NEDŽAD LATI
P -POSVETA 00 - PROCES '83 01 - FIDIJE
02 - RAT U (SREDNJOJ) BOSNI 03 - MLADI MUSLIMANI 04 - PORUKA
05 - USUD GOR INE 06 - NJEGOVA EHRA
07 - MEKERU VE MEKERELLAH 08 - JEDNA SMRT DVA ŽIVOTA 09 - NOVI VRLI SVIJET ISLAMA 10 - FATA I DVANAEST APOSTOLA 11 - ZELENI ZAMAK
Boja povijesti - Posveta POSVETA
U vrijeme rata, mislim daje bila jesen 1994., došao sam u Gra anicu kod Doboja. Džamija i munara bile su ošte ene gelerima, ali su opstale. Primijetio sam da su lipe u haremu džamije skršene: «Ovo vas je zadesila holuja?!» komentirao sam, sažaljivo gledaju i presami ene ovrške lipa. «Nije holuja, granate!« objasnio mi je jedan džematlija. I onda je slijedilo pojašnjenje kako su te lipe zasa ene kao nišani šehidima koji su poginuli u boju pod Banjom Lukom. Nakon okupacije Bosne, krilo se pred tu inom da su to šehidi. Tako su im imena ostala nepoznata, a džematlije su im u ile šapatom fatihe uz šum lipova liš a.
«Lipe su svojim granama štitile džamiju od etni kih granata«, tvrdio je džematlija. Ja sam zamislio šehide kako šire svoje zelene ruke poput lipovih grana i zaustavljaju granate; ne daju svoju džamiju! Slijede e godine jedna granata je iznad polomljenih lipa pogodila munaru.
Ovu knjigu posve ujem svim šehidima, uz želju da me Svevišnji uvede pod njihov lipov hlad. Posebnu posvetu inim svojoj ljubljenoj majci hadži Džemila-hanumi, koja je svehla brinu i se «šta
e biti sa muslimanskom dicom«. Sarajevo, redžeb 1442.
PROCES '83.
Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti moje kazivanje, svjedo enje, moglo bi se re i, iskaz o hapšenju, zatvaranju, su enju i odbrani trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osu eni na dugogodišnju robiju; kazivanje -jer je osobno prisje anje na najturbulentniji dio mog života; svjedo enje - jer sam kao Džemalov brat, uz Sabinu Berberovi , k erku Alije Izetbegovi a, bio najangažiraniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaški termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega što sam radio, vidio i uo da se radi protiv njih. Vjerujem u kismet - sudbinu, lako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u životu, pri hvatam i pokoravam se sudbini kao ne emu što me nije moglo mimoi i. Bilo to dobro ili zlo. Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve što se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima željama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zaklju ak?!
Bio sam veseo i bezbrižan mladi ; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska elija i sudnica. Tek sam kao u enik Medrese znao da su neki moji profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadži a, Omera Naki evi a, Safeta Toki a, Mustafe Sete itcl. Ništa me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i pobožnih profesora, terorizirali po
kamenolomima i rudnicima. Imao sam još razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjcr -nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali -nisam ih se bojao, -nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije, kao da sam živio u najslobodnijoj državi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji živjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio ADaha, dž.š., da mu sa uva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sa uva od zatvora. Možda to i nije bila naivnost, kako bi se moglo u prvi mah zaklju iti. Jer sa naše strane nije bilo grješke. Babo je, kao imam, bio
ak i oprezan. Držao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi. Nit'je volio Titu, nit' Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodi ni album i nekoliko levhi.
Tito i Homeini
Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev turban se idealno uklapao u tomove knjiga pisane halfovima, Kur'ane, levhe. Taj moment bio je prekretnica u našoj porodi noj idili, u kojoj je svakako uživao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo je volio nekoliko poznatih muslimana: Jasera Arafata, Džemala Nasera, Muamera Gadafija, Džemu Bijedi a i Safeta Isovi a. U prvu trojicu, Arape, razo arao se kad je uo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Džemu nije prežalio. Po jednom od ove dvojice, Naseru ili Bijedi u, Džemal je dobio ime. A Safet je za njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao ništa protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao. I ja sam do ekao i vidio Gadafija u haremu. ak nisam uživao ni u Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Slušao sam Šabana Šauli a, Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne ve eri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali Dnevnik, pojavio se imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala, stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vrištala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukružnog pokreta desne ruke milionska masa se utišala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne dišu. Bio sam fasciniran njegovim imidžom, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnoti ka elokvencija i imidž „dede evlije“ bili su dovoljni da pridobije moje simpatije, iako nisam bio upu en šta on ho e. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli. Mislio sam da e i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle uda; babo je sumnji avo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato što su ga i Naser i Arafat i Gadafi razo arali. «Nemoj ti tako»,
upozoravao je kriti are Nasera. «On nam je valj'o. Izvadio je Dozu iz zatvora. A šta e hudi Arafat, ni zemlje ni naroda.« Za Gadarija je još imao razumijevanja da je mlad, al' dugo je pri ao kako je
Gadafi sa Džemom Bijedi em došao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i došli u novu džamiju. Gadafi je klanjao u džamiji, tu je negdje u blizini safa bio i babo, a Džemo je stajao na vratima. «E-e-e, zna Džemo kako se pomažu muslimani«, zaklju io bi pri u. Muslimanski krugovi su pri ali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Dozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu. Kad se Tito raspitao za Dozu, Udba mu je odgovorila daje u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je, zahvaljuju i svom studentskom kolegi, Dozo pušten. Postoji još jedna poruka iz ove anegdote: šta je falilo da Dozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova potajna babina
razmišljanja Udba je denuncirala pred samu ozinu smrt. O ito je babo ekao sli nu pri u o Homeiniju pa da „zagrize“. Homeini kao da nije ni uo za Bosnu. A ja sam „zagrizao“ toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, ve sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kožne torbe. Imao sam jednu „foru“ sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako što bih im „podviknuo“ selam i otvorio poklopac da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike, iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Džemal? On se oženio. Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili društvo i prijatelje. Ženidbom se totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo se angažirao u predavanjima u
Taba kom mesdžidu. Najtješnje je sura ivao sa Mehmedalijom Hadži em i Hasanom engi em. Ja sam im bio vodonoša. Ponekad, dok bi spremali predavanja u Taba kom mesdžidu, kupio bih im grož a. Hasana, koliko god sam poštovao, nikad nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost, koja se grani ila sa drskoš u. A i sa Džemom se esto sva ao, pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti duže od tri dana. Šerijatski, nema šta. Mnogo, mnogo puta su prekršili taj sporazum. On je klasi ni aktivist, a la Streljnikov.
Mehmedalija je bio, a takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan ovjek. Loš organizator i loš aktivist. Mislim daje on izvršio presudan utjecaj na Džemu, tako da je i Džemo vrlo loš
organizator i aktivist. Do poznanstva sa njim Džemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao elnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. ak je trenirao u FI< „Bosna“. Tad je odobravao moje foliranje sa slikom imama Homeinija. Ali, nije me upu ivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove o pitanju Iranske revolucije. Jedanput mi je ispri ao da se vi a sa jednim Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija. Džemo me je odli no poznavao. Postoje stariji, uvijek se prema meni odnosio zaštitni ki, tolerirao mi je ispade i pogrješke. Imao je i šta. Ja njemu nisam imao šta
tolerirati, jer je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, što je trebalo zna iti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera jedne vrlo zna ajne revolucije na koncu dvadesetog stolje a. Bio je u pravu: svu filozofiju života nau io sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpati ne brade i turbana imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene, simpatije za imama Homeinija bile su raspravljane na
sjednicama CKKP BiH. Kad danas itam stenogram sa sjednice, vidim da su moje „simpatije bile panislamisti ke“.
