Hrvoje Turković
Hrvatski filmski ljetopis – ekvilibristički opstanak
Hrvatski filmski ljetopis pojavio se u trenutku (1995.) kad u Hrvatskoj nije bilo stručnog filmskog časopisa. Dugovječna Filmska kultura (1957-1990) prestala je izlaženjem pred sam rat, svojedobni njoj alternativni časopis Film bio je kratkovječan (1975-1979), a njegov “nasljednik” Kinoteka (1988-1994), časopis onda mlađe generacija kritičara, koji je nekako preživio političke promjene, također je ubrzo u devedesetima zgasnuo.
Postojale su tada (ali će i njih brzo nestati) tek populistički usmjerene revije što su pisale i o filmu, a bile vezane uz televizijski program i video distribuciju (Super, Studio).
Iako je na više strana – i kritičarskih i čitateljskih – taj nedostatak začuđeno i prijekorno uočavan, uz obvezatno pitanje zašto se ne obnovi Kinoteka ili ne pokrene novi časopis, vjerojatno još zadugo ne bi bilo filmskog časopisa da Ivo Škrabalo, u to vrijeme
predsjednik Hrvatskog društva filmskih kritičara i opozicijski parlamentarac, nije
odlučio, početkom 1995. da artikulira službeni prijedlog za pokretanje filmskog časopisa kojemu bi inicijalni izdavač bilo ovo društvo.1 U dogovoru s kolegama (Vjekoslavom Majcenom i autorom ovog teksta), sastavio je prijedlog časopisa i obratio se tadašnjem (HDZ-ovskom) ministru kulture Zlatku Vitezu (inače glumcu, kazališnom redatelju i voditelju putujućeg kazališta Histrioni). Ovaj je bez sustezanja prihvatio ideju i odobrio traženi novac.
Razlog za tu susretljivost bio je velikim dijelom, vjerujem, kulturno-politički. Naime, u to je vrijeme organizacija kinematografije i financiranje filma u Hrvatskoj bila u izrazitoj krizi, s posve neizvjesnom budućnošću.
Tranzicija na kapitalizam i, istodobno, rat, stvorili su razdoblje privatizacijskih borbi, nesigurnosti i zamiranja aktivnosti. Ugledna filmska poduzeća naočigled su propadala (Jadran film, Zagreb film, Croatia film), distributeri su reducirali uvoz (vezujući ga uz video-distribuciju), kinematografi su, kao posljedica rata, smanjivanja posjete i
privatizacije, počeli zatvarati kina po gradovima (uključujući i Zagreb), mnoge institucije koje bi zrela kinematografija trebala imati (i koje je bivša Jugoslavija i imala) nisu
postojale u Hrvatskoj (npr. nije postojalo dokumentacijsko mjesto na kojem bi se moglo dobiti informacije o tadašnjem stanju u hrvatskoj kinematografiji, dobiti adrese
1Š
krabalo, dok je bio pomoćnik ministra kulture (Vlatka Pavletića) – za njihova razmjerno kratka
mandata - inicirao je (1992.) osnivanje društva filmskih kritičara, koje je, uz njegovo sudjelovanje
i osnovano. To osnivanje je bio povezao i s njegovom inicijativom da se utemelje Dani hrvatskog filma (te iste godine) – godišnje smotre hrvatske filmske proizvodnje (kritičari su trebali biti širok
«žiri» koji će individualnim ocjenama ocjenjivati filmove na festivalu, a najviša srednja ocjena da
donese nagradu Oktavijan), dok je Puli namijenio međunarodni festival (koji nije ostvaren za
proizvođača i filmskih ljudi, kako je to, npr., bila Jugoslavija film i Institut za film u bivšoj Jugoslaviji).
Iako je tradicijski sustav državnog sufinanciranja kinematografije održan i u novom uređenju, promijenio se organizacijski oblik. Prijašnji RSIZ kulture (Republička samoupravno-interesna zajednica kulture) koja je po “sektorima” – a tako i posebno kinematografiji - raspodjeljivala budžetski novac, ukinuta je, a njezine su funkcije prebačene Ministarstvu kulture (tada i obrazovanja i sporta). Ministarstvo kulture preuzelo je strukturu financiranja kinematografije od RSIZ-a, ali s minimaliziranim budžetom i s novoproizvedenim organizacijskom dezorijentacijom (odnosno nedostatkom artikuliranih načela i perspektiva). Sufinanciranje časopisa je – kao i općenito sufinanciranje izdavanja knjiga – također potpadalo pod Ministarstvo kulture.
