Bismillahir~Rahmanir~Rahim
SADRŽAJ
-1- PRIRODA I SVRHA SUFIZMA -6- KEŠF (OTKROVENJE)
-2- MISTIČNO ISKUSTVO -7- ŠERIAH-TARIKAH-HAKIKAH
-3- VIZIJE I OTKROVENJA -8- ALLAHOVI ATRIBUTI
-4- EKSTATIČNE IZJAVE (ŠETHAT)-9- SVIJET
-5- SEJR I SULUK (PUTOVANJE) -10- ČOVJEK
= subhanehu ve te'ala=neka je slavljen i uzvišen.
=sallallahu alejhi ve sellem=blagoslov Allahov i spas neka je na njega. =alejhi selam=mir neka je s njim.
=radiallahu anh=Allahovo zadovoljstvo neka je s njim.
Predgovor:
Elhamdulillahi Rabbil 'alemin ves~salatu ves~selamu 'ala sejjidina Muhammedin ve 'ala aalihi ve sahbihi edžme'in.
Prije svega želio bih pojasniti neke stvari relevantne temi ovog dokumenta. Šeriah tj. Islamski zakon ima dva regulativna aspekta. Jedan aspekt je splet regulacija koje se tiču tjelesnog tj. fizičkog funkcionisanja ljudskih bića dok je drugi aspekt splet regulacija koje se tiču duhovnog tj. imaterijalnog funkcionisanja ljudskih bića. Na ovom svijetu ljudsko biće ima dvije osnovne komponente a to su tijelo i duša. Stoga Šeriah podjednako oslovljava i jedno i drugo odreĎujući jasno vidove njihova
odgovarajučeg ibadeta (obožavanja Stvoritelja). Nauka koja se bavi regulacijama i odnosima tjelesnog aspekta funkcionisanja ljudskog bića zove se Fikh a nauka koja se
bavi duhovnim regulacijama i odnosima funkcionisanja ljudskog bića zove se
Tesavvuf ili, kako je danas popularno poznata, Sufizam. Šeriah kao cjelina Islamskog
zakona ima tri dijela a to su znanje ('ilm), akcija ('amal) i iskrenost (ihlas). Fikh je sredstvo i izvor znanja prijeko neophodnog za ispravno obavljanje bilo kakve akcije ('amal) a Tesavvuf je sredstvo i izvor kroz koji se stiče prijeko neophodna iskrenost (ihlas) za prihvatljivost bilo koje akcije ('amal). Ultimativni cilj Šeriata je dostizanje Allahova zadovoljstva koje podrazumjeva spas na oba svijeta. Stoga je neophodno svakom ljudskom biću da nauči od Fikha i Tesavvufa onoliko koliko je potrebno za dostizanje Allahova zadovoljstva. Zanemarivanje bilo kojeg od ova dva ključna aspekta Islamskog zakona neće uroditi potpunom pokornošću Šeriatu a time ni sticanju Allahova zadovoljstva. Ovaj dokument je namijenjen onima koji žele da dostignu Allahovo zadovoljstvo koje ujedno predstavlja ultimativni cilj Šeriata.
Nadam se da je ovo dovoljno razumnoj osobi da shvati važnost ovog dokumenta kao i teme o kojoj raspravlja.
Ebu Irfan el~Bosnevi
Kutbu~ l~ Hakkani
el~ Imami Rabbani
Ovaj dokument je posvećen velikom Imamu i velijji koji je doživotno zadužio sve Muslimane drugog milenija Islamske ere. Njegova pojava na ovom svijetu (alemu) je jedna od velikih Allahovih milosti i blagodati sljedbenicima zadnjeg Allahova
Poslanika Muhammeda . Njegovo pojavljivanje je razbilo tmine neznanja
(džahleta) i novotarija (bidata) koje su se uvukle i prožimale sve slojeve Islamskog društva. Doista je teško iznaći riječi kojima bi se mogao adekvatno opisati efekt njegove duhovne svjetlosti (nura) i pronicljivosti (basire) na duše, u tami ignorancije, miliona Muslimana širom svijeta. Neka ga Allah nagradi svim najljepšim
blagodatima i počastima za koje samo On zna. Imam Rabbanijevo puno ime je Ahmed ibn Abdul-Ehad ali je popularno poznat kao Imam Rabbani el~Mudžeddid Elfi Sani. On je takoĎe poznat kao Ahmed Sirhindi jer je ime njegova rodnog mjesta Sirhind u Indiji. Imam Rabbani je roĎen na 26 Maj 1564g. (4 Ševval 971g. po Hidžri) u malom gradu Sirhind u sjevero-zapadnoj Indiji. On je potomak drugog
halife Omera ibn Hattaba Faruqija . Do svoje sedamnaeste godine on je postao Hafiz Qur'ana pod tutorstvom svog babe Šejh Abdul-Ehada koji je i sam bio veliki alim i velijja. Po svršavanju memorisanja Qur'ana kod svog babe on je otišao na školovanje u Sialkot (današnji Pakistan) gdje je završio studiranje logike, filozofije i teologije pod tutorstvom tada vrlo čuvenog alima po imenu Mulla Kemal Kašmiri kuddise sirruh. Hadis je studirao kod muhaddisa Jakuba Serfija kuddise sirruh, koji je bio autor komentara Buharijinog Sahiha i istovremeno Šejh u Kubrevija tarikatu. On je takoĎe proučio i studirao neka vrlo napredna djela u oblasti tefsira i hadisa pod tutorstvom alima Qadi Bahlul Badahšanija kuddise sirruh. Kada je imao 17 godina starosti Imam se vratio nazad u Sirhind poslije čega ga je njegov babo poslao u Agru tadašnji glavni grad Mogalske imperije. Pošto je tada stanje učenjaka i dvora bilo vrlo zagaĎeno novotarijama i krivovjerničkim praksama i vjerovanjima, prečisti i
neustrašivi Imam je po savjetu svog babe odlučio da se vrati u Sirhind i studira knjige Tesavvufa pod tutorstvom svog babe koji je imao dozvolu za obuku u nauci
Tesavvufa od Šejha u Čišti tarikatu po imenu Šejh Rukn 'l Din kuddise sirruh. Tako je Imam Rabbani počeo studiranjem djela kao 'Te'arruf' od el-Kalabadija ,
'Awarif' od Suhrevardija i 'Fusus' od Ibn Arabija . U to vrijeme je najviša ljestvica duhovne spoznaje meĎu većinom Šejhova tesavvufa bila doktrina 'Vahdetul Vudžud'. Poslije smrti svog babe (1598) Imam Rabbani je odlučio da krene na Hadždž. Na putu se zaustavio u Delhiju, gdje je čuo za velikog Šejha iz Nakšibendi tarikata koji je tek nedavno stigao u grad. On je otišao sa jednim poznanikom da se upozna sa tim Šejhom koji je ujedno bio i prvi Nakšibendi Šejh u Indiji. Njegovo ime je bilo Muhammed Baqibillah . Nakšibendije su bile poznate po striktnom
slijeĎenju Šeriata u svom duhovnom putu (suluk). Kad je upoznao Imam Rabbanija on je odmah uvidio da to nije bilo koji derviš te mu je predložio da ostane neko vrijeme u njegovom društvu. Samo poslije nekoliko dana u društvu sa Šejh Baqibillah
Imam Rabbani je bio toliko oduševljen i impresioniran da je odlučio da mu da zakletvu na poslušnost (bajah) a samo za dva i po mjeseca je dostigao svjesnost
(nisbet) Nakšibendije pa potom i istinito samoponištenje svijesti (fenu haqiqi) ili apsolutnog jedinstva (džem el džem). Poslije toga je nastavio sa svojim trudom dok nije dostigao stupanj rastavljanja (farq badel džem) poslije ujedinjenja. To je stupanj koji je Šejh Baqibillah nazivao "kraj ljudskog stremljenja" ili "stupanj savrsenosti" (meqam-i-tekmil). U tom periodu njegova razvoja Šejh Baqibillah je u pismu svom prijatelju rekao o njemu slijedeće:
"Čovjek iz Sirhinda po imenu Šejh Ahmed je nedavno došao kod mene. On je vrlo naučevan i posjeduje ogromne duhovne sposobnosti. On je već nekoliko dana u mom društvu; i na osnovu ovog što sam dosad vidjeo, nadam se da će on u budućnosti biti lampa koja će obasjati cijeli svijet."
Poslije toga Imam se vratio u Sirhind gdje je nastavio sa svojim duhovnim
usavršavanjem. Poslije nekog vremena je opet posjetio Šejh Baqibillah te je po rastanku dobio zadatak od svog Šejha da podučava druge tarikatu što je on nevoljno prihvatio i to samo onda kada mu je njegov Šejh naredio da isto učini jer je bio tada kvalifikovan za tu dužnost. Šejh mu je stavio čak i nekoliko svojih učenika (murida) pod tutorstvo iskazavši mu tako da ima puno povjerenje u njegove sposobnosti. Poslije nekog vremena, malo prije smrti Šejh Baqibillah , Imam Rabbani je ponovo otišao u Delhi da ga posjeti i tada je Šejh ustao i hodao nekoliko koraka u susret svom omiljenom učeniku što je u Tesavvufu tada bila velika čast i ugled za učenika koji je dostigao savršeni karakter (ahlaki kemali). Po njihovom rastanku Šejh Baqibillah je svoje vlastite sinove ostavio njemu na amanet za duhovnu obuku (suluk). To sve itekako svjedoči ugledu i sposobnostima Imam Rabbanija koji je bio mlaĎi od sinova njegova Šejha. Šejh Baqibillah iako i sam vrlo visoke
duhovne spoznaje i znanja je rekao, nekim dervišima koji su došli da uzmu od njega tarikat, slijedeće:
"Idite Šejh Ahmedu jer meni ne priliči da imam učenike dok je on meĎu nama. Naspram njega mi smo kao zvijezde naspram sunca."
Sve ovo je bilo prije nego što je Imam Rabbani počašćen mekamom (duhovnom pozicijom) mudžeddida (obnovitelja). Stoga je stvarno teško odati dužnu počast njegovoj veličini i ličnosti a da ne bude nekako nedovoljno i blijedo. Neka ga Allah
nagradi i počasti onako kako samo Njegovoj velikodušnosti dolikuje.
