ODSJEK-KNJIŽEVNOST NARODA BOSNE I HERCEGOVINE SMJER-NAUČNI
ROMAN"VJEČNIK"I “BALDASSAREOVO
PUTOVANJE”, ROMAN AMINA
MAALOUFA-U POTRAZI ZA VJEČNOŠĆMAALOUFA-U I LJMAALOUFA-UBAVI KAO
SMISLU ŽIVOTA
Sadržaj
1. Uvod---4
2. Postmodernizam-opće karakteristike--- 7
3. Romani Vječnik i Baldassareovo putovanje ---9
4. Glavni junaci romana Neferti i Baldassare ---12
5. Zaključak---15
I UVODNI DIO
Romani Vječnik i Baldassareovo putovanje
O samom romanu “Vječnik” rahmetli Ibrišimović je rekao:
Braća i veziri su napisani mojim pomagalom provjerenim u mom životnom i literarnom iskustvu da je smrt čovjekova ustvari psihička smrt, a da fizička smrt nije nešto što je presudno, nešto što je literarno i životno bitno. I, eto, ta ideja, to osjećanje, to moje, kao što kažem, životno i literarno iskustvo, to pomagalo, ono je provedeno u literarnom postupku dosljedno i u cjelini u Braći i vezirima, a dosljedno je prisutno i u Vječniku, a roman Braća i veziri je objavljen 1982. Ali u mojim prethodnim knjigama ne nalaze se naznake Vječnika. Recimo u pripovijetkama, u mojim pripovijetkama, u pripovijetki «Slutnja» jasno se vidi osnovna ideja i struktura Ugursuza, ali Vječnik je zaista čuvan da bude samorodan, svjesno čuvan da bude samorodan. Sjećam se, dok sam još 1966. godine pisao Ugursuza, da su mi pod pero dolazile rečenice koje su po zvuku bile Vječnikove, pa iako su se mogle odlično, prirodno uklopiti u tekst Ugursuza, ja sam ih odgonio i odlagao i tako ih zauvijek gubio jer Vječnika još nije bilo, a ja ih nisam bilježio.1
Dakle, oba navedena romana koje ću analizirati, po mom mišljenju, imaju istu pozicija dugovječnosti, njihova pozicija ogromnog ljudskog iskustva, koje je iskazano sa svakom rečenicom u oba romana; ta dugovječnost trebalo bi da da jednu mogućnost izmaka od stvari koji je u literaturi vrlo plodonosan, drugačije viđenje stvari, neka, za normalan pogled, iskošenost duboko zasnovana njegovim ogromnim proživljenim vremenom.
U oba romana me lično ne zanima toliko odnos kulturoloških blokova koliko me privlači ta izvanredna mogućnost glavnog junaka da iz vizure svoga neobično dugog životnog iskustva, kakvo nije dato nikada nijednom drugom čovjeku, vidi i opisuje stvari i pojave.
Taj sveznajući pripovjedač je zapravo osnovno inspirativno vrelo koje me ponukalo da analiziram dva romana, po meni idejno vrlo slična, sa izuzetno profinjenim književnim izričajima
Naučno istraživanje provedeno u ovom radu pridonosi razumijevanju romana “Vječnik”, i "Baldassareovog putovanja", odnosno razumijevanju interakcije autorske svijesti i implicitnog čitoca, a također potvrđuje tezu o ulozi autora u bošnjačkoj, odnosno svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, u poetičkom prostoru između modernizma i postmodernizma i novih tokova u književnosti općenito.
Zapravo, oba ova romana treba čitati, kao što je Ibrišimović rekao za roman “Vječnik”: Mislim da literatura u suštini izmiče ovim, ovako postavljenim kategorijama, (misleći na nacionalnu i ideološko pisanje i čitanje) ovako postavljenim odnosima. Literatura izmiče tome, sama literatura kao literatura. Drugo je njena upotreba, pa čak i zloupotreba, bilo da se gleda iznutra ili izvana. Njena upotreba, pa samim tim i zloupotreba, je uvijek kada na bilo koji način vara čitaoca, odnosno samu sebe. I ovdje, čini mi se, nije uopće pitanje o «lijepoj» i «nelijepoj» književnosti, nego o umijeću čitanja.2
U analizi koja oba romana priikazana su dva junaka: dok je junak “Vječnika” osobena platonistička figura koja je lišena svega što se danas smatra realnim, povijesnim nanosima na identitet, kojega ne dotiče ni smrt njegovih najbližih, on putuje kroz vrijeme bivajući istodobno zadovoljan svojom povijesnošću, zapravo on nije vječnik, već dugovjeki3, dotle je glavni junak “Baldassareovog putovanja”iako osobena platonistička
figura, ta koja uživa u realnim, povijesnim nanosima na identitet i on pokazuje malo više osjećaja za najbliže. Da bi se uopće shvatili romani nastali u prvoj polovini dvadeset prvog stoljeća, treba se vratiti na osnovne karakteristike postmodernizma.
