te, {to je va `no, sintetizmom dosegnuti. Re~eni sintetizam ne}e podra zu -mijevati jezi~ne paro le i urlike (po uzoru na Allana Gins ber ga) postratnog vremena, a ni raskala{nu jednostavnost bitka, sa -dr`anog u jednom trenutku (ponaj~e{}e ~ulne naslade pisanja i namire tijela). U svakom slu~aju, [ehi} je pjesnik koji lebdi iz -me|u nametnute stvarnosti i fantastizacije stvarno sti. I jedno i drugo po`eljet }e dojmljivo poja~ati isticanjem poznatih osobnih imena (Oprah, Haris D`inovi}, Merlin, Copperfield, Tesla, Ti to, Franjo Asi{ki, Sokrat, Shakespeare i tako dalje) i mjesta: Wim
-bledon, Kosovo Polje, New Orleans i, naravno, Sarajevo. Opskurno bi bilo re}i da je rat dobrodo{ao [ehi}evoj stvarala~koj ma{ti, ali jedno je sigurno - od njega se on, kao i ve}i dio mladih bo{ nja~kih pjesnika, nije mogao emancipirati kao {to se to moglo od dru{ tva. Ne radi se ovdje o kontinuira-noj fascinaciji smr}u, ali je sigurno to da je smrt fascinantnija od `ivota za pjesnikovu imaginaciju; stoga se ~esto mije{aju prizori patnje i gubitka s ljubavnim osje}ajima. Lakonski izri~aj za~u |u ju }ih rezultata, usuprot pateti~nom, intelektualno discipli ni ra nom i maniristi~ki dotjeranom jeziku, nudi se kroz lirsku difuznost i spregu nostalgi~nog govora s otpacima govo-ra urbanog po rijekla. U nje ga odista osvje`avaju}e djeluje rock sintaksa na stala iz kontrakulturnih pobuna koju on sada apli-cira na tra gi~ ni bosanski ratni pejza{.
Pjevaju}i u opu{tenoj poetskoj naraciji, [ehi} je posve pred -met no-tematski dostupan. Doslovnu, razgovornu komunikaciju ukra{avat }e osobnim lirskim pogledom na stvari, povezukomunikaciju }i prostor i medijsku kul turu. Njegova stilska autenti~nost pro -iz lazi -iz kolektivne svojine pje sni~ke generacije devedesetih -iz BiH i Hrvatske, no u Bo{njaka se po tvr|uje me|u najsna`nijim pjesni~kim osobnostima. Faruk [ehi} autor je koji ne pristaje na unutra{nji egzil ve} na osobni krik koji nas jo{ jednom pod-sje}a na nu`nost i nezaobilaznost pjesnika u oskudno doba.
Ja nisam ~ovjek iz Sarajeva
u Sarajevu
april je zaista najokrutniji mjesec
gdje se mije{a fantastika i horor u retortama tijela duhovi vise u zraku, duhovi literarne {izofrenije samo ih treba{ uzbrati, te tu`ne grozdove vasiona za{to }e{ pla}ati vlastitom krvlju
na Bistriku i Kova~ima ku}e su ogra|ene visokim zidovima
a ljudske du{e otvorene ko kupole otomanskih d`amija zrak je britak kao mjesec mrtvih
u kafanskim pri~ama rat nikad ne zavr{ava raspore|uju se divizije me|u pivskim fla{ama pri~a se o Srbima, Muslimanima i Hrvatima o krivcima i `rtvama
stoput utvr|ena “istina” mjerka se nanogramskom vagom jer je epska naracija plod crvenih krvnih zrnaca
ako je Brazil zemlja sa najvi{e fudbalskih selektora na svijetu
ovdje stanuje najve}i broj drvenih filozofa i mizantropa uprkos svemu {to me razara i nakrivo oblikuje
i dalje u~estvujem u tvom paradoksalnom mitotvorenju Sarajevo, nisi mi dalo ni{ta
izuzev svoju poeziju.
