Homo sapiens osvaja svijet
Koja je razlika između ljudi i svih ostalih životinja?
Kako je naša vrsta osvojila svijet?
Je li Homo sapiens nadmoćan oblik života ili samo lokalni silnik?
Glava druga Antropocen
Kada se usporedimo s ostalim životinjama, ljudi su već odavno postali bogovi. Ne volimo previše razmišljati o tome jer nismo bili osobito pravedni ni milostivi bogovi. Pogledate li neku emisiju National Geographica, Disneyjev film ili pročitate knjigu s bajkama, lako biste mogli steći dojam da je planet Zemlja uglavnom naseljen lavovima, vukovima i tigrovima koji su ravnopravni nama ljudima. Kralj lavova Simba vladar je šumskih životinja, Crvenkapica pokušava umaknuti Velikome Zlom Vuku, a mali Mowgli hrabro se suprotstavlja tigru Shereu Khanu. No u stvarnosti oni više ne postoje. Naši su televizijski programi, knjige, fantazije i noćne more prepuni tih stvorenja, ali Simbe, Sherei Khani i Veliki Zli Vukovi nestaju s našeg planeta. Svijet je naseljen ponajviše ljudima i njihovima pripitomljenim životinjama.
Koliko vukova danas živi u Njemačkoj, domovini braće Grimm, Crvenkapice i Velikoga Zlog Vuka? Manje od stotinu. (A i to su uglavnom vukovi iz Poljske koji su u posljednjih nekoliko godina prešli granicu.) S druge strane, Njemačka je dom pet milijuna pripitomljenih pasa. Ukupno oko 200 000 divljih vukova još uvijek luta diljem našeg planeta, ali na svijetu je više od 400 milijuna pripitomljenih pasa.53 Na svijetu je i 40 000 lavova u usporedbi s više od 600 milijuna kućnih mačaka, 900 000 afričkih bivola u usporedbi s 1,5 milijardom pripitomljenih krava, 50 milijuna pingvina i 20 milijarda kokoši.54 Bez obzira na sve veću ekološku svijest, populacija se divljih životinja od 1970. prepolovila (premda ni 1970. nije bila bajna).55 U Europi je 1980. bilo 2 milijarde divljih ptica, a 2009. ostalo ih je samo 1,6 milijarda. Iste su godine za dobivanje mesa i jaja Europljani uzgojili 1,9 milijarda kokoši.56 Trenutačno više od 90 posto velikih životinja svijeta (onih s masom većom od nekoliko kilograma) čine ljudi ili pripitomljene životinje.
11.Kružni grafikon s prikazom globalne biomase velikih životinja Povijest našeg planeta znanstvenici su podijelili na epohe poput pleistocena, pliocena i miocena, a danas službeno živimo u epohi holocena.
No posljednjih 70 000 godina možda bi bolje bilo nazvati epohom antropocena, odnosno epohom ljudske rase. Jer upravo je tijekom tih tisućljeća Homo sapiens postao uvjerljivo najvažniji pokretač promjene u globalnoj ekologiji.57
Riječ je o pojavi bez premca. Od pojave života prije oko 4 milijarde godina nijedna vrsta nikad nije posve sama promijenila globalnu ekologiju.
Premda nije manjkalo ekoloških revolucija i masovnih izumiranja, oni nisu bili izazvani djelovanjem određenog guštera, šišmiša ili gljive. Uzrokovalo ih je djelovanje snažnih prirodnih sila poput klimatskih promjena, pomicanja tektonskih ploča, vulkanskih erupcija i sudara asteroida.
Neki se boje da smo danas ponovno u smrtonosnoj opasnosti od silovitih vulkanskih erupcija ili sudara asteroida, a holivudski producenti na tim strahotama zgrću milijarde dolara. No u stvarnosti je ta opasnost neznatna. Do masovnih izumiranja dolazi jednom svakih nekoliko milijuna godina. Da, vjerojatno će u nekom trenutku tijekom idućih 100 milijuna godina naš planet pogoditi veliki asteroid, ali malo je vjerojatno da će se to dogoditi sljedećeg utorka. Umjesto da se bojimo asteroida, trebali bismo se bojati samih sebe.