Dio je kulturno-političke dezorijentacije bio i u tome što sve ove promjene nisu pratile zakonske promjene (nego tek parcijalne “uredbe” kojima se ukinulo RSIZ) – još je uvijek važio stari, ne više adekvatan i ne baš obvezujući Zakon o kinematografiji. Javni pritisci filmskih djelatnika da se napravi novi zakon o filmu, da se nešto učini na oživljavanju proizvodnje i reorganizaciji sustava bili su vrlo glasni, vukli su se po novinama, ali politika, s puno prečim brigama, nije ništa činila da uopće uvidi kakva je situacija u kinematografiji, a kamo li da je pokuša nekako popraviti. No, sukcesivne HDZ-ovske ministre kulture ta je buka ipak donekle iritirala.
Zlatko Vitez, sluhom osobe koja je nastupala i na filmu, a i vidjevši u tome dobar politički potez koji će pokazati ipak neku inicijativu postojeće vlasti na području kinematografije (osim one polazne inicijative 1992. – utemeljenja nacionalnog festivala filmova – Dana hrvatskog filma)2 odobrio je financiranje novog časopisa.
*
Naziv časopisu – podosta nezgrapan – smislio je Ivo Škrabalo, a trudio se da to bude u onda politički prihvatljivu duhu. Sugerirao je starinski naziv “ljetopis”, jer je jedna od važnih funkcija budućeg časopisa trebala biti povjesničarsko-dokumentacijska: prikupljanje svih, za povijest važnih, podataka o filmu i godišnje praćenje zbivanja; a “hrvatski” zato da bi bio vladajućim političarima (HDZ-ovske provenijencije) prihvatljiv (to je bilo doba inflacije pridjeva “hrvatski” u nazivima raznih društava i institucija). Dogovoreno je da će, uz Hrvatsko društvo filmskih kritičara, časopis suizdavati i Filmoteka 16 (direktor je bio Dragan Švaco), kao izvršni izdavač, te Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka. Prema samoorganizacijskim načelima Hrvatskog društva kritičara, sabralo se prvo, operativno malobrojno, uredništvo. Uz inicijatora Ivu Škrabala, koji je skromno uzeo ulogu tek člana polaznog trojnog uredništva, glavninu plansko-operativnih, izvršnih, poslova u pripremi časopisa preuzeo je Vjekoslav Majcen
2
Ivo Škarabalo, kao pomoćnik ministra kulture, i ministar Vlatko Pavletić te su godine - 1992. –
donijeli, zapravo, jedine kulrurno-političke novine u hrvatsku kinematograiju u cijelom prvom
razdoblju vladavine HDZ-a i Tuđmana (iniciranje Hrvatskog društva filmskih kritičara i Dana
(namještenik Hrvatske kinoteke i njezin «predstavnik» u časopisu), a ja sam – na
prijedlog Škrabala – preuzeo ulogu glavnog urednika. U vrlo kratkom roku, u ljeto 1995., izašao je prvi (dvo)broj, demonstrirajući uređivački program. Prva rečenica u uvodniku koji je napisao Ivo Škrabalo, jednostavno je izrazila dva temeljna, opća, cilja:
“Hrvatski filmski ljetopis pokrećemo s namjerom da se u današnjoj hrvatskoj kinematografiji popune dvije praznine: nedostatak stručnog časopisa i nepostojanje sustavnog registra prijeko potrebnih podataka o njezinoj djelatnosti.
A kako je uredništvo mislilo da konkretno izgleda ostvarivanje tih vrlo općih ciljeva trebala je pokazati struktura rubrika u tom prvom broju, tip tekstova i njihova kvaliteta.