Odmah, od samoga početka, ideja Vječnika je bila, dakako, smrt. Šta bi drugo bilo dostojnije piščevog krajnjeg zanimanja? I to čovjek koji je umro, pa oživjevši-živio. Zanimljivo je kako se vidi ovo što čovjek živi iz vizure onoga koji je iskusio smrt, pa sve ponovo gleda. Trebao je samo jedan malo drugačiji, ali potpun ugao gledanja; čini se da se tu nalazi nešto otkrivalačko, nešto što nam je nadohvat ruke, a što ne vidimo, jer je možda preblizu.
Glavni junak romana Vječnik, osim što ima iskustvo s onu stranu života, bio je živ, ali poslije oživljavanja da ponovo uistinu živi. A to ne može mrtav. Kada je Lazar uskrsnuo, svi su mogli vidjeti i uvjeriti se da je u njegovim očima zaista bilo usađeno mračno i strašno iskustvo smrti, više nikakve vedrine i radosti nije bilo u njegovom pogledu.
Za ovakve dvije knjige, dva odlična romana, potreban je cijeli svijet i svi ljudi, sve što ima na zemlji, a usto su pisci literarnim kazivanjem, knjigom, pričom, pokazali nešto što ljudi neprekidno, oduvijek žive, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom umro oslobođen je smrti, živi zauvijek. Onda bi trebalo da živi i oduvijek. Tako se jedsn od glavnih junaka obreo u drevnom Egiptu i što je dalje i dublje u prošlost mogao, sve do u 2950. godine prije nove ere. Da je imao smjelosti, otišao bi i do do Atlantide. Drugi junak putuje od Džibeleta do Male Azije, pa dalje, preko Mediterana, do Genove, Lisabona i Londona.
Ali, suviše je tanahno i osjetljivo to što se ljudska osjećanja kroz povijest nisu u bitnom, osnovnom, izmijenila da bi ostalo o čemu su pisci pisali, a što bi moglo biti netačno, ili izmišljeno. (Ljudska povijest je ionako fantastična, pa i kad je tačna!) Tako se pojavio staroegipćanin, pisar Neferti. Tako se pojavio i Baldassare Embriaco. Ali se pojavio i pojam zamiranja. Neferti je zamro, a nije umro, ali je njegovo zamiranje bilo iskustvo smrti.
Sada iz iskustva smrti može da kaže šta i kako vidi, a živ je, za razliku od Lazara koji gleda mrtav, jer je dignut iz groba. Ali život i smrt su samo u Božijim rukama, ako to pisac ne zna, onda griješi, ili piše nešto drugo, a ne ono što treba, ne istinu, ne ono što je pravo i tačno. Uz sve to, u oba romana moralo se dogoditi i postaviti ovo: kakvi su ljudi?
Ali, niko i ništa ne poriče da se nekad, negdje može roditi i sasvim dobar čovjek, ili više njih, sasvim dobar i u dobrim prilikama. I da mu se, doduše, barem za kratka vijeka, ne dogodi ništa što bi ga uništilo, poljulalo. To su Neferti i Baldassare.
I ostaje samo još to da shvati da je smrt u grešci, grijehu, i da se sklanja i povlači ako nije siguran da može živjeti čestito i kako treba. A šta znači ne griješiti zna odmah čak i dječija duša, to nije teško shvatiti. Čovjek instinktivno osjeća kad griješi i te se stvari u ljudskim odnosima nisu promijenile tokom ovih pet milenija povijesti.
Gubitak integriteta, gubitak duše (što je jednako s čovjekom psihičkom smrću) čovjek osjeća jednako na svim meridijanima i u svim vremenima. Ono što je glavnim junacima davalo snagu jesu žene, koje su ovdje prikazane u različitim situacijama, ali na sličan način.
"(…)Ono što je prisustvo te žene u meni stišalo, nije putena žeđ neumornog putnika, već
moje izvorno očajanje. Rođen sam kao stranac, živeo sam kao stranac i umreću kao još veći stranac. Suviše sam gord da bih govorio o neprijateljstvu, o poniženjima, o srdžbi, o patnjama, ali umem prepoznati poglede i kretnje. Ima ženskih naručja koja su mesto
II POSTMODERNIZAM-OPĆE KARAKTERISTIKE
Razmatrajući temu stvaralačkoga čina, odnosno često navođenu analogiju između pjesnika i boga, književni teoretičar Brian McHale navodi činjenicu da ta analogija u savremenim tekstovima uvijek zvuči vrlo ironično.4
Pokušamo li otkriti gdje se dogodio taj prijelom, odnosno kada je navedena analogija dovedena u pitanje i dobila ironičan prizvuk, doći ćemo, kako se navodi u gotovo svim razmatranjima o postmodernizmu, do Miguela de Cervantesa i njegova Don Quijotea odnosno do početaka romana u današnjem značenju toga pojma. U tom se romanu po prvi put javlja samosvijest, odnosno uvodi postupak autoreferencijalnosti, u čijoj je podlozi (auto)ironija. Ovaj se postupak obično povezuje sa žanrovskim obilježjem romana, odnosno njegovom dvojnošću, tj. usmjerenošću na stvarnost (referencijalnost) i na sebe (autoreferencijalnost). Zbog toga se obilježja samosvijest romana često plastično pokazuje motivom ogledala spojenim s mitološkim likom Narcisa: Narcis se zaljubio u svoj odraz, ali se u njemu i utopio. Analogija romana s mitom o Narcisu može se iščitati i u modernističkom i u postmodernističkom ključu.
