Genre Film Festival (GEFF) 1963-1969: PROPUŠTENA OBLJETNICA
piše: Željko Luketić
Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra u Hrvatskoj će se u 2014. godini održati ukupno 54 filmska festivala. I dok je u ranim danima države imati više festivala značilo i moći vidjeti veći broj inače nedostupnih filmova, danas je, obzirom na broj stanovnika, platežnu moć, dostupnost filma alternativnim izvorima, ali i lokalnu kulturnu politiku, segmentacija festivala postala teško vidljiva, mjestimice i razumljiva. Kritičari domaće festivalizacije, donedavno pozitivnog pojma na kojemu su filmašima i kazalištarcima zavidjeli, primjerice, izdavači i knjižari, ističu kako se koncept velikih brojeva lagano približava simbolici masovnog turizma: možda više nije i bolje, možda zabava nije jedini ključ. Da ne govorimo o standardima i tehnikalijama, problematičnim umjetničkim vođenjima ili nedostatku koncepta i svrhe – izgleda da istoimeno geslo Krste Papića iz filma Nek se čuje i naš glas opet glasno odzvanja.
Pedeset godina ranije, u bivšoj Jugoslaviji, festivala nije bilo mnogo. Obljetnica jednog malog, bijenalnog i kratkotrajnog, čak i u mnogim površnim povjesnicama zaboravljenog festivala dogodila se u prosincu i trebala je, barem prema planovima, biti dostojno obilježena retrospektivnom izložbom u Klovićevim dvorima. Plan se, međutim, izjalovio već na tako prozaičnim stvarima kakve su financije – grad Zagreb uslijed recesije se povukao iz projekta, pa su organizatori odlučili ne nuditi razblaženu, kompromisnu varijantu, nego sve pomaknuti za godinu unaprijed.
U žargonu poznavatelja jednog od ključnih mjesta jugoslavenskog filmskog modernizma, to se čini 'tako GEFF-ovski', sa čime se slaže i kustosica izložbe Diana Nenadić iz Hrvatskog filmskog saveza. Jer posljednji GEFF ili Genre Film Festival održan je 1970., iako je planiran za 1969. godinu. I danas se ta brojka neovisno o pomicanju uzima u rasponu od prvog izdanja 1963. do 1969. godine, pa se možda i polustoljetna obljetnica iz 2013. dogodi tek u prosincu 2014. Matematički konfuzno, ali opet, tako GEFF-ovski. Jer pri GEFF-u, 1970. zapravo je bila 1969. godina, film je bio antifilm, festival nije bio zabava, publika nije bila puki promatrač. Gledalo se Andy Warhola, Normana McLarena i najnovije eksperimentalne filmove, vodilo razgovore i promišljalo o modernizmu, dok su najznačajnija imena
jugoslavenskog filma, poput Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, tamo upijala presudne utjecaje.
GEFF je zapravo bio dijete vremena u kojemu je Zagreb kotirao kao urbana, progresivna i umjetnička meka. Iz današnje pozicije, čini se to nostalgičarskom tlapnjom, no razuvjeravaju činjenice. Nove tendencije, Muzički Biennale Zagreb (MBZ) i Internacionalni festival studentskih kazališta (IFSK), vizualno, glazbeno i konceptualno inspirirale su i ekipu okupljenu oko GEFF-a, koji je krenuo kao 'susret filmskih istraživača' u organizaciji Kino-kluba Zagreb i na inicijativu Mihovila Pansinija, zagrebačkog liječnika, intelektualca i amaterskog filmaša. GEFF je prema njegovim riječima bio 'ne samo festival, nego stanje duha, međusobno sastajanje i djelovanje' koje je okupljalo ljubitelje filma, agilne neprofesijske djelatnike i sve zainteresirane koji su najprije razgovorima, a potom djelovanjem, pokušavali razbiti učmale kategorije standardnog filmskog snimanja i razmišljanja.