Ja ću u ovom dokumentu pokušati da predstavim neka probrana pisma koja je ovaj veliki Imam pisao svojim suvremenicima, učenicima itd. Ova pisma su prevedena sa Engleskog iz knjige "Sufism and Shari'ah" od autora Abdul~Haqq Ansaria. U njima on odgovara na mnoga esencijalna pitanja i teološke čvorove koje niko prije njega nije tako elegantno i podrobno obrazložio i pojednostavio. On je u tim pismima riješio neke najuzvišenije teme i pravne probleme koji se tiču teološke nauke (Ilmi kelam). Prije čitanja istih želio bih skrenuti pažnju čitaocima da je ponegdje tekst i stil
izražavanja vrlo komplikovan osobama koje nisu upućene u Islamsku terminologiju a pogotovu u oblasti Tesavvufa i Akide. Stoga ja bih skrenuo pažnju čitaocima da za
sve što im nije jasno treba da konsultuju nekog eksperta u oblasti Tesavvufa i Akide i da nipošto ne izvlače svojevoljno pravne odluke ili principe vjerovanja. Osobe koje nisu dobro upoznate sa Tesavvufom i Akidom ne treba da koriste ovaj dokument za korigovanje svog vjerovanja jer nisu u stanju da razluče definicije u kontekstu i van konteksta. Ja ću pokušati da što jasnije opišem te termine u ovakvim zagradama ( ) a moji komentari i pojašnjenja u vezi nekih komplikovanijih definicija će biti u
ovakvim zagradama []. Pa ipak i pored sve delikatnosti predmeta čitanje ovih pisama će donijeti osobi duhovnu korist zbog blagoslovljenosti Imam Rabbanija , autora ovih pisama, pa makar osoba i ne razumila sve detalje. Molio bih sve koji naĎu neke greške u prevodu ili pojašnjenjima da mi to što prije jave putem emaila. Neka nam Allah podari svjetlo (furqana) po kojem ćemo moći raspoznati Istinu (Haqq) od laži (batil). Amin!
"Rabbena etmimlena nuurena vagfirlena inneke 'ala kulli šejin kadir." "Gospodaru naš upotpuni nam naše svjetlo i oprosti nam, doista Ti sve možeš."
Mektubat Imam Rabbanija
= subhanehu ve te'ala=neka je slavljen i uzvišen.=sallallahu alejhi ve sellem=blagoslov Allahov i mir neka je na njega. =alejhi selam=mir neka je s njim.
=radiallahu anh=Allahovo zadovoljstvo neka je s njim.
1-Priroda i svrha Sufizma (Tesavvufa)
Prvi tom: 30to pismo (od 99-101 stranice)
Cilj Sufizma nije postizanje intuitivnog znanja o realnosti, nego služenje Allahu . Nema stupnja višeg od stupnja služenja ('abdijat), i nema istine van Šeriata.
Čovjek je stvoren da bi služio Allaha (Svemogućeg Tvorca i Jedinog Božanstva). Ako je ljubav (ašk) rasplamsana u čovjeku, bilo na početku ili tokom njegova duhovnog putovanja (suluk), svrha je samo odvračanje pažnje od stvari koje su drugo do Allah . Ljubav nije nikada cilj sama u sebi; ona je samo sredstvo postizanja iskrenog služenja ('ubudijat). Osoba postaje istinski rob Allahov kada se otrgne od ljubavi i privrženosti ovom materijalnom svijetu (dunjaluku). Ljubav (ašk) nije ništa do
sredstvo isključivom služenju i predanosti Allahu . Zadnja stanica na Sufi putu (velajet) je služenje ('ubudijat); iza toga nema nijednog višeg stadija. Na ovom stadiju derviš uviĎa da nema nikakve sličnosti izmeĎu njega i njegova Gospodara: on je muhtać svemu, dok je njegov Gospodar apsolutno neovisan i samodovoljan i u Svom Biću (zaat) i u Svojim Atributima (siffat). On ne vidi ništa slično izmeĎu svog bića i Božanskog Bića (zati ilahi), niti izmeĎu njegovih atributa i Božanskih Atributa, niti izmeĎu svojih akcija i Allahovih akcija. On čak štaviše izbjegava reći da je svijet sjena (zill) Allahova, jer to implicira uporedbu i analogiju. On jednostavno potvrĎuje da je Allah Svemogući Stvoritelj a da je on samo stvorenje; ništa više ne tvrdeći osim toga. Neki ljudi su tokom svog duhovnog putovanja odvedeni vjerovanju u Jednog Činitelja; oni ne vide nijednog činitelja osim Allaha. Ali sufije Nakšibendi tarikata znaju da je Allah Stvoritelj a ne počinitelj akcija. Doktrina o Jednom Činitelju je korijen uzroka krivovjerstva (zendeqah). Ja ću to objasniti jednim metaforičnim primjerom. Recimo da žongler, sjedi iza platna, napravi forme nekih objekata, i onda proizvede neke čudesne pokrete u tim objektima. Oni koji imaju pronicljiv pogled će znati da je tvorac tih pokreta u objektima čovjek iza platna, iako su pokreti obavljeni od strane objekata. Stoga oni zaključuju da su forme te koje se pokreću a ne žongler. I oni su ispravno zaključili. Shvatanje Jednog Činitelja je proizvod duhovne intoksikacije (sukr). Istina je pak da ima mnogo činitelja, ali je samo jedan tvorac akcija. Istoj kategoriji pripada i vjerovanje tj. doktrina Jednog Bića (vahdetul vudžud). Ona je takoĎe proizvod duhovne intoksikacije i ekstaze. Kriterij za ispravnost mističnih ideja je da se one slažu sa jasnim istinama Šeriata; te ako se one rastave koliko i za dlaku od istog, one su posigurno proizvod duhovne intoksikacije. [Prevodilac: Kada se spominje duhovna intoksikacija onda se misli na pomućeno
stanje svijesti jednog derviša koji je od preplavljujuće vizuelne i osjećajne ekstaze nesposoban da ispravno misli i rezonuje. U takvom stanju on ne može koristiti svoje znanje koje je stekao izučavanjem Islamskog zakona jer nema kontrole nad svojim osjetilima. To se zove sukr a uzrokovano je jakom džezbom. Džezba je neodoljiva
privlačna sila koju Allah Milostivi ispoljava prema dervišu da bi mu odvratio pažnju i ukinuo privrženost stvorenom svijetu te da istu upravi isključivo prema Sebi.]
Istina je samo ono što je uspostavljeno od strane učenjaka (ulema) Ehli Sunneh Vel Džem'ah; sve ostalo je krivovjerje i zabluda, i rezultat intoksikacije i ekstaze. Savršena usaglašenost sa Šeriatom je moguća samo na stupnju služenja ('abdijat); svaki stadij ispod toga ima u sebi element intoksikacije.
Neko je upitao Šejh Bahauddin Nakšibendija : "Šta je svrha duhovnog putovanja (suluk)?" On je odgovorio: "Svrha je da znaš u detalje ono što znaš ukratko, i da vidiš u viziji ono što znaš kroz argumente."
Šejh nije rekao da je svrha suluka saznavanje nečeg van i iza već uspostavljenih istina Šeriata. Ipak činjenica je da derviš prima različite ideje tokom svog suluka. Pa i pored toga jednom kada derviš dosegne kraj tog duhovnog puta, tj. suluka, te različite ideje nestanu bez traga kao para u zraku. On tada posmatra istine Šeriata u njihovim detaljima (koje obični ljudi ne mogu uočiti) istupivši van uskog vidokruga razuma u prostranstvo kešfa (duhovnog osmatranja realnosti). Allahov Poslanik prima istine kroz Objavu (vahi), a derviš prima iste istine kroz inspiraciju (ilham) direktno i iz istog im izvora, a pravnik (fakih) uzima te istine putem dedukcije iz Objave i definiše ih u vidu principa tj. Islamskih zakonskih postavki. Poslanik prima istinu u detalje, a i derviš prima istinu u detalje. Ali meĎu njima postoji bitna razlika: istina prvog ovisi o sebi, dok istina drugog ovisi o prvom, i potčinjena je njenom autoritetu. [Prevodilac:
Drugim riječima, derviševo duhovno osmatranje istine (kešf) je potčinjeno
Poslanikovoj Objavi istine (vahi). To je zato što je Allah zagarantovao nepogrešivost Objava dostavljenih Poslanicima ali to isto nije zagarantovao inspiraciji (ilhamu) derviša. Osim toga ljudi će biti odgovorni i pitani samo za vjerovanje i slijeĎenje Objave (vahi) a neće biti pitani za vjerovanje u inspiraciju (ilham) derviša. Poznato je da satana (Iblis) konstantno pokušava da uprlja i smuti istinu sa neistinom. On je to činio čak i u procesu proslijeĎivanja Objava ali je Džibril po Allahovoj komandi uklanjao njegove primjese jer Objava mora biti čista od sataninih došaptavanja i primjesa pošto od njene čistoće ovisi spas i finalni obračun ljudima i džinnima. Stoga inspiracija dervišu nije nikad 100% sigurna od sataninih primjesa te se treba filtrirati od istih time što će se osmotriti pod lupom Objave. Stoga vrlo je fatalno vjerovati da inspiracija (ilham) može biti neovisan i pouzdan izvor istine.]
II
Objekt Sufi tarikata nije ništa drugo do zadobijanje ubjeĎenja (jaqin) u vjerovanja Šeriata i olakšavanje praktikovanja njegovih pravila.
Pošto se osoba opremila ispravnim vjerovanjima i pokorila Šeriatskim pravilima, ona treba, ako Allah tako htjedne, da uĎe na put Sufija. Ali osoba ne treba da ulazi u njega da bi dostigla nešto van i povrh vjerovanja Šeriata, ili da dobije nešto novo. Svrha kročenja Sufi putom je da se zadobije ubjeĎenje (jaqin) u objekte vjerovanja koje neće moći biti oslabljeno sumnjama skeptika niti poljuljano primjedbama kritičara. Jaqin tj. ubjeĎenje koje se zasniva na argumentima nije čvrsto, i onaj koji koristi rezonovanje ne može zadobiti sigurnost u vjerovanju. "Znaj da kroz sječanje na Allaha (zikrullah) osoba zadobija smirenost i zadovoljstvo srca." To je objekt Sufi tarikata po pitanju vjerovanja. Po pitanju Šeriatskih praksi, objekt Sufi puta je učiniti njihovo obavljanje lahkim i spontanim, ukloniti manjkavost i tromost u obavljanju istih, i pokoriti strast svoje ličnosti (nefs, heva).
Prema tome, svrha Sufi suluka nije osmatranje oblika i prizora transcendentalnih realnosti, niti osmatranje boja i svjetala; to sve nije ništa do igra i zabava. Materijalne forme i svjetla nisu ništa manje interesantna ako je osobi do zabave; zašto onda da osoba napusti te i trči za duhovnim formama i svjetlima, i još da se podvrgne mukotrpnim i teškim praksama u tu svrhu? Forme, jedne ili druge, i svjetla, materijalna ili duhovna, su sva stvorena od Allaha . On ih sveukupno transcendira; ona nisu ništa do Njegovi znakovi i dokazi. [Subhanallahi ve te'ala
'amma jušrikuun...(Slavljen je Allah i visoko iznad onoga što mu pripisuju...)]