Kako je po elo
Bilo je dovoljno da se uspani im kad sam u aršiji uo da su neki imami, profesori medrese i studenti privo eni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine. Najviše su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam itao Oslobo enje. itao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start, kasnije Danas. Sje am se kad sam kupio prvi broj Danasa. Oslobo enje sam kupio kad sam uo da su objavljena imena grupe uhapšenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapšenih sam znao Hasana engi a i Meliku Salihbegovi , a Aliju Izetbegovi a i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni uo. Džemo je još bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor.
Paket je bio vra en, a stražar na prijavnici je uzeo Džemine podatke. Supruga ga je korila da to ne ini, iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom Nedžmom. Nisam se puno sekirao zbog hapšenja desetak ljudi, al' mi je bilo žao Hase. Tih dana sam otišao roditeljima u Biljane kod Klju a, gdje mi je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno no u, gledao sam mjese inu i tugovao za Hasom. Zamišljao sam da, dok se ja vozim, on leži negdje na betonu sklup an i pretu en. Nisam znao kako izgleda zatvor. Usprkos filmovima u kojima sam vidio elije, moja mašta, potaknuta tugom za Hasanom, formirala mi je betonske hladne elije. im sam došao ku i, neprimijetno sam ušao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je, putem televizije, uo da je uhapšena grupa „koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija“. Ujutro za kahvom majka me je upitala za Hasana.
Voljela ga je kao dobrog Džeminog prijatelja. «Kako mu je jadnoj majci?!», odhukivala je. «lma samo njega«. Nisam im kazao da mu Džemo nosi pakete u zatvor.
Sedmi maj
Nekako sam oduljio kod ku e. Možda zbog Mirzete. I ona je bila kud. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod šljivom kad je mali Hasib, dje ak iz komšiluka, dotr ao uzvikuju i: »Nedžade, traže te kod ku e!» «Ko?Je 1' policija?«, htio sam se našaliti sa uspani enim dje akom. «Jeste. Policija te traži«, odgovorio mi je. Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam ku i. U sobi sam zatekao majku, starog komšiju Latifa, jednog policajca u uniformi i dvojicu mla ih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se predstavili kao Muharem Zjajo i Željko(?), možda Varunek, iz Banje Luke. Vršili su pretres stana. Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Džemine slike, teke, razglednice, kasete... Zavirivali pod krevete, u dimnjak, tražili su oružje. Dok su izmicali vitrinu sa knjigama, nešto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala slika bra nog para Broz. Pali su
naglava ke, i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi - Tito na šeširu, a Jovanka na pun i. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu. Tad su prestali rovariti. »Ljudi, Tito mi je valj'o», uzviknem u raspravama o Titi. Ono što su izdvojili, popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od ku e i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu. Tako je po elo. Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je više nisam vidio bez bola u o ima, i tespiha u rukama -umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i othuknuo iz dna duše. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti - umro je od infarkta. Rahmetullahi alejhim. Po nišanima na seoskom greblju u Pridvorcima može se pro itati da su Sakib i Džemila Lati živjeli (samo!) 60 godina.
Iste no i otišao sam u Sarajevo. Zapravo, im je babo došao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Džemo uhapšen i da e od sada zauvijek, mislio sam da e komunisti vje no vladati, moje ime biti pod žigom. Mirzeta je plakala. To je bila no bola u mom životu. Sedmi maj! Svi koje sam volio te no i su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te no i izgubio osmijeh, koji se više nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidž ovjeka
„vesele naravi“, ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju dušu od Džeminog hapšenja do smrti roditelja.
Ustru avao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Džeme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Važnost izricanja ovakve tvrdnje leži u tome što smatram da ništa manje nisu patile familije, posebno roditelji, nevino hapšenih politi kih zatvorenika u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo mu iti uhapšenog „državnog neprijatelja“ ve se mazohisti ki trudila „uništiti ognjište“, kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa Džeminim hapšenjem.
im sam stigao u Sarajevo, otišao sam Timi, Džeminoj supruzi. Kroz pla mi je ispri ala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da do e u SUP, zgradu današnjeg Federalnog MUP-a. „Dok klanjam džumu“, odgovorio je. Sa ekao je džumu i onda otišao sam. Njegovi prijatelji su pri ali kako se u haremu Hadžijske džamije opraštao sa njima, govore i im „da su ga Oni (!) pozvali“. Ra unao sam daje Hasan uhapšen 24. marta, dakle prije više od mjesec dana, i da Džemu, vjerovatno, ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbaši koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Džemo. «Tamo gdje su i mene vodili», rekla je. Odmah sam otišao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata. Jedan policajac me je upitao - kad je pozvan u SUP. «U petak«, rekao sam. «Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor.« Odem u CZ. Tražim da mi se kaže gdje mi je brat. Niko ne zna. Vra aju me u SUP. I pored straha koji sam osje ao ulaze i u zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti sva ati se: «Kako mogu da ne kažu familiji šta se desilo sa ovjekom koji je otišao u SUP!« Bez obzira na to, niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U akšam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju, misle i na Džemu. To e mi postati navika, pa sam još mnogo puta sjedio i gledao u kupolu zatvora, eznu i da saznam kako mu je unutra.
uvaj obraz, sine!
Tragaju i za Džemalom, saznao sam da su familije drugih uhapšenih upu ene na istražnog sudiju Abdulaha Hadžikari a. Otišao sam u Sud. Pronašao kancelariju sudije Hadžikari a. ekaju i pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila je to Nerma Bi ak i , sestra Džulina i Edhemova. Hadžikari mi je dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj Luci, poru iti babi da do e u posjetu. On e, hudnjak, zakasniti. U zatvor smo ušli samo Tima i ja.
Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom hodniku. Rešetke! Rešetke! Svuda su bile rešetke, lspinju i se uza stepenice, ugledao sam Džemu kojeg je vodio policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u papu ama, hla ama i jednom mom starom sme em džemperu. Jauknuo sam i uhvatio se za rešetke. Tima me je tješila. Ona nije plakala. To je krajiška gordost. Prkosila je policajcu i savladala pla . Ja sam sklup an ridao. I policajac me je po eo tješiti: « ut e te Džemo.» Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza došao sam pred Džemu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je opuštenost, ak se i smijao. Nekoliko puta Timi je ponovio da se uva. « uvaj se kad prelaziš raskrsnicu.« Mene je pitao za roditelje.
Samo što smo izišli iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod Hadžikari a za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta. Sad smo u prizemlju. Pored Džeme je sjedio ovjek „u civilu“ i žvakao žvaku. Bio je to Vlado, navodno, upravnik Centralnog zatvora. Ovog hladnokrvnog ovjeka sretat u dugo u vrijeme posjeta, tokom su enja, mog hapšenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa Hadžibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu kako stoji iza mojih le a.
«Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne kriviš. Ništa nisam kriv...», po eo je Džemo svoju ispriku babi. Vlado se nakašljao. «Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio.« Džemo je bio osokoljen babinom podrškom te nastavio: «Nisam htio potpisati laži na druge...» Ovdje gaje Vlado direktno prekinuo. «Prekinut u posjetu ako tako nastavite.« Džemo se bio zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u druk ijim prilikama sko io na Vladu, iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam šutio. «Ma, slušajte Vi, druže! Nije moje dijete protiv ove države, a, vala, ne smije ni druge teretiti!», podviknuo je babo, pa pošto je vidio da Vlado ne e da se sva a, nastavio istim tonom prema Džemi: «A tebi kažem, sine - bolje živjeti sahat ista obraza nego dug život crna obraza.»
Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu. Hajd1 mu znadi je li baš isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na izlazu, babo je zapalio cigaretu. «E, nek' sam mu skresao, pas mu majku...», komentirao je babo sukob sa Vladom.
Ujed za džigericu
I danas kad pro em ulicom ispred „Sarajke“ ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Išli smo u posjetu Džemi. Tima i ja smo je držali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna. Ali, tad smo je pridržavali. Više nikad nisam sa njom hodio a da je nisam držao pod ruku. Bože, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolni ke sobe iz koje nikad više nije iskora ila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. «Aj, moj Džemale!!!», jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali znoj. Jedna žena je povikala sa prozora «Je 1' to umire?«
Donijela joj je vode i kocku še era. «Ide sinu u zatvor«, objasnila je Tima. «Hajde, moja, i zatvor je za ljude«, tješila ju je. Ipak je pribrana ušla kod Džemala. Tješila je mene i upozoravala da mu nešto ne otkrijem o njenom pla u. ak se smijala u razgovoru sa njim. On je uzvra ao. I reklo bi se da je posjeta dobro prošla. Ali, kad smo došli kud, majka je otišla u spava u sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je išla u kupatilo da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku no o ekivala smrt i da zbog toga uop e ne koristi proteze.
Džemal je sli io majci. Kasnije mi je pri ao kako bi se radovao i odbolovao posjete.
Tako e se odvijati drama izme u nas slijede e tri godine. Prema strahu roditelja za Džemalov život, vidio sam da su, ipak, znali da živimo u opasnom društvu. Koliko su znali za komunisti ke torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdušnost? 0 svemu tome su šutjeli pred djecom, jer znanje o komunisti kim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i šutnja o komunisti kim zlo inima jedan je od velikih fenomena komunisti kog vladanja. Moj dedo je na vijest o Džemalovom zatvaranju samo jauknuo: «Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za džigericu ujedaju kad niko ne vidi.» Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi komuniste.
Traži advokata!
Pošto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istražni sudija Abdulah Hadžikari . Zato smo svakog utorka moljakali još koji sahat za posjetu. Jednom mi je Hadžikari rekao da mogu istog dana vidjeti Džemu, al' sam. Tako je Džemo tražio. Otišao sam u zatvor, gdje me je ekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Džemu.
Pozvao me je da mi saop i da na em advokata. Predložio mi je Žaru Buli a. «Ve sam razgovarao sa njim. Ne e tražiti više od jednog miliona dinara», rekao mi je Džemo. Jedva sam našao Žaru. Ovaj se ne kao, a ja nisam navaljivao.
Idu i od Žare, sretnem profesora Kasima Hadži a, nekadašnjeg Džemalovog razrednika. On mu je na ime Džemal dodao din, dakle Džemaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije imao ro ene djece. Hadži je bio Sandžaklija iz Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optužbom da je zagovarao autonomiju Sandžaka. Neki su tvrdili daje trebao biti obješen. Pitao me je za Džemala i rekao sam mu da tražim advokata. «Nema više advokata iz mog vremena. Beogradska škola se smatra najja om, a i svakako gledaj da ga brani Srbin», savjetovao me je profesor. «Srbi to i dne.» Otišao sam ku i i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji Jusufspahi u. Rekao sam da želim da mi preporu i advokata. «Dolazim za nekoliko dana u Sarajevo i vidjet emo se». Saznao sam daje muftija došao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu. Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji džep sakoa i na nonšalantan na in mi tutnuo nešto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka Danilovi a, advokata iz Beograda.
Imao sam novac za put u Beograd, al1 nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se oti i do babe. Njegova pla a je bila pola miliona dinara. Ipak sam odlu io oti i, raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam bio u Beogradu. 0 putovanju sam razmišljao dok sam klanjao ikindiju u Begovoj džamiji. Poslije namaza prišao mi je Ibrahim Ahmetagi . »Sa ekaj me ovdje, dok se vratim», zamolio me je. Nisam ga dugo ekao. Ibrahim je otišao u banku i pružio mi tuce nov anica. «Evo, nek' imaš za advokata«, rekao je. Mislim da je bilo tri do etiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i imao je dobru pla u. Njegov babo je imam i njih peterica bra e završili su Medresu.
U Beograd sam otišao sa vizitkartom dr. Danilovi a i sa imenom Srde Popovi a. Neko mi je rekao, mislim Fikret Kar i , daje to najpoznatiji beogradski advokat. Ispri ao mi je daje gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je osu en na godinu robije zbog toga što se identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice pozvao sam prvo Popovi a. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovi a. Tek u popodnevnim satima neko mi je digao slušalicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija.
Danilovi je bio pedesetogodišnjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je uo za hapšenje u Sarajevu. Tako je slobodno govorio da sam se uplašio, ukoliko bi nas uli, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani Džemala. Shvatio je daje Džemo „zadnja rupa na svirali“ po optužnici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao re i ko je glavni. «Možda engi ?», rekao sam. Na moj upit koliko e to koštati, odgovorio je: »Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer u ja imati troškove prevoza i no enja. A, takvo su enje e trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni troškovi bi mogli iza i do 30 miliona dinara.«
Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je šest godina rada moga babe! Ipak sam pristao. «Da potpišem punomo «, rekao sam mu. «A kaparu u Vam dati kad do ete u Sarajevo«.
Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Možda me je ohrabrio Ibrahim da u skupiti novac za advokate i nisam se kajao što sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio „Bosna ekspresom“, osje ao sam zadovoljstvo da sam kao pravi muškar ina potpisao
„tako velik' posao“. Nažalost, svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio „neura unljiva osoba“. Svaka sekunda mog života bila je okupirana tugom za Džemom i
mržnjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, misle i na zatvor, nesvjesno bih udario šakom o zid ili sto i uzviknuo: »Osvetit u se, ako Bog da.» Psovao sam im majku komunisti ku.
Kondicioni sudija
Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme kosio bih travu po Košarama skupa sa Džemalom. Zato sam mislio da vru ina, koja je za mene bila nepodnošljiva, izbija iz asfalta. «A kako je tek Džemi u eliji?«, mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadži a da do u preuzeti optužnicu. Termin preuzimanja optužnice javio sam Rajku. I on je došao avionom. Sa Aerodroma smo se odvezli do Suda. ekao sam ga u
„Amerikancu“ da donese optužnicu. Kad je došao, odmah mi je optužnicu stavio na sto.
«Odmah sam im napravio zvr ku. Sudija je od nas zahtevao da optužnicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optužnicu. Sudija je kipteo od besa zbog mojih beogradskih štosova.» Smijao se grohotom i, vidno raspoložen, naru io je ru ak. «To je muzika za moje uši», rekao sam mu dok sam listao optužnicu. Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih ve inu. «Ne približavaj se svedocima, osim onim u koje imaš poverenje.»
Ovo upozorenje je bilo zna ajno za mene, ali ja ga ne u ispoštovati. Poslije ru ka Rajko je otišao Džemi u zatvor, da skupa proanaliziraju optužnicu. Vidio sam papiri ispisan suhom olovkom, što zna i da povjerljive stvari nisu govorili, ve pisali. «Pa, dete, bogati!», podviknuo je Rajko kad me
je vidio pri izlasku iz CZ-a. «Emotivno je utu en. Moramo ga okuražiti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena«.
Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: «Ma, pesnik, ove e. Moramo ga pripremiti za su enje.« «Jesu li ga tukli, Rajko?», pitao sam. «Nisam ga to pitao», slagao me je. «Pa, šta eš ga drugo pitat'?!«, mislio sam u sebi. «Ne sikiraj se. Ti si muškar ina. Moraš znati da nema zakona bez palice. Razumeš?« Nisam ga razumio i nisam mu ništa odgovorio. »Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo su enje, pa tek onda njega.« Još nešto je teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam ušutio vidno razo aran rezultatom advokatove posjete Džemi. On e vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Mori a hanu i jeli odli an roštilj. Tad
saznajem da je Džemo imao pravo imati advokata tokom istrage, što su mu „ovi majmuni uskratili“. Tako je on vidio svog advokata na dan uru enja optužnice. Ništa mi to o pravima nije išlo u glavu. «Pa šta ti tu, Rajko, možeš u initi?«, upitao sam ga prijateljski. «Ti o ekuješ da ja oslobodim tvoga brata, je I1 da?!», zapo eo je svoje kratko objašnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. «Ti veruješ da je tvoj brat nevin, je 1' tako? Veruj mi da sam i ja ube en u to. Al' male vajde e ti biti od mene. Njima su kazne ve odre ene i oni su ve osu eni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali što bolje šanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo.« Šta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude ve gotove?!
«Džemo je udan de ak. Sve se to oko njega udno desilo. Njega su prika ili optužnici», nastavio je elaborirati Džeminu poziciju. Tvrdio je da su Džemu priveli da bi preko njega uspjeli imati
kvalitetna svjedoka Izetbegovi u, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. «ProceniIi su da je Džemo mek de ak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije nau ne i politi ke ideje kakve su iznesene u Izetbegovi evoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da e to de a ko lice svisnuti od straha i lako pristati na saradnju. Al' su o ito naišli na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optužnici, bojim se da emo ga teško iš upati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo maštovito da bi bilo istinito, al' tako vidim situaciju.« Rajko rijetko konzumira alkohol. Te no i, uz dobar roštilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. »Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadži a), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znaš kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Ne e nam biti lako. Znam mnoge glupe studente' koji su postali dobre sudije.» Još mu je preostalo da mi kaže koje tužiteljica, što sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. «Radi se o veoma lepoj i zgodnoj ženi. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je prime ena još kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zale inu uticajnih politi ara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam državni vrh.»
Kako sam u danu bio utu en, tako sam na kraju ve eri bio o aran Rajkovom slobodoumnoš u. Hvalio sam ga kao „da me je sam Bog poslao k njemu“. On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je: «Lepi moj, bit e dobro.» Onda je po eo pri ati o svojoj k erki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj šalje novac da bi tamo nastavila karijeru.
Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji.
Familije na okupu
Kako su po ele posjete istim danima, familije optuženih su se susretale u holu zatvora na šalteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strašnim hajkama i hapšenjima. Mnogi od njih su bili saslušavani i hapšeni, neki ro aci e biti svjedoci optužbe.
Izetbegovi u je stan premetalo jedanaest udbaša. Udbaši su mu poturili emigrantsku hrvatsku štampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao držati novine Nova Hrvatska. Alija je protestirao. Kasnije u re i zašto je ovo bila osmišljena podvala KOS-a. Tek, ujem od Time kako
su se udbaši pred njom igrali pištoljima i govorili joj da ne pokuša sko iti kroz prozor dok su je saslušavali u SDB-u. Svakim danom saznajem sve više informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je gotovo 500 ljudi saslušavano u SUP-u. ujem psihi ke drame nekih ljudi, ujem za tu u i zastrašivanja. Rušidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bi ak i u vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lova ku pušku. Mujkijeva djeca ostala bez igdje i ega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao u Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagi a bila po broju najviše obuhva ena istragom. Familija Serdarevi , odakle je Ismetova supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni džuture prošli kroz istragu. Nisu se smjeli vi ati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Deseci su ih mladost proveli po komunisti kim kazamatima. O i u o i sa udbaškom nemani, moje iskustvo, spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno e opredijeliti moje mišljenje o državi i društvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo preživljavao. Vidio sam sebe kao mjese ara koji je uspavan hodio po mirnoj površini nekakvog jezera na ijem dnu živi i koti se neman najstrašnije sorte. Mene, uspavanog mjese ara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probu en sam iz sna bezbrižne mladosti i sve više propadao ka eljustima nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i no i bili su jezoviti.
Evo dana kad sam došao u carstvo udbaške nemani.
Su enje je po elo 18 jula. Familijama optuženih date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak su enja. Ratko me je zaustavio, rekavši da sa ekam malo u holu. Tako su samo još zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Bože me oprosti, koji je itav život prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove džamije. Od svoje trgovine pravio je džamiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gun ao da ne da svoje muslimane. (Smatram daje to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek' se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapšenja!) Svi posjetioci su ušli i vrata sudnice se zatvoriše. Na holu me u velikim stubovima ostali smo Nurija i ja. Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukoše ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. ujem neki prasak. Nurija urli e i vi e: »Marš! Marš! Pustite me!» U tom trenutku me uhvati jedan brkat ovjek pod ruku. «Sad eš vidjet' svoga Boga!!!» Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadžimeši , sin Murata, starog sekretara Medrese. «Nemoj, Meho, majke ti!», zavapio sam od straha. On se iznenadio što sam ga prepoznao. Znam da sam po eo ispuštati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Džeminog advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza oška. «Dobit eš par palica po bubrezima i gotov si za itav život», upozoravao me je o inski. Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strašni Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokušao pobje i, bio bih uhva en.
«Vodi ga Rusmiru», proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula još dvojica. Držali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izišli na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapšen i da sam pod pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno žvakao žvaku. «Znaš mi roditelje. Ne e mo i preboljeti ako i mene odvedeš u zatvor», mucao sam dok sam išao pored njega. «Nisam ništa skrivio«, ponavljao sam.
Nisam odveden u zatvor, ve u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadžiosmanovi u. ovjek i kave frizure slušao je muziku sa nekom ženskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi pri e. «Da vidim i tu pti icu*, smješkao se. « Šta si skrivio?«, pitao je. «Ništa», odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u elo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. «Da te više nisam vidio blizu Suda, frajeru. Jasno!», proderao se. «Jasno», odgovorio sam nujno. «Marš ku i!»
Od tada me je po eo boljeti stomak, esto sam povra ao, mu ila me nesanica i glad. Pušio sam mnogo. [Uskoro e mi puknuti ir na dvanaestopala nom crijevu. JKrvario sam, a u bolnicu nisam išao. Bolio me je zatiljak zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice - postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabašan za ovako surovu stvarnost.
Po etak su enja
„Mi, familije optuženih“, bit e kasnije esta fraza u našim obra anjima, molbama i istupima. Ova fraza je bila mnogo više životna nego se to doima iz predstavki. Na muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija od trinaest pa eni kih porodica. Skoro svakodnevno smo se vi ali, ja sam kao unak tkao izme u njih. Pomagali smo se i podržavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapšenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapšene žalili zbog nesnošljivih vru ina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan su enja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Me u njima je bilo Srba, Hrvata, Bošnjaka i jedan Albanac.