“Ljetopisnu” funkciju ispunjavale su recenzije festivala i kratke recenzije svih filmova na repertoaru (recenziralo se npr. Dane hrvatskog filma s uvodnim tekstom koji je, značajno, glasio “Smotra kojoj treba kinematografija”, a kao suradnici su pretezali tada mlađi i vrlo mladi kritičari: Dragan Jurak, Josip Visković, Vlado Ercegović); a potom rubrika koju je vodio Vjekoslav Majcen “Kronika ‘95” u kojoj je po datumima ispisivao filmske događaje tijekom 1994-1995. “Registrarsku”, dokumentacijsku, funkciju ispunilo se davanjem kompletne filmografije Dana hrvatskog filma, spiskom filmskih poduzeća i udruga s njihovim adresarom; leksikonom kritičara (“Tko je tko u hrvatskoj filmskoj kritici danas”), te “Bibliografskim ljetopisom” – bibliografijom knjiga, kataloga i časopisa koji su objavljivali tekstove o filmu tijekom prethodne godine (1994.). “Strukovnu” – odnosno studijsko istraživačku, teorijsku i šire-kritičku funkciju – demonstrativno se ispunilo s tri tipa rubrika: (a) izdvojenim, književno koncipiranim, “esejom” (autora Petra Krelje); “portretom autora” (Mario Sablić o Levinsonu);
“studijama i istraživanjem” (Ante Peterlić o pojmu “filmske umjetnosti” i moju studiju o recepciji Belanovog Koncerta); potom s planiranom serijom “teorija u prijevodu”
(Claudia Gorbman o glazbi) te s dvije rubrike s prilozima iz povijesti filma (rubrika “stogodišnjica filma” i “biblioteka ljetopisa” koja dala ulomak iz Majcenove neobjavljene knjige o hrvatskom filmskom tisku do 1945.)
*
Cijeli se ovako strukturiran broj činio mnogima “preambicioznim”. Ne toliko što se tiče kritičarskog praćenja filmova, koliko u tom studijskom i istraživačkom smislu.
Publicistička je situacija, naime, u to vrijeme bila pomalo paradoksalna.
(Hrvatsko se društvo kritičara povećalo na oko 50-ak imena sredinom 1990-ih) tako da je medijski filmski publicizam dosegao stanje bujnosti i povremeno prilično visokih
standarda, kakvih odavna nije bilo.
Ironijska je strana ove situacije bila upravo u tome što taj procvat kritike nije pratila i pojava ili prisutnost specijalističkog filmskog časopisa. S jedne je strane trebao časopis/revija što bi poentirao ovu medijsko-publicističku, nadasve populističku, situaciju, a s druge časopis u kojem bi se otvorile i ne-žurnalističke, studijske i
istraživačko-dokumentacijske mogućnosti za koje nije bilo prilike i mjesta u medijskoj svakodnevici, a nužne su za kvalitetnu filmsku i opću kulturu.
No, nedostatak prilike za objavljivanje opsežnijih i studioznijih tekstova o filmu
(odnosno rasutost i neadekvatnost tih prilika, uglavnom po književnim časopisima – npr. Republici, 15 dana, Književnoj smotri i dr.) učinila je da je u to vrijeme izgledalo da svega troje-četvero ljudi u Hrvatskoj uopće i mogu pisati veće i studioznije tekstove o filmu. A da se ne govori o tome da dokumentacijske (filmografske, bibliografske) stvari tada nije radio nitko, niti se činilo da je itko za to zainteresiran.
Naš je urednički zadatak bio da pokažemo da ovakva mnijenja – koja su se doduše temeljila na trenutačnom stanju stvari – i jesu samo prigodna mnijenja, da ne znače da studijske perspektive nisu “realne”.
Bili smo, naime, uvjereni da će se stvari promijeniti kada otvorimo mogućnost objavljivanja i velikih tekstova; da će ih tada biti.
To uvjerenje nije bilo neutemeljeno. Prvo, među “starijim”, a i među ponekim mlađim a etabliranim kritičarima, postojali su oni koji su već dotadašnjim povremenim ili stalnim tekstovima dokazali da im je studijski, tekstualno opsežniji pristup (više od maksimalnih “tri kartica”-“tri šlajfni” iz novina) stalna opcija (Škrabalo, Peterlić, Krelja, Tadić, Polimac, Majcen, Pavičić...). Osobno sam imao iskustvo da su poneki pisani diplomski radovi na Akademiji dramske umjetnosti izvrsne studije koje se ne samo može, nego i treba objaviti, i da je potreban samo poziv i poticaj pa da ti tekstovi budu i objavljeni. A sustavna prisutnost predavanja o filmu na Filozofskom fakultetu, na studiju komparativne književnosti (Ante Peterlića), česti seminarski i diplomski radovi, a potom i magisteriji, stvarali su korpus iz kojeg se uvijek moglo profiltrirati vrijednih radova za objavljivanje.