Izrekao Mustafa od plemenitih
i ludih Zvizdi}a
Nemam doma, imam strah. Kofer imam, u koferu strah. Sa koferom putujem. Putujem, putujem,
uz suhe re{etke lice priljubljujem. Ne osvr}em se, nema konduktera, za zaludo besplatna je vo`nja. Historija ima svoju logiku, a ja maniju gonjenja. Tre}i u krdu slijeva,
smije{im se pred pogubljenje. Hladno}a je no`,
za milost nikog moliti ne}u. Sve sam to ja:
{u{tanje kaputa, mre{kanje ~aja.
Mustafa Zvizdi} (1970.)
Estradno-recitativan, iskri~ava duha, dakle, duhovit i zaigran, Mustafa Zvizdi} je i pjesnik koji vi{eslojno “zadire” u ~ov je kovu nevolju, njegovu sudbinu, koja, naravno, nije uvijek ras -pjevana kao ni svijet u kojemu opstoji i koji sustavno kor ozira u ratnim nevolja ma (pjesma “Dom”). Izvanredno }e to ilustri-rati njegova pjesma iz knjige “Igre voskom” pod nas lovom “Discipliniranje u`asa” u kojoj gradacijom u`asa rata i furioz nom ritmi~no{}u lirskog kazivanja do kazuje da u ratnim zbi va njima nema discipline ve} samo registracija bezdu{ne arti -ljerije i njenih reskih fijuka iz 1993. godine. Jedno je si gurno, Zvizdi} nije izbjeglica ni prognanik iz svoje pjesme, iz svoga stvarnog zavi~aja, on je dobrodo{ao muhad`ir koji skuplja zrn ca pa meti i koji bez na|e pretvara u nadu, stalno se pi -taju}i: za{to?
Lirska predmetna i psiholo{ka realnost u sebe }e upiti stva r ne prizore i pretapati ih u slikovite jezi~ne atrakcije. Raz go vi -jet nost “`eljeznog” logi~kog i slikovnog poimanja reaktivirat }e ne posred nu povijesnu djelotvornost poetske rije~i koja i u`as mo`e preto~iti u gorku idilu. Izrazita “trijeznost” pjes-nikova, ono povla{teno osobno, u pjesnika kojega vi{e nitko ne mo`e prevariti, zatim inte res za bitne `ivotne manifestaci-je (kojima se pribli`ava kao manifestaci-jedinim spoznajnim istinama) oblikovat }e vlastiti glas pjesnika koji zaista ~uva po{tovanje prema vlastitoj temi. Zvizdi} je hvalevrijedan pje snik koji umije prezentirati ono izrazito potro{no i ono pre{utno
MLADA BO[NJA^KA POEZIJA
Damir Ov~ina (1973.)
Zbog povezivanja rije~i i stvari i izra`enog autoreferencijalnog stava (koji pretpostavlja znanje, iskustvo, umije}e pjevanja i umije}e o pjevanju) Damir Ov~ina zasad se nudi kao zanimljiv glas koji tek mora izdiferencirati re~ene rije~i i stvari, stapa-ju}i ih u jedinstven lirski ornamentarij. S vremenom }e bez-dan vremena, `ivotno i me tafizi~ko iskustvo, vra}anje jeziku kao zbornom mjestu predaka i vr{njaka, postati biolo{ka fa talnost ovog pjesnika i njegove biti i to u interakcijama funk -cionalnog, svakodnevnog `ivota. Pjesnikova skrb za slobodu rije~i, njenih elementarnih gibanja, zasad ga spa{ava od poet-skog prosjeka. Naime, Ov~ina umije organizirati doj mljivu pjesmu pa se mo`e o~ekivati da }e u dogledno vrijeme
osmis-liti i cjelovite pjesni~ke semantizacije. Sve sam to ja:
~e{anje ispod kape, usta sa zadahom duhana. Iz ogledala ko se smije{i? Od smrti va{eg mu`a, gospo|o, i va{ sin je naglo popustio u u~enju... Mustafa je mutav ~ovjek,
ne zna ispri~ati nijedan vic... Mustafa je prevarant,
poezija mu vrvi op}im mjestima... Isti [anti}, isti [anti},
moj sin je pravi Hercegovac... Ima{ dara, Mustafa,
koliko i u Sidrana... Mustafa je slabi},
Mustafa je sjena od ~ovjeka... Klizim niz vrijeme
kao riba izme|u dlanova. Ne}u potonuti u kafanski sto, nije dotle do{lo.