Homo sapiens je napisao nova pravila igre. Ta je vrsta čovjekolikog majmuna uspjela na radikalne i dosad neviđene načine u 70 000 godina
promijeniti globalni ekosustav. Naš je utjecaj već usporediv s utjecajem ledenih doba i tektonskih pomicanja. U roku od stotinu godina naš bi utjecaj mogao nadmašiti onaj asteroida koji je prije 65 milijuna godina potamanio dinosaure.
Taj je asteroid promijenio tijek zemaljske evolucije, ali ne i njezina temeljna pravila koja su ista još od pojave prvih organizama prije 4 milijarde godina. Bez obzira na to jeste li bili virus ili dinosaur, tijekom svih tih eona razvijali ste se u skladu s nepromjenjivim načelima prirodne selekcije. Usto, neovisno o raznim čudnim oblicima koje je život mogao poprimiti, uvijek je ostajao ograničen na organsko područje - bili kaktus ili kit, izgrađivali su vas organski spojevi. No čovječanstvo se upravo sprema prirodnu selekciju zamijeniti inteligentnim dizajnom te život proširiti iz organskog područja u anorgansko.
Čak i ako ostavimo po strani te izglede za budućnost i promotrimo samo posljednjih 70 000 godina, očito je da je antropocen izmijenio naš svijet na dosad neviđene načine. Asteroidi, tektonika ploča i klimatske promjene utjecali su na organizme diljem planeta, ali njihov se utjecaj ipak razlikovao u pojedinim područjima. Planet nikad nije bio jedan ekosustav nego skup mnogo labilno povezanih ekosustava. Kad je pomicanje tektonskih ploča spojilo Sjevernu Ameriku s Južnom, dovelo je do izumiranja većine južnoameričkih tobolčara, no nije imalo nikakve štetne posljedice na australskog klokana. Kad je prije 20 000 godina posljednje ledeno doba dosegnulo svoj vrhunac, meduze iz Perzijskog zaljeva i one iz Tokijskog zaljeva morale su se prilagoditi novoj klimi. No među dvjema populacijama nije bilo kontakta, pa je svaka reagirala na drukčiji način i razvijala se u zasebnom smjeru.
Sapiens je učinio nešto sasvim drukčije i razbio prepreke koje su planet Zemlju razdvajale u zasebne ekološke zone. U antropocenu je naš planet prvi put postao jedinstvena ekološka cjelina. Australija, Europa i Amerika i dalje su imale različite klime i topografije, no ljudi su doveli do toga da se organizmi iz raznih dijelova svijeta redovito miješaju, neovisno o udaljenosti među njima i o geografiji. Ono što je počelo kao kapanje drvenih brodova pretvorilo se u pljusak aviona, naftnih tankera i divovskih teretnih brodova koji prelaze sve oceane te povezuju sve otoke i kontinente. Posljedica toga je da se, primjerice, ekologija Australije više ne može shvatiti ako ne uzmemo u obzir i europske sisavce ili američke mikroorganizme koji joj zapljuskuju obale i pustinje. Ovce, pšenica, štakori i virusi prehlade koje su ljudi posljednjih 300 godina donijeli u
Australiju danas su mnogo važniji za njezinu ekologiju od autohtonih klokana i koala.
No antropocen nije nova pojava u posljednjih nekoliko stoljeća. Već prije nekoliko desetaka tisuća godina, kad su se naši preci u kamenom dobu iz istočne Afrike proširili u sve dijelove svijeta, promijenili su floru i faunu svakog kontinenta i svakog otoka koji su naselili. Natjerali su u izumiranje sve druge vrste ljudi na svijetu, 90 posto velikih australskih životinja, 75 posto velikih američkih sisavaca i oko 50 posto svih velikih kopnenih sisavaca na planetu - sve to prije nego što su posijali prvo polje pšenice, oblikovali prvi metalni alat, napisali prvi tekst ili iskovali prvi novčić.58
Krupne su životinje bile glavne žrtve jer ih je bilo razmjerno malo i sporo su se razmnožavale. Usporedimo, primjerice, izumrle mamute s preživjelim zečevima. Krdo mamuta sastojalo se od možda nekoliko desetaka primjeraka i razmnožavalo se brzinom od možda dva mladunčeta na godinu. Dakle, ako je lokalno ljudsko pleme lovilo samo tri mamuta na godinu, to je bilo dovoljno da broj uginulih premaši broj rođenih i mamuti su nakon nekoliko naraštaja nestali. Za razliku od njih, zečevi se razmnožavaju doslovce kao zečevi. Čak i da su ljudi lovili stotine zečeva na godinu, to ne bi bilo dovoljno da ih natjera u izumiranje.