Vršili smo i neke druge pripreme. Neke ugledne Sarajlije pokušavale su do i do politi ara, a ja sam kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na „pripremanju“ svjedoka, stoje bilo kažnjivo i što e mi se obiti o glavu. Al' zato e taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu najviše živosti, tako da e povremeno su enje biti prava dobra pozorišna predstava puna neizvjesnosti za sve strane. Tužiteljica, sudija i policija strepili su nad svakim svjedokom, a odbrana i optuženi su naga ali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu.
Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom, mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako e svjedo iti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se ne e pojaviti na Sudu, naprimjer Ahmed Feti , Hasanova desna ruka, iz Taba kog mesdžida. On je pobjegao u Sandžak i nije se pojavio na Sudu.
Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u holu Suda u Sarajevu. Familije su bile odjevene kao da su došli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili
udbašima svojim živahnim razgovorima. Svi smo u rukama držali papiri ovjeren potpisom Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu.
Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je pokušavalo do i do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim predstavkama, kad smo se žalili da „mnogobrojna publika koja je željela pratiti su enje nije mogla dobiti propusnice“, nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Ušli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac Ratko strogo je naredio da skinu francuzice sa glave, pokazuju i provokativno na veliki Titin poster: «Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa.» Dok sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam ve jednom bio tu kad se sudilo Muharemu Hasanbegovi u, imamu iz Goražda, i Avdi urovcu, njegovom muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Dok sam se prisje ao tog dana, iza mojih le a nastao je košmar. Okrenuo sam se. Na stražnja vrata bio je ušao Alija Izetbegovi : „Selam alejk!“, pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smiješkom na licu. Ostale koji su za njim išli nisam prepoznao. Naišao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio. Džemo je ušao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu. Nisam ni primijetio da su mi o i bile pune suza. On mi je dodirom pod o ne kapke pokazao na suze. Obrisao sam ih i spustio glavu u šake. Ne sje am se kad i kako su ušli sudija, porota i tužiteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom asu izgledala ovako:
Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah Hadži . Opet sam se sjetio su enja Hasanbegovi u. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. «On i Tito ne napuštaju ovu sudnicu«, pomislio sam. Iza sudijinih le a diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su „sveto trojstvo“ naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je to tužiteljica Edina Rešidovi .
Vis-a-vis tužiteljice sjedilo je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Kati , dr. Rajko Danilovi , Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovi , Rasim Omanovi , Milosav Janji , Nikola Sukno, Sead Hadžisejdovi .
Publika je gledala u potiljak optuženih. Bili su to Alija Izetbegovi , Salih Behmen, Omer Behmen, lsmet Kasumagi , Hasan engi , Husein Živalj, Edhem Bi ak i , Mustafa Spahi , Melika
Salihbegovi , Džemal Lati , Derviš urdjevi i ula Bi ak i .
Iza optuženi ke klupe bio je kordon unifomirane policije sa pendrecima i pištoljima obješenim o bokove. Me utim, u sudnici je bilo još desetak naoružanih udbaša u civilu. Podijelili su se po
oškovima sudnice. Reflektori kamermana nagovijestili su da je sve spremno za po etak. Kamerman, kojeg sam primijetio im se Izetbegovi pojavio u sudnici, kružio je sa kamerom na ramenu na ni ijem terenu izme u sudije, tužiteljice, optuženih i advokata. Tek ove godine, kad smo snimali edukativni film „Namaz“, Hakija Topi mi je rekao da je on bio taj kamerman u sudnici i da se snimka po etka i kraja su enja nalazi u arhivi RTVBiH.
Komunisti ki srp žanje muslimane
Sudija se prije oficijelnog po etka porje kao sa Izetbegovi em zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovi je odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, ini mi se, pa je zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahi a. Taj tihi i smireni
ovjek izvanredne lucidnosti poga a u „sridu“. Tražio je izuze e sudije Rizaha Hadži a. Još samo da je zatražio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je itao misli. Rizah je sudio
Hasanbegovi u, kako sam se ve bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on ne e biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okon ana ova ta ka izuze a sudije. Upe atljivija mi je u sje anju reakcija bijesa i srdžbe tužiteljice Edine, koja se samo pozivala na Zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kaže da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon ega bi obe avao da e su enje biti objektivno i fer. Po ovoj ta ki došlo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik Suda, presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uživao da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)mo i. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka, koje sam osobno angažirao da skupa brane Džemu, Ismeta i Mujkija. Važno je bilo „pokazati im zube“. Rajko i Orhan su to u inili ve na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku Suda prišao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivši joj kompliment da joj „lepo stoji zelena boja“. «I ja sam muslimanka, zar ne?!», uzvratila mu je cini no. On se tako dobro nasmijao, što je znak da je pravilno razumjela njegov ironi ni kompliment. Intimno sam osje ao da je rat izme u mene i komunista po eo. Prvi okršaj sam dobio.
javnost su enja
Ne znam kako je došlo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sje am se da je sudija galamio na mene, koji sam držao bilježnicu i olovku u ruci. «Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva bilježenja u sudnici.« Samo Sabina i ja smo zatvorili notese. Izetbegovi je protestirao zbog isklju enja javnosti. «Meni je stalo da se obratim cijeloj poštenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadži u... Ja želim da gra ani iz mojih usta uju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobo enja što sam govorio«, govorio je Izetbegovi . Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga
podržali, uzvikuju i da ga sudija pusti da govori. Izetbegovi je kao dokaz isklju enja javnosti naveo i naše propusnice, a sudija se branio da „aranžman su enja“ nije u njegovoj nadležnosti. Uvod u su enje završio se priznanjem sudije Nevzatiju: «To su niski udarci... Vi želite ugroziti status Suda!» Vrlo brzo e Hadži uzvratiti Nevzatiju, dodjeljuju i mu sudijske opomene, što je u inio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput žutog i crvenog kartona u fudbalu. Osim nekih primjedbi na generalije, raspravljano je i o fizi koj sposobnosti Rušida Prgude. Radilo se o predinfarktnom stanju. To je bila tako bolna situacija da sam vidio žene kako pla u u publici. Njegova optužnica je izuzeta. Prguda se nikad više ne e pojaviti na su enju. Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega bdjeli agenti.
itanje optužnice
Edina Rešidovi kao javna tužiteljica je ustala da ita optužnicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Nave er u Dnevniku Edina e dugo biti u kadru sa tonskim prilogom.
»Optužnica nastupa protiv», zapo ela je sa itanjem i navela generalije 13 optuženih.
Ovdje se moram ispri ati itaocima zbog zaborava. Ne sje am se koliko je publika mogla slušati optužnicu. Mi emo svakog dana bivati isklju ivani kad je raspravljano o inkriminacijama u vezi sa putovanjem „u jednu prijateljsku zemlju“. Mislilo se na Iran. Zato u se poslužiti citatom iz
optužnice.
Prvooptuženi su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optužnici, »po etkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili daje istu neophodno osvijetliti tekstovima koji e zainteresirati širi krug lica... Izetbegovi je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagi u, pripadniku neprijateljske emigracije u Be u, (...) pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983., u cilju kontrarevoliicionarnog ugrožavanja društvenog ure enja u SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski i njema ki jezik, radili izdanja na tim jezicimasa predgovorom, a u namjeri
stvaranja grupe istomišljenika na na in i ciljeve utvr ene u Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na itanje ve em broju intelektualaca: Dozo Huseinu, Kupusovi Muhamedu, Živalj Husi,
engi Hasanu i Mahmut ehaji Rusmiru, Mehmedaliji Hadžicu, Salihbegovi Meliki i Bi ak i Edhemu,... pa su . Hasan, K. Ismet, Ž. Huso, i B. Edhem postali lanovi grupe. (...) U tom pravcu je I. Alija objavio više napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Dozom sa inio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije (...) pa je jedan primjerak dao H. Cengi u za predavanja u Taba kom mesdžidu.»