Bog voli ljude bez nade. Oni su najkrotkiji.
Bio sam
Bio sam u kraju
gdje mrtvi na drve}u cvjetaju. Bio sam u kraju
gdje bogovi kao umorne ptice pjevaju. Bio sam u kraju
gdje se brkata djeca ra|aju.
Brkata djeca ra|aju, ubiv{i mrtva padaju. Mrtva padaju, mrtva cvjetaju.
Bogovi nebeskim no`em prizemljeni, bogovi zemaljskom psovkom oplemenjeni.
Zima je - cvjetanja doba. Zima je - krv kola.
Zima je - mladenci idu u kolone. Zima je - djeca pucaju na avione.
Bogovi kao umorne ptice pjevaju, brkata djeca na drve}u cvjetaju.
Svud oko nas
sve je gusto naseljeno poezijom
rudnici rije~i po ljetnim poslijepodnevima gomile ve} isklesanih stihova
od kojih se te{ko prolazi drvoredima u snu pojavljene sintagme
ujutro nam se ~ini da }emo ih se lako sjetiti mra~ne jesenje strofe {to dobuju
niz oluke
zimi ~isti simboli
proljetne euforije donose lavine sazvu~ja
svud oko nas bujaju rije~i mi ponekad ugrabimo neku {ute}i mudro od sre}e di`emo ju visoko
i tr~imo s njom pobjedonosno kao sa Zastavom
Hidr
Pred Tvojom svjetlo{}u, Gospode, srce mi gori, k’o svije}a sred dana.
Tvojom Svemo}i obasjana. Kad nam plimom pla~a, osekom sna o~i otvara{
plamen sunca zvijezde zaklanja. I ja se stidim svakog svog koraka pred vrelom Tvoga svevide}eg oka kad ovdje je biti
le|a Ti okretati s Tobom se rastajati
i Tebi se vra}ati i zato ja se radujem smrti
jer se bojim da }u Tvoj Dah ublatiti pepelom kojim d`ini su zastrti.
Kad se razi|e dimna zavjesa {ejtana i dan se probudi u po no}i
kroz prorede safova slova i brojeva u zrcalu put mi tijelo zaklanja.
Oko Te moje od mene zaklanja! Al’ ja gledam, ja Tobom gledam Tvoj odsjaj na svim tim licima. I {to sam manji u mojim o~ima to vi{e vidim od Tvojih visina.
I stidim se Fleba Feni~anina.
Kad u zoru, na glas mujezina, ustaje iz mrtvih vojska, poredana, tolike kolone Bo`e, i svi sa licima! Sun~evim zracima!
I {ta, pred Vama, da poka`em umiven snovima i molitvama, sem da ime Tvoje {apu}em travama. O Bo`e, ja sam sa Tobom nasamo dok Ti bdi{ nad svim svjetovima.
Otkada Svjetlu obratih lice vi{e ne pamtim svoje korake. A pogledaj nevjernike -njihove korake, k’o rake. Sa neba vidim cijelog puta trake pokretno stubi{te suprotnog smjera: izlaz iz ovog lazareta
kru`no stubi{te minareta.
Vatra se ova Tebi pokorava plamen se sada na sed`du savija
Asmir Kujovi} (1973.)
Asmir Kujovi} pjesnik je koji zaista umije dovesti u spregu trivijal no i uzvi{eno. On ne koristi uvijek zahtjevnu formu pa }e ne{to nalik na kalambur i poetsku dosjetku (primjerice pjesma “Borbeni izvje {taj”) biti ponekad dovoljno da izrazi fak tografiju ratnog u`asa. Druga upori{na nadogradnja u ovoj poeziji jest numinozno zazivanje svetog kao ljuvenog -evokacijom i eksplicitnim zazivanjem (pjesma “Hidr”). Rat pos pje {uje bogoljubni, a ne bogohulni stav prema `ivotu te }e mu neke pjesme biti otvoreno pro`ete molitvom i zazivanjem Bo ga u njegovoj neupitnoj prisutnosti. Bogoiskateljsko nadah nu }e nalazimo i u pjesmama s ljubavnom tematikom iako se ono mo`e i{~itati u interak cijama sa socijalnim i op}enito egzi stencijalnim odnosima. Upravo na tim korelaci-jama odvijaju se bogate denotacije i konotacije.