No to ne znači da su naši preci kanili istrijebiti mamute - jednostavno su bili nesvjesni posljedica svojih djela. Izumiranje mamuta i ostalih velikih životinja odigralo se vrlo brzo na vremenskoj ljestvici evolucije, ali je u ljudskim pojmovima bilo sporo i postupno. Ljudi nisu živjeli duže od sedamdeset ili osamdeset godina, a proces izumiranja potrajao je stoljećima. Drevni Homo sapiens vjerojatno nije zamijetio nikakvu vezu između godišnjeg lova na mamute - pri čemu ne bi ubili više od dva ili tri primjerka - i nestanka tih čupavih divova. Najviše što možemo pretpostaviti je da je neki nostalgični starac sumnjičavoj mlađariji govorio:
„Kad sam bio mlad, mamuti su bili mnogo brojniji nego danas. Isto vrijedi i za mastodonte te za goleme jelene. I, naravno, plemenski vođe su uvijek bili iskreni, a djeca su poštivala starije.”
Zmijina djeca
Antropološki i arheološki dokazi pokazuju da su drevni lovci skupljači vjerojatno bili animisti: vjerovali su da ne postoji jaz koji ljude
odvaja od drugih životinja. Cijeli je svijet - odnosno lokalna dolina i okolni planinski lanci - pripadao svim njegovim stanovnicima koji su se pridržavali zajedničkog skupa pravila. Ta su pravila obuhvaćala neprekidne pregovore između svih uključenih bića. Ljudi su razgovarali sa životinjama, stablima i stijenama, baš kao i s vilama, demonima te duhovima. Iz te su komunikacijske mreže proizišle vrijednosti i pravila koja su jednako obvezivala nas ljude, ali i slonove, stabla hrasta te utvare.59
Animistički pogled na svijet i danas usmjerava neke lovačko- skupljačke zajednice koje su opstale do modernog doba. Jedna od tih zajednica je narod Nayaka iz tropskih šuma na jugu Indije. Antropolog Danny Naveh godinama je proučavao Nayake i otkrio da bi se pripadnik naroda koji hodajući džunglom naiđe na opasnu životinju poput tigra, zmije ili slona mogao životinji obratiti riječima: „Ti živiš u šumi. I ja živim u šumi. Došla si ovamo jesti, i ja sam došao ovamo skupiti korijenje i gomolje. Neću ti nauditi.”
Jednog je Nayaka ubio mužjak slona kojega su zvali „slon koji uvijek hoda sam” i Nayake su odbile pomoći službenicima indijskog ministarstva šumarstva da ga ulove. Navehu su objasnili da je taj slon bio jako vezan za drugoga muškog slona s kojim je uvijek lutao. Jednog je dana ministarstvo šumarstva uhvatilo drugog slona i otad je „slon koji uvijek hoda sam”
postao vrlo ljutit i nasilan. „Kako bi se ti osjećao da ti odvedu partnera?
Upravo tako se taj slon osjećao. Ta bi se dva slona noću katkad razdvojila i svaki bi pošao svojim putem... ali ujutro bi se uvijek ponovno sastali. Tog je dana slon vidio svojeg kompanjona kako pada i leži na zemlji. Ako su dva slona uvijek zajedno, a vi onda ustrijelite jednoga, kako će se drugi osjećati?”60
Takav animistički pogled na svijet mnogim je industrijaliziranim ljudima posve stran. Većina životinje automatski smatra bitno drukčijima i inferiornima. To je zato što su čak naše najstarije tradicije nastale tisućama godina poslije završetka ere lovaca skupljača. Primjerice, Stari zavjet je napisan u prvom tisućljeću prije Krista, a njegove najstarije priče opisuju svijet iz drugog tisućljeća prije Krista. Ali na Bliskom istoku je doba lovaca skupljača završilo više od 7000 godina prije, pa nije nikakvo iznenađenje da Biblija odbacuje animistička vjerovanja te da se njezina jedina animistička priča pojavljuje samo na početku, i to kao zloslutno upozorenje. Biblija je duga knjiga koja obiluje čudima i čudesima. Ipak, jedina prigoda u knjizi u kojoj životinja započinje razgovor s ljudskim bićem prizor je u kojemu zmija nagovara Evu da pojede zabranjeno voće
znanja (Bileamova magarica također zbori koju riječ, ali samo da gazdi prenese poruku od Boga).