Zatim je optužnica tretirala druge tekstove koji su tretirali položaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza kojih su, prema navodima optužnice, stajali Omer i Alija. Slijede e inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Be u i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagi , Bi ak i , Živalj i engi . Putovanje se desilo 2. januara 1983. Na put nije otišao Izetbegovi zbog Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optužba je podvela pod lan 136 KZ SFRj. Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod lan 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza Deklaracije, koju je optužnica postavila kao platformu djelovanja ove „neprijateljske grupe“.
Prema optužnici, Deklaracija je bila razra eni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vršen je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da je ova grupa uspjela u i u mnoge muslimanske
institucije: Islamski fakultet, Medresu, džamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optuženi ku klupu. Hapšenjem
dvojice,vojnika, Muhameda ajlakovi a, kome je Džemo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevi , kasnije vode i ljudi KOS-a, pokazuje dokle su smjerali i i koncentri ni krugovi hapšenja muslimana.
Ve je bio osu en Husejn Smaji , imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osu en e biti i Kemal Terzi , student iz Prusca. Ta ambicija Udbe I KOS-a je bitno osuje ena izvanrednom, i, naravno, nepredvi enom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi je Rajko rekao da e on i Orhan imati ulogu da okuraže druge advokate te da treba „razvaliti“ Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okuražim familije da vrše pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su se tako i razvijale, lako je Naser umro, a i Dozo, bilo je drugih Nasera u islamskom svijetu koji e prigovarati Jugoslaviji zbog ovog su enja. «Komunisti ki srp žanje muslimane«, pisale su arapske novine.
Oni sve znaju
Jedan veliki hendikep imali su progonitelji. Zbog pritiska afere „Pori e“ umro je Husein Dozo. Da se prisjetimo: on je na otvorenju džamije kod Bugojna javno napao „Paregon“, knjigu Derviša Sušica. To je bilo blasfemi no policijsko publicisti ko djelo koje je imalo cilj kriminalizaciju islama, muslimana (vjernika) i IVZ-a. Dozo je to nazvao „zabadanjem trna u zdravu nogu“. Na njega su se obrušili mediji, lideri Partije, poput Branka Mikuli a i Raifa Dizdarevi a, koji su otišli Titi u vilu na Koprivnici i ocinkali Dozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima treba oštro
obra unati. Sad bismo trebali zaklju iti da nije više bilo Nasera da ga brani. Što bi bilo pogrešno. Nit' je Naser pit'o Titu za Dozu, nit' su bili školske kolege. Dozo je odrobijao svoju „punu porciju“. Tu pri u, u koju je vjerovao i moj babo, naveo sam samo kao paradigmu muslimanskog straha i traženja zaštite od komunizma. Dozo nije izdržao taj pritisak. Srce mu je puklo. Ali, prema intonaciji optužnice, njegov duh je lebdio iznad optuženi ke klupe. Daje bio živ, da mu se moglo suditi, on bi bio lider grupe, a ne Alija. Udba je znala (i) tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je
„palo sljeme na tjeme“. On se u toj ulozi ponašao maestralno. Bolje tada nego danas, rekao bih. Ho u re i da su Bošnjaci tadašnjim rasporedom ljudi na optuženi koj klupi dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda Spahe. Tad nastaje jedna od najharizmati nijih figura me u Bošnjacima u ovom stolje u.
Me utim, moj dojam nakon is itavanja optužnice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se može suprotstaviti ambiciji tužiteljice. ak sam bio zaprepašten informiranosti sastavlja a optužnice. Nisam bio jedini koji je uzvikivao „oni sve znaju“. Znali su kad je ko s kim gledao Dnevnik, šetao, nekud putovao... Ali, znali su i pozicije ljudi me u muslimanima, formalne i neformalne. 1 ja bih tako, tada, situirao Dozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovlaš poznavao. Sve mi ih je pokazao Džemo. Tako smo jednom u Sara ima sreli ovjeka velikih natmurenih obrva, koji je prošao pored nas bez pozdrava. «Vidiš onog ovjeka sa obrvama?«, šaptao mi je. «To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati jer ga prate». Pogledom desetak metara iza njegovih le a tražio sam ljude u mantilima tipa Jamesa Bonda. Niko nije naišao, i ja sam odahnuo. Kasnije, nekada e mi do ruku do i arhiva SDB-a u kojoj sam vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je vo en pod šifrom PPR „Bistrik“.
Posljednji put sam sreo Dozu šetaju i Ferhadijom sa Džemom. Nešto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da bi mu na kraju Dozo doviknuo: «Ma, vjetar islama je puhnuo i niko ga ne e zaustaviti.« Vi ao sam Dozu i ranije. Ponekad nam je dolazio i na asove, al' nikad nisam bio ovako u njegovoj blizini.
Jednom mi je Džemo ushi eno pri ao da je upoznao izvanrednog muslimana. «Znaš kakvu ima biblioteku?!«, divio mu se Džemo. Pri ao je o Aliji. Tako mije nakon jedne džume u Carevoj džamiji dobacio. «To je taj ovjek o kome sam ti pri ao«. Pogledao sam u ovjeka koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to Izetbegovi . Komentirao je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovi a. Dao je vrlo kriti ke opaske na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga 'glom
dotaknete i on se rasprši. Kasnije sam od Hilme Neimarlije uo još jednu anegdotu kako Alija veže pertle.
Ova anegdota je podesna za pojašnjenje ko je bio stvarni muslimanski intelektualni lobi iz tog vremena. Neimarlija je bio dobio stipendiju za postdiplomski studij u Londonu i na Aerodromu su ga ispra ali reis Naim Hadžiabdi , Husein Dozo, dr. Ahmed Smajlovi , Rešad Kadi , Alija
Izetbegovi , Hilmin babo i jedan Hilmin prijatelj, strani student. Svi su umrli, osim Izetbegovi a, Neimarlije i studenta. Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispra aja, na staje Kadi reagirao: «Alija, veži pertlu.» Sliku sa svog ispra aja Neimarlija je vidio negdje 1992., nakon 15 godina, kod svog prijatelja. Na slici su Kadi i izetbegovi simulirali da vežu pertlu, tako da se nikako Alija ne može prepoznati. Rešad Kadi je poznati pisac mevluda. Bio je osu en kao Mladi Musliman, kao i Alija. O ito su imali visok stepen sigurnosne kulture. Da bih upotpunio pri u o poznatim sa
optuženi ke klupe, moram kazati kako sam upoznao Meliku. Bio je Ramazan. Sa Džemom sam pošao na mukabelu u Begovu džamiju. Ispod kestena u haremu džamije stajala je osamljena sredovje na žena i slušala u enje Kur'ana putem razglasa. Nije imala mahramu. Bila je u dugoj haljini vesela dezena. «To je Melika. Vratila se islamu«, rekao mi je Džemo. Slovila je kao
izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Džemu bila primjer kako se inteligencija vra a islamu. Dakle, znao sam one na koje mi je Džemo skrenuo pažnju. Ostale nikad do tada nisam vidio. Alijina odbrana
Zbog dojma „da oni sve znaju“, sa kojim mi se završio prvi dan su enja, otišao sam u stan potu en do koljena. Nisam vidio mogu nost odbrane. U tome mi nisu mogli pomo i ni Rajko ni Muslim, sa kojima sam do kasno u no sjedio u „Nacionalu“. Sutra e Alija izlagati svoju odbranu.