Uvjerenje se pokazalo opravdanim.
Hrvatski filmski ljetopis doista je postao poticajnim mjestom okupljanja onih koji imaju studijskih interesa, “otkrivačem” i “poticateljem” takvih interesa u pojedinaca. Nakon deset i više godina izlaženja zapravo smo zatrpani dobrim i opsežnim tekstovima za objavljivanje, koji, zbog velikog priliva, moraju ponekad i godinu-dvije čekati da budu objavljeni (to se događa i s tekstovima urednika).
je ušao u interesno područje i književnih interpreta i teoretičara, temom je magisterija i doktorata. Uvođenje i proširivanje “akademskog” pisanja o filmu, te postojanje “foruma” za objavljivanje, združeno je stvorilo povoljnu uredničko-suradničku situaciju.
Kako u trenutku pokretanja nije bilo drugog časopisa,3 smatrali smo također da Ljetopis mora zadržati i žurnalističko-revijalnu stranu (tradicionalno obvezatnu u svim filmskim
časopisima u nas), te smo - po uzoru na raniji Film – odlučili redovitim kratkim kritikama pratiti ukupni repertoar kina, objavljivati aktualne portretne eseje, eseje o trendovima, i dr.
I najzad, u nedostatku ikakvog filmskog časopisa u tom trenutku, a osobito (krajnje poželjnog) generacijskog filmskog časopisa, Ljetopis smo zamislili kao časopis koji će obuhvatiti sve djelatne generacije pisaca o filmu, podjednako one koji su dulje već “na terenu”, kao i one što tek pristižu. I to smo sustavno održali, s time da se, što godine sve više odmiču, broj mlađih suradnika povećao, i to gotovo eksponencijalno. Dijelom zato što je, žalibože, sve manje živih među starijim kritičarima (preminuo je početkom 1990-ih Vladimir Vuković, a u proteklim godinama i Ante Peterlić, Zoran Tadić, Mato Kukuljica…), ali i zato što je mlađa urednička ekipa koja je – nakon proslavljene desetgodišnjice izlaženja Ljetopisa – preuzela Ljetopis (Tomislav Šakić kao izvršni urednik, a na glavnom uredničkom mjestu prvo Bruno Kragić, a potom Nikica Gilić) bila bolji mamac mladim piscima (a bili su i bolji “skauti” u privlačenju mlađih pisaca o filmu).
*
Kako su, preciznije predočeno, ostvareni zamišljeni programi?
Što se dokumentacijskog pristupa tiče, pokazalo se da tek izričito uredničko nastojanje može osigurati dokumentacijsku građu, jer sve do utemeljenja HAVCa (Hrvatskog audiovizualnog centra) i njegova zadatka da prikuplja dokumentaciju o filmskoj
proizvodnji, nije bilo središta, a ni neke osobe koja bi to činila (osim urednika Majcena, koji je to usput, na svoju ruku, činio za ondašnju Hrvatsku kinoteku). Tako smo uveli kao sustavnu obavezu časopisa da donosimo ukupne filmografije filmova u konkurenciji Dana hrvatskog filma i drugih domaćih festivala i revija; da sustavno dajemo
bibliografije izdanih knjiga, da filmografijama obavezno popraćujemo svaki portret filmaša. No uz to smo poticali na povremene sustavne filmografske i leksikografske obrade, pa je u Ljetopisu objavljeno nekoliko važnih leksikonskih, filmografskih i bibliografskih cjelina, kao na primjer leksikoni: “Tko je tko u filmskoj kritici danas”, “Mladi hrvatski redatelji”, “Leksikon američkih nezavisnjaka”, “Leksikon
videoumjetnika”, “Leksikon redatelja za 21. stoljeće” , “Leksikon scenografa”;
filmografije: “Filmografije hrvatskih filmskih skladatelja”, “Filmografija mini-filmova”,
3
Nešto kasnije te godine, najesen, Veljko Krulčić pokrenuo je Hollywood, list koji bio koncipiran
nalik populističkim filmskim revijama u svijetu, trebao živjeti od oglašivača i biti distribuiran po
“Videografija” (spisak umjetničkog videa u Hrvatskoj), “Filmografija srpskih i
crnogorskih cjelovečernjih filmova 1990-2002”; potom bibliografije: “Povijest filma – izabrana bibliografija”, “Filmski žanr: bibliografija”, “Bibliografija filmskih knjiga izdanih u Srbiji 1990-2002”, “Bibliografija kognitivističkih tekstova” i dr.