Pokušamo li istu tu analogiju iščitati u postmodernističkom ključu kao „smrt autora“5s
kojom nastupa i „smrt romana“, umjesto bogolikoga, samosvjesna autora susrest ćemo (auto)ironični jezični konstrukt koji konstruira vlastitu „malu priču”, odnosno vlastiti izmaštani svijet u kojem nema velikih likova, u kojem likovi ne teže za spoznajom, u kojem nema stalnih vrijednosti, svijet u kojem je zapravo sve već rečeno, pa vlastito djelo postaje tek još jednom u niz „priča“, odnosno dijelom nekog imaginarnog hiperteksta čiji smo svi sastavni dio, baš poput Borgesove knjige. U tom postmodernističkom svijetu ne postoji „istina“ jer su sve priče jezični konstrukti, a svaki je konstrukt izmišljen, dakle jednako nestvarano. Fikcija se ne može mjeriti stvarnosnim kriterijima, stoga je postmodernistički književni svijet svijet jezičkoga iskustva u kojem su svi krajevi jednako otvoreni.
4Usp. Brian McHale, Postmodernist fiction (London – New York: Routledge, 1996).
5 Usp. Roland Barthes, „Smrt autora“,u: Miroslav Beker, Suvremene književne teorije (Zagreb: Matica
Jedan je od mogućih odgovora ponudila teoretičarka Dubravka OraićTolić:
Naše je stoljeće Janus s dva lica: jednim okrenutim u budućnost (utopija) i drugim okrenutim u prošlost (nostalgija), jednim velikim, svijetlim, jasnim, eksplozivnim i drugim malim, tamnim, mutnim, implozivnim. Prvo lice netko bi mogao nazvati avangardom i modernizmom, a drugo postmodernom i postmodernizmom.6
Iz navedenih citata se donekle može shvatiti uloga i mjesto književnosti u današnjem svijetu, postmodernističkom zluradom vremenu, ali i o ulozi autora.
Dvojnost i dvoličnost su glavna obilježja autora, jer on stavljajući (autor) ironičnu masku preuzima ulogu zabavljača, ali i dodvorača svojoj publici. U tom kontekstu, svaka historijsko-povijesna epoha, uzimajući u obzir kontekst u kom nastaje, te njene socijalne, političke, društvene pa čak i religijske karakteristike, biva obilježena različitim dostignućima, idejama i ideologijama. U njemačkom jeziku postoji jedan izraz koji neobično jasno određuje ovakve pojave u datom vremenu, trenutku, u određenoj epohi. Taj izraz glasi zeitgeist- duh vremena7 U toj sintagmi sadrže se, na sažet
i koncizan način, sva ona stremljenja, nade i strepnje čitavih naroda koji u tom vremenskom periodu žive. Ona obuhvata najmanje zajedničke sadržioce srodnih ideja u linearnom protoku vremena, objedinjujući neku pojedinačnu epohu, pritom jasno određujući njene osnovne, fundamentalne karakteristike. Poput Anaksimandrovog apeirona8, u virtuelnom sistemu znanja, duh vremena sadrži kvintesencu svakog ključnog
pojma određenog perioda ljudske civilizacije.
Zapravo, veliko je pitanje kako čitati i sagledavati oba ova romana koja su po svojoj tematici izuzetno slična-traganje za nečim čini osnovnu konstrukciju oba romana.
Oba romana su dobila izuzetne pohvale i kritike.
Tako je Vječnik kod većeg dijela naše kritike, te kod cjelokupne ”narodne kritike”, pokupio pregršt zdušnih i izdašnih pohvala: proglašen je ”konačnim odvajanjem od selimovićevske literarne galaksije” (N.Agić), ”izrazom autorove sjenovite ontologije”(Sa.Musabegović), ”izrazom one divovske borhesovske težnje da se cjelokupna kulturna baština svjetske istorije sveobuhvatno sažme i objedini u jednoj knjizi”(A.Kujović), ”neodoljivo ‘drskim romanom’ ”(Dž.Latić), romanom ”koji na jedan radikalan način stupa u dijalog s mitološkim diskursom, na našim prostorima proskribiranim iz poznatih razloga” (V.Preljević), ”istinskim svjedočanstvom postojanja ‘romaneskne Bosne’ ” (M.Džanko), a iste pohvale je dobio i roman “Baldassareovo
6Dubravka OraićTolić, Paradigme 20. stoljeća:avangarda i postmoderna( Zagreb:Zavod za znanost o
književnosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, 1996), 87.