To je Alija - stvoren je da iz nemogu e situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao re i onog dana kad je dao svoju odbranu, što danas, nakon 16 godina svjedo anstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao.
Uporedo sa ovom mojom perfekcionisti kom kvalifikacijom moram izre i i Raj kovu sumnji avost koja je izražena prije 16 godina, a aktualna je i danas.
Naime, nakon što je Izetbegovi dao svoju odbranu kao prvooptuženi, data je pauza. Ja nisam bio u sudnici, ekao sam Rajka u „Amerikancu“, restoranu prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike. «Ovaj je imao savršenu odbranu», komentirao je novinar, mislim da se zvao Boro. Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio je dopisnik Tanjuga iz Kine. «Potpuno se zatvorio, ne mogu mu pri i ni sa jedne strane», tvrdio je. «Zato e pokušati u i preko drugih«, izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne može biti, doduše uproš ena, paradigma današnjeg op enarodnog mišljenja o njemu?! Zatim je novinar ustvrdio da je Izetbegovi vizionar i da je Deklaracijom predvidio pojavu Homeinija, odnosno pojavu Iranske revolucije. Evo kako se Izetbegovi branio. Prije izlaganja odbrane istakao je tri prigovora procesne prirode. «Prvo, optužnicom je obuhva eno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim predmetom; petericu uop e ne poznajem. (...)
Drugo, za ovo su enje Sud je pozivnicama na ime selekcionirao publiku umjesto javnosti, pa ja tražim javni pretres. (...)» Tre i prigovor odnosio se na pisanje štampe. «Još prije po etka su enja dio štampe me je proglasio nacionalistom, kontrarevokicionarom, neprijateljem i prakti no me osudio bez su enja.«
Zatim je rekao da se njegovo izlaganje ne e razlikovati od onog kojeg je dao u istrazi i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj ta ki optužnice. Posebno je pobijao inkriminacije iz lana 136. prema kojima ga se teretilo za stvaranje grupe radi rušenja Jugoslavije. Optužnica se temeljila na Deklaraciji, ije je autorstvo Izetbegovi priznao. On je istakao da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. »Tvrdnja optužbe da je ID, ustvari,
do u tan ine razra en Program organizacije 'Mladi Muslimani' je bez ikakvog osnova i optužba je ni im nije pokušala dokazati. (...) Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje u istrazi i tvrdim da u njemu nema nijedne ideje koja ini suštinu Deklaracije.«
Zatim je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran po inio ikakvo krivi no djelo, kao što je interpretaciju mnogih askanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno zanijekao, tvrde i da su konstrukcije. Na kraju izlaganja direktno gaje ispitivala tužiteljica.
Rešidovi Da li ste ijednom re enicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ? Izetbegovi : Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadržine teksta to je sasvim vidljivo. Rešidovi : Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana?
Izetbegovi : Ubrajam države sa muslimanskom ve inom - od Maroka do Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, možda ste Muslimanka sa onim velikim „m“.
Rešidovi : U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to human i moderan sistem koji nigdje ne spominje nesvrstanost i
samoupravljanje?
Izetbegovi : Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravljanje. Ne pori em vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i moderni.
Odbrana ostalih
Zatim su ostali optuženi davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovi a. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se žalili na pritisak i tu u u istrazi, podvalu isljednika, istražnog sudije pa i tužiteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije predstavila. Najviše su tukli Cengi a, Živalja, Omera Behmena i Džemu. Omer, Haso i Huso preživjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su tukli palicama i šakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Puštali su ga ku i pa vra ali, itd. To je put preko kojeg su željeli do i do Alije. Alija je bio pravnik, odli no je znao svoja prava, za razliku od drugih, i o ito obrazovaniji i
inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih njihovih asistenata. Što se Džeme ti e, on je javno rekao da ga je tukao Nazif Džubur, a prešutio je šamar Duška Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po kojem bi on teško trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to potpisati jer je bio "filovan" konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim je u sobu ušao Šef (!).«Ne e da potpiše, Šefe», optužio gaje isljednik. «Ho eš li potpisati?«, upitao ga je Zgonjanin. «Ne u», odbrusio je Džemo. U tom trenutku nije znao da je rekao "ne u" ministru policije. Ovaj je, štite i svoj ugled ministra kod isljednika, kome se tako nešto ne smije re i, demonstrirao silu - silno ga je ošamario. Tad je Džemo dobio presudu. «Za ovo 'ne u' dobit eš šest godina*, izjasnio se ministar. Taj dan je Džemo preba en u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih šest mjeseci koje mu je Hadži dodao na Zgonjaninovu presudu. Po odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajažljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo loš izražaj, nema ni frtalj Izetbegovi eve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegovi imao hipnoti ku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u vlastite izjave kao pile u ku ine. Te je vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst u inio duljim. «Da to nije možda zbog rje eg proreda, Omere?», pomagao mu je izetbegovi . «Na ovo pitanje ne smiješ odgovoriti«, proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije je njegova supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On
je etrdeset godina vodio rat sa Udbom. Zato e dobiti najve u kaznu. Omer je bio bolestan ovjek, Salih tako er, Mujki je bio "plu ni bolesnik", Husu su boljele o i, Hasan je bio oslobo en služenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da e Hasan, koji je bio nesposoban služiti vojsku, kasnije biti klju ni ovjek za formiranje Armije BiH pa i ministar odbrane. Hasan je po eo svoju odbranu bismillom i u enjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha, dž.š., da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. «Govori na
srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne govori arapski!«, podvikivao je na Hasana.
Zbog ovakvog nastupa, kojeg je jugoslavenska štampa obilato koristila da bi dokazala imidž
"bosanskog pasdarana", a Hasina slika sa bradom i nao alama se stvarno uklapala u taj imidž, on je u svim asopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim
asopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, tre e slike nije bilo. Jedan od
komandanata odreda El-Mudžahid, Ebu Haris, na moje pitanje šta ga je dovelo da do e boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u Be u, odgovorio mi je: «Do ruku mi je došla brošura koju je napisao jedan naš brat o muslimanima u Bosni. Zadivili su me Vaš brat Gemaluddin i Ali-lzet. Ovdje sam da im pomognem u odbrani islama.« Mislim daje istaknuo Džemu da bi meni ugodio, jer je u toj brošuri bila Hasina, a ne Džemina slika. Ovo je dokaz da je islamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH.
Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati Izetbegovi u. On je ak imao otmjenije držanje. Nevjerovatan dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su ovjeka ostavili mirnim kao da je stvarno došao na Shakespeareovu predstavu u pozorište. Za ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz šta je prošao na su enju prije nešto manje od etrdeset godina.
Ismet Kasumagi je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi pasoš. Advokati su tipovali da bi on, medijski, mogao proces di i na ve u me unarodnu politi ku ravan. Nakon odbrane ocijenili su ga samo kao Izetbegovi eva istomišljenika. Ove reference je optužba ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao.
Edhem Bi ak i je imao problem zbog svog dnevnika koji je pisao na putu u Teheran, ina e se i on branio vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika ula je sjedila na klupi zajedno sa njim.