Jedno od često korištenih imena za ovaj događaj bio je i festival nekonvencionalnog filma, smatralo ga se i jednim od tada rijetkih festivala eksperimentalnog filma u Europi, da bi u svojim kasnijim izdanjima GEFF prikazivao i ono što se tada smatralo novim filmom. Ukratko, ideja je bila izbjeći srednju struju pod svaku cijenu, prikazati domaćoj publici ostvarenja koja su se odupirala filmskoj tradiciji, te navesti lokalne filmoljupce da se prihvate kamere iako je možda tek jedva znaju uključiti.
Radikalan pristup filmu i GEFF kao takav zapravo su nastali u klupskim razgovorima koji su 1962. i 1963. godine vođeni u Kino-klubu Zagreb i to pod naslovom Antifilm i mi. Razgovori su snimljeni i kasnije objavljeni, zatim raspačavani u povezanoj mreži jugoslavenskih filmskih klubova, što je i kasnije ostala praksa GEFF-a: arhiv prijepisa svih sučeljavanja i diskusija iznimno je zanimljivo gradivo za filmske povjesničare jer se u njemu na zadanim temama oštre neka od kasnije najpoznatijih imena jugoslavenskog i hrvatskog filma. Bilo je također planirano da svaki GEFF isporuči i svojevrsnu knjigu razgovora, no zbog nedostatka novca izdana je tek jedna, i to Knjiga GEFFa 63, objavljena tek 1967.
U rasponu od 7 godina, dogodila su se 4 bijenalna GEFF-a, pri čemu je svaki imao svoju jasnu temu. Antifilm i nove tendencije u filmu (1963), Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma (1965), Kibernetika i estetika (1967) i Seksualnost kao mogući put u novi humanizam
(1970). Peti festival s temom Nepoznate ljudske energije i neidentificirana osjetila, planiran za 1971. godinu, nije održan. Uz atribute nekonvencionalan i eksperimentalan, na GEFF-u se filmaše često zvalo istraživačima: poticao se otpor autoritetima i potpuna demokracija u iznošenju mišljenja. S glavnim ideologom i autorom tema festivala Mihovilom Pansinijem, znali su se za zakačiti i njegovi festivalski selektori, publici se pak stalno ponavljalo da festival nije došla gledati nego u njemu sudjeluje, te da uspjeh ovisi baš o njima.
U prvim izdanjima posjet nije bio spektakularan, no kasnije, posebno kada je tema bila seksualnost, na GEFF-u se stajalo u redu i prikazani filmovi bili su glavna tema gradskih intelektualnih kružoka, medija i kritičara. Opet, tisak i stručna javnost baš i nisu bili oduševljeni eksperimentalnim propitkivanjima kino-amatera, a GEFF je tek kasnije došao bok uz bok Novim tendencijama i Muzičkom Biennalu. Trebalo je, čini se, dosta vremena da se shvati koliko su zahvati domaćih autora bili u korelaciji sa stranim autorima, kao i sa strujanjima na domaćojumjetničkoj scenidrugih područja.
Koncept antifilma u svojoj je osnovi bio iznimno radikalan, višestruko reduciran i suprotan ustaljenim pravilima profesije. Kategorije 'istraživački' i 'nekonvencionalan' u više je navrata u manifestnim tekstovima pojašnjavao Mihovil Pansini, svrstavajući djelatnost takvog načina filmskog promišljanja u tri odrednice. Najvažnija je slobodni filmski kadar, potpuno oslobođen pravila klasičnog filma, koji je ujedno i akcija protiv ustaljenih normi, ali ne na način da ih uništi, nego da ih se proširi. Drugo područje je, navodi Pansini u jednome od popratnih materijala GEFF-a, istraživanje filmske forme, jezika i montaže, a potom i istraživanje društvenih i ljudskih odnosa. Kako su ključni radovi antifilma amaterski i snimljeni vlastitim sredstvima, bili su uglavnom bez tona - pokušavalo se zato izbjeći i prirodno blisku estetiku nijemog filma i postati svojevrsno novo 'kino-oko' kakvoga je definirao Dziga Vertov.