Filmografska je aktivnost u posljednjim godinama ponešto posustala – postala tek povremenom - jer su je preuzele različite svjetske i domaće baze podataka (IMDB, FILM.HR i dr.), iako nema te baze koja bi mogla temeljitošću i cjelovitošću konkurirati savjesnosti dokumentalistike kakvu je polazno njegovao Ljetopis.
Osobitu, vjerujem, vrijednost, Ljetopisu daju studijski dosezi – nadasve oni teorijski Iznenađujuće (iako za nas, urednike, očekivano), izredalo se preko 40 autora studijski usmjerenih tekstova, od toga je priličan broj, i starijih i mlađih, po prvi put predstavljen takvim pristupom filmu. U Ljetopisu su, uz stalnu rubriku “Studije i istraživanja”, u kojima su se objavljivali raznoliki studijski prilozi, priređeni i brojni teorijski i studijski tematski blokovi – teorijski, povjesničarski i interpretacijski - s više tekstova na srodnu temu; npr.: “Američki film otklona”, “Hrvatska filmska glazba”, “40-a obljetnica SCF Zagreb”, “Zbornik u počast Anti Peterliću”, “Snimanje”; “Video-umjetnost u Hrvatskoj”, “Kognitivistički pristup filmu” , “Film 90-ih”, “Filmski žanr”, “Suvremena teorija
montaže”, “Film i emocije”, “Dokumentarni film”, “Kulturalni studiji i film”, “Filmska naracija”, “Blockbusteri”, “Animacijske studije”, “Filmska genologija”, “Zvuk i glazba u filmu”, “Filmologija i komparatistika”, “Deleuze i film”, “Medij filma”, “Film i
ideologija”, “Poetsko izlaganje u filmu” i dr.
Otvorile su se (spontano) trajnije tematsko-istraživačke linije, najčešće zahvaljujući prisutnosti ljudi koji se njima sustavno bave. Polazno, ali i trajno, najvažnija je tematska linija bila istraživanje povijesti hrvatske kinematografije, čemu je, prvo, ključno
pridonosio pokojni Vjekoslav Majcen, potom svojim prilozima: Ivo Škrabalo, Dejan Kosanović, Enes Midžić, a potom i mlađi autori kao Tomislav Šakić i Danijel Rafaelić i dr. Postojano je prisutna kao tema filmska glazba (zahvaljujući nadasve radu Irene Paulus), filmsko snimanje (brojni jednokratni suradnici, ali najčešći su bili Silvester Kolbas i Enes Midžić), stilsko-povijesne studije (Nikica Gilić, Bruno Kragić, Tomislav Šakić, Tomislav Čegir, i dr.), animacija (ponajviše zahvaljujući prilozima Midhata Ajanovića, u novije vrijeme i Jurice Starešinčića).
Ono što se pokazalo, ipak, najplodnijim, bio je pritjecaj studijsko-interpretativnih
tekstova (tekstova o pojedinom autoru, filmu, trendu…), najčešće objavljivanih u rubirici “studije”, ili pod kojim prigodno tematski izlučenim “pokrivnim nazivom”, s
osvježavajućim, autorski idiosinkratično probranim temama, urađenim s vrlo različitim metodološkim pristupima. Zapravo, to je područje najjačeg priliva mladih autora,
ponajviše onih koji pritječu s različitih, s filmom dodirnih studija, odnosno s filomoloških studija.
Marjanović, Jelena Rajković, Nikola Tanhofer, Borivoj Dovniković, Radojka Tanhofer, Vatroslav Mimica, Fadil Hadžić, Petar Krelja, Zoran Tadić, Krsto Papić i dr.
Popratni, revijalni, aspekt, onaj u kojem se ažurno, ali interpretativno analitičnije trebalo pratiti repertoarne trendove kumulativno gledano nije bio mali, ali je zadugo ostao
ponešto sporedan. Ovo, ipak, i nije, zadugo, bilo neobično, jer su mediji i postojeće revije gutale sve žurnalističke i “prorevijalne” kapacitete aktivnog filmsko-kritičarskog puka. K tome, istodobni časopis Hollywood preuzeo je biti perjanicom revijalnog pristupa, pa je onda kritičarima ostalo malo motivacije za sličnu suradnju pod uvjetima neminovno “zakasnjelog”, kvartalnog izlaženja Ljetopisa, i njegova “ozbiljnjačkog” konteksta.