Mujki je više koristio sudnicu za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu izjavu: «Dovedite mi i crnog avla, samo mi nemojte dovoditi hodže za svjedoke.* Budalaština (!), koja mu je mogla biti oproštena jer je u tom trenutku bio na optuženi koj klupi. Ina e, pokazao je vrlo hrabro držanje, bez imalo kompleksa prema komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina.
Melika je nastupila najrevolucionarnije. Obra unala se sa Vukom Draškovi em, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom "Nož", a eto, njega nema na optuženi koj klupi, zatim sa njenim kolegama piscima koji šute o ovome. Kasnije e Husein Tahmiš i od Udruženja pisaca tražiti da se Melika i Džemo izbace iz Udruženja, stoje i usvojeno, da bi zatražio doživotnu robiju za oboje. Prava je šteta što je optužba Meliku teretila za banalne inkriminacije, ina e bi prema njenoj inteligenciji,
elokvenciji i hrabrosti danas imali prave politi ke eseje u njenoj odbrani.
Džemo je svoje skoro bezazlene inkriminacije shvatao previše ozbiljno pa se trudio pobiti ih - je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i si. On e se, uz ulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije napravio gaf sa jednom ceduljicom. Ja sam zbog slu aja koji sam opisao na po etku bio odstranjen sa Suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam pre eg posla. Su enje sam pratio putem jugoslavenskih medija i nave er slušao strane radiostanice - BBC i Deutsche VVelle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u "Nacionalu", posredstvom kojih sam došao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za zaštitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona, policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al' u tog gospodina još sretati,
tako da u postati lan ove organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadžiristi , dopisnik Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su dar-mar svojim tekstovima. Christina je bila starija gospo a, danas je vjerovatno starica, koja je više sli ila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u životu. Peter je bio
etrdesetogodišnjak. Živio je u Beogradu i imao propao brak sa jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela "Evropa" dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo prišao Sabini. Ona se plašila da je udbaški provokator. Sastali su se u parku pored "Sarajke". Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su angažirali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, bra ni par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na su enju, da ne bi otežali položaj optuženih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je Sabini da prevede optužnicu na engleski. Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim me unarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da mi je dao klju od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd. Uživao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da u se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna profesija. Pošto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepenište bilo pretrpano snopovima novina, a nekamoli spava a soba, takav rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za vrijeme
Olimpijade. Pozvao me je da mi pro ita tekst koji je tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst po eo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad blješti u svjetlu i dok njegovim ulicama šetaju bezbrižni gra ani i uživaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem e se održati 14. Zimske
olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi ami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje po sje anju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova duša. uo sam da je teško obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu duši i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i kasnije imala fajde. Advokati disidenti
Zanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo u predstaviti dr. Rajka Danilovi a. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predava na politi kim naukama, mislim da je predavao nešto što u formulirati kao sociologija politi kih ideja. Bio je lan Pokrajinskog
komiteta, ini mi se. Inklinirao je liberalima Marka Nikezi a i Latinke Perovi , tako da je u
Titovom obra unu sa praxisovcima i njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i Nebojšom Popovim, koji su Slobodanu Miloševi u, svom mla em kolegi, osigurali prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu mogu u profesiju - advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Sr om Popovi em hrvatske maspokovce,
ini mi se Marka Veselicu. Sr a Popovi je, kao što je poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se "identificirao" sa optuženim maspokovcima.
Orhan Nevzati je Albanac, ro en u Prizrenu. Pri ao mi je da mu je nana bila šejhana, a dedo histori ar. O ito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice. Politi ku karijeru je zapo eo kao omladinac i završio je kao lan Pokrajinskog komiteta. Bio je lan delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom i Savkom Dap evi . Ne znam mu krivicu kako je "zglajzao" sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, spuštao se do prizemlja dok nije ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objašnjavao piramidu komunisti ke diktature. Mislim da e Rajko i Orhan braniti Azema Vlasija.
Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg ovjeka u životu. Nemogu e je izbje i prijateljstvo ovog dobronamjernog ovjeka. On u komunikaciji nudi isto mlijeko ljubaznosti. Bio je su en za ideje maspokreta. Trebao je biti obješen zbog pjesme
Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebevi u šetnju. Pitao me je da li bih ja bio politi ar. «Možda, al' ne ovakav kakve poznajem«, odgovorio sam mu. Bio je oduševljen sa mnom. Kasnije e u svojoj
knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje e se žestoko suprotstaviti komunistima. Tako nešto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio odužiti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom su enja.
Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve politi ke asove. Saznao sam stotine anegdota, kojih e uskoro biti puna omladinska štampa, o nedodirljivim komunisti kim liderima. Ne zvu i danas ubjedljivo, al1 za mene e ostati fascinantno to što sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Miloševi a, Šuvara, ilasa, Tita, Ceausescua, Mikuli a, osi a itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve grame politi ke kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu - povjerovao sam da edemokratske slobode do i preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali, naravno. Oni su kao Beogra ani demonstrirali slobodoumlje. Vi enje nivoa
slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti uspore uju i Fahriju Karkina i Rajka Danilovi a. Karkin nije loše branio Hasana, al' njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovi em mene kao Bošnjaka je poražavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilovi , ni Nevzati, ni Muslim nisu miljenici današnje vlasti. Muslim se bio priklju io
demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilovi nije mijenjao posao, a ni gledišta, dok je Nevzati, ujem, predložen za ombudsmena na Kosovu.
Silajdži eve batine - Behmenova osveta?
lako sam ve bio prepadnut nasmrt, Orhan se o inski | sikirao za mene, nisam vodio ra una o pratnji udbaša. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja pri am sa advokatima, dežurali no i u avliji ispred mog stana, tr ali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u džamiju dok sam klanjao. Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj džamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutrašnjeg džepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbaši. To je bila posljednja opomena. A pred džamijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im šta je problemati no u njihovu iskazu. Imao sam jednu optužnicu kod sebe. Tako sam kod šadrvana pri ao sa Nerminom Jašarevi . Ona je rekla da u i zapisnik napamet, al' da e re i istinu. "Stvarno sam nau ila napamet zapisnik i oni vjeruju da u ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu da u ja re i istinu. 1 nek' mi poru i ako ga za šta moram vaditi.» Ispred Begove džamije rastao sam se sa Nusretom an arom koji je otišao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom
Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomo i oko onoga šta ne valja u iskazu. Tako me je Sead za nekoliko dana pozvao i mi smo se sastali u Medresi. Obe ao je da e govoriti istinu, a to je zna ilo protiv optužbe.
Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili klju ni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grješka. Tog dana kad je trebao svjedo iti Sead Seljubac, mislim daje bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka. Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedo ili tuc-muc, pola udbašima, pola optuženima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuženih. Doduše, radilo se o starijim osobama. Me u njima je svjedo io i Halid auševi , koji je dao negativnu recenziju za Alijinu knjigu Islam izme u Istoka i Zapada. Bio sam šokiran saznanjem da je on sin rahmetli velikog Džemaludina auŠevi a. Onda sam se razo arao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih žaliti, jer im je strah od komunizma sišao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obe ao takvo ponašanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana, Mujkija i Džemu. Svojim svjedo enjem najavio je debakl procesa. Advokati su me ekali u "Nacionalu". Oni su mi i saop ili Seadovo ponašanje. Rajku je prijao hladan vjetri nakon vru ina u sudnici. Pio je Baverove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapšao po le ima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zašto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te no i sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Klju i informirati ih o su enju, skupljao sam novac za advokate, narod mi je mnogo davao novca. Rajko se udio da su muslimani tako solidarni. «Da neko nekome džaba da novac, neverovatno«,