Tu nije bio kraj utjecajima drugih pokreta: futurizam, dadaizam i suprematizam bile su česte aluzije u promišljanjima autora, koji su čak u svojoj krajnjoj redukciji išli i na nekomunikativnost djela kao poželjnu osobinu. Ambivalentnost prema publici također je bila u krajnostima – od pozivanja na sudjelovanje, do ignoriranja ukoliko se taj akt ne dogodi. Upravo takav pristup imao je za posljedicu i nimalo oduševljene ocjene tiska, pisane čak i od suradnika festivala koji je i unutar sebe poticao na polemiku.
Dejan Kosanović tako je u listu Borba 1963. pisao kako je GEFF-om konačno srušen mit o darovitosti domaćih kino-amatera, optužujući ih da se 'samozadovoljno zatvaraju u zamke svojih celuloidnih svjetova' i 'lome koplja oko toga treba li dati prednost antifilmskim mrljama i švrljanjima po traci' a sve 'unutar konstantnog vegetiranja u mraku anonimnosti'. Vesna Marinčić u Mladini piše da je GEFF 'neopravdana pljuska normalnom filmu', dok Zoran Tadić u Ekranu iste godine iznosi zanimljivu ocjenu – 'u situaciji kada kod nas još nije ni postignuta filmska pismenost, eksperimentima se želi postići nekakva redukcija, jer eksperimentirati se može tek kad je ono staro naučeno i savladano'. Lidija Tocilj, tada novinarka Dnevnika Radio Zagreba pak dopisuje 'kako su traženja tih autora izvedena u vlastitoj režiji, pa prema tome nisu društveno opasna'.
Povijest je, kao i mnogo puta do sada, pokazala drugačije. Ne samo da autori antifilmova nisu bili pljuska normalnom filmu, nego su u toj svojoj nenormalnosti pozitivno utjecali na profesionalne filmaše koji su se nakon GEFF-a odvažili i na eksperimentalnije pristupe. Presudan pak utjecaj GEFF i antifilm imali su na jugoslavenski crni val, koji se i danas smatra najkvalitetnijom umjetničkim razdobljem bivše države u području filmskog djelovanja. Nije ni čudo, jer je GEFF okupljao imena koja su se kasnije etablirala upravo u tom kanonu. Poput Dušana Makavejeva, festival su podržavali Karpo Aćimović-Godina, Puriša Đorđević i Želimir Žilnik, ali i imena bliža srednjoj struji poput Zlatka Boureka, Nedeljka Dragića, Vatroslava Mimice, Dušana Vukotića i Lordana Zafranovića. Slavni domaći eksperimentatori također su ovdje našli svoje mjesto: Tomislav Gotovac od prvog je izdanja stalno ime festivala, slijede marni kroničar Vladimir Petek, mladi Ladislav Galeta i Ivan Martinac, kao i imena iz drugih umjetničkih područja koje je GEFF pokušavao ravnopravno uključiti u svoju ideju sudjelovanja i komplementarnog rada. Od Mihajla Arsovskog koji se brinuo za vizualni identitet festivala, pa do Josipa Vanište, Aleksandra Srneca i Ivana Picelja iz likovnog kruga, već na prvom izdanju 1963. član žirija je bio arhitekt Vjenceslav Richter, koji je zajedno sa slikarom Mićom Popovićem i likovnim kritičarom Radoslavom Putarom ocjenjivao filmove iz 'salona odabranih'.