Kujovi} tako|er dijeli muklu sudbinu i koreodramu rata sa svo-jim sudruzima kosvo-jima je ve} re~eno da sloboda nije zauvijek dana. Pa i kada je zagnjuren u takvu besperspektivnu zbilju, s izra`ajnom jed nostavno{}u on indicira potrebu za postavlja njem takozvanih po sljednjih pitanja, odnosno zanimaju ga te -meljna pitanja smisla `ivota. Stoga i ne ~udi {to je ovaj pjesnik, po mi{ljenju kritike, ispjevao neke od najdojmljivijih pjesama u zadnjem ratu i to svjedo~e}i iz nepo srednog iskustva i ugroze: straha, sumnji, trijumfa, `rtve, smrti te tjeskobnih i ironijskih zamjedbi. Nesumnjivo, neke od tih pjesama napisane su kao patolo{ki psihogram rata, a neke }e pos lu`iti pjesni ku osobno, kao i ~ita~u, u autoterapijske svrhe.
Kujovi}eva knjiga “Vojni sanovnik” sugerira biolo{ku i men tal nu ravnote`u, odu{ak nakon stradanja i uspostavljanje ko -liko-toliko podno{ljive egzistencije sve do trenutka u kojem se neznatne stvari po~nu transcendirati kao tumorno tkivo. Nje gov je “sanovnik” pod spisateljskim nadzorom i svakako mu osmi{ljava proces pjesni~ke individuacije te }e razgoniti sva ku fantazmagoriju o ratu. S jasnim eti~ kim stavom, sa slikama koje su bremenite smislom i afektivno{}u, pjesnik ig norira vlastite fikcije i dru{tvenu prisilu rata te oslikava pozadinu, “djevi~ansko mjesto u sebi... Usnama doti~e gru-men ze mlje / {to ga je Adem donio iz d`enneta”. U svakom slu~aju “Vojni sanovnik” se ne otu|uje od odgovornosti pjes-nikova lirskog subjekta iako je sve prepu{teno Vi{em ras-poredu po kojem je “Bog stvorio snove da bi ljudima pokazao put kad ne mogu vidjeti budu}nost” (stara egipatska senten-ca). Kujovi} umije uspostaviti poveznicu izme |u tradicije bosansko-bo{nja~kog pjesni{tva s islamskom tradicijom te s onim novodobnim, a da pritom ne bude nimalo anakron. S jedne strane, on u metafizi~kom duhu vr{i preobrazbu svije-ta, dok }e, s druge, u kompleksnim suodnosima vr{iti kritiku te preobrazbe.
i dok tinja ~itava buktinja ja molim Rabijinim glasom:
“Ako te obo`avam iz straha od Pakla spali me u Paklu, Bo`e moj,
i ako te obo`avam iz nade u Raj istjeraj me iz Raja i prokuni me, al’ ako je to samo od ~e`nje za Tobom
ne li{i me Tvoje Vje~ne Ljepote”.
Golo Brdo
Vidio sam, ro|enim o~ima, kad je odletio, na sve strane.
Sanjao je da postane najbolji golman bje{e to Igitina posljednja parada.
Trenutak ranije, smije{io se.
Sutra je trebalo da se sastane sa Indirom
pomiri sa Almirom vre}u drva ponese ku}i staroj ubere hajdu~ke trave. Sutra je trebalo da pusti korijene.
Ne znam {ta da osje}am. I ne mogu da vjerujem
jer za rastanak se nismo pozdravili.
Otkako je rat, govorio je, u~im da ho}u {to Allah ho}e. I da ne}u {to Allah ne}e. U tom je sve umije}e.
Ne mogu da vjerujem
jer trebalo je, jo{ ne{to, da mi ka`e.
Hotonj
Godinama sam gradio tu ku}u. Ona je bila sva moja diploma. Do grla u kreditima, dugovima, a djeca gladna po sobi cvrku}u.
Jedna mi je tenkovska granata poljski klozet, u ba{ti, iskopala. Za ljiljane na{e. I neka je vala. Druga mezar, odmah, pored vrata.