7 Duh vremena ili Zeitgeist (od nemačkog Zeit - vreme, Geist - duh) je filozofski pojam koji označava
prevlađujuća intelektualna uverenja, ideje, mišljenja i poglede na život tokom određene epohe koje određuju sociološku, kulturološku i vjersku klimu, načela ponašanja i etiku određenog vremenskog razdoblja.
8 Anaksimandar (oko 610 - oko 546. god. stare ere) bio je drugi pripadnik miletske škole, možda Talesov
putovanje”kojeg je New York Times nazvao “izvanrednim pripovjedačem”, "(…)briljantan romanopisac, jedan je od ponajboljih evropskih glasova koji su se javili u posljednjih desetak godina”(Kirkus Reviews), a o samom Maaloufovom romanu Josette Alia kaže: “Amin Maalouf nam je ponudio izuzetnu knjigu koju treba čitati onako kako se promatra jarko obojena freska; dopustiti da nas ponese dah koji Baldassarea nosi najneočekivanijim putevima.”
III ROMANI VJEČNIK I BALDASSAREOVO PUTOVANJE
Romani "Vječnik"9 i "Baldassareovo putovanje" 10pojavili su se u bošnjačkoj, odnosno
svjetskoj književnoj pozornici u vrijeme sveopćih književnih prevrata.
Unutar "svjetskog i bošnjačkog književnog korpusa" javlja se generacija pisaca koja svjesno odbacuje do tada ustaljene romaneskne modele. Pisci , zapravo, samo historijsko i historijska iskustva počinju potpuno drugačije doživljavati, javlja se novi model-model novohistorijskog romana u kojem roman prevazilazi granice historijskih činjenica i činilaca i njihovih tradicionalnih ograničenih značenja, da bi ostvario, kako to kaže prof. Kazaz (…)kompleksnu sliku uvjetovanosti i rušenja poretka vrijednosti u izmjenama društvenih normi."11
Budući da ga historija interesira samo kao područje mogućeg i vjerovatnog, ovakvi romani ("Vječnik"i "Baldassareovo putovanje") ne ispituju stvarni svijet ophrvan surovom realističkom zbiljom, već ispituju postojanje.12
Osnovna razlika između historijskog i novohistorijskog romana jeste: dok je za prvi model historija skup vrijednosti, ona za savremeni roman nije nikakva sila, niti tvoračka snaga i područje ljudskog aktivizma, već je ona spoznaja o iracionalnoj dimenziji historijskog zla i raznovrsnim oblicima ljudskog zatočenja, ograničenja, nemoći i poraza u sili totalitarnog poretka svijeta i svijesti.
Zapravo, oba ova romana razotkrivaju ono što se decenijama prešućivalo i prešućuje: sile moći trijumfiraju nad silama razuma potiskujući na taj način mogućnosti bilo kakvog ličnog izbora i prava na opstanak. Čovjek kao individua postaje zatočen; on više nije subjekt, već objekt, koji nema nikakvu vlastitu identifikaciju i reputaciju. Ali, tada se fantastičnim zapletom pojavljuju jaki pojedinci koji poručuju da je traganje-dugovječnost i ljubav, ipak nešto što životu u konačnici daje neki potpuni smisao.
9 Roman "Vječnik"je objavljen u oktobru 2007.godine, štampan je u Sloveniji:Impress d.d. Ivančna Gorica 10 Roman "Baldassareovo putovanje"objavljen je 2000.godine, a na naš jezik je preveden 2005.godine u
Sarajevu:Tugra.
11 Enver, Kazaz, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Od poetike žanra do poetike knjige, Sarajevo,
1998.godine.
12 Milan, Kundera, Umjetnost romana, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., i Iznevjereni testamenti, Beograd:
Oba ova romana su izuzetno složene strukture; istodobno funkcioniraju kao psihološki romani, klasični realistični romani, romani sa elementima toka svijesti, hronike, politički romani, poetsko-simbolističke priče, romani parabole.