GEFF je čak i u koncept filmskoga festivala unio drugačije prakse i shvaćanja. 'Salon odabranih' bio je tako službena natjecateljska konkurencija, dok bi se ostatak filmova prikazivao na 'salonu odbijenih'. Na neki način, svi bi filmovi došli do publike, osim onih koji tehnički nisu mogli biti prikazani. Također, iako je imao bijenalni karakter, festival je prihvaćao prijave nekonvencionalnih filmova bez obzira na datum proizvodnje, filmovi nisu
morali biti novi, pa su filmaši znali prijaviti cijele recentne opuse. I najvažnije, žiri nije usuglašavao odluke, nije se tražio kompromis, jer kompromis je u ovoj koncepciji doista bio prljava riječ. Svaki član ocjenjivačkog suda birao je filmove koje sam nagrađuje, prvu i drugu nagradu i ako je bilo potrebe, posebno priznanje. Svoj odabir bi argumentirao, pri čemu je opet vladala sloboda izražavanje i dužine, od opširnih tekstova pa sve do nekoliko riječi koje bi se ubacile u brzojav, što je učinio Richter. Ovakav pristup žiriranju filmskog festivala danas u Hrvatskoj njeguje još samo Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa 25FPS, koji je ujedno i jedan od rijetkih slijednika izvornih GEFF-ovskih ideja.
Uz natjecateljske programe, festival je nudio i informativne sekcije svjetske filmske avangarde, europskog modernističkog filma i alternativnog domaćeg filma, sve to uz brojna popratna događanja, panele i savjetovanja. U najavi prvog izdanja iz prosinca 1963. godine stajalo je kako će biti prihvaćeni svi žanr-filmovi (otud i ime Genre Film Festival), pri čemu se ne misli na ono što danas u teoriji smatramo žanrovskim filmom, nego 'sve one filmove koji prema propozicijama UNICA-e nisu dokumentarni ni igrani, već spadaju u taj treći rod žanr -filma u kojega ubrajamo eksperimentalne, avangardne i filmove novih tendencija, one koji istražuju nove putove i nova sredstva'.
Zadatak je GEFF-a demistificirati film kao umjetnost, stimulirati eksperiment i izvući amaterizam iz okvira amaterskog, govorilo se u proglasu, kao i pokazati povezanost takvoga filma sa svim drugim 'duhovnim djelatnostima', kao i sa 'suvremenim filozofskim mislima u slikarstvu, arhitekturi, glazbi, kazalištu, književnosti, baletu, te društvu, znanosti i prirodi'. Iste te godine prije prosinca, u svibnju je održan Muzički Biennale Zagreb koji je svojim programom Experiences 62 i retrospektivom eksperimentalnih filmova francuske televizije najavio GEFF. Tri mjeseca kasnije, u kolovozu, u Galeriji suvremene umjetnosti na Novim tendencijama 2 održana je projekcija radova Manfreda Kagea, također kao najava budućih zagrebačkih antifilmskih događanja. Međusobno sudjelovanje, poticanje, inkluzija i utjecaj na kompletnu umjetničku scenu kasnije su rijetko viđena sinergija, pa se i najava Radoslava Putara činila kao zajednička ideja svih tih stremljenja: 'bez konvencionalnih predrasuda, ograničenih individualnih sklonosti, privatnih ambicija, ličnih profesionalnih interesa, tereta idejne ukočenosti i građanskog malodušja'.
GEFF 63 tako je u svome programu, između ostalih, pokazao Pedagošku bajku, Osmeh 61, Paradu i Eci peci pec Dušana Makavejeva; Sretanje, Sybil, Most i Srnu II Vladimira Peteka;
Nesporazum, Žiri i Pravdu Ante Babaje; Scusa signorina, K-3 ili Čisto nebo bez oblaka i Dvorište Mihovila Pansinija; zatim Don Quijote Vlade Kristla, Doručak Srđana Karanovića, Zid i Krug Kokana Rakonjca, te mnoge druge, danas avangardne klasike jugoslavenskog filma.
Na sljedećem izdanju, održanom 1965. godine, žiriraju redatelj Aleksandar Petrović, filozof Danilo Pojović, filmski teoretičar Dušan Stojanović i slikar Josip Vaništa. Uz 'liječnika Pansinija', kako se volio sam potpisivati na pripadnim materijalima, tu je opet i arhitekt Richter. Prikazano je ukupno 76 filmova, od čega 14 u salonu odbijenih. Novost je bila i uvođenje dugometražnog filma, pa su tako prikazani Neprijatelj Živojina Pavlovića, Izdajnik Kokana Rakonjca, Prometej sa otoka Viševice Vatroslava Mimice, Tri Aleksandra Petrovića i Čovek nije tica Dušana Makavejeva. Svoje radove iz Kino-kluba Split prikazuju Lordan Zafranović i Ivan Martinac, Vasko Pregelj i Vinko Rozman iz Kino-kluba Ljubljana i Tomislav Gotovac koji je tada djelovao u Kino-klubu Beograd.