Adam i Eva u Edenskom su vrtu živjeli kao skupljači. Izgon iz Edena nevjerojatno je sličan agrarnoj revoluciji. Umjesto da Adamu dopusti da nastavi skupljati divlje voće, ljutiti ga Bog osuđuje na to da „u znoju lica svoga kruh svoj jede”. Možda zato i nije slučajno da su biblijske životinje s ljudima razgovarale samo u predagrarnoj eri Edena. Koje se pouke u Bibliji izvlače iz te epizode? Da ne biste trebali slušati zmije te da je u pravilu najbolje izbjegavati razgovore sa životinjama i biljkama jer vode samo katastrofi.
No ta biblijska priča ipak ima dublje i još starije slojeve značenja. U većini semitskih jezika „Eva” znači „zmija” ili čak „ženska zmija”. Ime naše drevne biblijske majke skriva arhaični animistički mit prema kojemu zmije nisu naši neprijatelji nego naši preci.61 U mnogim animističkim kulturama postoji vjerovanje da ljudi vuku podrijetlo od životinja, među ostalim od zmija i drugih gmazova. Većina australskih Aboridžina vjeruje da je svijet stvorila Dugina zmija. Narodi Aranda i Dieri uvjereni su da upravo oni potječu od praiskonskih guštera ili zmija koji su se preobrazili u ljude.62
12. Michelangelov Pad i izgon iz Edenskog vrta u Sikstinskoj kapeli.
Zmija s gornjim dijelom tijela ljudskog oblika pokreće lančani niz događaja. Prvim dvama poglavljima Knjige postanka prevladavaju
božanski monolozi („i Bog reče ... i Bog reče ... i Bog reče a u trećem poglavlju napokon nailazimo na dijalog — i to između Eve i zmije („i zmija reče ženi ... i žena reče zmiji... ").Taj jedinstveni razgovor ljudskog bića i životinje dovest će do čovjekova pada i progona iz Edena.
Zapravo i suvremeni Zapadnjaci vjeruju da su evoluirali od gmazova.
Mozak svakoga od nas izgrađen je oko gmazovske jezgre, a građa naših tijela zapravo je modificirana gmazovska građa.
Moguće je da su autori Knjige postanka u Evinu imenu sačuvali trag arhaičnih animističkih vjerovanja, ali su se jako potrudili prikriti sve druge tragove. Postanak tvrdi da su ljudi božanski stvoreni od nežive tvari, a ne da potječu od zmija. Zmija nije naš predak: ona nas je zavela da se pobunimo protiv našega nebeskog oca. Dok su animisti ljude smatrali samo jednom od brojnih vrsta životinja, Biblija tvrdi da su ljudi jedinstvena bića i da svaki pokušaj štovanja životinje u nama niječe Božju moć i autoritet. Doista, kad su suvremeni ljudi otkrili da su se zapravo razvili od gmazova, pobunili su se protiv Boga i prestali Ga slušati - ili čak vjerovati u Njegovo postojanje.
Drevne potrebe
Biblija i njezino vjerovanje u čovjekovu posebnost bili su jedan od usputnih proizvoda agrarne revolucije koja je pokrenula novu fazu u odnosima među ljudima i životinjama. Pojava zemljoradnje imala je za posljedicu nove valove masovnog izumiranja, ali još je važnije što je stvorila posve nov oblik života na Zemlji: pripitomljene životinje. Isprva je takav razvoj događaja bio malo važan jer su ljudi uspjeli pripitomiti manje od dvadeset vrsta sisavaca i ptica u usporedbi s bezbroj vrsta koje su ostale
„divlje”. No stoljeće po stoljeće novi je oblik života polako prevladao i danas je više od 90 posto svih velikih životinja pripitomljeno.
Nažalost, pripitomljene su životinje svoj besprimjeran kolektivni uspjeh platile neviđenom pojedinačnom patnjom. Premda životinjskom kraljevstvu već milijunima godina nisu strane različite vrste boli i muke, agrarna je revolucija stvorila posve nove vrste patnje koje su se s vremenom samo pogoršavale.