MLADA BO[NJA^KA POEZIJA
Elvedin Nezirovi} (1976.)
Nezirovi} je pjesnik jednostavnih rje{enja i uzdisaja, ali s naka -nom da nas izvijesti o iskonskom i nedohvat-nom tkivu `ivota te s primjetnim osjetima metafizi~kih dimenzija. Iako jednostavnost njegovih pjesama (asketske forme koja ponekad poprima i pripovjednu {irinu) ne zavarava, pjesniku uspijeva opjevati te{ko prihvat -ljive istine “o nama”. Sa za~u|uju}om svje`inom slika orisat }e, nakon razdoblja inkubacije sje}anja, ozlje|ivanje poznanika i pri-jatelja, smrt grada i prijatelja. U knjizi “Bezdan” nailazimo na vi{e frekvencije smisla sa spiritualnom osnovicom kao u pjesmama “Spoznaja”, “Mekka”, “Ti koji mo`e{ sve”, “Mezar”, ali je mnogo
bolji rukopis knjige pod naslovom “Zvijeri iz hotelske sobe” u ko joj se osje}a odsutnost pjesnikova ega (~ak i u ljubavnom cik-lusu “Usne za Veneru” u kojemu do izra`aja dolazi procesualnost erosa i tanatosa), ali i prisu}a lirskog subjekta koji je identificiran s objek tom.
Za Nezirovi}a je imperativ re}i ne{to (ispjevati) u jednom inter -valu dojmljiva govora i sadr`aja - u jednoj spoznajnoj percepciji i emociji. Zbog te vrline on }e biti rado ~itan i slu{an pjesnik budu}i da uvijek donosi ne{to neophodno, bez brbljavosti i u smirenoj konstrukciji. Ponajbolje rezultate dosti}i }e u eti~kim ratnim preis pitivanjima u kojima nas vodi upravni govor iz usta tre}eg lica (pje sme “Usud”, “Azra” i “Ljudi i knjige”).
Usud
Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Ve} Tri Hiljade Devet
Stotina [ezdeset i ^etvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj, crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
{to se potajno od mene zgra`a - moje `ene, Vasvije. Mina mi posje~e noge i iskasapi tijelo
pa sam }orav u jedno oko i, k tome jo{, nijem.
Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je zgasla moja `e| za ljudima. Staro pero sa sedefnim poklopcem, jedina je moja veza s ostalim svijetom. Njime govorim i razlu~ujem se od mrtve ti{ine stvari i zidova. Njime bivam ono {to mi je od Boga
uskra}eno da budem - insan. Ime mi je Ragib, onaj na ~ijem je prozoru jutros uveho cvijet. Oko jo{ jednom imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato da patim a zabranjeno da pla~em.
Jes’, zovem se Ragib i o meni ste ~uli ako ste nekad pro{li
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono {to mi kroz usta ne more iza}. Ne idem nigdje i ne pokazujem se nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne doti~u drugi.
Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo – ne bojim se zaspati ve} se bojim probuditi. I tako vazda - jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!
Zovem se Ragib. Onaj kojeg je ju~er prevarila `ena. U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli rogovi. Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud ve}i.
Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku kle{e rije~i. Rije~i od kamena.
Kosti
Majka umiva stablo tre{nje jutarnjim mlijekom. Desni ovnujski rog
zatne za rakalj, lijevi u zemlju zakopa. Onda se okrene oko sebe, pa
oko tre{nje, i sve`e na koncu ~vor.
Konac sa pedeset dva ~vora njen sin nosi oko ruke. “^uvam ti kosti”, ka`e majka.
Legenda o heroini
Takav je bio voda kineske revolucije Mao Cedung.
Povede 86 hiljada vojnika Na veliki mar{.
I pregazi{e 12 provincija,
18 planinskih vijenaca i 24 rijeke.
I dobi{e vi{e od trista bitaka.
Vo|a je tokom velikog mar{a
Nosio 2 }ebeta, nekoliko knjiga i mu{emu, A 370 dana jahao je na jednoj kobili.
Kad ga, na kraju, upita{e kako je izdr`ala, Vo|a re~e:
Prije polaska smo joj sakrili `drijebe, Jo{ bi ona mogla da ga tra`i.