"Vječnik” Nedžada Ibrišimovića spada u model fantastičnog i filozofsko-poetskog postmodernističkog romana koji se ostvaruje onim narativnih tehnikama koje je u svjetsku književnost uveo Horhe Luis Borhes. Te se pripovjedne tehnike, u krajnje simplificiranoj formi, mogu svesti na svojevsno “inficiranje” ili“kontaminaciju” stvarnosti na trojak način:
a) putem/ medijacijom sna; b) velikim putovanjem kroz vrijeme i c) uvođenjem tzv. dvojnika.13
S obzirom na činjenicu da pisci “Vječnika”i “Baldassareovog putovanja” referiraju na brojna imena iz legendarne, vjerske ili kulturalne povijesti, te s obzirom na to da strukturu i značenja romana, kao i brojne digresije, epizode ili cjelovite, minijaturne pripovijesti temelje na kulturalno kodiranim pojavama i ličnostima, veoma je važno za razumijevanje romana otkriti- u kojoj mjeri oba pisca slijede osnovni plan ovih legendarnih priča, ili gdje od njih odstupaju ili ih imaginiraju u svrhu postizanja određenog umjetničkog efekta. Svakako, i jedan i drugi uspješnim digresijama i epizodama otvaraju širu romanesknu priču- sam pojam priča u “Vječniku” treba shvatiti sasvim uvjetno, opet metaforički tj. možemo priče poistovjetiti s poglavljima romana; ona su data kao “starenja Vječnika", dok u romanu “Baldassareovoputovanje”traganje za knjigom koja je data kao simbol “starenja Knjige”, oba dolaze do suštinskog pitanja-šta je to zapravo u životu najvažnije?
U osnovi, u oba romana je najvažniji način i Maaloufovog i Ibrišimovićevog pozicioniranja pripovjedača. Jasno je da se kroz izmjenu pripovjedačke tačke gledišta ostvaruju posebne, za pripovijedanje karakteristične, semantičke izmjene koje sugestivno kanališu autorovu umjetničku namjeru: npr., Er-forma nikako ne bi uspjela tako uvjerljivo oblikovati Nefertijevu indiferentnost spram svijeta kako to čini Ich-forma, koja je prisutna i kod Baldassara Embriaca.
Temeljno pitanje u vezi s pripovjedanjem u Vječniku i Baldassareovom putovanju je: zašto autori postavljaju glavnog junaka kao pripovjedača? Imajući u vidu odnos autora prema glavnom junaku: odnos u kojemu je junakova emocionalno-voljna orijentacija etički i religiozni ideal za autora kazat ćemo kako postavljanje Misrija i Baldassara za pripovjedače u konačnici biva estetska veličina, jer smo kroz njih "prokrstarili"i obišli pola svijeta, od Džibeleta do Male Azije, preko Mediterana, Genove, Lisabona, pa do Bosne. Odnos herojizacije glavnog junaka, karakterističan za usmenu epiku, sam po sebi estetski u potpunosti produktivan, u oba slučaja, jer: neosporna je činjenica da smo, shodno autorovom odnosu divljenja prema vrlinama glavnog junaka, dobili pripovjedača koji treba govoriti o svojoj pravednosti i dobroćudnosti, a takvi su zaista ovi junaci. Drugi razlog: takvo postavljanje pripovjedača rezultirat će stilski i kompoziciono zanimljivim i sadržajnim pričama, o čemu, u autorefencijalnom maniru, govore i sami pripovjedači na samom početku: …iako, evo , ovo pišem, nisam, da kažem, ni neki poeta, pišem što mi naumpadne i kako mi što naumpadne, sad ovako – sad onako, a i kako se kad čega sjetim.( "Vječnik", str.6.)…sve do sada sam živio spokojno. U svakoj narednoj godini sam napredovao debljinom i bogatstvom, nisam žudio ni za čim što mi nije bilo dostupno,
13 Muhidin Džanko, Romaneskna Bosna ili Škrinja dobrote,
susjedi su mi se više dodvoravali nego što su mi zavidjeli. ("Baldassareovo putovanje",str. 76.)
U oba romana glavni junaci tragaju-jedan za dugovječnošću ili vječnošću, dok drugi traga za jedinstvenom knjigom u kojoj se nalazi Stoto ime Božije, oba traganja otkrivaju različite ljudske sudbine, smisao vremena i postojanja. Glavni junaci se “osjećaju strancima u svijetu”, i na tim svojim putešestvijama satkanim od strahova, prevara, intriga, razočarenja, susreću i svoje ljubavi i inspiracije.
U tom smislu, gotovo svi klasični mitovi o besmrtnosti, smislom života i potrazi za eliksirom vječnog života koji su nadahnuli srednjovjekovnu ezoterijsku i alhemijsku literaturu iz čije je bogate tradicije ponikao i faustovski motiv, koji je na različite načine variran sve do Getea, Dostojevskog, Tmasa Mana i Bulgakova, uzbudljive su i tragične pripovijesti o “mrtvima koji još uvijek žive i živima koji su još uvijek mrtvi”.