Usputnom se promatraču može učiniti da je našim udomaćenim životinjama mnogo bolje nego njihovim divljim rođacima i precima. Divlje svinje dane provode u potrazi za hranom, vodom i skloništem, stalno
izložene prijetnji grabežljivaca, parazita i poplava. Za razliku od njih, pripitomljene svinje uživaju u hrani, vodi i skloništu za koje se brinu ljudi, a ljudi im također liječe bolesti i štite ih od grabežljivaca te prirodnih katastrofa. Istina je da većina svinja prije ili poslije završi u klaonici, no čini li to njihovu sudbinu gorom od sudbine divljih svinja? Je li bolje da te poždere lav nego da te zakolje čovjek? Jesu li krokodilovi zubi manje smrtonosni od čeličnih oštrica?
Ono što sudbinu pripitomljene stoke i peradi čini posebno okrutnom nije samo način na koji umiru nego ponajprije način na koji žive. Od drevnog doba do danas životne uvjete životinja na farmama oblikovala su dva suprotstavljena čimbenika: čovjekove želje i životinjine potrebe. Ljudi uzgajaju svinje da bi od njih dobili meso, ali žele li stalnu opskrbu mesom, moraju svinjama osigurati dugoročan opstanak i razmnožavanje. U teoriji bi to trebalo zaštititi životinje od krajnjih oblika okrutnosti. Kad se stočar ne bi dobro brinuo za svoje svinje, one bi ubrzo uginule bez potomaka i stočar ne bi imao što jesti.
Nažalost, ljudi na različite načine mogu izazvati strašnu patnju stoke i peradi, čak i dok im istodobno osiguravaju preživljavanje i razmnožavanje. Bit problema je u tome što su pripitomljene životinje od svojih divljih predaka naslijedile brojne tjelesne, emocionalne i društvene potrebe kojima na ljudskim farmama nema mjesta. Stočari rutinski zanemaruju te potrebe i za to ne plaćaju nikakvu gospodarsku kaznu.
Zatvaraju životinje u male kaveze, unakazuju im rogove i repove, odvajaju majke od potomaka i selektivno uzgajaju čudovišta. Životinje jako pate, no i dalje žive i množe se.
Zar to ne proturječi osnovnim načelima prirodne selekcije? Teorija evolucije tvrdi da su se svi instinkti i osjećaji razvili jedino radi preživljavanja i razmnožavanja. Ako je tako, zar neprekidno razmnožavanje životinja na farmama ne dokazuje da su sve njihove stvarne potrebe zadovoljene? Kako neka svinja može imati „potrebu” koja joj zapravo nije potrebna za opstanak i reprodukciju?
Nesumnjivo je istina da su se svi instinkti i osjećaji postupno razvili kako bi zadovoljili razvojne pritiske preživljavanja i razmnožavanja. Ali ako i kad ti pritisci iznenada nestanu, instinkti i osjećaji koje su oblikovali neće nestati zajedno s njima. Barem ne odmah. Čak i kad više ne bi bili sudbonosni za preživljavanje i razmnožavanje, ti bi instinkti i osjećaji nastavili oblikovati subjektivna iskustva životinja. Poljoprivreda je, gotovo
preko noći, promijenila selekcijske pritiske i za životinje i za ljude, ali nije promijenila njihove tjelesne, osjećajne i društvene nagone. Naravno da evolucija nikad ne miruje te da je ljude i životinje nastavila mijenjati i ovih 12 000 godina koliko je prošlo od početka poljoprivrede. Primjerice, ljudi iz Europe i zapadne Azije razvili su sposobnost probavljanja kravljeg mlijeka, a krave su izgubile strah od ljudi i danas daju mnogo više mlijeka od svojih divljih predaka. No to su samo površne preinake. Duboka senzorna i osjećajna građa krava, svinja i ljudi nije se mnogo promijenila još od kamenog doba.
Zašto suvremeni ljudi iznimno vole slatkiše? Ne zato što se na početku dvadeset prvog stoljeća moramo pretrpavati sladoledom i čokoladom da bismo preživjeli, nego zato što je za naše pretke iz kamenog doba, kad bi naišli na slatko voće ili med, najrazumnija moguća reakcija bila da što brže pojedu što više. Zašto mladići često voze nesmotreno, upuštaju se u nasilne prepirke i hakiraju povjerljive internetske stranice?