O jednom putu u selu Hotkovu
na poluostrvu Balkanu
Neboj{i Gajtanovi}u
Tiho! Neboj{a, kad ovim putem prolazimo! Tiho!
Zna{ li ti kakav je ovo put?
Lijevo kad skrene{, na brdu Hober, staro latinsko groblje. A pod Hoberom groblje pravoslavno
Gdje kopaju se kom{ije Srbi. Dakle, Mo`e{ i ti
Ovamo desno brdo Grkovina, Na njemu staro gr~ko groblje,
A malo ispod, groblje muslimansko (Jo{ Turci su ga ogradili)
Tu ukopani moji su svi. Dakle, Mogu i ja.
Ti{e!
Zna{ li ti kakve vojske put ovaj prolazi{e? Bili i pro{li Gr~ka, Rim i Turska.
I na{i rodovi, sitna istorijska boranija, Jednom }e kona~no u ~itanke le}i.
Mo`da opet navrate Mongoli, Germani il Ugri.
Da zastanemo ovdje Da malo ku{amo ti{inu, Da malo slu{amo sudbinu.
Da u~imo {ta je put.
Enes Halilovi} (1977.)
Interesantno je primijetiti da se neke Halilovi}eve mikro pri~e mogu od~itati kao pjesme u prozi (pjesme “Jedna~ina” i “Usli{ene molbe” iz knjige “Potomci odbijenih prosaca” iz godine 2004.) upra vo zbog svoje ritmizacije, ali i dobro formi-rane simboli~ke kompozi cije koja spaja vizuelnu imaginaciju s magi~no privla~nim realisti~ nim obrascem pripovijedanja. Te }e forme (koje se s lako}om mogu prestrukturirati u sti-hovnu formu) varirati izme|u poetske scene, skice, iskrice i tako dalje. Nesumnjivo da je ovaj pjesnik, Sand`aklija, pod utjecajem suvremene srpske poezije koja tako|er, jednim dije lom, svoju poetikolo{ku okomicu bazira na nekoj upjesm ljenoj pri~i, a pjesmom postaje tek u sinestezijskom, alu -zivnom, asocijativnom i sinteti~kom postupku do`ivljaja svije-ta - svijesvije-ta koji nassvije-tanjuju male stvari i neznatni akteri, pledi-raju}i uve}avaju}i zbilje.
Mitologemi i natruhe zavi~ajnih legendi u Halilovi}evim pje -smama (knjiga “Listovi na vodi” iz 2008.) nisu razvijeni u cijelosti ve} se podastiru (ugra|eni kao implantanti) kao izli-ka ne bi li se posredno progovorilo o nekom drugom subjek-tu ili pak kao poet ski materijal u slu`bi poja~avanja op}eg dojma pjesme. Pjesnik zna, inverzivnim putem, religiozni rekvizitarij (primjerice, simboli smo kve i masline te toponim-ima kao {to je Gora Sinajska) dosjetljivo preobraziti u socio-lo{ki problem. Pritom se uvodi sna`ni misaoni obrat na kraju pjesme, tzv. twist, {to nas nedvojbeno podsje}a na poetsku dosjetku. Izra`ajna gracioznost u tome ne}e nedostajati, a paralelizmi s povijesnim imenima i krajevima vje{to izmi~u
[ljokice
30.5.2003.
No}as si opet govorio da sva sijam To je od {ljokica na dekolteu Koje nisu pri{ivene, nego docrtane To je od tu|ih pjesama
[to sam ih slu{ala danas To je od ljudi i `ena u ba{ti Koji su no}as tako lijepi i dosadni To je od umora, ne spavam, pla~em I mislim, naporno mislim
O reflektorima u TV emisijama O poeziji koja govori o samo}i O odje}i koju nosim i za{to to radim Za{to slu{am kako govori{
Uvijek o istim stvarima
O tome kako ljudi & `ene izdaju Niza{to
Zato {to ne znaju druga~ije biti ljudi
niti @ene
poslije sam opet malo plakala Tako, eto...
Valjda se od toga sija.
Stariji brat
Moj brat, biv{i vojnik, ubio bi za mene. Golim rukama.
Samo nek me neko krivo pogleda.