Tijelo Ante Babaje, nažalost, ostaje bez nagrade, no zato je najviše priznanja, ujedno i najveće kontroverze izazvao film Zlatka Hajdlera Kariokineza. Radilo se o spaljivanju filmske vrpce u samome projektoru za vrijeme projekcije, a Pansini je naravno, bio oduševljen. U argumentaciji nagrade GEFF 65 on tako piše: 'u ovome trenutku, Kariokineza je najdalji korak antifilma. Ona nije snimljena, ona nastaje u projektoru. Stvara se i nestaje pred očima publike, stalno se mijenja bez fiksacije. Čin je neponovljiv, uvijek drugačiji. I dalje, 'uloga autora svedena je na minimum, on se gotovo izjednačuje s gledateljima. Autor ne mora prikazati film, ako ga samo ispriča, svaki gledatelj može sam izvesti kariokinezu'. Na dan dodjele nagrada i Vjenceslav Richter poslao je sljedeći telegram: 'festival geff radničko sveučilište moša pijade zagreb – pohvale kariokineza'. Tematska savjetovanja bavila su se te godine filmom istine, slobodnim filmom i skrivenom kamerom, a predstavljeni su Kino-klub Beograd i ZAG – Zagrebačka autorska grupa Camera, koju su činili, između drugih, Vladimir Petek, Milan Blažeković i arhitekt Radovan Ivančević.
Treći susret filmskih istraživača dogodio se 1967. godine. GEFF 67 započeo je retrospektivom novog američkog filma, koja je uključivala radove slavnih eksperimentatora Stana Brakhagea, Roberta Breera, Brucea Connera, grupe Fluxus, Jonasa Mekasa i Petera Kubelke. U dugometražnoj konkurenciji Makavejev je prisutan sa Ljubavnim slučajem ili tragedijom službenice PTT-a, Puriša Đorđević sa naslovima San i Jutro, Vatroslav Mimica sa
Ponedjeljak ili utorak i Kaja, ubit ću te, a Matjaž Klopčić sa Na papirnatih avionih. Kratkometražni amaterski radovi ovaj su puta imali naglasak na filmovima Ivana Martinca, Vjekoslava Nakića i Ante Verzottija iz kluba Split, Naška Križnara iz kranjskog Kino-kluba Janez Puhar, a zanimljivost je bila i četverominutno Zastajkivanje Hrvoja Turkovića, te Koreografija za kameru i plesače Kreše Golika.
Održana su predavanja iz područja kibernetike, Boško Petrović uključio se koncertnim prikazom novih tendencija u jazzu, a Pedagoška akademija organizirala je demonstraciju rada eksperimentalne elektronske učionice. Interdisciplinarnost se nastavila i na izložbi likovnih primjera istraživanja, gdje su izloženi radovi edicije OHO Ljubljana, brojnih drugih umjetnika, kao i publikacija Registrator i Gorgona. Sa svojim fotografijama sudjelovao je Tošo Dabac, a svaki dan trajanja festivala moguće je bilo vidjeti demonstracije Luminoplastike Aleksandra Srneca u obližnjoj Filmoteci 16.
Direktor festivala Branko Lustig u festivalskom se newsletteru stalno ispričavao zbog kašnjenja kopija, no unatoč tome GEFF 67 poprimio je onaj impresivni format koji je spajao profesionalno i amatersko, pa je publika bivše države zaista mogla vidjeti što se važnoga zbiva u svijetu filma. Iskorak u širokim medijima interesantnije djelovanje dogodio se i pozivanjem jugoslavenske ljepotice i misice Daliborke Stojšić u žiri, gdje je zajedno sa Dušanom Vukotićem, Dušanom Džamonjom, Pansinijem, Stojanovićem i drugima ocjenjivala pristigle radove.