U cjelokupnoj zapadnoj književnosti (ukoliko iz nje izuzmemo tradiciju “podzemne” ezoterijske i okultističke literature, uključujući i srednjovjekovno pjesništvo nadahnuto legendama o Gralu i krugom arturijanskih legendi) likovi ovozemnih besmrtnika javljaju se gotovo redovno kao prokletnici: odstarogrčkog mita o Aideneju, “Vječnog Žida” Eže-na Sua, “Letećeg HolanđaniEže-na” Riharda Vagnera, pa sve do Borhesove pripovijesti “Besmrtnik”; a pečatom prokletstva obilježeno je i razmišljanje o fenomenu čežnje za besmrtnošću u romanima “Besmrtnost” Milana Kundere i “Istorija svijeta u deset i po poglavlja” Džulijana Barnsasti o “mrtvima koji još uvijek žive i živima koji su još uvijek mrtvi”. 14
Struktura romana “Vječnik ”
Roman je iskomponiran/sazidan od 9 poglavlja/katova ili “starenja”: I. Priča o Nefertiju;
II. Priča o Utnapištimu;
III/IV. Priča o boravku Vječnikovom kod starih Grka i Rimljana; davanje Prisege Muhammedu a.s. 628. godine;
V. Priča o Ahasveru, Vječnom Židu, vječitoj lutalici po kopnu;
VI. Priča o Abdullahu Misriju i o njegovom susretu s Ukletim Holandezom, vječitim lutalicom na moru;
VII: Susret Abdullahov s El-Hidrom i njihov odlazak u svijet meleka;
VIII: Pismo Ukletog Holandeza; Zemljotres u Dubrovniku i Holandezovo izbavljanje od prokletstva vječnosti;
IX: El-Hidrova knjiga o Vječnikovom životu prepisana latinicom na bosanskom jeziku.
Struktura romana “Baldassareovo putovanje”
Roman je iskomponiran/sazidan od 4 poglavlja/katova ili “starenja”:
I.Stoto ime
II. Sabbatijev glas
III. Nebo bez zvijezda
IV. Iskušenje Genove
IV GLAVNI JUNACI NEFERTI( I BALDASSARE
U romanu Vječnik zapravo glavni junak jeste figura pisara (figura pisara zapravo je glavni junak cijeloga romana: od Nefertija, prvog pisara u hramu netera Ptah u Memfisu do divan kjatiba Abdullaha el-Misrija Bosnawija, skromnog pisara čiji je dugovječni život već bio upisan u slova El- Hidrove knjige, pa je knjiga koju prepisuje Abdullah samo “blijeda kopija” El-Hidrove knjige).15
Roman Baldassareovo putovanje govori o onome koji lijepe knjige prodaje, čovjeku koji je se posebno lijepo i učtivo odnosio prema najboljim kupcima knjiga "(…Nakon što bi saslušali moje tumačenje , posjetioci bi se obično pomirili sa sudbinom. Neki od njih, razočarani. Drugi, umireni, ako ne mogu već posjedovati tu knjigu, raduje ih misao da je niko drugi na svijetu neće imati."
Glavni junaci u oba romana kao da potvrđuju Nietzscheovu izreku: "Nebesko carstvo je u ljudskim srcima."16
Oba junaka su plemenita, poštena, iskrena i savjesna, ponekad i lahkovjerna i nesmotrena, ali plemenitih srdaca.
Mudri Heraklit je smatrao da se sve, poput plamena iz vatre, rađa umiranjem nečeg drugog (kao što i Platon u “Fedonu” Sokratu pripisuje riječi da smrt rađa život, kao što život daje smrt). “Smrtni su besmrtni, a besmrtni smrtni, prvi postaju živi smrću drugih, a smrt drugih je život prvih”, kaže Heraklit. Njegovo razmišljanje o jedinstvu svijeta dovešće ga do vizije života kao neprestanog oživljavanja: “Ništa ne postoji, sve postaje”17
Tako se i kod ovih junaka sve ponovo oživljava, kod jednog život, a kod drugog je knjiga koja je oživljena, ali zbog koje je spoznao ljubav, tu čudesnu pokretačku snagu u
15 Džanko, Muhidin, Romaneskna Bosna ili Škrinja dobrote,
http://www.odjek.ba/Specijalni_prilog_VJECNIK.pdf
16 Nietzsche, Wilhem, Friedrich, (Röcken, Prusija, 15.oktobar 1844. - Weimar,25.augusta
1900.) njemački je filozof, pjesnik, skladatelj i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i jedan od najutjecajnijih mislilaca 19. stoljeća. Tvrdi da čovjeka u životu tjera "želja za moći" te da će se društvo razviti u "nadljude."