No, tijekom vremena stvari su se izmijenile. Hoolywood, koji je na načelima
samofinanciranja uspio dosta dugo opstati, nije nažalost izdržao: oglašavanje, koje je trebalo biti najjači komercijalni motor tog časopisa, posve je počelo izostajati zajedno sa progresivnim reduciranjem kina, slabljenjem posudbe u videotekama te gubitkom
interesa distributera i poduzeća da oglašavaju u reviji ipak ograničene tiraže i distribucije (iako je ta tiraža, u usporedbi, npr. s Ljetopisovom, bila dojmljiva, a distribucija po kioscima i videotekama prilična). Pokušaj da taj časopis dobije potporu Ministarstva kulture nije uspjela, pa je prestao s izlaženjem. Kako se odmicalo u novi milenij, kraju 2010-ih, tako je prije bujna novinska filmsko-kritičarska i filmsko-publicistička aktivnost zamirala. Novine i revije u krizi počele su se odricati vanjskih suradnika (a mnogi su filmski kritičari bili u takvu statusu). Mediji su počeli reducirati priloge o kulturi općenito, pa i o filmu, te su kritičari gubili teren za nastup. Internetske stranice donekle su postale opcijom za objavljivanje – ali često skučenijom od novinske, pa je Ljetopis postao poželjno mjesto za plasiranje kritika. Tako je posljednjih nekoliko godina, na prijelazu s 2000-ih na 2010-e i ovaj kritičarski dio postao temeljitiji, osobito nastojanjem pomlađenog uredništva.
To je, doduše, stvorilo pomalo “stiješnjenu” situaciju: za ograničeni se prostor natječu i studijski i kritičarski prilozi, pa se, logično, javljala ideja da bi možda dobro bilo da se “znanstvena” i “revijalna” orijentacija Ljetopisa razdvoji u zasebne časopise. No, mnoge upitne pragmatične okolnosti (uglavnom financiranja, ali i izdavačkog “smještaja”) čine ova razmišljanja trenutačno bez posljedica, odnosno bez konkretnih izgleda.
*
Iako listanje Ljetopisa može stvoriti gotovo idiličnu sliku o ustrajnom i bogatom životu ovog časopisa, uvjeti pod kojima je izlazio bili su ispresijecani kušnjama.
Dvije su kušnje bile izvorom kroničnih napadaja migrena urednicima i izdavačima Ljetopisa: financiranje i distribucija.
Prve potpore Ministarstva kulture koje je Ljetopis dobio, bile su dovoljne za redovno i pristojno izlaženje. Škrabalo je otprva odredio, kao načelo, da se autorski prilozi plaćaju, pa iako je standard plaćanja bio nizak, bio je uredan. No, postupno, dijelom zbog
prelazio 200 stranica), time i broja stranica koje se plaćaju autorima, a dijelom i zbog rasta cijena usluga (tiska, opreme, poštarina), pribavljanje dovoljnih subvencija za Ljetopis postala je stvar izdavačke ekvilibristike.
Kako se, u međuvremenu, prvotni izdavač, Filmoteka 16, integrirala sa Zagreb filmom, ujedno izgubivši svoj identitet4, a izdavanje je Ljetopisa za Zagreb film postajalo organizacijsko i financijsko opterećenje, to se, uz dogovor dviju kuća, a na inicijativu tajnice Hrvatskog filmskog saveza Vere Robić-Škarice, izdavanja Ljetopisa prihvatio Hrvatski filmski savez – udruga koja je u to vrijeme sve više preuzimala zapuštene funkcije na kinematografskom području.5 To je bilo idealno rješenje za Ljetopis, jer je dobio trajnu, zainteresiranu podršku, a i osobu koja se trudila osigurati optimalne uvjete za izlaženje. No, teret financijske ekvilibristike je time prešao na novog izdavača.
Neredovitost priliva odobrenog subvencijskog novca, njegovu nedovoljnost, izdavačica je kompenzirala prelijevanjem novaca iz jedne aktivnosti u onu koja je u krizi,
pronalaženjem novih izvora subvencija (recimo Ureda za kulturu Grada Zagreba, koji je vremenom postao važan sufinancijer, potom i HAVC-a) i stalnim lobiranjem oko iznosa subvencija i termina isplate.