GEFF 69 pod naslovom Seksualnost kao mogućnost za novi humanizam trebao se dogoditi u prosincu 1969., no pomaknut je za travanj 1970. godine. Najavljena Retrospektiva seksualnog i erotskog filma zagolicala je maštu javnosti, ali i politike, tako da je ovo ujedno i njegovo posljednje izdanje. Iz današnje perspektive, pravo je čudo i da se toliko održao: Pansini je, najavljujući festival, isticao kako je za istraživanje, dakle i ono filmsko, najprije potrebno oslobođenje, a seksualni plan bio je po njemu jedan od najvažnijih načina.
Prva izdanja festivalskog biltena krasila je fotomontaža Aurore koja izgovara rečenicu 'voljela bih da sam hermafrodit pa da mogu i sa ženama', dok je gradske površine ukrašavao plakat za izložbu Renea Hollosa na kojemu je prikazan stilizirani golemi penis s grčkim podnatpisom fallikos antropos. Kasnije povučen na inzistiranje viših političkih instanci, ovaj je plakat najavio i beskompromisni GEFF 69 koji je, kako je pisao tadašnji Filmski svet, od skromne
svečanosti zaljubljenika u film postao senzacija za koju su se ulaznice prodavale kao vruća roba.
Iz organizacije festivala unaprijed se povuklo Društvo filmskih radnika Hrvatske pod predsjedništvom Antuna Vrdoljaka, tako da je Kino-klub Zagreb, odnosno Filmski autorski studio (FAS) ostao glavni organizator. Četiri dana trajao je pohod tisuća gledatelja na Radničko sveučilište Moša Pijade u današnjoj Vukovarskoj, antifilmaši i amateri bili su hit, a sam festival prozvan je erotskim happeningom. Oni pravovjerniji iskonskoj ideji zamjerali su mu omasovljenje i bojali se odlaska u pornografiju, no Pansini je i za takve imao odgovor. 'Pornografija nije ništa strašno, ali se s njom nikuda ne mičemo od posve otuđenog tretiranja seksa koje nas ne zanima', kazao je Nenadu Puhovskom u intervjuu za bilten GEFF-a.
Najviše zanimanja izazvale su projekcije filmova Andy Warhola i Paula Morrisseya, gošća festivala Carolle Schneemann pokazala je svoj Fuses, dok je nemali interes izveo pjesnički performance novosadske umjetnice Katalin Ladik, koja je proglašena i najfinijom damom festivala. Članovi žirija (Jagoda Buić, Mira Trailović, Taras Kermauner, Dušan Makavejev i Dušan Vukotić), nagradili su, između ostalih, Mišu Budisavljevića za Neobavezni pogled na svijet broj 4, Vladimira Peteka za Luminoplastiku i Karpa Aćimovića Godinu za Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk.
Najavljeni peti susret filmskih istraživača nikada se nije dogodio. Kao i obljetnica iz 2013. godine, koja je namjeravala oživjeti specifičnu GEFF-ovsku energiju i prikazati njegovu cjelokupnu baštinu. Jedna od planiranih akcija bila je i simulacija petog susreta koja bi locirala te 'energije i osjetila' u djelima nastavljača u godinama nakon gašenja festivala. U kakvom će se formatu ona dogoditi, ako i kada, ostaje vidjeti, jer sam Genre Film Festival danas djeluje kao utopija nekog prošlog vremena, kada su vladali progres, modernost i znatiželja.
Tekst je u skraćenom obliku objavljen u časopisu za arhitekturu i kulturu ORIS br.86 / 2014. http://www.oris.hr/en/oris-magazine/overview-of-articles/%5B83%5Dgenre-film-festival-%28geff%29-1963-1969-missed-anniversary,1187.html (ENG)
http://www.oris.hr/hr/casopis/clanak/%5B50%5D%3Ci%3Egenre-film-festival%3C_i%3E-%28geff%29-1963---1969-propustena-obljetnica,740.html (HRV)