17 Heraklit Efežanin (grč. Ἡράκλειτος ὁ Ἐφέσιος; 535. pr. Kr. - 475. pr. Kr.) je grčki filozof
čovjeku. Sumnja u kraj kraja i općenito sumnja u nešto, dominantna je crta kod oba junaka:
(…)"Ako ti, sinko, i sumnjaš da ja živim tako dugo, oni u to nisu nikada prestali sumnjati. Sumnjaju i sada, samo što to više nisu svećenici egipatskih netera, nego su to slobodni zidari, tajanstveni majstori masonskih loža, ili neko njima sličan.” ( Vječnik, 126)
(…)"Ako svijet potraje do dana naše svadbe, bit ću radostan. Aako svijet umre, ako Genova umre,ako svi mi umremo, bar ću ispuniti svoj dug, mirnije duše napustiti ovaj svijet, kao i Gregorio.”(Baldassareovo puovanje,509)
Glavni junak u romanu Vječnik u jednom trenutku sumnja u filozofe, ljude u kojima ne vidi osmijeha:
(…)”Jer, za tebe, svaki red ove knjige naprosto je tvoja budućnost i utoliko ti je svaki naredni red ove knjige prisan i, usuđujem se reći, barem na trenutak, možda, čak i svijet! Eh, sad, što se ja mogu vraćati na ono što sam zanemario, preskočio, ili na ono čega se odmah nisam sjetio, to je zato što nisam – filozof. Nisam nikad ni bio. A i da jesam filozof, dobro bih se čuvao da te svojom mudrošću ne uputim kuda da ideš i za čim da tragaš. Jer, filozofova je pouka takva – vodi te zamamno i tajnovito (bez osmijeha!), a onda te ostavi na cjedilu. A ja to neću. “(Vječnik, 128.) Takva je, dakle, poruka Abdullaha Misrija, odsada ga valja tako zvati.
Glavni junak romana Baldassareovo putovanje sumnja u sebe, plaši se da razotkrije namjere svoga putovanja:
(…)”Maimun je uistinu ljubazan kad svoj položaj poredi s mojim.Oni samo prividno sliče.On je krenuo na put iz sinovske ljubavi, ne mijenjajući ništa od svojih uvjerenja, a ja sam dozvolio da me obuzme ludost koja me okružuje. Ali, ništa mu o tome nisam rekao. Zašto da se unizujem u očima čovjeka kojeg cijenim? I zašto ustrajavati na našim razlikama , kad on sam neprestano naglašava ono što nas međusobno približava. “(Baldassareovo putovanje, 101.)
Na način sličan opisanom, a nazvat ćemo ga najobičnijom kontrastnom didaktikom, autor Vječnika će kroz veći dio priče suprotstavljati Misrija čitavom nizu naoko različitih – ali uvijek ahasverovski koncipiranih – vječnika: grješnici, usamljenici, nesrećnici, kažnjenici: Titon, Endemion, Aidenej, Pindola i Leteći Holandez. Zaključak: ostali likovi u Vječniku uspostavljeni u maniru hagiografske literature, postoje samo da bi odgovarajućom pantomimom propratili Misrijev svetački put.
.
Nefertijevi i Baldassarijevi grijesi
Unutarnarativna logika Vječnika tvrdi sljedeće: Neferti/Misri nije besmrtan, on je dugovječan zato što ne griješi; ukoliko bi napravio previše grijeha – Neferti/Misri bi umro. On figurira kao nosilac idealnog morala i vrijednosti .
Stara egipatska država uspostavljena je kao rezultat borbe velikih zemljoposjednika (nomarha).
Neferti je rođen u doba prvih egipatskih dinastija, u oca ugledna i bogata.[23] On će tokom svojih egipatskih života biti pisar hrama Ptah, pisar u službi Ankhafa vrhovnog nadzornika Sfinge, vojnik u pohodu Amenofisa III na Nubiju i Prvi pisar peharničkog stola. On je više od dvije hiljade godina živio u staroj egipatskoj državi već je živio među ljudima, gdje je i stekao besmrtnost, kako reče jednom pedagoški grdeći Aideneja: Ta besmrtnost za kojom žudiš nije ovdje u ovoj podzemnoj palati, nego tamo napolju među ljudima gdje smrtni život vri.(151) Živeći dvije hiljade i više godina u starom Egiptu, nerijetko i kao visoki državni činovnik, Neferti je uspio da se sačuva od grijeha[24] tamo gdje smrtni život vri: on sam bilježi, ”hladnim tonom mirnog i mudrog hroničara”, stanje staroegipatskog svijeta u kojem smrt vri: npr. faraonsku drskost[25] ili socijalni poredak staroegipatske države.[26]
Svaki od ovih likova je nosilac legende i mita, ali ujedno i individua sa izdiferenciranim psihološkim profilom, a povrh toga je i personifikacija jednog idejnog koncepta. Tako svi likovi figuriraju kao skup višeslojnih označitelja, koji stupaju u jedan začudno napet odnos.
Umberto Eco je jednom kazao kako su ljudi izlaskom iz raja zauvijek lišeni besmrtnosti i vječnosti - u prospektivnom smislu, ali da ju ponovno mogu steći retrospektivno – zahvatom u “duboki bunar prošlosti”18, kako kaže Thomas Mann u proslovu roman Josip
i njegova braća). Na tomu poetološkome putu nalaze se i romani Vječnik i Baldassareovo putovanje.