Zato što slijede drevne genetske dekrete koji su danas beskorisni ili čak kontraproduktivni, ali koji su prije 70 000 i te kako imali razvojnog smisla.
Mladi lovac koji je dovodio život u opasnost u potjeri za mamutom zasjenio bi sve suparnike i osvojio ruku lokalne ljepotice. A mi smo danas zaglavili s njegovim mačo genima.63
Ista evolucijska logika oblikuje i živote svinja - prasica i krmaka na farmama koje nadziru ljudi. Kako bi preživjele i razmnožavale se u divljini, drevne su divlje svinje morale lutati golemim teritorijima, dobro upoznati okolinu te paziti na zamke i grabežljivce. Usto su morale komunicirati i surađivati s drugim svinjama te graditi složene skupine na čelu sa starim i iskusnim matrijarsima. Evolucijski su pritisci posljedično divlje svinje - a divlje krmače još i više - pretvorili u iznimno inteligentne društvene životinje koje obilježava živahna radoznalost te snažni nagon za socijalizacijom, igrom, lutanjem i istraživanjem okolice. Krmača rođena s nekom rijetkom mutacijom koja ju je učinila ravnodušnom prema okolini i drugim divljim svinjama imala je malu vjerojatnost preživljavanja ili razmnožavanja.
Potomci divljih svinja - pripitomljene svinje - naslijedili su njihovu inteligenciju, znatiželju i društvene vještine.64 Poput divljih svinja, pripitomljene svinje također komuniciraju raznovrsnim vokalnim i njušnim signalima: majke krmače prepoznaju jedinstveno skvičanje svojih praščića, a dva dana stari praščići već razlikuju majčino glasanje od glasanja drugih krmača.65 Profesor Stanley Curtis s Pensilvanijskoga državnog sveučilišta
trenirao je dvije svinje - Hamleta i Omleta - da njuškama guraju posebnu palicu za igru i otkrio da su se u učenju i igranju jednostavnih računalnih igrica svinje vrlo brzo mogle natjecati s primatima.66
Danas većina krmača na industrijskim farmama ne igra računalne igrice. Ljudski su ih gospodari zatvorili u male gestacijske kaveze, uglavnom ne veće od dva metra puta šezdeset centimetara. Kavezi imaju betonski pod i metalne šipke te bređim krmačama jedva dopuštaju da se okrenu ili da spavaju na boku, a kamoli da hodaju. Poslije tri i pol mjeseca u takvim uvjetima krmače se premještaju u nešto šire boksove gdje se oprase i hrane svoje praščiće. Prirodno bi bilo da praščići sišu između deset i dvadeset tjedana, no na industrijskim farmama prisilno ih odbijaju od sise već poslije dva do četiri tjedna, odvajaju ih od majke te šalju na tovljenje i zatim klanje. Majka se odmah ponovno oplodi i šalje natrag u gestacijski kavez kako bi ciklus počeo ispočetka. Prosječna krmača prođe između pet i deset takvih ciklusa prije nego što i nju pošalju na klanje. Posljednjih je godina u Europskoj uniji i nekim američkim saveznim državama ograničena uporaba kaveza, ali i dalje su rašireni u brojnim drugim zemljama i deseci milijuna rasplodnih krmača u njima provedu gotovo cijeli život.
Stočari se brinu za sve što krmači treba da bi preživjela i razmnožavala se. Daju joj dovoljno hrane, cijepe je protiv bolesti, štite od vremenskih neprilika i umjetno je oplođuju. Gledajući objektivno, krmača više ne mora istraživati svoju okolinu, socijalizirati se s drugim svinjama, zbližavati se sa svojim praščićima, pa čak ni hodati. Ali gledajući subjektivno, krmača i dalje osjeća snažnu potrebu da čini sve to i ako joj te potrebe nisu zadovoljene, teško pati. Krmače zatvorene u gestacijske kaveze u načelu pokazuju akutnu frustraciju koja se izmjenjuje s krajnjim očajavanjem.67
Osnovna je pouka evolucijske psihologije: potreba oblikovana tisućama naraštaja nastavlja se subjektivno osjećati čak i ako u sadašnjosti nije više nužna za preživljavanje i razmnožavanje. Tragično je da je agrarna revolucija ljudima dala moć da zajamče preživljavanje i razmnožavanje pripitomljenih životinja istodobno zanemarujući njihove subjektivne potrebe.