Najskuplje stvari bi mi kupio, da ima...
i dok je njega,
ja nemam razloga za strah.
Brat je monolit koji mi ~uva zale|e. On bi mi dao ruku. Bubreg. Ro`nja~u.
Brat ne pamti kakvu kafu ja pijem, ne zna {ta sam ono studirala,
mojih se ro|endana ponekad ne sjeti.
Moj brat, biv{i vojnik, ubio bi svakog ko me krivo pogleda. Golim rukama. I `ivot bi za mene dao. Da ima...
MLADA BO[NJA^KA POEZIJA
[ejla [ehabovi} (1977.)
Pomislili bismo da je naslov knjige [ejle [ehabovi} “Make - up” (dotjerivanje, {minkanje lica) iz 2004. godine ciljano upotrebljen u obranu svih stigmatiziranih i uglavnom po`eljnih `enskih atributa ~ime pjesnikinja otvara stari `enskomu{ki dijalog (bu -du }i se auto rica bavi i feministi~kim studijima). To donekle jest to~ no, ali [ejla [ehabovi} kroz feminilnu vizuru i `ensku ant ro -po centri~nu optiku ne -postaje zato~nica `enskog identiteta, u mje ri po kojoj bi rezolutno promicala tzv. `ensko pismo. Dapa~e, oslo bo|ena je od tog obvezuju}eg osje}anja. Ipak, `ensko is kus -tvo bit }e njen tematsko-motivski predmet pjesmovnog iskustva, ponekad s o{trim ironijskim stavom, kao u pjesmi “Teretana”. ^este su njene iskustvene komparacije s putovanja kada do izra -`aja dolazi problem nasilne i nenasilne komunikacije. Pritom, njen jezik je ~ist i slijedi tekstualno naslije|e recitativno-estradnog mi ljea onih sarajevskih pjesnika koji su s minimu-mom ki}enosti i figurativnosti postizali efektne dojmove. Sintagma njene re~enice (sti ha), uz lucidne intervencije i inter -kulturalne zaklju~ke, svjedo~i o mo}i govora, hrabrog i beskom-promisnog - o sebi i drugome. Njen buntovni spol uti{an je do razumne mjere, jer do izra`aja dolazi autori~in duhovni identitet s autobiografskim crticama i argumen tacijama “o sebi”, bez
ve}ih konfliktnih signala.
Adisa Ba{i} (1979.)
Koliko god to paradoksalno zvu~alo i nipo{to na opscen na~in, ve} s bitnim analogijama svoga zrelog mi{ljenja, o{tro i prodorno, Adisa Ba{i} dokazala je da se mo`e biti pjesnikom ljubavi i alogike rata, odnosno postratnog ozlije|enog prostora. Unutra{nji emotiv ni tonovi zrcale sliku s psiholo{kim otiscima bez podvojenosti vida i pri vi da kao u zavr{nom tercetu soneta pod naslovom “Pog led unazad” iz knjige “Havine re~enice” iz godine 1999.: “Da mi je sa mo da rastjeram mrak / I da iz kraja gdje Scila sudi / Uzletim brzo na ~isti zrak”. Iako u njenim pjes-mama nema eksplicitne slike rata, ve} samo one posredne kroz suicidne nagone i tamne egzistencijal ne ugroze, osje -}amo rastu}u tenziju konotacija na jednostavnom, narativnom planu pjesme. Gotovo su svi se man ti~ki planovi lako dostupni iako se promatraju u oksi moronskim vezama - ljupki u svome nespokoju, ne vi~ no jezoviti (posebice pjesma “Stariji brat”) i s mirisom i okusom simultano izra`enih emocija.
Gradacijom i sabiranjem sadr`aja, jezgrovito{}u te sna `no izra `enom i dojmljivom poantom, pjesnikinja nas vra}a na sr`ni po~et ni znak: tihu gor~inu i osjetilni ~emer. Na neki sebi svojstven na~in Adisa Ba{i} zra ~i prisebno{}u te se izdi`e iznad svoga ratom poha ra na svijeta. Kao da preispituje svaki svoj naredni ko rak, ugra|uju }i sebe u pjesmu, ona nalazi svoju stabilnost i emocionalni red bez obzira na skamenjeni