18 Mann, Thomass: Joseph und seine Brüder. Die Geschichten Jaakobs. Der junge Joseph. Bd. 1., Frankfurt
V ZAKLJUČAK
Romani Baldassareovo putovanje i Vječnik jesu romani s tezom, ali ne na način političko-ideološkog romana s tezom kakav poznaju romaneskne tradicije u svjetskoj književnosti. To su romani s tezom približno slični kakvi su romani Fjodora Mihailoviča Dostojevskog u kojima ovaj ruski klasik svoje junake, nakon što su iscrpili sve mogućnosti humaniziranja stvarnosti, veže za Boga kao osnovnu ideju njihovog i ovostranog i onostranog smisla. Zato Ibrišimović i potcrtava da Vječnik “više izvire iz Dostojevskog nego iz Gazalija,”19a glavni junak drugog roman ostaje nepromijenjen od
početka do kraja. Ali, za razliku od Dostojevskog koji svoje romane utemeljuje u modelu dijalogične naracije psihološkog realizma, Ibrišimović i Maalouf svoje romane obrazuje na monološki koncipiranoj intertekstualnoj igri sa elementima fantastike, da bi se materijalističkoj kulturi u njenoj historičnosti suprotstavio alternativni kulturni model koji objedinjuje metafiziku i fantastiku.
Tako Ibrišimovićeva verzija povijesti vječnosti, za razliku od Borgesa koji ispituje eidetske zamke položene u vrijeme, vječno pretpostavlja vremenitom, jer Misri preko El Hidrove knjige iz dimenzije dugovjekosti ulazi u dimenziju vječnosti, a Baldassare iz dimenzije nesigurnosti ulazi u dimenziju izvjesnosti. Talozi biografskog i pikarskog romana, položeni u narativnu osnovu Vječnika i Baldassareovog putovanja nadopunjeni paraboličkim aspektima bajke i legende, te diskursima mitova, vjerovanja, predaja i sl. rezultiraju na kraju izrazito romanesknom konstrukcijom, koja se opire ukupnoj tradiciji romana sa namjerom da vladajućoj normi izvjesnosti kraja suprotstavi idejni koncept
19 Trijalog: Nedžad Ibrišimović, Enver Kazaz i Nedžad Ibrahimović: Možda je smrti najmanje na bojnom
ljubavi koja je na kraju pobijedila , kao i samaknjiževnost, koja se ne bavi samo aktuelnim temama, već bićima kroz povijest.
Za kraj, citirat ću Miljenka Jergovića koji je o Nedžadu Ibrišimoviću rekao:" Osim što je bio jedan od najvećih živih južnoslavenskih pisaca, bio je i jedan od najneobičnijih. Od svega je umio načiniti čudo."20
LITERATURA:
Barthes, Roland. „Smrt autora“. U: Miroslav Beker, Suvremene književne teorije,Zagreb: (Matica
hrvatsha, 1999.),
Hajdeger, Martin, (1985), Bitak i vreme, Zagreb: Naprijed,
Ibrišimović, Nedžad, Slovenija: Impress d.d. Ivančna Gorica, 2007.,
Kazaz, Enver, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Od poetike žanra do poetike knjige,
Sarajevo, 1998.godine,
Kundera, Milan, Umjetnost romana, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., i Iznevjereni testamenti,
Beograd: Prosveta,
Maalouf, Amin, Baldassareovo putovanje,Sarajevo:Tugra, 2005.godine,
McHale, Brian. Postmodernist fiction. London – New York:Routledge, 1996.
Mann, Thomass: Joseph und seine Brüder. Die Geschichten Jaakobs. Der junge Joseph. Bd. 1., Frankfurt 1975 (Berlin 1933), str. 5.,
Solar, Milivoj (1997) Suvremena svjetska književnost. Zagreb: Školska knjiga ost o književnosti
Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, 1996), 87.,
Trijalog: Nedžad Ibrišimović, Enver Kazaz i Nedžad Ibrahimović: Možda je smrti najmanje na
bojnom polju, Sarajevske sveske, 13, 2006, str. 40.,
Oraić, Tolić, Dubravka, Paradigme 20. stoljeća: avangarda i postmoderna( Zagreb:Zavod za
znanost o književnosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, 1996), 87.
IZVORI:
http://www.odjek.ba/Specijalni_prilog_VJECNIK.pdf, Kujović, Asmir, Dugovjeki,nesmtrni i
besmrtni,
http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/ibrisimovic-pisac-koji-je-klesao-sjene/,
http://www.odjek.ba/Specijalni_prilog_VJECNIK.pdf, Džanko, Muhidin, Romaneskna Bosna ili
Škrinja dobrote,
http://www.sveske.ba/bs/content/mozda-je-smrti-najmanje-na-bojnom-polju
Wikipedia.org-Nietzsche, Wilhem, Friedrich, Anaksimandar.