Ša bih ja trebao reći o slušanju pjesama, ili plesanju (igranju), ili o zapadanju u trans, ili posticanju ekstaze! Sva stanja i iskustva proistečena iz nedozvoljenih sredstava su, po mom mišljenju, samo vrsta kušnje kojom Allah testira ljude. Osobe kojim Allah podari slobodu ovog puta, prolaze kroz ova stanja, iskuse ujedinjenje, i primaju vizije u smislu formi ovog svijeta. Mistici Grčke i takozvani 'sveci' Brahmanije u Indiji su takoĎe imali sva ova iskustva. Znak validnosti bilo kojeg iskustva je, prvo, da se slaže sa doktrinama Šeriata i, drugo, da osoba u svrhu postizanja tih iskustava ne koristi nikakve u Šeriatu zabranjene ili sumnjive stvari. Znaj da su muzika i igranje (ples) samo trivijalne igre. [Uljudno je ovdje napomenuti
da Imam Rabbani nišani na krajnji cilj derviškog tj sufijskog duhovnog puta. Kada Imam na ovakav način govori o raznim praksama prijašnjih i potonjih sufija to ne znači da ti veliki ljudi kao Ibn Arebi, Mewlana Rumi itd. nisu znali pravi put i dostigli krajnji cilj sufijskog puta. Ovo je upozorenje za neiskusne i laike da ne bi sebi umislili kako su muzika, ples i slične prakse nekakve važne komponente u sufijskom učenju. Takve prakse nisu ništa drugo do izljevi velikog aška i sredstva olakšanja za one čiji nefsovi su zamrli od velike lične mudžahede kojoj se derviši izlažu da bi upokorili svoj
nefs. Ta zaleĎenost motivacije nefsa za daljnim naporima se može probuditi raznim lijepim tonovima (muzika) i smislenim kretnjama (ples). Ovaj efekt na nefs vrlo dobro razumiju oni koji su istinski učestvovali u bitkama protiv nefsa na mejdanu srca. Osim toga postoje vrste halova odnosno duhovnih stanja koja mogu proizvesti neobičnu apatiju unutar insanske duhovne dimenzije usljed intezivnog spoznavanja realnosti stvorenog svijeta i besmislenosti ljubavi i privrženosti dunjaluku. Takva stanja mogu donijeti opću nezainteresovanost prema stvorenom svijetu i ugroziti vrlo važnu oblast Šeriata poznati kao muamelat tj. obaveze prema drugim stvorenjima. Zato spasimo sebe od srkletnih zaključaka i stavova o raznim kako fikhskim tako i sufijskim
meselama. Neka vam uvijek bude na pameti da Allah ništa ne stvara bez svrhe. Mudar je onaj ko u svemu stvorenom uvidi svrhu. Doista je Allah nedostižan u Svojoj
mudrosti.]
III
Prvi tom: 97mo pismo (241va strana)
Doživljavanje tj. iskustvo fene' i baqe' je esencija velajeta; njegova svrha je proizvodnja ubjeĎenja.
Objekat stvaranja čovjeka je obožavanje i pokornost Allahu onako kako je to On odredio; a objekt obožavanja i pokornosti je postizanje ubjeĎenja (jaqin) koji je esencija vjerovanja. To bi moglo biti značenje ajeta: "Obožavaj i pokoravaj se Allahu dok (hatta) ne postigneš ubjeĎenje (jaqin)." (El~Hidžr 99) Jer, riječ hatta predstavlja svrhu kao i što predstavlja i kraj. Prema tome, ovaj ajet može biti protumačen ovako: "Obožavaj i pokoravaj se Allahu da bi postigao ubjeĎenje (jaqin)." Drugim riječima, vjerovanje koje osoba ima prije obožavanja i pokoravanja Allahu je više formalno nego istinsko vjerovanje tj. ubjeĎenje (jaqin). Allah kaže: "O vi koji vjerujete (amenu), vjerujte (aminu)!" (En~Nisa 136) Što znači: "O vi koji imate formalni (razumski) iman potrudite se da imate istinski srčani iman (haqqa-l-jaqin)
obožavanjem i pokoravanjem Allahu onako kako je On odredio."
Objekt fene i baqe, koje su esencija velajeta (duhovnog evolucionog puta), je da se postigne ubjeĎenje (jaqin), i ništa drugo. [Prevodilac: Fena i baqa su Sufi termini
arapskog jezičnog porijekla. Fena u Sufizmu znači dostizanje stanja svijesti u kojem osoba ima utisak da je poništena u samoj svojoj egzistenciji i da se utopila ili
ujedinila sa Allahovom egzistencijom pri tom totalno gubeći samosvjesnost. U tom stanju svijesti osoba (derviš) nije svjesna niti sebe niti ičega osim Allaha. Naravno sve se to dešava samo u viziji a ne u stvarnosti jer u stvarnosti Allah je apsolutno
apsolutno nemoguća ali fena šuhudi je moguća jer se dešava u vidu doživljavanja vizija o ujedinjenju i utapanju u Allahovo Biće. Osoba koja ne razumije ovu bitnu razliku izmeĎu ove dvije doktrine ne smije nipošto da vjeruje u bilo kakvo
ujedinjavanje sa Esencijalnim Bitkom jer može pokvariti svoj iman. Fena je vizuelno iskustvo, koje je u stvari samo proizvod Allahove kreativne moći (tekvin), namijenjeno za totalno poništavanje samosvijesti derviša koji će iz tog stanja izići čist od bilo kakvih privrženosti i ljubavi osim prema Allahu . Samo poslije tog iskustva osoba može da obožava Allaha sa istinskim ihlasom (iskrenošću). Baqa je pak stanje svijesti onoga koji je izišao iz Fene tj. poništenja samosvijesti. Ona manje ili više znači da je ta osoba ponovo svjesna sebe i stvorenih stvari ali istovremeno postpuno svjesna i predana Allahu . Šta je razlika onda od stanja svijesti prije fene i poslije fene? Razlika je u tome što je osoba morala konstantno da se bori da bude svjesna Allaha dočim poslije fene ona ima tu svjesnost bez ikakve borbe i nastojanja sa svoje strane. Osoba prije fene mora stalno da popravlja svoj nijjet (naum) da bi obavila bilo kakvu akciju samo za Allahovo zadovoljstvo dok poslije fene ta ista osoba sve što čini
automatski radi samo za Njegovo zadovoljstvo. Svaki otkucaj srca, dah i misao te osobe svjedoči i slavi Allaha . To je stanje svjesti koje odražava savršenstvo vjere (ihsan). Kao što je to Resulullah rekao u svojoj definiciji ihsana: "Obožavanje Allaha kao da Ga se vidi pred sobom."] Ako osoba razumije fena u Allahu i baqa sa
Allahom u bilo kom drugom smislu koji sugerira fuziju (čovjeka) u Allaha, onda je to krivovjerno kvarenje vjere. Mnoge stvari dolaze iz usta Sufije dok je u stanju duhovne intoksikacije (sukr), koje on mora eventualno da prevaziĎe, okrene se Allahu i potraži Njegova oprosta. Ibrahim ibn Šejban , jedan od velikih Sufija kaže u djelu Tabeqat: "Istinska fena i baqa se sastoji u tome da osoba iskreno vjeruje u Allahovo Jedinstvo (ihlas 'l-vahdanijah) i da časno živi kao Njegov rob (sihhat 'l-'ubudijah). Bilo šta povrh i pored toga, je očita greška i nevjerstvo (kufr)." Tako mi Allaha, ovo što kaže je istina; njegove riječi svjedoče njegovoj ispravnosti. Fena u Allahu znači poništenje sebe u izvršavanju Alahove volje. Vi možete shvatiti sejr ila Allah
(meditiranje koje vodi Allahu) i sejr fi Allah (meditiranje u Allahu) na istom principu. IV
Prvi tom: 207mo pismo (407ma stranica)
Vizije i audicije nisu kraj Sufizma; nego su samo sjene, i Allah ih apsolutno
transcendira.
Šta da kažem o trivijalnim idejama Sufija, i šta da kažem o njihovim doživljajima i iskustvima. Na vječnom svijetu (Ahiretu), njihova iskustva i saznanja neće biti
vrijedna pola pare osim ako se budu slagala sa Šeriatom, i njihove ispiracije neće biti vrijedne ni koliko pola zrna ako ne budu podlijegale kriteriju Qur'ana i Sunneh. Svrha putovanja Sufi putem je ojačavanje ubjeĎenja u objekte vjerovanja onako kao što je regulisano Šeriatom, što je stvarno značenje vjere, kao i postizanje sposobnosti da se Šeriatske dužnosti obavljaju sa lahkoćom onako kao što je to regulisano fikhom. Nema svrhe iza niti povrh toga. Jer Allahova vizija je obećana za drugi svijet (Ahiret) i ne može se imati na ovom svijetu; inspiracije i vizije kojim se Sufije hrane ne
pružaju im ništa do užitka sjenki i radosti sličnosti. Allah apsolutno transcendira sve to (vara' 'l vara'). Ja se ovim sada nalazim u čorsokaku: ako reknem istinu o vizijama i inspiracijama kako stvar u realnosti stoji, bojim se da ću time obeshrabriti putnike (salike) na ovom putu (suluk) i negativno efektovati njihov trud; ali ako, na drugoj strani, ja ne kažem istinu, bojim se da ću biti kriv za prodavanje neistine za istinu iako poznajem istinu.
V
Prvi tom: 22go pismo (od 71-6te stranice)
Evlije su od dvije vrste: oni koji ostanu obuzeti isključivo Allahom , i oni koji se povrate svijetu. Zadnji su superiorniji prvima.
Slavljen neka je Onan koji je uklopio svjetlo sa tamom i spojio trans-fenomenalno koje je van prostora sa fenomenalnim (pojavnim) koje je u prostoru; i slavljen neka je Onaj koji je stvorio u svjetlu toliko jaku ljubav za tamom da stremi ka ujedinjenju sa tamom tako da bi moglo kroz to ujedinjenje još blistavije svjetliti. To je kao kada želite poliširati ogledalo da bi moglo biti blistavije, vi ga prekrijete prašinom tako da može svjetliti blistavije kontrastom sa tamnilom prašine, i da poveća svoje blještilo kontrastom sa prljavštinom gline.
Kada je svjetlo zaneseno ljepotom svoje fenomenalne ljubavi i obrhvano svojim ujedinjenjem sa materijalnim tijelom, ono zaboravi viziju koju je imalo o
Transcendentom, i zaboravi sebe i svoje vlastite egzistencijalne kvalitete (tevabi' vudžudihi). Kada se ovo desi ono ide nadolje sa svojom ljubavi do levela "Ljudi od Lijeve strane" (ashabi 'l meš'emeh) i ono je lišeno časti od "Ljudi od Desne strane" (ashabi 'l mejmeneh). [Prevodilac: "Ljudi od Lijeve strane" su nevjernici a "Ljudi od
Desne strane" su vjernici i ovi citati su ajeti 8-9 iz sure El~Vaqi'ah. U toj suri se ljudska vrsta djeli na tri skupine dvije već spomenute, tj. nevjernici i vjernici, i treća skupina su "Oni su Allahu bliski" (el~muqarebbun) tj. Poslanici i evlije koji su prvi i najsnažniji u vjerovanju.] Ako to svjetlo nastavi sa tim gušećim ujedinjavanjem i ne
uspjelo postiči svrhu radi koje je stvoreno, ili razviti sposobnosti kojim je obdareno. Ukratko, ono je izgubljeno i svršeno.
Ali ako je, na drugoj strani, ono Allahovom milošću spašeno i Allahovom milošću oprošteno, onda se može ponovo uspeti, sjetiti onog što je zaboravilo, i povratiti Allahu govoreći:
"Samo Tebi je moj Hadždž i moja Umra, O moja ljubavi! A ne ciglama i kamenju koje ostali posjećuju."
Stoga ako se ono utopi u meditaciji o Allahu na ispravnim linijama (tj. sa
ispravnom teologijom), i skoncentriše na Njega na najbolji mogući naćin, tamnilo se onda preda njemu, i utopi se u njegove iluminacije (osvjetljivanja). Kada se ova utopljenost intenzificira do te mjere da ono zaboravi materijalnu primjesu skroz na skroz, i zaboravi sebe i svoje egzistencijalne osobenosti (tevabi vudžudihi) kompletno, onda nestane u viziji Svjetla svjetala i dostigne svoj cilj samo sa jednim velom
izmeĎu. U tom trenutku ono postigne samo-poništenje (fena') u oba vida; fizički (džesedi) i mentalni (ruhi). Ako poslije ovog samo-poništenja ono opstane u toj viziji onda ono kompletira svoje samo-poništenje (fena) i opstojanje (baqa). Tek u ovom trenutku ono može s pravom ustvrditi velajet.
Poslije dostizanja ovog pointa ono može ostati potpuno utopljeno u objektu svoje vizije i zaboraviti sebe u njemu zauvijek. Ili se može povratiti svijetu i pozivati ljude Allahu , na takav naćin da živi svojim unutarnjim bićem ujedinjen sa Allahom a s vanjskim bićem okrenut prema svijetu. Na ovom stupnju svjetlo je osloboĎeno tamnila utisnutog u njemu, da bi se moglo predati Allahu ; i činom svog
osloboĎenja ono se kvalifikovalo da pristupi Ljudima Desne Allahove Ruke. Treba da bude jasno da, Allah nema desnu niti lijevu ruku; ali mi simbolično spominjemo
Njegovu desnu ruku, jer ona predstavlja, blagoslov i milost u kombinaciji. Hadis kaže: "Obadvije Njegove ruke su desne ruke." (Sahih Muslim, Imarah 18)
Tamnilo koje slijedi svjetlo okupira se obožavanjem i pokornošću. Kada spominjem transcendentalno svjetlo ja mislim na duh (el~ruuh), radije, realnost duha; a kada spominjem tamnilo obuhvaćeno prostorom ja mislim na dušu (el~nefs). U istom smislu ja koristim riječi: unutarnje ja (el~batin) i pojavno ja (el~zahir).
Neko može upitati: Kako to da su evlije (Allahu bliski miljenici) koje su utopljene u stanju očitovanja Allahova Jedinstva uopšte svjesne pojavnog svijeta oko njih, i obavljaju svakodnevne dužnosti u suživotu sa ljudima? Šta poništenje sebe i
konstantna utopljenost znači? I kakva je razlika meĎu ljudima koji su konstantno u utopljenosti i onih koji su povraćeni u svijet i zatraženi da pozivaju Islamu?
Pod poništenjem sebe i utopljenošću ja mislim na utopljenost duha (el~ruuh) kao i duše (el~nefs) pošto je prethodno ona (duša,nefs) sebe utopila u iluminaciji duha (el~ruuh), kao što sam već prije obrazložio. Osoba je svjesna svijeta kroz svoja
osjetila, osobenosti i organe koji sačinjavaju dušu (el~nefs). Biće kao cjelina je to koje je utopljeno i poništeno u iluminaciji koju je duh doživio; ali njegove razne osobenosti ili moći još uvijek nastavljaju da funkcionišu kao i prije bez ikakve distorcije ili
oštećenosti.
Evlija koji se povratio svijetu, i duša mu se pomirila, izlazi van iluminacije i
poduzima aktivno pozivanje Allahu . On ponovo razvija osjećaj za svijet, i radi tog osjećaja, njegov trud i poziv je nagraĎen uspjehom. A za tvrdnju da je duša jednoća a osjetila i druge osobenosti su njeni dijelovi, to može biti shvaćeno na ovaj naćin. Duša (nefs) je povezana sa srcem (qalb), koje je povezano sa duhom (ruuh) kroz
Obuhvatajuću Realnost Srca; sve poruke (senzacije, inspiracije i manifestacije) od duha (ruuha) prvo dospiju do ove Realnosti i onda kroz nju do svih pojedinačnih osobenosti i osjetila. Otuda ona (Realnost) ima neku vrstu prisustva u duši (nefs). To je razlika izmeĎu ove dvije grupe evlija.
Treba da se zna da je prva vrsta evlija sačinjena od opijenih (vizuelno utopljenih) osoba, a druga vrsta evlija su trezvene osobe. Prva vrsta ima svoju čast i ugled, ali je druga vrsta njima superiornija. Stanje opijenosti (duhovne) priliči i odlikuje evlije, a stanje trezvenosti odlikuje Poslanike (nebijjin). Da nam Allah podari čast i ugled evlija i obdari nas emuliranjem Poslanika! [Prevodilac: Drugim riječima da nam
Allah podari status evlija koji su povraćeni svijetu i trezveni od duhovne opijenosti.]
2-Mistično Iskustvo
I
Drugi tom: 99to pismo (1172 stranica)
Sufi doživljavanje fene i baqe je samo vizuelne prirode, a nipošto egzistencijalne značajnosti.
Fena, poništavanje sebe, i baqa opstajanje Allahom, su samo vizuelne (šuhudi) a ne egzistencijalne (vudžudi) naravi. Čovjek (apsolutno nikad) ne postaje Allah niti se ujedinjuje sa Njim. Rob je zauvijek rob, i Gospodar je zauvijek Gospodar. Oni koji vjeruju da su fena i baqa egzistencijalne naravi su pokvareni heretici (krivovjernici); i da se čovjek otrese svojih egzistencijalnih limitacija i odreĎenosti; i da se poništi i boravi u svom Gospodaru; i da kao kap vode se pomiješa sa rijekom, gubeći time svoje individualne osobenosti i limitacije i postaje jedan sa Apsolutnim. Da nas Allah
sačuva takvih blasfemičnih ideja i vjerovanja! (Amin)
Stvarna fena je da se zaboravi sve ne-Božansko, da se osoba oslobodi ljubavi prema svijetu (dun-ja), i da očisti srce od svih požuda i želja, kao što se to očekuje od istinskog roba. A stvarna baqa je da se ispune želje Gospodara, da se zamjeni lična volja Njegovom voljom bez gubljenja samo-svjesti.
II
Prvi tom: 295to pismo (od 776-7 stranice)
Nestanak individualnog identiteta u feni je vizuelan a ne egzistencijalan.
U pisanjima nekih Sufija osoba naiĎe na riječi kao mehv, poništenje, idmihlal,
rastapanje. Šta oni stvarno misle sa tim riječima je vizuelno poništenje (mehv nazari) a ne egzistencijalno poništenje (mehv 'ajni). Identitet Sufije nestane samo iz njegove vizije; on nikad nije poništen u realnosti. U stvari, vjerovati u zadnje je pokvareno i krivovjerno. Nekoliko Sufi amatera je interpretiralo ove obmanjujuće izjave u
egzistencijalnom kontekstu time počinivši krivovjerje. Oni su porekli kaznu i nagradu na vječnom svijetu (Ahiret). Oni vjeruju da kao što su jednom potekli iz Jednoće ka množini, da će se isto tako povratiti od množine Jedinstvu. Neki od ovih zalutalih ljudi su smatrali ovo poništenje kao 'Veliko Proživljenje' i porekli stvarno Proživljenje i Obračun, Most (sirat) i Terazije (mizan). Oni su otišli sa Pravog Puta i odveli mnoge za sobom.
Ja sam vidjeo jednog od njih kako citira, u potporu svog mišljenja, stih od Šejh Abdur~Rahman Džamia :
Džami! Naš izvor kao i kraj je Jedinstvo i ništa drugo, Mi živimo u sred mnoštva koje je nestvarno i lažno.
On ne zna da je Džami pod povratkom Jedinstvu mislio na povratak u viziji a ne u realnosti tj. egzistencijalno. Sufi ne vidi nikog osim Allaha , i sva množina nestane
iz njegova vida. Džami nije nikad smatrao da je to egzistencijalan povratak. Ovi ljudi su slijepi, oni ne vide da, bez obzira na stupanj savršenosti, osoba ne može
transcendirati ljudske limitacije, imperfekcije i ovisnost. Stoga egzistencijalni povratak množine Jedinstvu nema smisla. Ako oni misle da će se to desiti poslije smrti, onda su oni nevjernici (kafiri); oni poriču realnost kazne na Vječnom Svijetu (Ahiretu), i utjeruju u laž učenja Poslanika.
III
Prvi tom: 266to pismo (589ta stranica)
Allah se ne ujedinjuje ni sa čim, niti se išta ujedinjuje sa Allahom .
Allah se ne ujedinjuje ni sa čim, i ništa se ne ujedinjuje sa Allahom . Neke izjave Sufija sugeriraju ujedinjenje, ali njihovi autori ga nisu namjeravali. Na primjer, izjava, 'Kad je njegova neimaština (fakirluk) savršena on je Allah' sugerira
ujedinjenje. Ali stvarno značenje je da kad neimaština Sufije postane savršena on shvati da je on čisto nepostojanje i da ništa osim Allah ne postoji. To ne znači da se Sufi ujedini sa Allahom i postane On, jer takva ideja je čisto nevjerovanje (kufr) i apostatluk (irtad). Allah je iznad neosnovanih zaključaka pokvarenjaka. Naš Šejh je izjavljivao 'Enel~Haqq' ali to ne znači 'Ja sam Allah'; to radije znači 'Ja ne postojim, i Allah jedini postoji'. [Prevodilac: Imam Rabbani se ovdje osvrće na poznate ekstatične izjave Šejh Husejin ibn Mensur el~Haladža 'Enel~Haqq' koji je bio u stanju svijesti gdje nije vidio ništa do Allaha pa čak ni svoj identitet i zato je
ekstatično izjavljivao 'Enel~Haqq' ili 'Ja sam Istina'. On je svojim izjavama ushićeno davao do znanja da on ne vidi svoje postojanje nego isključivo Allahovo . Nažalost sredina i vrijeme nisu bili naklonjeni takvim dvosmislenim izjavama čak ni od evlija te je zbog toga javno pogubljen. Kao što vidimo Imam Rabbani ima ispravno
tumačenje njegovih ekstatičnih izjava što nesumnjivo dokazuje da Šejh Husejin bin Mensur nije bio krivovjernik niti murted kao što neke nezrele osobe tvrde. Isto tako mnogi neupućeni u stvarno stanje Sufizma zbog sličnih izjava amatera, koje Imam Rabbani ovdje spomenu takoĎer krenu putem tekfirenja i potvaranja na istinske Sufije čime se izlažu Allahovoj prijetnji spomenutoj u Hadis Kudsiji:
Objavljujem rat onima koji lihvare i kude moje evlije. Da nas Allah Milosni sačuva i zaštiti od takva mišljenja i govora o istinskim sufijama tj. evlijama. Amin! Historija dokazuje da su šarlatani (oni koji se pretvaraju) pod nevidljivim Ibliskim utjecajem
stvorili zbrku u svim ljudima poznatim znanostima pa čak i sufizmu. Allah nas sačuvao od toga. Amin!]
IV
Prvi tom: 272go pismo (od 654-6te stranice)
Vjerovanje u Jedinstvo Bitka nije neophodno za realizaciju fene i baqe. Što god se vidi, čuje ili osjeti u mističnim doživljajima nije Allah; Sufi treba da ih sve negira i shvati da je Allah iza njih (tj. apsolutno ih transcendira).
Vjerovanje u Jedinstvo Bitka (tevhid vudžudi) nije neophodno za postizanje fene i baqe, ili postizanje nižeg ili višeg velajeta. Za fenu, mi trebamo samo percepciju Jednog Bića (tevhid šuhudi) tako da zaboravimo ne-Božansko. Dosta je moguće da Sufi preĎe svoj duhovni put (sejr) od jednog kraja do drugog, bez dobijanja ideje o Jedinstvu Bitka; on čak štaviše može sumnjati da li se ona ikad i pojavila. Za mene, put na kojem se ne pojave ovakve ideje je dosta kraći nego put u kojem se pojavljuju takve ideje. TakoĎe, putnici na prvom putu obično dovrše svoje putovanje, dok
putnici na drugom putu često lutaju tamo i amo. Oni se zadovolje sa nekoliko kapljica i napuste rijeku; oni trče za ujedinjenjem sa sjenkom i izgube realnost. Ja sam naučio ovu istinu u svom ličnom iskustvu. Neka im Allah pokaže istinu!
Ja sam prošao put drugom rutom, i mnoštvo ideja o Jedinstvu Bitka se spustilo na mene. Allah je bio osobito milostiv i ljubazan prema meni i povukao me je Sebi kroz put ljubavi (sejr mahbubi). Njegovom pomoći ja sam prešao doline i uspeo se planinama koje leže na ovom putu. Samo Njegovom milošću On me je proveo preko sjenki i na kraju doveo do Realnosti. Ipak, kada sam počeo da obučavam učenike (muride), uvidio sam da je drugi put (bez ideja o Jedinstvu Bitka) puno kraći i lakši. 'Sva hvala pripada Allahu koji nas je uputio na istinu; da nam On nije pokazao put mi nikad ne bi našli istinu. Zasigurno, Poslanici našeg Gospodara su donijeli istinu.' (El~'Araf 43)
Bilješka: Iz diskusije na početku ovog pisma jasno je da su bitci mnogi i da pored
Allaha postoji i svijet. Ova činjenica, pak, ne sprečava realizaciju fene i baqe niti postizanje nižeg ili višeg velajeta. Jer fena znači zaboravljanje svega ne-Božanskog, a ne negiranje svega Božanskog. Šta se traži od Sufije je da prestane vidjeti sve ne-Božansko, a ne da prestane vjerovati u sve ne-Božansko i negira mu egzistenciju.
Ova istina, iako tako očigledna, nije bila poznata čak ni mnogim čuvenim Sufijima; nije čudo onda što je bila skrivena od laika. Oni su pobunili percepciju Jednog Bitka (tevhid šuhudi) sa vjerovanjem u Jedan Bitak (tevhid vudžudi) i smatrali da je
vjerovanje u Jedan Bitak (vahdetul vudžud) kao jedan od preduslova za Sufi put, i smatrali su zalutalim one koji su vjerovali u dvije odvojene egzistencije (Allah i
svijet) koji odvode druge na krivi put. Za mnoge od njih znanje o Allahu (marifet) nije ništa drugo do znanje o istinama Jednog Bitka (vahdetul vudžud), i percepcija
Jedinstva u ogledalima množine je finalno izgaranje. Neki od njih su čak rekli da je Poslanik po završetku svoje misije postavljen u poziciju (stanje) gdje je osmatrao Jedinstvo u ogledalima množine. U potporu ovog vjerovanja oni navode ajet: 'Doista, Mi smo ti dali kevser!' (el~Kevser 1), koji oni interpretiraju da znači 'Doista, Mi smo ti dali (viziju) Jedinstva u množini!' (jer slovo v od vahdet, Jedinstva, leži izmeĎu slova k i sr od riječi kesir što znači mnogo).
Takve ideje su daleko ispod dostojanstva poslanstva. Poslanici propovjedaju apsolutno unikatna Allaha; šta god da se pojavljivalo u ogledalima kvalifikovane realnosti ono ne sudjeluje u Njegovoj unikatnosti, ono je limitovano kvalifikacijama i relacijama. Neka Allah podari ovim ljudima osjećaj za pravdu! Oni porede
dostignuća Poslanika sa svojim dostignućima, misle da su Poslaničke odličnosti kao njihove odličnosti. Kako žalosne riječi uvrede oni izgovaraju.
Insektu koji je skriven u kamenu,
Njegovo nebo i zemlja su ništa drugo do taj kamen.
Najniži od stvorenja (Imam sam za sebe daje ovako ponizan status), koji je imao slične ideje u početku svog suluka (duhovnog putovanja) se stidi istih i okreće Allahu
za oprost. On odbija ideju o mogućnosti percepcije Allaha u ovom svijetu na principu Krišćanske inkarnacije. Havadžah Nakšibendi kaže: 'Šta god se vidi, čuje ili osjeti mističnim doživljajem je ne-Božansko, i mora se negirati kelimom negacije (La ilahe IllaAllah; nema boga osim Allaha).' Stoga vizija Jedinstva u množini se takoĎe mora negirati. I sve što se treba negirati je ne-Božansko tj. nije Allah. Ove riječi Havadžeh Nakšibendija su me spasile te fatalne percepcije, oslobodile me okova vizija i percepcija, i podigle me sa takozvanog znanja do neznanja i iz gnoze u upitanost. Neka ga Allah nagradi za ono što je učinio za mene! (Amin) Zbog ovih njegovih riječi ja ga volim i pridružujem se njegovim zaljubljenicima.
Evlije osim njega teško da su rekle nešto slično, ili teško da su negirali svoje vizije i percepcije kao što je to Havadžah Nakšibendi učinio. U tom svjetlu osoba treba da
shvati njegove slijedeće riječi: 'Bahaiddin (Šahi Nakšibend) ne bi imao znanje (marifat) o Allahu, da početak njegova puta nije kraj Ebu Jazida.' Uprkos svojoj veličini Šejh Ebu Jazid Bistami nije prošao iza svojih percepcija i vizija, i nije istupio napolje van tijesnog oklopa 'Slavljen neka sam ja!' Havadžah Bahaiddin, pak, na drugoj strani, negira sve svoje vizije i percepcije i tretira ih kao ne-Božansko. Šejh Ebu Jazidova 'transcendencijalizacija' (tenzih) Allaha nije ništa do 'imanentalizacija' (tešbih) u očima Havadžeh Nakšibendija, i njegova afirmacija Allahove unikatnosti samo usporedba, a njegova perfekcija samo defekt. Stoga finalni uspon u kojem on nije prevazišao stadij imanentnosti je bio polazna tačka za Havadžu Nakšibendija . Jer, osoba 'imanentizira' u početku i 'transcendira' na kraju.
Ja, ipak, mislim da je Šejh Ebu Jazid bio informisan o svojoj nesavršenosti pred kraj života. Jer on je rekao na samrti: 'Ja Te nisam poznavao osim poslije neznanja, i nisam Te služio osim poslije perioda vremena.' On je tako smatrao svoju prvu
svjesnost o Allahu nesvjesnošću, jer to nije bila svjesnost o Allahu nego o jednoj od Njegovih sjenki i pojava. Stoga on nije imao stvarnu svjesnost o Allahu; jer Allah je iza svega tj. apsolutno trancendira sve. Sjenke i pojave obilježavaju početak puta; one su samo pomoć i sredstva. [Prevodilac: Drugim riječima, percepcija sjenki i
pojava služi svrhi postepenog preplavljivanja i obhrvanja svjesti Sufije koja se finalno poništi u stadijumu fene. Dakle sve te vizije imaju esencijalnu svrhu ali se nipošto ne smiju uzeti same po sebi kao cilj sufizma. Cilj je istinsko robovanje tj, 'ubudijah. ]
V
Prvi tom: 240to pismo (od 503-4te stranice)
Ishod fene i baqe je hajret (divljenje i čuĎenje), a ne znanje.
Slava i hvala Allahu, i mir neka je na Njegove odabranike! Ja sam primio tvoje pismo u kojem govoriš o svojim pohvalnim postignućima; bio sam vrlo zadovoljan čitajući ga.
Na putu ljubavi mnoge čudnovate stvari se dešavaju. Ti moraš prevazići te doživljaje i stadije, pokušati da dosegneš Onog koji stvara ta stanja, i tamo gdje nema znanja nego neznanje. Ako ti se poslije toga podari istinsko znanje, ti ćeš biti vrlo sretan. Zapamti jednu stvar: negiraj sve što ti doĎe u viziji i poimanju, čak i ako to bude vizija
Jedinstva u množini. Jer stvarno Jedinstvo se ne pojavljuje u množini: šta se pojavljuje je u stvari reflekcija ili odraz tog Jedinstva, a ne samo Jedinstvo. Prema tome, najbolja stvar za tebe na ovom stadiju je da ponavljaš kelimu: la ilahe illallah (nema boga osim Allaha). Ti treba da ponavljaš ovu kelimu sve dok ništa ne ostane u tvojoj viziji i
poimanju, dok ne doĎeš u čuĎenje (hajret) i neznanje (džehl), i ne postigneš poništenje (fenu). Sve dok ne dostigneš čuĎenje i neznanje ti nećeš postići poništenje. Ono što ti smatraš fenom je u stvari ništavilo (adam); to zasigurno nije fena. Prvo dostigni neznanje i onda ćeš realizovati fenu; to je prvi korak na putu. Ne misli na dospijeće (vasl) ili susret (ittisal); oni još nisu na vidiku.
Kako češ doseći Su'ada! Tamo su planine na putu, I visoke litice i duboke bezdani.
Tvoja doživljavanja su ispravna (durust). Ali ti moraš proći iza njih. Blagoslovljeni su oni koji slijede uputu i hodaju putem Poslanika .
Moj drugi savjet tebi je da se čvrsto držiš Šeriata i da ocjenjuješ svoja iskustva na njegovim principima. Ako osjećaš bilo kakvu razliku u riječi ili djelu (ne dao Allah), trebaš se bojati da je to od tvoje manjkavosti. Ovo je put Sufija koji su ispravno uspostavljeni. I moje najbolje želje su upućene tebi!
3-Vizije i Inspiracije
I
Prvi tom: 130to pismo (330ta stranica)
Ono što se pojavljuje u viziji nije Allah.
Konstantno promjenjljiva stanja i doživljavanja nisu pouzdan oslonac. Ne brigaj se za onim što doĎe i ode, šta je rečeno i osluhnuto. Cilj je potpuno drukčiji: on transcendira sve što čuješ ili vidiš, osjetiš ili doživiš. Ove stvari su samo kao slatkiši kojim se mame i obraduju djeca suluka (duhovnog puta). Idi iza njih. Prava stvar koja se traži je iza ovih sitnica koje su nestvarne kao san. Ako u snu vidiš da si kralj, ti nisi postao kralj u realnosti. Ipak, san nudi nadu; to je obećanje. U Nakšibendi tarikatu (neka Allah blagoslovi njegove lidere), vizije i doživljaji se ne uračunavaju. Ti ćeš naći ovaj stih u njihovim knjigama:
Ja nisam noć, niti volim noć, Stoga ja nikad ne pričam o snovima.
Ako jedno stanje doĎe a drugo ode, nema šta da se žali niti radi čega da se raduje. Traži Onog koji je apsolutno unikatan i neopisiv. Allah te blagoslovio!
II
Prvi tom: 272go pismo (od 657-60te stranice)
U svojim vizijama Allaha Sufije ne vide u stvari Allaha , oni vide samo Njegovu pojavu ili sjenku; i riječi koje čuju nisu u odnosu sa Allahom kao govor prema govorniku, nego kao stvorenje prema svom Stvoritelju. Izjave Sufija koje se protive ovom pravilu se trebaju uzeti kao šethat (pogrešna izjava proistekla iz duhovne opijenosti): njihovi govornici će biti oprošteni, ali njihovi sljedbenici koji vjeruju u te izjave bi mogli nastradati od Allahove kazne.
U mom mišljenju vizija Allaha u ogledalima mogućih stvari, koju neke Sufije smatraju savršenstvom i za koju vjeruju da kombinuje transcendenciju sa
imanencijom, nije vizija Allaha ; to nije ništa do proizvod njihove imaginacije. Ono što oni vide u mogućem nije Neophodno, ono što dobiju u privremenom nije Vječno, i šta izgleda kao imanentno nije Transcendentno. Ovi ljudi koji govore takve opijene riječi se mogu opravdati; nadati je se, da će oni biti tretirani kao Islamski pravnici u pogrešci (mudžtehid), i pošteĎeni kazne. Ali mi ne znamo kako će Allah
tretirati njihove sljedbenike koji su vjerovali u te opijene izjave dok su sami bili pri čistoj svijesti; ja bih volio kad bi se oni tretirali kao sljedbenici mudžtehida u pogrešci. Ako oni pak ne dobiju takav tretman onda će biti u velikom belaju.
Analogija (kijas) ili idžtihad je osnovni princip Šeriata, i nama je nareĎeno da mu se pokorimo. Ali to nije slučaj sa kešfom (duhovnim otkrovenjem) i ilhamom
(inspiracijom); jer nama nije nareĎeno da se istim pokorimo. Inspiracija koju Sufi prima nije obavezujuća na druge osobe; ali idžtihad (analogija) Fakiha (Islamskog pravnika) jeste obavezujuća na druge osobe. Stoga mi smo obavezani da slijedimo mudžtehide (pravnike) i vjerujemo u osnovne principe religije kako su ih oni definisali. Riječi i djela Sufija koje se protive pogledima mudžtehida se ne smiju slijediti. Ali osoba treba da se ustegne ruženja istih; nego treba radije da im ponudi saosjećajno razumjevanje. Njihove riječi se trebaju tretirati kao ekstatične izjave (šethat) i ne interpretirati se bukvalno.
Zaista je iznenaĎujuće da odreĎeni broj Sufija traži od ljudi da vjeruju u njihove
inspiracije i otkrovenja kao što su vahdetul vudžud (Jedinstvo Bitka), nagovaraju ih da slijede njihove ideje i čak im prijete ako ne budu vjerovali u njih. Bolje bi im bilo da su im sugerirali da ne poriču te ideje, i upozorili ih na poricanje istih. Imati vjerovanje u nešto je jedna stvar, a izbjegavanje poricati nečeg je druga stvar. Vjerovanje u ove ideje nije neophodno; ali osoba ih isto tako ne treba ni poricati. Jer poricanje tih ideja bi vrlo lako moglo dovesti do ukora i osuĎivanja onih koji su ih izjavili, i time dovesti osobu u prezir prema Allahovim prijateljima (evlijama). Ukratko, osoba se treba vladati u skladu sa pogledima Sunni Učenjaka, i ustegnuti se komentarisanja na izjave Sufija, niti ih treba vjerovati niti ih treba poricati. To je pravi put, srednji put, izmeĎu ekstrema. Da nam Allah pokaže i uputi nas na pravi put!
Još zaprepašćujuće je ponašanje nekih kobajagi Sufija; oni nisu zadovoljni sa svojim vizijama i otkrovenjima, koje oni smatraju nižim iskustvom, nego idu čak dotle da tvrde da je moguće vidjeti Allaha u ovom životu. Oni čak tvrde da vide neshvatljivu i nedokučivu Esenciju (zat) Neophodnog Bića, i busaju se da ono što je Poslanik
doživio samo jednom u noći miradža oni doživljavaju svaki dan. Oni poistovjećuju svjetlo koje im se pojavi sa 'praskozorjem' (isfar subh) i vjeruju da je to Allah u svojoj nedefinisanoj i neopisivoj Naravi, i da je vizija istog kraj mističnog uzdizanja. Oni takoĎe vjeruju u razgovor i dijalog sa Allahom . Oni kažu Allah je rekao ovo ili rekao ono; neki od njih čak i citiraju Allahove riječi kojim se prijeti njihovim neprijateljima ili daju radosne vijesti njihovim prijateljima. Neki od njih tvrde da su imali produženi dijalog sa Allahom od početka zadnje trećine noći pa sve do sabah namaza (jutarnje molitve), tokom kojeg su upitali o nekoliko stvari i dobili Allahove detaljne odgovore. Doista, oni su arogantni i puni samozablude; velika li je uvreda njihova nepobožnost.
Iz riječi ovih ljudi se ogleda da oni poistovjećuju svjetlo sa Allahom i vjeruju da je to Allahova Esencija, radije nego da je to samo Njegova sjenka i pojava. Nazvati to svjetlo Allahom je nesumnjivo čista laž, krivovjerje i blasfemija. Doista to je ogromni Allahov sabur da ih on odmah ne kazni i potpuno uništi. Slavljen neka je Allah koji trpi ljude iako zna njihove uvrede, i koji im oprašta iako On ima moć da ih kazni! Narod Musaov (Mojsije) je bio uništen samo zato što su tražili viziju, a Musa je i sam bio ukoren riječima: 'Ti Me nikad nećeš vidjeti', i pokajao se za to. Poslanik Muhammed koji je najbolji i najvoljeniji od svih stvorenja, i prošlih i budućih, i koji je bio počašćen unikatnom privilegijom da se fizički uspne do Allahove blizine, i koji je prošao povrh Prijestolja i Stolice i transcendirao vrijeme i prostor, pa čak i
njegovo viĎenje Allaha je stvar rasprave meĎu Islamskim učenjacima, uprkos nekim sugestijama sadržanim u Qur'anu u potporu te vizije. Većina učenjaka smatra da on nije vidjeo Allaha . Imam Gazzali kaže: 'Ispravan pogled u ovoj stvari je da Poslanik nije vidio Allaha u noći miradža.' Ali ovi zaluĎeni ljudi tvrde da svaku noć vide Allaha , a učenjaci nisu sigurni čak i oko jedne vizije za našeg Poslanika . Allahovo proklestvo neka je na ove tvrdoglavce!
TakoĎe se da razumjeti iz njihovih izjava da oni vjeruju da riječi koje oni čuju stoje u odnosu na Allaha kao govor prema govorniku. Ovoj je čista blasfemija. Pogrešno je poimati da riječi proizilaze od Allaha kao govor što implicira redoslijed i sekvencu; jer to je znak mogućnog. Riječi velikih Sufija su ih odvele u grešku, jer su oni takoĎe govorili o razgovaranju sa Allahom i dijalogom sa Njim. Ali treba napomenuti da te velike Sufije nisu vjerovale da su riječi u relaciji prema Allahu kao govor prema govrniku; oni su vjerovali da riječi u odnosu na Allaha stoje kao stvorenje prema Stvoritelju. Ne bi smijelo biti nikakve teškoće u prihvatanju ovoga. Allahove riječi koje je Musa čuo iz svetog drveta, su stajale u relaciji sa Allahom kao stvoreno prema Stvoritelju, a ne kao govor prema govorniku. Isto tako, riječi koje je Džibril čuo od Allaha , su stajale u relaciji sa Njim kao stvorenje prema Stvoritelju. Pa i pored toga, riječi su bile Allahove riječi, i onaj ko to porekne je nevjernik (kafir) i krivovjernik. Drugim riječima, 'Allahov govor' se odnosi na obadva unutrašnji govor (kelam nefsi) i riječni govor (kelam lafzi) koje Allah stvara bez ikakvog intermediuma. Stoga riječni govor je takoĎe Allahov govor i onaj ko to porekne je nevjernik. Treba da shvatiš ovaj point jasno, jer će te opkoristiti u mnogim različitim kontekstima. Da nas Allah uputi!
4-Ekstatične Izjave (Šethat)
IDrugi tom: 95to pismo (od 1137-39te stranice)
Doživljaj jednoće (džam) i doživljaj različitosti (farq), su takoĎe poznati kao kufr-i-tarikat i Islam-i-kufr-i-tarikat i njihove karakteristike. Ekstatične izjave su proizvod prvog doživljaja (džam).
Ja sam dobio tvoje pismo u kojem pitaš o odreĎenim izjavama nekih Sufija. Dragi moj! Vrijeme nije podobno za pisanje ili odgovoranje na tvoja pitanja. Ali pošto si već podigao ta pitanja, ja sam primoran da ti na njih odgovorim. Ipak, biti ću kratak. Osnovna stvar koju treba da zapamtiš u vezi ovoga je da kao što imamo u Šeriatu kriterij izmeĎu Islama i kufra, tako isto mi imamo kriterij u tarikatu izmeĎu Islama i kufra; i kako je u Šeriatu kufr defektan a Islam perfekcija, slično i u tarikatu, kufr tarikata je imperfekcija a Islam tarikata je perfekcija.
Kufr tarikata je doživljaj jednoće tj. jedinstva gdje je realnost pokrivena i distinkcija izmeĎu istine i neistine nestane. U ovom doživljaju Sufi posmatra u ogledalu svake stvari, dobre ili loše, divotu Jedinstva koje voli. Prema tome, on ne vidi ništa dobro ili loše, perfektno ili manjkavo, osim kao manifestaciju tog Jedinstva. On, stoga, nema volje da porekne (zlo i imperfekciju), koja se pokazuje iz distinkcije (izmeĎu istine i neistine), te je konsenkventno u pomirenju sa svime, koje on smatra ispravnim. On izvlači zadovoljstvo za sebe iz Qur'anskog ajeta: 'Nema nijednog živog stvorenja, a da ga On ne drži za kiku. Moj Gospodar je doista na ispravnom putu.' (Hud 56) On čak poistovjećuje manifestaciju sa Manifestom, svijet sa Allahom , i roba sa
Gospodarom. Ovo su posljedice doživljaja ujedinjavanja. U ovom stanju svijesti Husejn ibn Mensur Haladž je rekao:
Ja sam napustio (kefertu) Allahovu religiju,
I ja moram ostati pri tom nevjerstvu (kufr), Iako je to zlo
U očima Muslimana.
Kufr tarikata nosi sličnost kufru Šeriata, iako kafir Šeriata zaslužuje ukor i kaznu dok kafir tarikata zaslužuje ljubav i nagrade. Jer ovaj kufr potiče od neodoljive
preplavljenosti ljubavlju prema Allahu u kojoj se sve osim Allaha zaboravi, i stoga je, prihvatljiv; ali kufr Šeriata potiče od ignorantnosti i nepokornosti, i mora, stoga, biti osuĎen.
Islam tarikata je doživljaj različitosti tj. podvojenosti, gdje distinkcija dolazi nazad i istina je odvojena od neistine, i dobro od zla. Islam tarikata je istovjetan kao i Islam Šeriata: kada Islam Šeriata postane perfektan onda postane jedno sa Islamom tarikata. Radije obadva Islama su Islam Šeriata, različitost meĎu njima je zapravo razlika meĎu unutrašnjim duhovnim Šeriatom i vanjskim pojavnim Šeriatom, ili realnost Šeriata i
njene pojavne forme. Kufr tarikata je superirorniji Islamu pojavne forme Šeriata, iako je inferiorniji i niži od Islama realnosti (duhovne) Šeriata.
Nebo je niže od Prijestolja, Ali je više i superiornije od zemlje.
Sufije (Allah im blagoslovio duše) koji su izrekli šeth ili riječi koje su u konfliktu sa Šeriatom, su učinili to u stanju kufr-i-tarikat, a to je stanje duhovne intoksikacije i ne distinkcije. Ali Sufije koji su bili blagoslovljeni sa Islamom haqiqe (realnosti) su se izdigli iznad takvih opijenih izjava i riječi, slijedili Poslanike u unutrašnjem ponašanju i vanjskom ponašanju. Onaj koji govori šeth je u miru sa svima; za njega je sve na ispravnom putu. On ne uočava razliku izmeĎu Allaha i svijeta, niti vjeruje u dualnost egzistencije. Ako je on doista postigao stupanj jedinstva i ustaničio se u kufri-i-tarikat, onda on zaboravi sve osim Allaha . On će biti prihvatljiv, i njegove riječi će se uzeti kao posljedica intoksikacije (duhovne), i neće biti interpretirane bukvalno. Ali ako on nije dostigao taj stupanj, i zadobio tu perfekciju, i još uvijek priča šeth i vjeruje da je sve na ispravnom putu, i ne pravi distinkcije meĎu istinom i neistinom, on je onda heretik i nevjernik; zato što on hoće da kontradiktuje Šeriat i porekne misije poslanika koji su kanali Allahove milosti čovjećanstvu.
Ukratko, riječi koje se konfliktuju (sa Šeriatom) mogu izići iz usta pravednika kao i pokvarenjaka. Za prvog one su eliksir života, a za drugog one su najžešći otrov; isto kao što je voda rijeke Nil istovremeno bila slatka za Izraelićane a neukusna krv za Egipćane.
Ovo je vrlo klizav teren: mnogi Muslimani koji su slijedili riječi duhovno opijenih Sufija su izgubili pravi put, i zapali u zle vode, uništivši svoju vjeru. Oni ne znaju da se ekstatične izjave tolerišu pod odreĎenim uslovima kod onih koji su doista u ekstazi a ne kod bilo koga. Od tih uslova najvažniji je da je osoba stvarno zaboravila sve osim Allaha ; ovo je ultimativni uslov za njenu prihvatljivost. A kriterij za raspoznavanje istinskog Sufije od šarlatana je njegova dosljednost Šeriatu. Onaj ko je istinski Sufija neće prekršiti nijedno Šeriatsko pravilo, čak i u stanju intoksikacije, i nesposobnosti da uoči distinkciju. Mensur Haladž , posigurno, jeste rekao: 'Ja sam Istina (Allah)', ali bi svake noći u zatvoru obavio 500 rekata dobrovoljnog namaza sa okovima na nogama, i odbijao da jede hranu koja je dolazila od nepoštenih ljudi, iako sama hrana nije bila haram. Ali onaj ko je pokvaren osjeća praktikovanje Šeriata težim od
pomjeranja planine. Ajet: 'Ono što im ti preporučuješ je vrlo teško za njih.' (Eš~Šura 13) opisuje stanje lažnog Sufije.
'Gospodaru naš! Obaspi nas Svojom milošću, i pruži nam u ovom našem postupku
prisebnost.' (El~Kehf 10)
I mir neka je s njim ko slijedi istinsku uputu! (Amin!) II
Prvi tom: 95to pismo (od 236-8me stranice)
Šejh Sirhindi diskutuje pet izjava od nekoliko čuvenih Sufija, i tretira ih kao
ekstatične izljeve (šethat). Prva dvojica govore esencijalnu istinu, ali je njihov način izražavanja zavodljiv i neprikladan; on, stoga, pokušava da pokaže šta je njihovo pravo i prihvatljivo značenje. Ostala trojica su esencijalno u pogrešci, i on nije sposoban da naĎe interpretaciju koja bi bila prihvatljiva.
U svjetlu principa koji on razvija u diskusiji prve dvije izjave, Šejh Sirhindi interpretira sveti Poslanikov hadis (Hadis Kudsi).
Čovjek je komprehensivno biće. Sve što se nalazi u svim stvorenjima je prisutno u čovjeku. Ovo je istinito u realnosti u kontekstu svijeta mogućnosti, ali u kontekstu Neophodnog Bitka to je samo formalno istinito. 'Allah je stvorio čovjeka u Svojoj formi (suretihi).' (Sahih Buhari, 8: 246) Srce čovjeka ima istu komprehesivnost: šta god je tamo u totalnosti čovjeka to je tamo u srcu. Zbog toga je srce nazvano
Komprehensivnom Realnošću (Haqiqat-i-Džemi'ah). Na osnovu te komprehensivnosti (obuhvatnosti) neki Sufiji su govorili o ekspanziji srca i rekli: 'Kad bi se Prijestolje sa svim što sadrži stavilo u ugao Sufijinog srca teško da bi ga on i osjetio.' Pošto srce obuhvata (shvata) elemente i nebesa, Prijestolje, Stolicu i Dušu, i obuhvata
fenomenalno kao i trancendentalno, onda Prijestolje i ono što sadrži ne predstavlja nešto veliko. Srce obuhvata transcendentalno, i Prijestolje sa svim onim što sadrži pripada, i pored ogromnosti toga, svijetu prostora, i, bez obzira koliko veliko bilo, ono je limitovano i ne može se ni uporediti sa transcendentalnim.
U mišljenju trezvenih Sufija, pak, ovakve riječi i shvatanja su rezultat nedistinkcije izmeĎu realnosti stvari i njihovih simboličnih formi (en~muzadž). Prijestolje
Veličanstva (Arš Medžid) je pozornica kompletne Allahove manifestacije i prevelik je da bi stao u srce. Ono što se pojavljuje u srcu je u stvari samo simbolična forma Prijestolja, a ne realnost Prijestolja; i doista, ta simbolična forma ne predstavlja nešto veliko u srcu koje je sposobno obuhvatiti bezbroj formi. Nebo, veliko koliko jest, se pojavljuje sa mnogim drugim stvarima u ogledalu; ali to ne znači da je
to objasniti primjerom. Mi imamo u čovjeku simboličnu pisutnost zemlje. Ali na osnovu ovoga, mi nemamo pravo reći da je čovjek veći od zemlje. Naprotiv,
postojanje čovjeka naspram zemlje je kao sitna čestica. Riječi u diskusiji su, ukratko, zasnovane na zbunjenosti u poistovječivanju simbolične forme sa egzistencijalnim originalom.
Istoj kategoriji pripadaju i riječi nekih Sufija obhrvanih ekstatičnim doživljavanjem: 'Komprehensivnost (džem) Muhammeda je obuhvatnija od komprehensivnosti Allaha .' Pošto oni vjeruju da Poslanik Muhammed učestvuje u obadva levela realnosti, moguće i neophodne, oni zaključuju da je Poslanikova
komprehensivnost obuhvatnija od Allahove . Ovdje oni opet brkaju simboličnu formu sa njenom realnošću. Poslanik Muhammed obuhvata simboličnu formu a ne zbilju tj realnost Neophodnog. Allah , pak, na drugoj strani, je Neophodno Biće u realnosti. Da su oni uočavali razliku izmeĎu realnosti i simbolične forme Neophodnog Bića, oni sigurno ne bi izustili takve riječi. Poslanik Muhammed je samo rob Allahov, limitovan i konačan, dok je Allah nelimitovan i beskonačan.