Ovi ekvilibristički problemi posebno su zaoštreni posljednjih godina – a vezani su uz zakašnjelo, ali tim produbljenije, padanje Hrvatske u globalno proširenu ekonomsku krizu, koja je donijela rezanje državnih i gradskih budžeta, osobito onih kulturnih, obrazovnih i znanstvenih koji su za nas najrelevantniji, nestanak novca iz opticaja (“nelikvidnost”) – pa je to sve zajedno (i rezanje već odobrenih subvencija, smanjivanje budućih, te njihov nesiguran i zakašnjeli priliv) ugrozilo i redovitost i opseg izlaženja i Ljetopisa.6
Drugi, daleko nezgodniji problem bila je distribucija, odnosno prodaja časopisa.
4
Iako je upravu Zagreb filma preuzela trenutačna uprava Filmoteke, potreba oživljavanja
tradicionalnih aktivnosti Zagreb filma, tada gotovo mrtvog, te rješavanje njegovih dugova i
kadrovskih problema, posve za zaokupilo upravu, pa su postupno nestajale brojne funkcije Filmoteke: ukinuto je izdavaštvo, ukinuti su obrazovni programi, izgubljena veza sa školama i
prosvjetnim vlastima, pa je i interes za izdavanje Ljetopisa sahnuo.
5
Uz svoje redovite funkcije kao saveza kinoklubova (organiziranje revija filmova, podupiranje stvaralaštva djece i školskih družina, arhiviranje filmova), Hrvatski filmski savez je postupno
preuzimao obrazovne projekte koje je prije imala Filmoteka 16: obnavljanje i organiziranje godišnje Škole medijske kulture (prije Ljetne filmske škole), organizacija kinotečajeva i
obrazovnih seminara za nastavnike, organiziranje programa hrvatskog filma za predstavljanje u inozemstvu, izdavanje filmskih časopisa (svoj dotadanji Bilten učinio je redovnim, iako internim, časopisom, uz pridruživanje Hrvatskog filmskog ljetopisa), pokretanje izdavanja filmoloških
knjiga, a kasnije i pokretanje profesionalno temeljene produkcije eksperimentalnih filmova…
6
Primjerice, posljednji broj iz prošle godine izlazi tek u četvrtom mjesecu ove (2011.). Također,
uredništvo je nedavno bilo prisiljeno obratiti se suradništvu molbom da oprosti kašnjenje isplate
Naime, distribucijska situacija za časopise (a i za knjige) postala je sve katastrofalnija tijekom devedesetih.
Privatizacija knjižara (kao i kina), uz drastičan pad prodaje knjiga, dovela je do
progresivnog nestajanja knjižara iz gradova (pa i iz Zagreba). Ono malo knjižara koje su opstajale, nisu bile spremne preuzimati časopise, jer su ovi opterećivali police, a donosili malu maržu (zbog svoje relativne jeftinoće), a i slabo su bili prodavani. Ljetopis se tako jedva “ugurao” u nekoliko knjižara. No, ni tamo nije baš bio vidljiv, a onaj koji bi i, kojim slučajem, čuo o postojanju Ljetopisa nije mogao pogoditi u kojoj knjižari da ga pronađe.7
Kako bi Ljetopis ipak bio nekako javno dostupan, dogovorilo se s ondašnjim glavnim distributerom novina, da distribuira časopis po kioscima po Hrvatskoj. No, to se pokazalo posve promašenim. Prodavači nisu izlagali Ljetopis da bi bio vidljiv kupcima, ostavljali bi ga negdje unutra, a ponekad bi nam se paketi Letopisa vraćali neotvoreni, onakvi kakve smo poslali distributeru. Pa je konačno sam distributer otkazao suradnju, jer ga je naščasopis samo opterećivao.
Nešto je bolja – ali ne mnogo bolja – od knjižarske distribucije bila novinska recepcija. Poneki broj Ljetopisa povremeno bi dobio svoj prikaz u novinama, recimo u Večernjem
listu, gdje su se još, u 1990-ima, znali naći pregledi novih izdanja knjiga i nekih časopisa, a kulturni dvotjednik Vijenac, a i Hrvatsko slovo, gotovo su redovito prikazivali nove brojeve. No, tim je tragičnija bila situacija knjižarske nedostupnosti Ljetopisa, jer oni koji su se, na temelju vijesti u novinama, zainteresirali za Ljetopis, nisu znali gdje doći do njega.