Znaj da je intoksikacija obilježje velajeta, a da je trezvenost obilježje nebuveta, čiji djelovi su dostupni najsavršenijim sljedbenicima poslanika kao sljedbenicima putem njihove trezvenosti. Bistamije predpostavljaju ekstazu trezvenosti; Ebu Jazid je rekao: 'Moj barjak je viši od Muhammedovog barjaka.' Pod njegovim barjakom on misli na velajet a pod Poslanikovim barjakom on misli na nebuvat i time je izdigao
velajet koji podrazumjeva ekstazu iznad nebuveta koji predstavlja trezvenost.
U istu kategoriju spada izjava nekih Sufija: 'Velajet je superiorniji nebuvetu.' Oni misle da u velajetu čovjek sučeljava Allaha a da u nebuvetu on sučeljava stvorenja, a jasno je da je sučeljavanje Allaha superiornije sučeljavanju stvorenja. Neki ljudi su interpretirali ovu izjavu da znači da je velajet Poslanika bolji od njegova nebuveta. Po meni takve izjave su daleko od istine. Jer u nebuvetu (poslanstvu) poslanik ne sučeljava samo stvorenja, nego istovremeno i Allaha i stvorenja. Njegovo unutarnje biće je sa Allahom a njegovo vanjsko biće je sa stvorenjima. Onaj ko sučeljava samo stvorenja je državnik. Poslanici su najbolja Allahova stvorenja, i počašćeni su
najboljim Allahovim blagodatima. Velajet je samo dio nebuveta koji predstavlja cjelinu; stoga nebuvet je bolji od velajeta, pa bio to velajet evlije ili poslanika. Trezvenost je bolja od ekstaze koja je uključena u trezvenost kao što je velajet uključen u nebuvet. Trezvenost, prosta i čista, koja je dostupna svakom običnom čovjeku nije predmet ove diskusije; stoga, izdignuti ekstazu nad ovakvom trezvenošću
ne predstavlja mnogo. Trezvenost koja prati ekstazu je nesumnjivo bolja od ekstaze. Istine Šeriata koje potiču iz nebuveta su čista trezvenost i šta god nije u skladu sa njima je rezultat ekstaze. Osobe u ekstazi zaslužuju opravdanje; ipak, ideje koje zaslužuju da se slijede su ideje trezvenosti a ne ideje ekstaze. Da nas Allah blagoslovi sa sljeĎenjem doktrina Šeriata (neka je mir i blagoslov na njihova donosioca); i neka Allah blagoslovi i one koji kažu amin na ovu dovu. (Amin!)
Ono što se prenosi u svetom hadisu (Hadis Kudsi): 'Moja zemlja i Moja nebesa Me ne obuhvataju; ali srce Mog vjernog roba Me obuhvata.' se odnosi na obuhvatanje
simbolične forme Neophodnog Bića a ne Njegove realnosti; jer Allah je daleko od ulaska u bilo čije srce kao što smo već gore objasnili. Sad je jasno da je obuhvatanje Transcendentnosti srcem u stvari obuhvatanje 'simbolične' transcendentnosti a ne istinske Transcendentnosti isto kao i u slučaju Božanskoga Prijestolja i onog što sadrži. Srce nikada ne obuhvata istinsku Transcendentnost.
III
Prvi tom: 152go pismo (325-7me stranice)
Pokornost Allahu leži u pokornosti Poslaniku . Riječi Sufija koje prave razliku izmeĎu te dvije pokornosti spadaju u kategoriju šetha i trebaju se ignorisati.
Allah kaže: "Onaj koji se pokorava Poslaniku se u stvari pokorava Allahu."
(En~Nisa:80) Tako Allah smatra pokornost Poslaniku zapravo pokornost samom
Sebi. Stoga, pokornost Allahu koja je drukčija od pokornosti Poslaniku u stvari i nije pokornost Allahu . Da bi naglasio i podvukao ovaj point Allah je
upotrebio riječ qad (koju smo mi preveli kao 'u stvari'), da ne bi zlonamjerna osoba podvajala ove dvije pokornosti, ili predpostavila jednu drugoj. Na drugom mjestu Allah , kori ljude koji prave razliku izmeĎu ove dvije pokornosti: "Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da izmeĎu Allaha i Poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: 'U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo', i žele da izmeĎu toga nekakav stav zauzmu - oni su zbilja pravi nevjernici..." (En~Nisa:150)
Neke Sufije u stanju duhovne opijenosti i ekstaze su izustili takve riječi koje razlikuju izmeĎu pokornosti Allahu i pokornosti Poslaniku , i govore o predpostavljanju ljubavi prema jednom ljubavlju prema drugom. Naprimjer, prenosi se da je Sultan Mahmud Gaznevi za vrijeme svoje vladavine došao jednom u oblast Harkan i
ulogorio se tamo. Onda je poslao jednog od svojih ljudi do Šejh Ebul~Hasan Harkanija tražeći od njega da ga posjeti u njegovom šatoru, i u slučaju da Šejh
odbije njegov poziv da mu glasnik prouči ajet Qur'ana: 'Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima koji imaju autoritet meĎu vama.' (En~Nisa: 59) Kada je Sultanov glasnik uvidio da Šejh nije voljan odazvati se pozivu, on mu je proučio dotični ajet. Na to Šejh odgovori: "Ja sam još uvijek zauzet pokornošću Allahu te se stidim da se još nisam počeo pokoravati Poslaniku . Šta onda da kažem za pokornost vladaru." Ovo implicira da je Šejh smatrao da je pokornost Allahu drukčija odnosno odvojena od pokornosti Poslaniku . U stvari, ovo je odvajanje od istine. Sufije čije iskustvo je istinito odnosno savršeno izbjegavaju takve riječi, i vjeruju da u svim stvarima Šeriata, Tariqata i Haqiqata pokornost Allahu leži u pokornosti Poslaniku ; oni su uvjereni da svaka pokornost Allahu mimo pokornosti Poslaniku , je ustvari samo zabluda i krivovjerje.
TakoĎe se prenosi da je Šejh Ebu Sa'id Ebu~l~Hajr jednom bio sa nekim ljudima meĎu kojim se nalazio ugledni Sejjid (potomak Poslanika ) iz Hurasana. Iznenada se kod njih pojavi ekstatični Sufi (medžzub) i Šejh se okrenu od Sejjida da primi Sufiju. Sejjid nije volio taj njegov gest; na što je Šejh rekao: 'Ja tebe poštujem porad ljubavi prema Poslaniku , ali ja poštujem ovog ekstatičnog Sufiju poradi moje ljubavi prema Allahu .' Ova vrsta razlučivanja, takoĎe, nije svojstvena Sufijama čije duhovno iskustvo je istinsko odnosno savršeno. Za njih je oprečavanje ljubavi za Allaha naspram ljubavi za Poslanika posljedica duhovne opijenosti, i čista zabluda. Činjenica je da u ranim stadijima velajeta ljubav prema Allahu dominira, ali na stadiju savršenosti koji je sličan nebuvetu, ljubav prema Poslaniku je ta koja dominira. Da nas Allah učvrsti u pokornosti Poslaniku koja je u stvari
pokornost samom Allahu . (Amin!)
IV
Prvi tom: 100to pismo (od 251-2ge stranice)
Neke riječi izgledaju kao šeth ali to nisu i njihov autor ne može biti opravdan.
Ti mi kažeš da je Šejh Abdu~l~Kebir Jemeni rekao da Allah ne poznaje skriveno (gajb). Dragi moj! Ja prosto ne mogu da čujem takvo nešto: to proključa moju krv Farukija. Ove riječi ne trebaju objašnjenje ili interpretaciju, bez obzira bio njihov
autor Šejh Kebir Jemeni ili Šejh Ekber Šami. Mi moramo da imamo (slijedimo) riječi Muhammeda Arabije , a ne riječi Muhjidina Arebije , Sedr~l~Dina Qunavija ili Abdur~Rahmana Kašija: mi trebamo nass (tekst Qur'ana i Sunneta), a ne fass
(Fusus~l~Hikam) od Ibn Arabije . Dovoljne su nama futuhati medenijeh (objave Poslaniku ); mi ne trebamo da se bavimo sa Futuhati Mekkijeh (od Šejh Ibn Arabije ). [Prevodilac: Poštovani Imam Rabbani ovdje ne ponižava niti nipodaštava trud i ugled Šejh Ibn Arabija nego strogim i odsječenim tonom daje do znanja labavim i nedovoljno prosvjetljinim Sufijama da su oni kao i svi ostali Muslimani obavezani riječima (Šeriatom i Objavom) Poslanika Muhammeda a
nisu obavezani riječima i inspiracijama Šejh Ibn Arabija bez obzira koliko one mogle izgledati veličanstveno i prosvijetljeno u njihovim očima. Na sudnjem danu Allah će ih pitati o vjerovanju i slijeĎenju riječi zadnjeg Poslanika a neće ih pitati
o vjerovanju i slijeĎenju riječi bilo kojeg Šejha. Stoga znanje koje sufije posjeduju se prenosi samo onima koji su ga dostojni odnosno koji ga mogu, Allahovom milošću, ispravno shvatiti i upotrijebiti. Ovdje želim napomenuti čitaoce da Imam Rabbani zapravo kritikuje pogrešno razumijevanje, Ibn Arabijevih ili pak drugih evlija, riječi odnosno alegoričnog govora visokih sufija. Nemojte da to poistovjetite sa kritikom, Ibn Arabijeve ili nekog drugog evlije, ličnosti, jer daleko je od toga da se Imam Rabbani upuštao u takvu vrstu govora gore navedenim i sličnim citatima iz Mektubata. Allah blagoslovio njega i sve Njegove evlije i učinio nas iskrenim nasljednicima njihova znanja i bliskosti sa Njim. Amin!]
Allah lično izjavljuje u Qur'anu da On zna skriveno (gajb), i karakteriše Sebe kao poznavaoca skrivenog. Stoga, reći da Allah ne poznaje skriveno je čista blasfemija, i ništa manje od poricanje Allaha. Dajući čak i drugo značenje riječi gajb autor te izjave se ne može opravdati od uvredljivosti svojih riječi. "Grdne riječi dolaze iz njihovih usta." (Kehf: 15) Ja ne znam šta ih je zavelo da izuste takve riječi koje izravno kontradiktuju Šeriat. Ako je Mensur rekao: 'Ja sam Istina!' i ako je Bistami
rekao: 'Slava neka je meni!', oni se mogu opravdati, jer su to rekli obhrvani duhovnom ekstazom. Ali riječi ovih potonjih nisu posljedica ekstaze; naprotiv, one su
intelektualne izjave i tiču se razuma. One ne potražuju opravdanje, i teško da
zahtijevaju ikakvu interpretaciju. Ako je autor tih izjava htio istim da na sebe navuče prezir ljudi, čak i to je zlo i pokuĎeno. Ipak, ako poslije svega autor istih želi prezir okoline, postoje mnogi drugi načini da to postigne; zašto se prihvatio puta koji ga dovodi na ivicu nevjerstva?