No, sada najvažnije, rješenje za dostupnost našeg časopisa postale su pretplate.8
Trudom izdavačice u HFS-u, Vere Robić-Škarice, isposlovano je da Ministarstvo
obrazovanja (znanosti i športa) otkupljuje stanovit broj Ljetopisa za školske biblioteke, a Ministarstvo kulture je, prema svojoj široj praksi, otkupljivalo stanovit broj časopisaza javne knjižnice, pa tako i Ljetopis – a to je naščasopis učinilo doista široko dostupnim.
Drugi je kanal distribucije postala osobna (i ponekad institucijska: fakulteti, instituti i sl.) pretplata. Iako ona nije osobito velika – svejedno svjedoči o ipak postojanom krugu vjernih čitatelja.
Sve je ovo, dakako, bilo razlog za jaku skepsu: ako časopis - koji se tradicionalno obraća, trenutnom čitatelju, onom koji reagira na pojavu novog broja, kupi ga, uzme u ruke i čita – nema takvog čitatelja, koji je opći smisao postojanja i izlaženja časopisa?
7
Naravno, o nekim prihodima od te prodaje nije se moglo niti pomišljati. Kad bi i došlo vrijeme
obračuna, knjižare, koje su i same kuburile s prihodima i isplativošću, nisu jednostavno ništa
isplaćivale od prodaje časopisa. S nekima se, recimo, dogovorila “naturalna razmjena” – HFS,
izdavač, je mogao uzeti knjige iz knjižare u vrijednosti prodanih primjeraka Ljetopisa. 8
Doduše, s takvom skepsom se u nas trajno suočava svatko tko radi izvan žurnalističke, medijske sfere: tko objavljuje knjige o filmu, piše opsežne rasprave, osobito ako su one “teškaške” – fundamentalno teorijske, povijesno-istraživačke i sl. Ako nema
ustanovljivog konkretnog čitatelja (a uglavnom nema, ili ako bi načelno «trebao biti», ne znaš da li taj tip čitatelja doista čita to što se objavi) – kome se to piše, zašto objavljuje?
Pri koncipiranju Ljetopisa mi smo imali na umu takav (stalno prisutan) vid skepse prema svemu temeljitijem i manje vidljivom u kulturi. Odmah smo bili svjesni da će efektivnu funkciju Ljetopis dobiti tek na dugi rok, a ne na kratki prodajni i trenutno-čitateljski rok. Tip časopisa koji smo uzeli njegovati podrazumijevao je da će imati – priručničku
funkciju. Priručnik kupiš, tipično ga ne pročitaš odmah cijelog (ako ga uopće odmah i uzmeščitati) – ali ga imaš “pri ruci”, u biblioteci, za onaj trenutak, ili one trenutke, kad će ti iz njega nešto zatrebati. A tko se god bavi sustavno filmom, osobito ako si kritičar, nastavnik, student, filmofil… dobro je imati sustavnu “biblioteku” da za njome posegneš u ovom ili onom trenutku, za ovu ili onu potrebu. A upravo su dokumentacijski,
“ljetopisni” i studijski članci (s trudom da budu trajnije relevantni svojom prirodom) činili takvu trajno relevantnu lektiru.
Na zadovoljstvo uredništva (i izdavača), doista se pokazalo da ovo rezoniranje nije tek “apstraktna samoutjeha” redakcije, nego realna prognoza: tijekom godina izdavaču su postojano dolazili pojedinci tragajući za ovim ili onim “starim” brojem Ljetopisa, u kojem je bio ovaj ili onaj članak, obrađena neka njima potrebna ili zanimljiva tema, filmografija koja im je trebala, pa je sustavno nestajalo “remitende” (neprodanih primjeraka u skladištu). Zato danas kod izdavačanema više niti jednog primjerka najvećeg dijela stare naklade Ljetopisa.
Ali, kako još uvijek dolaze zainteresirani ljudi po “prošle” brojeve, izdavačica je odlučila da prošle brojeve postavi na svoje internetske stranice pod «Arhiva u PDF formatu» (osim najranijih brojeva, koji nisu izdavani u HFS-u i recentnih, koji su još u prodaji) i da tamo budu svakome pristupačni:
