DR MOMČILO D. PEJOVIĆ
BEZ OKVIRA - POLITIČKI PORTRET PROF. DR NOVAKA KILIBARDE
P O D G O R I C A, 2014.
Dr Momčilo D. Pejović
ORIGINAL ALTER EGO
Prof. drNovak Kilibarda Foto-maska (IV-V vijek, Arheol. muzej, Kerlira-Krf)
BEZ OKVIRA - POLITIČKI PORTRET PROF. DR NOVAKA KILIBARDE
P R E D G O V O R
„...Ako nijesi u čoporu, loše ti se piše, ne znam kako da pišeš, moj dragi prijatelju... Možeš da pišeš, možeš čak i dobro da pišeš, moj prijatelju, ali nemoj se iznenaditi ako se oni iz čopora pobrinu da se o tom ništa ne čuje. Njihov tajni posao namjerno zaboravljanje, tj. ubijanje pisaca pojedinaca. Kod njih u prvom planu nijesu pisci, nego organizovanje čopora, njegovo elementarno samoodržanje“.
(Milutin Mićović)
Velika „srbenda“ Novak Kilibarda od rata do NATA! Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u evolutivnom „hodu vremena i promjena” - Nekad u „ratu za mir“ danas za NATO. Od istine do zablude i natrag do snova. Zagovornik opšte mobilizacije i poziva Narodne stranke u „ratu za mir“. „Iz hobija“ u politiku!? Snovi ili zablude o ideji „vaspostavljanja slavne Dubrovačke republike... slobodne, bescarinske zone“! Kako je N. Kilibarda sebe pripremao da bude političar? Od političara na „usluzi“ do političara skutonoše. Renovator srpske svijesti ili „srpskih Spartanaca“ u Crnoj Gori. Put njegove „katarze još traje“ i u fazi je aktivnog „čučanja“. Revanšista i pacifista. Silni mrzitelj komunista i režima Josipa Broza. Ratnik ili osvetnik. Preko snova i zabluda do podmetanja i pranja političkih biografija. Od Novaka Arlekina do Kilibarde „pragmatičnog“ političkog kameleona. „Žrtva“ sopstvenog romantičarskog zanosa ili dobrovoljac na usluzi SDB-a, KOS-a!
Od zagovarača za „harmoničnu federaciju“ do borca za samostalnu Crnu Goru. Seoski mudrijaš ili politički murijaš. Od prvoborca u „ratu za mir“ do (prvo)borca u pokretu za crnogorsku nezavisnost. Od „zarade“ u Americi kupio „MICUBIŠI“ ili od „švajcarskog“ penzionera, naše gore list, dobio na poklon „TOJOTU“! Nekadašnji veliki 200 odsto Srbin, mali Dukljanin i danas najcrnogorskiji Crnogorac. Od promiloševićevca do antimiloševićevca. Obožavalac pa nipodaštavalac V. Koštunice. Uvijek sa Srbijom, nikad pod Srbijom! Strah od Haga otjerao Kilibardu u zagovornike crnogorstva! Sve Novakove životne zablude ili evolucija snova i zabluda. „Ako bog da i sreća junačka, srpsku novu godinu ćemo dočekati na Stradunu“! Od čuvara srpske svijesti i pravoslavne duhovne tradicije do pripadnika najcrnogorskije svijesti i Crnogorske pravoslavne crkve. Od protivnika inovjerstva do njihovog najvećeg protagoniste. Kilibardin „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi“ u Njegoševim djelima i njegova apologetika Osmanskome carstvu. Svi su krivi samo je Kilibarda nevin!?
Od velike Srbende do najcrnogorskije be(n)de. Od „skromnog“ p(oli)tičara do samostalnog političkog (o)ptičara. Lažno skroman čovjek, darovit pisac ili darovit pričalac. Potirač ili politički otirač? Od urednika „Ogledala“ i pisca kolumne „politički trenutak“ preko pisca feljtona, hronika, dnevnika, mozaika, ispovijesti do „samostalnog političara“ i javne ličnosti. Mudrijaš, lakardijaš ili staro političko klepetalo. Profesor književnosti, daroviti pisac, stranački tribun, običan penzioner, nacionalni heroj Srba i vaskolikoga SRPSTVA, kao „zaslužni“ građanin transformisao se u „nacionalnog heroja Crnogoraca“ da prima nacionalnu penziju u politički nezasitoj i nezavisnoj državi Crnoj Gori. Novakova Narodna, Crna Kilibardina, Gora Sloga stremi ka NATO savezu i evropskim integracijama!
Danas kao „samostalni političar“, pisac i književnik, samo ne poeta niti vladar, na nezavisnoj televiziji „TV Vijesti“ ima(o) svoju satnicu i na njoj nam tumači(o) evropske integracije, mir, tolerantnost, suživot na brdovitom Balkanu, istoriju Crne Gore, ujedno sa svojom političkom biografijom pere, spira, kreči, farba političke biografije svojih saboraca i onih iz „političke elite“ nastale u „ratu za mir“ u posljednjoj decenije XX vijeka.
Po njegovom sopstvenom kazivanju i priznanju, kao „dobar“ poznavalac istorije Crne Gore, on ima pravo da donosi „pravilne“ zaključke i kritičke „osvrte“ o davnim i pradavnim događajima, kao i onima u kojima je bio učesnik i svjedok po zadatku SDB-a ili KOS-a i ostalih državnih tajnih službi, pa je valjda zato i zaslužio nacionalnu penziju, koju mu po zakonu dodijeliše baš oni sa kojima je sijao nacionalnu mržnju među jugoslovenskim narodima, ratnim pokličima i govorima pozivao omladinu i sve sposobne ljude u rat. Za sva „herojstva“ u „ratu za mir“ iz vremena posljednje decenije XX vijeka, danas za nagradu (pr)ima nacionalnu penziju, uživa u njoj, a za fizičku sigurnost i lakša malo dalja putovanja ima tjelohranitelje i samo jedan komotniji automobil, naravno i prostraniji stan u elitnoj „Vektri“ u Podgorici.
Sve na jednom mjestu o nekadašnjem, današnjem i svakidašnjem Novaku Kilibardi, političkom „čistuncu“ i „naivcu“ iz pragmatičnih razloga! Izjave, govori, intervjui, pripovijedanja, objašnjenja, pojašnjenja, tumačenja, propovijedanja, oprosti, izvinjenja, stid i sram, lični i politički ponos i trijumf ideja koje je zastupao. Sanjar ili za(b)luđeli političar, kritičar ili udvorica, političar, lider, diplomata, politički kameleon, samo ne pjesnik i državnik. Od nekadašnje „uslužne“ političke djelatnosti do današnje političke bebisiterke za „ljuljanje odojčeta“ crnogorskoga. Dva puta na političkom startu, a stalno u političkom blatu.
„Gdje su pare, gospodo moja“, zborio je N. Kilibarda, orilo se skupštinom crnogorskom sa njegovim ekspertima? A danas, ti isti „nacionalni eksperti“ primaju „nacionalne penzije“, upravo baš od onih političkih ličnosti za koje su govorili da pripadaju DPS = DRP sistemu, pa su bili ministri, direktori i glavni izvođači tranzicionog procesa, koji je Crnu Goru i njene građane doveo do pukoga siromaštva! Navodno jedan od njegovih eksperta član je masonske lože – slobodnih zidara u Crnoj Gori, tzv. „Velike regularne masonske lože Crne Gore!? Danas njegovim ekpsertima ne smeta (DPS) DRP sistem niti političke ličnosti sa kojima sarađuju, advokatišu, upravljaju bankama, jedan isti milion po jedanast puta uplaćuju i tako dalje. Danas žive politički povučeno i samo se bave ekonomskom analitikom, advokaturom i „po malo“ biznisom! Odakle pare, nikako da se (za)pitaju danas? Pa, valjda, toliko su zaslužili za onu deceniju političke borbe i poziva na „rat za mir“!? Prodajte kravice pa kupujte puškice, govorio je i nagovarao svoje i druge seljane velika Srbenda Novak Kilibarda, sve u cilju agitacije i priprema „rata za mir“.
priče iz njegove „istorije“. Kuda ide današnji Novak Kilibarda? Njegovu konačnu „ispovijest“ očekujemo!
Da li će (pro)govoriti, odgovoriti i negirati ili će kao i do sada politički i pragmatički (pr)ocijeniti da mu je samo potrebno ćutati i mrmljati ili ovlaš odgovoriti, zamazati, premazati, optužiti, (pre)baciti krivicu i odgovornost na drugoga i aktivno čučati, a mudro, ipak, za svagda zaćutati, barem dok nacionalna penzija traje!
NAPOMENA: Za izradu navedene studije koristili smo obimnu dnevnu i periodičnu štampu, između ostalih, navodimo kompletnu štampu dnevnih ili periodičnih listova i časopisa: Pobjeda (Podgorica, 1990-2011), Vijesti (Podgorica, 2000-2011), Dan (Podgorica, 1999-2011), Monitor (Podgorica 1997-2011); i djelimično: Liberal - Cetinje; Onogošt - Nikšić; Crnogorski književni list (CKL) - Podgorica, Narodno OGLEDALO (List Narodne stranke) - OGLEDALO (List Narodne stranke Crne Gore) - (Podgorica - 1991-1995), Glas Crnogoraca - (Podgorica, 1999-2001), Politika - Beograd, Blic - Beograd, Trend - Beograd, Svedok - Beograd, Pečat - Beograd; Oslobođenje - Sarajevo, Publika(Republika) - Podgorica, DANI - Sarajevo, i tako dalje, naravno samo ono što se odnosilo na imenovanu ličnost.
Podrazumijeva se da smo koristili veliki broj izjava, intervjua, članaka ili priloga, koje je prof. dr Novak Kilibarda davao novinarima ili objavljivao u vidu feljtona u dnevnoj štampi a objavljeno je u Crnoj Gori, tu prije svega mislimo na nezavisni dnevni list „Vijesti“, kao i na ostale dnevne listove, časopise i tako dalje, a koje smo naveli na kraju teksta kao korišćene izvore ili literaturu. Gotovo da smo pregledali ili isčitavali nekoliko stotina stranica tekstova koji su se mogli pretraživati na internetu pod imenom dr Novaka Kilibarde, izjave, intervjue i tekstove u kojima je „suptilno“ pričao i tražio novo čitanje književnih i istorijskih djela u kojima se po njegovom naučnom gledanju i tumačenju nalaze „antiturska” i „antiislamistička” djela, stihovi, riječi, rečenice i tako dalje.
Nijesmo pregledali, niti su nam bili dostupni, a interesovali smo se na razne načine, da pregledamo stenogramske bilješke sa crnogorske skupštine-parlamenta, gdje bi tek tada mogli naći obilje materijala posebno iz vremena „rata za mir”. Takođe, nijesmo u potpunosti pregledali glasilo Ogledalo (Narodno ogledalo) Narodne stranke kao i još po neka glasila u kojima se tadašnji lider Narodne stranke po malo javljao - oglašavao. E, u svemu tome bi tek imali da izgubimo polijepo vremena, ali s druge strane bi to bilo isplativo, jer bi se onda kompletirala potpuna politička biografija o N. Kilibardi. Ipak, neke smo izvode ili bilješke sa Skupštine Crne Gore koristili, jer su dati-objavljeni u nekim dnevnim listovima kao izvodi iz skupštinskih zasijedanja, ali samo ono što se odnosilo na N. Kilibardu, kao govornika ili kao izvode iz njegovih replika sa kolegama poslanicima.
Naravno da nijesmo mogli sve obuhvatiti. Bez obzira koliko je ostalo toga što nije korišćeno ubijeđeni smo da se suština onoga što smo u datom tekstu rekli o političaru N. Kilibardi ne može izmijeniti, već samo dopuniti i možda još jače naglasiti. Naravno, može se u detalje o pojedinim pitanjima i političkim problemima govoriti i dopunjavati ali se osnova niukom pogledu ne može promijeniti, jer je data objektivno i podastrta dokumentacijom objavljenom u štampanim i elektronskim medijima.
Vjerujemo da je tokom svoga dvodecenijskog političkoga rada N. Kilibarda igrao mnogostruku igru svjesno, bez ikakvih svojih „snova i zabluda“ i da je kako i sam kaže iz „pragmatičkih” razloga „evoluirao” u hodu vremena i promjena na crnogorskoj političkoj sceni, pa je na taj način stvorio nepobitno ubjeđenje kod ukupne javnosti da se radi o njanedosljednijoj političkoj ličnosti na koju se ne može ozbiljan političar osloniti. Toliko o tome segmentu kao bibliografskom a potrebnom radi čitalaca, koji će prepoznati tekstove u kojima se citiraju ona mjesta gdje se (s)pominje Novak Kilibarda ili kritički prikazuje njegova ličnost i politička djelatnost. Dakle, da završimo sa tim, jer je ovdje riječ o sagledavanju političke ličnosti i djelovanju N. Kilibarde od 1990. godine pa sve do 2011. godine. U navedenom radu nijesmo imali pretenzije da budemo neko ko daje samo jedno neprikosnoveno mišljenje već naše lično, stručno i naučno viđenje njegove političke ličnosti i ubjeđenje na osnovu ukupnog materijala sagledano kroz njegove poruke, izjave, djelovanja politička i sučeljavanje onoga što je nekada pričao i zagovarao, kao i onoga što danas zagovara i objašnjava ili tumači na njemu svojstven način kao „samostalni p(oli)tičar i javna ličnost“ kako bi on rekao i objasnio.
Za korišćeni materijal i literaturu posebnu zahvalnost dugujemo autorima tekstova, priloga, članaka, izjava, intervjua i tako dalje, gospodi: dr Marku Vešoviću, književniku, (Sarajevo); dr. Radenku Šćekiću, (Podgorica); Slavoljubu Šćekiću, (Podgorica); Branku Vojičiću, (Podgorica); Slavku Peroviću, (Prag); Šemsudinu Radončiću, (Sarajevo) Senadu Pećaninu, (Sarajevo); Tamari Nikčević, (Podgorica-Beograd); Želidragu Nikčeviću, (Podgorica-Beograd), kao i brojnim autorima - novinarima čija imena nijesmo spomenuli, a čije smo fragmente tekstova koristili tokom rada za navedenu studiju.
Iz tehničkih razloga u vidu napomena - fus nota ispod teksta nijesmo unijeli ili navodili korišćenu literaturu, brojnu dnevnu i periodičnu štampu ili dokumentaciju, kao i preuzete djelove tekstova izjava, intervjua, članaka, priloga, notica, blogova, sa web stranica pojedinih ličnosti i tako dalje sa pojedinih portala - elektronskih novina, koje smo našli na „GOOUGLE“-u, a odnosili su se na imenovanog političara, već smo sve to dali na kraju knjige u vidu zbirnog korišćenja ukupne literature, izvora i ostaloga dokumentacionog materijala, kao što su video zapisi. S obzirom da korišćeni materijal za navedenu studiju iznosi preko 5000 stranica, a preuzeti citati, koji se nalaze pod znacima navoda i izvoda u tekstu obima su više od 30 stranica ili oko 150 bibliografskih jedinica, iz tehničkih razloga i čitaoca radi nijesmo navodili stranice korišćenih izvora i literature ili video zapisa. Iz tih razloga izvinjavamo se onima koji „prepoznaju“ izvode, fragmente, djelove korišćenog materijala, mada su stavljeni u zagradama - pod znacima navoda i izvoda kao tekst drugih autora. Na kraju navedene kritičke studije naveli smo najvažnije naslove koje smo koristili u datom radu. Takođe, iz tehničkih razloga u daljem tekstu izvoda - odlomaka često smo umjesto punog imena i prezimena Novaka Kilibarde koristili smo skraćenice: N. K., Kilibarda ili N. Kilibarda.
U V O D
Vama koji budete čitali kritički tekst navedene studije preporučujem oprez, strpljenje i pažljivo čitanje brojnih primjera i citata datih u vidu kratkih izvoda, koji su od strane političara Novaka Kilibarde dati i objavljeni, jer se možete „iznenaditi“ njegovim prvim mišljenjem ili objašnjenjem, upadicom, zabludom, zaboravom, potiranjem, „suptilnijim“ čitanjem, pa kasnije o svemu tome naići na sasvim drugačiju izjavu, način razmišljanja, objašnjenja, tumačenja, a sve iz njegovih „pragmatičkih“ razloga i „evolucije“ u „hodu vremena i promjena“!
Njegovu dvodecenijsku političku karijeru gotovo bez vremenske pauze pratili su „snovi i zablude“, iako se kasnije uz „seansu - tretman“ jednog ambasadora (o)trijeznio i (od)bacio sve ono što je nekada zagovarao, da bi danas postao politički „čistunac“ sa nacionalnom penzijom, koji „svjesno i savjesno“ zagovara i širi miroljubivu regionalnu politiku, evropske integracije na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru, daje punu podršku NATO savezu i „mirotvorstvo“ u interesu onih protiv kojih je nekada bio u „ratu za mir“! Takođe, iz „pragmatičnih“ razloga N. Kilibarda je „zaboravio“ na srpstvo, nacionalni srpski ponos, dobrovoljačke odrede, „planove“ o „Dubrovačkoj republici“, ujedinjenju srpskih zemalja - teritorija, „srpsku Spart(ansk)u“ Crnu Goru, i sve to pokrio svojom „evolucijom“, političkim licemjerjem i kameleonstvom, „velikim“ crnogorstvom i na kraju najcrnogorskijim stopostotnim Crnogorcem!
Naravno, N. Kilibarda je zaboravio na ne tako daleku sopstvenu prošlost i procentualnu nacionalnu pripadnost od 200 odsto da je Srbin i kako je nekad govorio i tvrdio da je sve u Crnoj Gori srpsko i srpstvom zadojeno!? Uspio je da za kratko vrijeme zbog „pragmatičkih“ razloga i samo sa par seansi sa stranim ambasadorom od najvećeg 200 odsto Srbina postane najveći Crnogorac, ali samo sa 100 odsto! Svjestan je on i te činjenice, mada je još sebi nije u potpunosti objasnio i razjasnio!? Ne samo što je od Srbina postao veliki Crnogorac već se transformisao u mislećeg profesora crnogorske književnosti koji je decenijama govorio srpski, srpsko-hrvatski, a danas isključivo govori crnogorskim jezikom i naravno na njemu stvara, piše i objavljuje svoja književna djela. I to je njegovo „pragmatično“ pravo sa kojim hoće objasniti sve svoje predrasude, snove i zablude, i kao takav želi se pokazati pred brojnim generacijama njegovih studenata koji su ga, kako se često volio izraziti „rado slušali“. Sve bez stida i zastiđa političkog i bogme i ličnoga!?
Nije nam bila namjera da Novaka Kilibardu (pod)sjećamo na sve ono što je radio u politici, kao „vještini mogućeg“, jer je on „pamtljiv čovjek“, kako zna za sebe reći i čitaoca „obavijestiti“, koji samo iz „pragmatičnih“ razloga svoju političku prošlost „zaboravlja“ i nastoji tumačiti protekle događaje sopstvenim zabludama, suptilnijim, lijepim i „mekšim“ riječima i drugačijim tumačenjima shodno evropskim zahtjevima! Samo smo htjeli čitaocima iznijeti makar dio primjera sa kojima je N. Kilibarda tokom dvije decenije manipulisao, zamajavao pismene, nepismene i sve one koji su mu vjerovali tokom njegove političke karijere i staviti ga pred „ogledalo(m)“- njegovi(m) tekstovi(ma), da bi (nje)mu danas omogućili da kaže ono što je propustio, odbacio ili namjerno „zaboravio“, a (š)to su „krupna pitanja u politici“ i zato (što) ih je ostavio za neku drugu priliku!
pričalac“ u ovome vremenu, koje je, ipak, „vrijeme od pričanja“, za njega bogom dato pričati priče objavljujući feljtone od kojih će bolje živjeti puneći svoj „skromni“ penzionerski budžet uz dodatna novčana primanja sa privatnog fakulteta na kojemu ima honorarnu profesoru! Samo još nije uspio da se dohvati titule „emeritus profesora“, a možda uspije nagovoriti i ubijediti svoje nekadašnje političke pristalice ili one nove kojima se poklonio i priklonio u ekološkoj i nezavisnoj Crnoj Gori.
Neka barem pokuša da (na)piše odgovor makar iz razloga „ne da bi se družio“ - drugovao „s narodnim pričaocem“ već da bi „njime vladao“, „jer najbolje se vlada kada im znaš ama baš sve mane i vrline“!? Da li N. Kilibarda poznaje autora navedene studije ili zna „ama baš sve mane i vrline“ njegove? Eto prilike da N. Kilibarda iskaže svoje poznavanje i dobro „znanje“ istorije i događaja njemu bliskih iz vremena aktivnog učešća u političkom i društvenom životu Crne Gore u posljednje dvije decenije, a posebno njegovo vrijeme „rata za mir“, pa neka uporedi svoj politički lik iz „ogledala“ - tekstova, koji su na ovome mjestu fragmentarno dati i tumačeni onako kako to odgovara objektivnom stanju stvari.
Da li su građani „Dubrovačke Republike“, kao „latini“, uspjeli „tokom pregovora“ da nadmudre lukavu lisicu iz Banjana Novaka Kilibardu tako što od „dogovora“ nije bilo ništa, pa je on bio „primoran“, vidjevši da je „ulovljen“, brže bolje prihvatiti se „dubrovačkoga fronta“ da se sa svojim dobrovoljačkim odredima pridruži regularnoj vojci JNA, misleći da će ih svojom opsadom primorati na poštovanje „dogovora“? Da li je „argumentacija“ Novaka Kilibarde u vremenu „rata za mir“ od njega davana „besplatno i rodoljubivo“ iz „ideoloških“ potreba ili je i tada, kao danas, imala samo „pragmatične“ razloge? Mnogo je pitanja koja čekaju na odgovore Novaka Kilibardu!
Bio je Novak Kilibarda „moralna vertikala” i paradigma političkoga miljea današnje Crne Gore, nezavisne, demokratske, „prosperitetne“, potpuno privatizovane, uveliko kapitalističke, „transparentno“ tranzicione i, naravno, da se ne zaboravi ekološke, prve u svijetu nezag(r)ađene države!?
U ovome kritičkom radu podsjetićemo se i ne tako davnih dana i vremena kada se pjevalo „Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”, preko „Oj drugovi, jel’ vam žao“, do „Za kim zvone zvona“! Iako (ni)je sve baš tako bilo, ipak, može se reći da je on bio narodni tribun koji je žario i palio u Crnoj Gori i izvan njenih prostora, tu do Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, naravno više verbalno i zapjenušano nacionalistički nego hladnim ili vatrenim oružjem sa „kamom u rukama“ ili vatrenim oružjem za „darovanje“ a sve „za krst časni i slobodu zlatnu“, sa devizom „Vi naprijed, a ja ću za vama”, jer je lidera trebalo (sa)čuvati od ne daj bože teškoga fizičkog ranjavanja ili tragedije. Ne bi trebalo da se zaboravi vrijeme „rata za mir“, iako to Novaku Kilibardi ne odgovara pa sve (na)mjerno „zaboravlja“ ili odbacuje zajedno sa ostalim političarima njegovoga političkoga kalibra i karaktera sa upornim ponavljanjem izgovora „bilo je što je bilo“! Biće za njega, ipak, poželjno da napiše drugi i mnogo istinitiji i potpuniji dio „ispovijesti“, a svakako da će honorar uslijediti iz „pragmatičnih“ njemu razloga.
Bio je lider Narodne stranke onoga ne tako davnoga vremena crnogorskoga pluralizma - višestranačja, kada se u Crnoj Gori društvo počelo „demokratizovati“ po nacionalnom ključu i raslojavati po ličnim primanjima, bankovnom kontu, imovini - nekretninama, po nacionalnim penzijama i uopšte po životnom standardu građana, ostavljajući komunizam i napuštajući ga ili bolje reći (o)stavljajući - odlažući ga na ostrvo đubrišta.
niti on zna o tome nešto za što ga mnogi prozivaju, iako je izgubio sudsku parnicu od onoga protiv koga je bio pokrenuo, a isti mu na sudu dostavio dokaze?
A šta bi drugo činio Kilibarda Novak, profesor koga studenti „najviše vole“, ili su „voljeli“, a možda ga još uvijek vole, kao i oni na privatnom fakultetu - univerzitetu, čija su predavanja bila „najposjećenija“, nego da samoga sebe poslije nešto manje od decenije negira svojim zabludama i besvjesnim stanjima, naravno, sve uz stručnu pomoć i „osviješćenje“ tokom jednoga „kratkoga“ susreta sa ambasadorom jedne strane države, koja je bogme dosta moćna i koja mu je „otvorila“ oči uprkos naučnom pozivu i ozbiljnim godinama života, a koje je uspio da nakupi sa samo šest decenija života i predanoga rada, od kojih tada u visokoškolskoj nastavi gotovo pune četiri decenije i po slovu zakona već tada je mogao otići u starosnu i zasluženu penziju.
Na samom početku da se izjasnimo i naglasimo, jasno i potpuno, da ovdje neće biti riječi o Novaku Kilibardi kao naučnom radniku, profesoru književnosti i proznom piscu na Filozofskom fakultetu u Nikšiću ili na nekom privatnom univerzitetu, već samo o njemu kao političaru, zagovaraču i tumaču istorijskih procesa, događaja, književnih i istorijskih djela i stranačkom lideru jedne od tada najjačih stranaka i najbrojnije opozicione stranke u Crnoj Gori iz vremena posljednje decenije XX vijeka koja je imala svoj „zenit“ upravo u tom periodu. A bio je njen idol i vođa, neprikosnoveni lider i političar, alfa i omega u stranci kojoj je pripadao sve do njegovog smjenjivanja od njemu najbližih i posebno velikih „eksperata“, koje je on takvima (samo)proglasio.
Nekoliko je faza u njegovoj političkoj biografiji koje karakterišu njegovu ličnost i habitus, karakter same ličnosti, počev od pojave na političkoj sceni ili pozorištu crnogorskog višestranačja pa sve do „samostalnog političara“ i dnevnopolitičkog dežurnog advokata njegove nove stranke odnosno njegovih novih vlastodržaca, koji su mu znali zahvaliti za njegovo reagovanje, a on to, ipak, lijepo naplatio, makar samo medijskim svakodnevnim eksponiranjem i dežurnim kritizerstvom.
Treba istaći da su mu se u vremenu njegovog političkog „zenita“ udvarali svi mediji i pojedinci, pa i kasnije kada je, naravno, promijenio svoju opozicionu ulogu - poziciju sa novom u trgovinskoj misiji - diplomatskoj karijeri u Sarajevu. On će i tada biti „medijska“ ličnost Crne Gore, a pisci, književnici, naučni radnici, političari svi će hvaliti njegovo književno djelo i naravno zaboravljati ili stavljati u zaborav - potiskivati njegovu političku prošlost, jer je i to Crna Gora dvolična i prepoznatljiva, posebno u periodu od kraja posljednje decenije XX vijeka pa sve do dana današnjega.
Danas su Kilibardina brojna „nova“ književna djela od posebnoga značaja za crnogorsku kulturu i nova proevropska politička stremljenja, a biće prevedena na crnogorski jezik što će potvrditi sve njegove političke i naučne zablude u cilju ostvarenje njegovih mladalačkih snova!? Danas su Kilibardina „nova“ književna djela veoma aktuelna a posebno su značajna za crnogorsku kulturnu baštinu i naročito za novouvedeni crnogorski novogovor - jezik. Očekuje N. Kilibarda da mu se „nova“ ili obnovljena Crna Gora zahvali tako što će mu sva djela, pa i ona nastala u „ratu za mir“ posebno govore, prevesti na crnogorski jezik i tako konačno zapečatiti njegovo književno stvaralaštvo. Zaslužio je to N. Kilibarda, profesor, književnik, bivši politički lider Narodne sloge, a sada penzioner sa nacionalnom penzijom, honorarni profesor na privatnom fakultetu i (samo)stalni političar, kako najrađe sebe želi predstaviti.
Veliki nanos blata uspio je na sebe nanijeti - staviti u vremenu „rata za mir” i odbrane srpstva i srpskih zemalja na bivšim jugoslovenskim prostorima, pa sada nema mnogo vremena da se od svega ratosilja iako bio to najviše želio, jer svakodnevno u raznim medijima „suptilno“ i na „drugačiji“ način tumači svoju ne tako daleku političku prošlost i vrijeme u kojem je bio veoma aktivan sudjelujući u „ratu za mir“. Da li Novak Kilibarda danas, prilikom intoniranja crnogorske državne himna još uvijek stavlja desnu ruku na lijevu stranu i kao glasnogovornik diže tri prsta te iste desne ruke visoko u vis i još dva prsta lijeve ruke prilikom obraćanja i pozdravljanja? Jednom riječu, šta u stvari od svega toga diže u vis i sluša od državnih himni starina N. Kilibarda a da je u sve to duboko uvjeren kao nekadašnji veliki Srbin, koji je ne tako davno znao negirati svoje današnje političko opredjeljenje i pripadnost nacionalnu i državnu?
Da li se može reći da danas, kao „samostalni političar“ svojim javnim djelovanjem, ipak, daje dobar doprinos i „podupire prazninu“, koju je nekada odbio dajući ostavku „na članstvo u Republičkom savjetu za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa“? Da li danas priče koje piše objavljuje kao nekad pod drugim imenom ili mu se omakne da neki tuđi tekst potpiše kao svoj, jer „...Priča me je natjerala da pišem“!? Koji su razlozi što se danas hvališe svojim znanjem iz istorije, najboljim poznavaocem Njegoševog književnoga djela pa i ukupnoga stvaralaštva i, naravno, narodne književnosti „...umjesto da upoznavamo sebe...“, mi se hvalimo? Da li je iz razočarenja u „srpsku svijest u Crnoj Gori“ otišao upravo u drugi tabor dijametralno suprotan njegovoj državnoj i nacionalnoj ideji i to kod onih njegovih političkih protivnika koji su negirali njegovu „srpsku svijest“, a izvjesno su vrijeme najljuće lomili politička koplja u crnogorskome parlamentu? Da li im je na kraju odao priznanje poklonivši im se i priklonivši priznajući svoj poraz iz „pragmatičnih“ razloga!? „Prosto da čovjek ne vjeruje u Kilibardinu titulu doktora književnosti. A to su mu komunisti dali, režim Josipa Broza, na koga on baca drvlje i kamenje... Kako ga je zaslijepila silna mržnja prema Josipu Brozu... Sjećam se kad je doktor Kilibarda u Skupštini pokazao da ne zna ko je Bodin... Znači, nije mu jasno ili neće da zna da je na području današnje Crne Gore bila kraljevina Duklja, kasnije nazvana Zeta. Zašto neće da znaju ovi „spartanski Srbi...“? Danas je N. Kilibarda, svakako, imao razloga da više sazna, nauči i obogati svoje znanje iz istorije ranoga perioda srednjovjekovne Duklje i kasnije Zete!?
O njegovoj naučnoj karijeri nećemo, niti je želimo čak ni dotaći, a kamoli govoriti ili prepričavati ono što su drugi o njemu rekli. To ostavljamo onima koji su stručni i kompetentni da kažu svoju riječ o njemu kao naučniku i profesoru, proznom piscu i književnom djelatniku. Ipak, možemo reći da ima onih koji su mnogo stručnije sagledali njegovu ulogu književnika i naučnog radnika, a političku djelatnost „malo“ zapostavili ili bolje reći nastojali samo površno da je prikažu (u) javnosti. Naravno da nije lako dati potpunu sliku njegove političke karijere, jer treba pregledati obimnu građu - dokumentaciju počev od njegovih prvih medijskih govora, izjava, tumačenja, obećanja, prijetnji, propagiranja, intervjua, audio i video zapise i sve do neprimijetnog, vještog ili jasnog udvorništva, dodvoravanja vlastima i onima koji će mu omogućiti da se dočepa vlasti i zasjedne u fotelju državnu, i da participira u vlasti zarad pranja svoje političke biografije iz ne tako davne prošlosti posljednje decenije XX vijeka, a naravno i onih sa kojima je bio u vlasti na početku prve decenije XXI vijeka, od kojih je danas dobio ili iznudio nacionalnu penziju kao zaslužni građanin ili borac učesnik „rata za mir“.
Znao se Kilibarda kao opozicionar sjetiti jedne narodne mudrosti i prigovoriti tadašnjoj vlasti, a koja kaže: „prevari me jednom ubio ga Bog, prevari me drugom ubio ga Bog, prevari me trećom - ubio me Bog“! „...Postoje u životu i politici neke granice preko kojih se ne smije ići. Nema tog cilja koji bi opravdao neljudski odnos čovjeka prema majci koja ga je rodila“! „...Ne treba zaboraviti da su nam obilićevski zažetnici i zatočenici očuvali nadu i slobodu, a politika Marka Kraljevića očuvala je našu biološku supstancu... Mi se držimo one vukovske misli da se onaj koji upravlja narodom ne može osramotiti ako to šta radi ide u korist tog naroda...“. Nije valjda (u)mislio Kilibarda da upravlja narodom i da mu se zbog toga sve oprašta!
Šta li je to Kilibarda učinio za dobro naroda da bi mu se bilo što moglo oprostiti vidjećemo u narednim primjerima, podsjećajući ga na ono što je nekad pričao i što danas priča i utvrđuje? A tek način na koji pronalazi i što sve „vidi“ u „politici“ Marka Kraljevića naš „istoričar“ N. Kilibarda, posebna je priča o kojoj ćemo nešto više reći ujedno kada se budemo kritički osvrnuli na „ideološko-političku“ matricu koju nalazi u Njegoševim djelima, zajedno sa „antiislamizmom, antiturskim nabojem i genocidom na vjerskoj osnovi“.
Zapanjujuća je činjenica koju nam Kilibarda podastire sa „politikom“ Kraljevića Marka tumačeći je kao spas za „očuvanja biološke supstance“! Moćne su to „istorijske“ misli N. Kilibarde u kojoj je istina duboko povrijeđena, a činjenice istorijske nedostaju za kreiranje „politike“ Kraljevića Marka. Samo Kilibardino „poznavanje“ istorije može „potvrditi“ postojanje i poimanje duboke „politike“ jednoga narodnoga junaka, pa makar to bio i Marko Kraljević, unazad nešto više od šest vjekova! Danas, ni manje ni više, N. Kilibarda projektuje nekadašnje svoje viđenje, „znanje“ i politiku iz „rata za mir“ u daleko neko istorijsko vrijeme tamo unazad šest cijelih vjekova!? A tek šta bi pronašao kada bi sproveo arheloška iskopavanja na lokalitetima poznatim ili onih koje bi „otkrio“?
Mora se priznati da je bio neumoran borac za postizanje sopstvenih ciljeva i odbacivanje svoje nacionalističke prošlosti samo da ostane i opstane što duže u vlasti sa onima protiv kojih je bio oštar, uvredljiv, ciničan, zlonamjeran, proračunat, prevrtljiv, kameleonski spretan da se odmah uklopi u novu političku situaciju i bogme sebe uzdigne. Nekada je bio kadar „stići i uteći“, a danas nešto muca, štuca, zijeva, uzdiše a ne diše da valja, škripa pluća mu se čuje kad hoće malo da vrisne, čini se kao da ga je spopala neka golema nevolja!
Od nekada velikog i moćnog političkog lidera, galamdžije i bundžije, kako u parlamentu crnogorskom tako i u javnosti, na skupovima stranačkim ili na političkim mitinzima, sada je mnogo staloženiji, mirniji ili „umjereniji“ u izjavama da ne bi koga povrijedio ili uvrijedio, mekši na izrazima, suptilniji i ljubazniji sa političkim protivnicima sve do prve prilike dok dobije kakvo novo „radno“ mjesto - politički angažman i zasjedne opet u nekoj od fotelja „diplomate“, podpredsjednika ili ministra! Međutim, njegovo je politikantstvo, pragmatičnost i „visoka politika“ prohujalo sa vihorom i sada se samo pazi da koga ne nagazi pa mu taj vrne sa kamatom sve ono što je čekalo pune dvije decenije.
Iako je bio nekoliko puta u teškim političkim nokdaunima i ležao na patosu ili češće na koljenima, klecao i teturao, lagano se podizao, iako sa izvjesnim zakašnjenjima, uspijevao se održati u politici i vlasti sve do trenutka kada su ga konačno odbacili oni kojima je dobro zamiritao i koje je doveo do položaja i funkcija nezasluženo je uživajući i na kraju od njih istih bio odbačen kao islužena krpa, marginalna politička ličnost. Prvom dobrom zgodom odbacili su ga njegovi najbliži saradnici, veliki „eksperti“ - njegova lijeva i desna ruka i ministri kao da nikada nije ni postojao, a koje je on sam proizveo i visoko ih uzdizao posebno u crnogorskoj skupštini. Znao je N. Kilibarda svoje tada još nevješte „eksperte“ podučiti pismenosti i vještini lijepoga govora. Njihovo oskudno znanje iz istorije Crne Gore upotpunjavao im je dugim pričama dok su u kafanama svojih jataka, daleko od očiju, odmarali uz dobar mezetluk, jagnjetinu sve zalijevajući dobrim crnim vinom, da bi pred zoru odlazili na „počinak“ zavaljeni u toplu i ne rijetko „punu“ postelju!
( Prvi dio )
- Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u „evolutivnom hodu vremena i promjena” -
„... Ja Kilibardu podsjećam da je prekjuče u Crnoj Gori, njegovo ime služilo za uklin, da je bio šef stranke pljačkaša, palikuća i ubojica koji su uzeli obraz Crnogorcima, da je bratski složno sa Šešeljem osnivao Dubrovačku republiku, da je bio serijski četnik iz Slobove tvornice (koji je pozivao na rušenje džamija), a...“.
„Davna ideja Narodne stranke da se vaspostavi slavna Dubrovačka Republika i tako na miran i demokratski način riješi pitanje granica između Crne Gore i Hrvatske dobila je ovih dana na aktuelnosti i značaju. Zapravo, ideja je počela da se pretvara u stvarnost! Predstavnici Narodne stranke i slobodoljubivih Dubrovčana sastali su se prije nekoliko dana u Cavtatu i dogovorili se o daljim aktivnostima na realizaciji te ideje... Dubrovačka regija bi, prema ovoj zamisli, bila proglašena za slobodnu, bescarinsku zonu Južne Evrope, u kojoj bi vladali zakoni preduzetništva i slobodnog tržišta. Vrlo brzo žitelji ovog kraja imali bi dohodak veći od 12.000 dolara po glavi stanovnika. Narodna stranka odavno je lansirala ideju da se Dubrovniku vrati vjekovna samostalnost i nezavisnost - izjavio nam je tim povodom dr Novak Kilibarda, predsjednik Narodne stranke... Narodna stranka, rekao je na kraju Kilibarda, u svakom slučaju, smatra pogibljenom i pomisao da se vojska povuče sa dubrovačkog fronta dok se prostor Dubrovnika potpuno ne demilitarizuje...“. Kad je ovo pisao i objavio u „Narodnom Ogledalu“ Novak Kilibarda ni slutio nije da će ga danas ono demantovati za sve ono što priča i pripovijeda u „ispovijesti(ma)“ ili na javnim istupima, po kuloarima i tako dalje, bježeći od vremena „rata za mir“, a pripisujući radnju i krivicu na svoje istaknute članove iz tadašnje Narodne stranke. On danas na „miru“ čita i isčitava svoje govore i kolumne isčuđavajući se da mu je sve to prošlo bez i da mu je dlaka sa glave falila i još pride nacionalnu penziju „zaradio“ i dobio zbog pranja političkih biografija čelnika iz crnogorske političke elite nastale u vremenu „rata za mir“.
reče ili ocijeni, da se radi o svojevrsnom „kilibardizmu“ u najpozitivnijem značenju te riječi! Zašto ne reći da je bio „vođa ’srpskih Spartanaca’ u Crnoj Gori...“, a da se „...ove rede proslavio kao narodni guslar...“!
U dosadašnjim rječnicima nema riječi - termina „kilibardizam“, ako se već ne priprema dopuna toga rječnika! Nije naše da ulazimo u motive, razloge i ocjene iznijete u navedenim primjerima, već samo navodimo neke od brojnih primjera u kojima ga tako napadaju pojedinci, istaknute ličnosti politike i kulture ili ga opisuju i politički portretišu. Rekao bi N. Kilibarda „Rade đeca što vide od oca“. Da li će konačno podnijeti svoj izvještaj o političkom „radu“ pa makar to bio drugi dio njegovih „ispovijesti“? Na osnovu brojnih napisa, kritika, izjava, reagovanja, intervjua i tako dalje objavljenih u štampanim i elektronskim medijima, kao i izvjesne dokumentacije o Novaku Kilibardi kao političaru dali smo njegov politički lik onako kako je on uistinu izgledao i djelovao za protekle dvije decenije, nastojeći da budemo objektivni u prikazivanju i argumentaciji, bez pristrasnosti i bilo kakve pomisli da uvrijedimo njegovu političku ličnost. Kritici smo podvrgli sve ono do čega smo mogli doći i što je bilo za kritiku, a bilo nam dostupno analizirajući i upoređujući sve njegove izjave, intervjue i tako dalje. Nijesmo sakrili ništa što je bilo pozitivno u njegovoj dvadesetogodišnjoj političkoj djelatnosti.
„Da zlo bude veće danas je također uz Brkovića i najveći crnogorski veliko-Srbin iz ’90-tih dr. Novak Kilibarda, koji se uz višegodišnje šurovanje sa Karadžićem, Miloševićem & chetniks company, glasno zalagao za „veliku Srbiju”. Ovaj pačarist je „Šešeljevski” sijao govore mržnje prema „Turcima”, misleći na Bošnjake u Crnoj Gori, kojima je pokazivao put za Tursku i da nikada neće imati mira u CG. Tako je ovaj vrsni i rasni današnji Crnogorac sa Zurotićem, Buhom, Maksimovićem & comp., uz Momovo i Milovo aminovanje proganjao bošnjačke intelektualce sa posla! Ni to nije sve, jer vjerujem da Jevremu nije promaklo da su rezervisti iz Kilibardine stranke išli po Foči da šire „čojstvo i junaštvo“. Naširoko je poznato da je u Foči na Željeznom mostu na Drini poklano nekoliko hiljada Bošnjaka. To je i sam Kilibarda javno priznao u jednom intervjuu da su članovi njegove stranke učestvovali u klanju i progonu Bošnjaka Foče. Ali na Kilibardinom obraz-opanaku sve može stati, pa čak do njegovog trgovinskog misionarstva na kojem ga Milo ustoličio usred Sarajeva da mu prenosi mišljenja i stavove Bošnjaka koji su mu hrlili u pohode, da ih Kilibarda oduševljava o Njegoševom pjesništvu kako ga Bošnjaci baš najbolje ne razumiju. Doduše Kilibarda je čak dvije godine prije pacifiste Vlahovića bio u Srebrenici i to na jednoj dženazi identificiranih Srebreničana kada se krio iza tamnih naočala. Tada se u Kilibardi guslarski „tumbalo i valjalo” da li da klekne pred žrtvama genocida i da postane srpski a možda i crnogorski Willy Brandt, ali mu se nije padalo na koljena da ne isprlja „trgovinsko-misionarski” frak. Posao je to golem, pa je mogao hlače isprljati a mogao bi mu i Rašo zahatariti, onda za šta su se skupa udarnički borili“?!
„A da li ste razmišljali o savezu SUVERENIH država Srbije i Crne Gore, tim prije, što bi, čini se, i partije crnogorskog bloka, mogle pristati na tu varijantu? KILIBARDA: Kada bi crnogorska svijest bila ona iz vremena knjaza Danila i kralja Nikole ja ne bih imao ništa protiv toga da i Crna Gora bude suverena, pa da se onda ujedinjuje sa Srbijom koja se njoj dopada! Međutim, u Crnoj Gori su se nasložili afiniteti prema nekoj drugoj njenoj poziciji, onoj koju su slijedili guvernaduri Radonjići. Možemo da kažemo i ovako - neka oni koji zagovaraju suverenu Crnu Goru priznaju da je ona država srpskog naroda, pa onda, hajde da razgovaramo i o suverenosti“! „... Narodna stranka kao svoj politički program temelji na uvjerenju da Crna Gora i Srbija treba stalno da ostanu u harmoničnoj federaciji... Narodna stranka zauzima se za ravnopravnu Crnu Goru, za harmoničnu federaciju, Srbiju i Crnu Goru i za zacrtavanje prostora za ujedinjenje srpskih zemalja...“.
mu neko uskrati privilegije. Kada se u njemu posvađaju ili politički mimoiđu veliki Srbin i „veliki“ Crnogorac teško je onda reći ko će izvući deblji kraj ili biti pobjednik, jer i jedan i drugi znaju narodnu poeziju naizust, a posebno stihove sa kojima oni vješto znaju manipulisati, a uz sve to obojica su tvrdoglavi i promjenjivi kao kameleon.
Kada je Kilibarda „doprtljao“ u Sarajevo posve se odomaćio i postao starosjedelac koji zna u detalje „šta se ovdje zbivalo u proteklih osam godina... Umije čovjek i tačka. Svud se taj umije prilagoditi! Ne može se s njime mjeriti ameba koja inače drži svjetski rekord u prilagodljivosti“. Zašto „crnogorska ameba sa kokardam“ odbija polemisati sa Markom Vešovićem? Nije valjda da mu nije nivo, iako je „darovit pjesnik i intelektualan čovjek“, a zaboravlja da „njegovi jurišnici jesu palili i pljačkali po Bosni, ali ne divljački, nego vazda uljudno, otmjeno, s ukusom, s mjerom, ne stihijski već po protokolu“. Inače M. Vešović opisuje Kilibardu kao „dojučerašnjeg crnogorskog dvojnika Šešeljevog“! Kilibarda je bio prihvaćen od strane Izetbegovića bez ikakve „uzdržanosti“ pa njegovo prisustvo kao čovjeka koga je Karadžić u ratu odlikovao ordenom - medaljom nije drugima smetalo!? Zašto sada ne zakači taj orden na staračke grudi, junačke srpske i crnogorske i ne treba kao nekada da prijeti „Treba lomit munar i džamiju, a badnjake srpske nalagati“, jer „zemlja zaudara Mu’amedom“ ili „...da tjera Turke na buljuke“ kao Marko Kraljević u narodnoj pjesmi. Moguće da su jedan drugom bili od velikog interesa! Da li je baš tako bilo?! „Ali u redu: ako Kilibarda valja Izetbegoviću, eto mu ga pa nek se njime zakiti ko prvomajskim karanfilom“!
Zanemario je starina Novak tada profesuru i bacio pod noge pjesme, stihove i ordenje srpsko zarad jednog mjestašca činovničkog, foteljice. Takav je bio uvijek i na taj način provodio „viteške“ dane, moralne i čestite! Da li je Slobov „Hrt Karaman“ po Sarajevu šenlučio idući od jedne do druge kafane ili je u „La familiji“ evocirao svoje uspomene iz ne tako davne prošlosti i prisjećao se svojih vatrenih govora koje je držao po Bosni ponosnoj? Izjavio je negda i ne tako davno da „nije Srbin, ali je srpskog porijekla“, a danas je najcrnogorskiji Crnogorac veći i od onoga njegovog najvećeg stopostotnog Srbina! Da li je tada ili samo sada bilo pretjerivanja od njegove strane ili je pravi razlog da je on režimu od velike potrebe i svejedno mu je šta je tada pričao ili sada što priča i zanoveta, jer ostao je onaj isti samo sada na tobože drugim političkim osnovama odnosno kursu crnogorske nezavisnosti!? Što bi rekao jedan pjesnik i pisac „I brabonjak je od cvijeća, ali ne miriše. Režim stvara crnogorske janičare“. A nećemo navoditi citat pjesnika na pitanje: „ šta bi se desilo da Kilibarda kojim slučajem pane u septičku jamu“?! Profesor Kilibarda je i danas vrlo prisutan u crnogorskoj javnosti, a naročito je bio medijski aktivan i prisutan ujedno i reklamiran u periodu svoje političke karijere u posljednjoj deceniji 20. vijeka u svojstvu lidera Narodne stranke. Sve u cilju samoreklame nekada je znao zapjevati i onu pjesmu „Gdje sam bio nijesam se krio“, pa na noge lagane stati i na svakom mjestu postojati. Zna on iz koje je to pjesme i iz kojega ciklusa, ali nije više kadar „stići i uteći“ i na strašnom mjestu postojati! A bogme je nekada letio i visoko uzlijetao i slijetao brzinom narodnoga pjevača, a sada mu preostaje da očerupan zimuje među kokoškama! Čega li se plaši? Da li su u pitanju privilegije bijedne, koje bi mogao izgubiti ako progovori kako trebuje i priznanjem se izdigne iznad sebe samoga i svoje političke prošlosti?
U svojim metamorfozama, političkim mijenama i stavovima kao lider Narodne stranke je daleko otišao. Razlozi za takve promjene su psihičke i moguće da trpi neke fizičke pritiske. On mnogo više govori sam o sebi i priča sam sa sobom nego što ima namjeru da čitaocu objasni realnost onoga u čemu je učestvovao. „Njegovi nekadašnji ideološki i nacionalni stavovi evoluirali su do nekih stavova koji su potpuno neprepoznatljivi. Treba imati mnogo unutrašnjeg nemira da čovek doživi jednu takvu evoluciju, da ne bude Srbin nego velikosrbin, pa onda Crnogorac, a možda će u nekoj kasnijoj fazi biti Dukljanin. Njegovu izjavu tumačim kao reagovanje na političke primedbe koje sam izneo o Platformi Crne Gore“.
protiv pripadnika drugih naroda“. Kilibarda je bio svjestan činjenice da će takvim napadima skrenuti ili privremeno otupiti oštricu u javnosti i u očima onih koji su bili dobro upućeni u njegovu političku djelatnost u vremenu „rata za mir“. Podsjetićemo se na početak posljednje decenije 20. vijeka i izjave N. Kilibarde: „...Treba napustiti haške razgovore i tražiti da se jugoslovenski slučaj prebaci na Ujedinjene nacije, odnosno Savjet bezbjednosti... Ako gospodin Karington priznaje hrvatske granice koje su komunisti postavili, treba mu reći da su te granice ništavnije čak i od onih koje je Hrvatska imala tokom Pavelićeve vladavine. Pavelićeve granice priznale su sve fašističke države, a hrvatske granice, koje su odrezali brozovski komunisti, nemaju ama baš nikakvo pravno značenje...“. Sa kakvim i kolikim je znanjem iz istorije, a posebno upoređenja, tumačenja i zaključci o ne tako davnoj pršlosti, N. Kilibarda raspolagao tada? Do dana današnjega ostalo je to njegovo „znanje“ iz istorije i posebno tumačenje i objašnjenje istorijske prošlosti i pojedinih a brojnih događaja na prostoru nekadašnje jugoslovenske državne zajednice. Da li su osnivači Narodne stranke prilikom njenoga osnivanja zaista „imali jasne ciljeve na dan njenoga osnivanja...“ i da li su svi ciljevi postignuti posebno u periodu „rata za mir“ da se danas „...oni koji su obnovili tu stranku neće postidjeti ni pred slavnim i mudrim precima ni pred, valjda, od nas srećnijim potomcima“!? Znao je sklapati političke brakove iz ličnog i stranačkog računa samo da se dočepa bilo kakve vlasti, naravno prethodno dobro osmislivši način na koji će to učiniti vješto i gotovo neprimjetno i kako da to bude u „interesu“ njegovih birača i naroda Crne Gore!
Znao je igrati političke igre i biti „dobar“ mamac na koji je hvatao sve one do kojih mu je bilo stalo samo da se približi onima iz vladajuće stranke i čelnika DPS-a. Njegova partija Narodna stranka doživjela je zajedno sa njim najveću transformaciju i donekle prebrodila velike krize unutar same stranke, a može se reći zahvaljujući njemu ipak o(p)stala na političkoj sceni Crne Gore u vrijeme njegovoga vođstva-liderstva, mada je na posljednjim parlamentarnim izborima, zbog prethodnih previranja i ostavki lidera u toj stranci ona danas van parlamenta. Narodna stranka od radikalno srpske stranke postala je gotovo neprimjetna opoziciona građanska stranka bez političkih ličnosti koje su mogle stranku da omasove i unutar je reorganizuju.
Njen prvi zaokret u političkom smislu je koalicija sa Liberalnim savezom, a nešto malo kasnije sa DPS-om, da bi ta stranka poslije njegove smjene kao i napuštanja nekih njenih političara Predraga Drecuna, Dragana Šoća (ostao u stranci ali bez javnog političkog djelovanja i namjerava otići u zasluženu penziju koristeći zakonske mogućnosti i olakšice za parlamentarce)! Nešto kasnije je, ipak, namjeru ostvario i postao „nacionalni penzioner“ koji se bavi advokaturom! I to ne običan penzioner već onaj sa nacionalnom penzijom sve po zakonu i zaslugama, nije valjda onim iz vremena „rata za mir“? Ako nije tako zašto je zovu nacionalna penzija i šta je on to učinio za narod da bi bio penzioner sa nacionalnom penzijom? Naravno i njegov politički drugar P. Drecun postao je penzioner sa nacionalnom penzijom, vjerovatno po političkim zaslugama iz vremena „rata za mir“ ili samo zbog onoga što je u Skupštini Crne Gore prozivao vlast da vrate pare: „gdje su pare“. A možda je najviše zaslužio nacionalnu penziju jer je za političku partiju na vlasti DPS javno govorio i nazivao je DRPS partijom i DRP sistemom. Nijesu jedini, a izvjestan broj bivših parlamentaraca - narodnih poslanika već su to „pravo“ iskoristili.
dijelom u javnosti i kod onih koji su bili stranački neopredijeljeni, ali je ipak opstala mada danas nije prisutna u crnogorskom parlamentu. Važno je da su njeni politički prvaci kao visoki partijski i državni funkcioneri ostvarili pravo na nacionalnu penziju. Oni danas znaju zašto su se borili u „ratu za mir“, tako da se danas mogu slobodno (po)dičiti i reći da su „prvoborci“!
Zagovarajući reforme u državi i građansku opciju Narodna stranka je posebno ulaskom u koaliciju sa DPS-om izgubila znatan dio svoga dugogodišnjeg članstva, koje je kasnije prilazilo drugim partijama ili novoosnovanim srpskim strankama, pa je postala gotovo neprepoznatljiva iako je Kilibarda hoće prikazati kao „građansku“ stranku. Oštrinu opozicije koju je imala posebno u posljednjoj deceniji XX vijeka ona je u prvoj deceniji XXI vijeka izgubila i postala jedna od opozicionih stranaka koja je izgubila ono mjesto koje je imala u opozicionom bloku Crne Gore. „...Gospodin predsjednik Vlade, na pitanje: da li je istina da Vlada radi nešto i mimo zakona, odgovara...: „Molim vas, u ovim teškim vremenima mora se, znate, hodati ivicom zakona, pa i nešto da se uradi tako što nije baš, znate, usaglašeno uvijek sa nekim normama“... „To je gospodo moja, vrlo opasno. U vremenima teškim, ne smijemo imati taktičku saradnju sa kriminalom i bezakonjem. Vidite koliko je vladajuća partija Crne Gore, u jednom unutrašnjem, moralnom smislu - nemoralna. Svaka pomisao na taktičku saradnju nekih formacija, u ratu, sa neprijateljem, vas dovodi do bijesa da dokazujete da su to bili goli izdajnici. A čuvate li se gospodo, budućnosti? Šta će vam reći o vašoj taktičkoj saradnji sa kriminalom?... Ali šta će biti kada oni siđu sa vlasti? Mislite da će se te kohorte kriminalaca pomiriti s tim da opet budu samo kriminalci? Ne, gospodo moja! To se čudo ne događa. Kad oboli jedan dio organizma, to napreduje - pa će čitav organizam ubrzo biti bolestan“. A šta tek danas misli i radi N. Kilibarda pripadajući politički i životno sa onima koje je tada gotovo nazvao kriminalcima? Šta danas na sve to imaju da kažu Predrag Drecun i Dragan Šoć? Kako P. Drecun objašnjava svoj ulazak u bord direktora „najstarije“ banke u Crnoj Gori - „Prva banka“ osnovana 1907. godine (sic!), čiji je (većinski) vlasnik upravo brat bivšega premijera gospodina Mila Đukanovića, za kojega u jedno vrijeme nije imao tako lijepih, suptilnih i mekih riječi posebno ne u crnogorskoj skupštini, a koje im toplo preporučuje njihov lider N. Kilibarda kada budu sa nekim „kontaktirali“? Možda su sve to narodnjaci zajedno sa Novakom Kilibardom, Predragom Drecunom i Draganom Šoćem, prespavali, zaboravili ili su bili u zabludi, da bi se samo u toku jedne „seanse“ probudili - osvijestili!?
Kratkotrajnu političku ljubav i saradnju u koalicijama Narodnu stranku i njene pristalice obezglaviće njen lider, a dodatno će tome doprinijeti partijski čelnici u stranci, počev od Sava Đurđevca, Božidara Bojovića, Predraga Drecuna i Dragana Šoća. Kako bi rekao N. Kilibarda političkim rascjepom u DPS-u Narodna stranka je vidjela svoju šansu, ali je to trajalo privremeno dok se DPS unutar politički konsolidovao i opet preuzeo kormilo učvrstivši se još više na vlasti sa svojim koalicionim partnerom SDP-eom. Kilibardi nije pomoglo njegovo i njegovih „eksperata“ „studiozno“ posmatranje „kuda ide konvoj nekada jednistvenog DPS-a“.
U koalicionom savezu Narodna stranka je samo poslužila DPS-u da svoje članstvo unutar sredi i organizuje, učvrsti i dobije na vremenu do novog sagledavanja političke situacije u tadašnjoj zajedničkoj državi, a Narodna stranka je samo participirala na pojedinim ministarskim mjestima u saveznoj državi i Crnoj Gori. U svemu tome Kilibarda je bio nadigran pa je brže bolje trčao da bi uskočio u poslednji vagon zahuktalog političkog voza da se smjesti poslije, naravno, gubitka mjesta lidera u stranci i napuštanja-izbacivanja iz stranke, na mjesto političkog savjetnika u Trgovačkoj misiji u Sarajevu. Dvije godine pred kraj XX vijeka on je pokušavao da spasi što se spasiti moglo, a to je prije svega poziciono mjesto poslije svih kriza u stranci i koaliciji na saveznom nivou, kada se još uvijek kalkulisalo sa referendumom i brojnim obećanjima datim biračkom tijelu stranaka i ukupnog građanstva u Crnoj Gori.
Narodnoj stranci već i u Crnoj Gori, crnogorskoj javnosti i bio donekle važan opozicionar koji je imao svoju riječ u Srbiji - političkim krugovima Srbije, pa i na međunarodnom planu saradnje sa evropskim predstavnicima i brojnim delegacijama i komisijama, koje su radile na održavanju još uvijek jedinstvene SiCG kao države i bili zagovornici državne cjeline.
U koalicionoj vladi lavirao je samo da se održi na nekoj od „slobodnih“ fotelja na mjestima ministra ili potpredsjednika kao nekada, ali ne tako više uspješno, jer je bio izgubio pozicije u Narodnoj stranci, pa mu je jedino bilo preostalo da se prikloni najjačoj političkoj partiji DPS-u i njenim stranačkim liderima političkog trojca u DPS-u posebno Milu Đukanoviću, Svetozaru Maroviću i Filipu Vujanoviću. Njegovo kalkulisanje nije dalo neke velike rezultate, ali se ipak održao u vlasti poslije onoliko lomova u samoj Narodnoj stranci, i izlaska napuštanja te stranke, a sve zahvaljujući političkom preobražaju - zaokretu za cijeli krug samo da ne izgubi izvjesne političke privilegije koje su same po sebi dobro došle. Nestala je „harmonija“ u zajedničkoj državi, a koje iskreno rečeno i nije ni bilo ni sa jedne niti sa druge strane, pa se sve vještački održavalo uz veliku podršku Evropske Unije na čelu sa Havijerom Solanom, tadašnjim opunomoćenim predstavnikom za odnose u državnoj zajednici SiCG.
Evo kratkih izvoda iz intervjua Novaka Kilibarde iz marta 1998. godine, u kojem on „procjenjuje“ političko stanje ne samo u Narodnoj stranci, već u koaliciji i državnoj zajednici, ali s tim da sebe prikaže kao važnog činioca na političkoj sceni tadašnje Crne Gore navodeći da se radi o „realnoj“ politici i uvažavanju stavova njihove stranke. Idemo redom. „Nedavno, prilikom formiranja nove Vlade, narodnjaci su ušli i u koalicionu Vladu... Dok god Narodna stranka vjeruje u demokratski put partija koje danas imaju vlast u Crnoj Gori, ne možemo se smatrati opozicijom... Mi smo dio vlasti i pripadamo vladajućoj koaliciji partija samo do onog trenutka dok se poštuju propozicije koje su nas odvele u tu koaliciju... Desio se istorijski događaj - prsla je iz temelja vladajuća DPS... I kada smo ocijenili da struja Mila Đukanovića obećava promjene, mi smo tu struju pomogli... Kao što smo mi pristupili demokratskom krilu DPS, tako je Đukanović prihvatio politiku Narodne stranke prema Srbiji. Sjetimo se da je premijer Filip Vujanović, kao mandatar, u inauguralnom govoru izgovorio rečenicu koja je upravo sinteza politike Narodne stranke: „Crnoj Gori je korisno u državnoj zajednici sa Srbijom, ali ništa korisnije nego Srbiji sa Crnom Gorom“.
Miloševiću. Nijesu imali hrabrosti ni da glasaju protiv budžeta, nego su se uzdržali... DPS još nije pravi branilac državnosti Crne Gore i branilac ravnopravnosti u federaciji. To je izgleda u Crnoj Gori samo Narodna stranka... Narodna stranka će predložiti Skupštini rezoluciju o Kosovu...“. Niko od njih iz Narodne stranke, a posebno od naistaknutijih članova i funkcionera, da se zabrine i zapita o stanju na Kosovu ili o samoproglašenoj državi „Kosovo republika“! Danas je muk u samoj Narodnoj stranci ili „navodnoj stranci“ kako je mnogi danas nazivaju. Kilibarda sa svojim „ekspertima“ P. Drecunom i D. Šoćem ni da pisne, a znaju stisnuti „nacionalne penzije“ ne hajući za sve što se Srbima dešava u regionu ili u nekadašnjim „srpskim zemljama“, koje su oni tako dobro znali plasirati svojim pristalicma, izvlačeći za sebe pozamašne privilegije, ako ne i materijlnu korist. Veliki „narodnjaci“ i „branitelji“ srpstva N. Kilibarda, S. Đurđevac, B. Bojović, P. Drecun, D. Šoć, P. Popović i drugi, sada ljeti planduju a zimi bezbrižno zimuju sa „zasluženim“ nacionalnim ili starosnim penzijama!
Predsjednik NS i potpredsjednik Vlade Crne Gore N. Kilibarda kaže da odbijanje poziva da se ide u rat sa međunarodnim vojnim snagama NATO-a „ne znači dezerterstvo nego intelektualno rodoljublje“, ponavljajući svoj stav da međunarodne vojne snage nisu agresor, već iza njih stoji „čitavo demokratsko čovečanstvo“. Dokazivati ili raspravljati odnosno komentarisati navodno „intelektualno rodoljublje“ N. Kilibarde je bespotrebno, a dovoljno se podsjetiti podstrekačkih govora, nacionalističke mržnje i reći da je bio zapjenušani zagovornik odbrane srpstva i srpskih teritorija i govora podstrekačkih da se ide u „rat za mir“ i brani SFR Jugoslavija a protiv onih koji se otcjepljuju, jer je otadžbina u pitanju i „neprijatelj“ je na našim granicama - ustaše i muhamedanci!
Uveliko se bio N. Kilibarda uplašio optužnice da će Uprava Druge armije Vojske Jugoslavije, za koju je kaže „saznao iz pouzdanih izvora” i bio je zaprepašćen da će na njega podići optužnicu zbog izjave o potrebi zaštite teritorije Crne Gore u slučaju NATO bombardovanja, pa je bio jedno vrijeme dobro obezbijeđen da ne bi pao u ruke onima koji su ga potraživali. A zašto bi se N. Kilibarda „plašio“ optužnice od Vojske Jugoslavije kada je imao adute lične da joj je znatno pomagao u „ratu za mir“: „Crnogorska vlast dužna je da narodu podnese izvještaj o stepenu dostignute zaštite. Dok se god ne proglasi opšta mobilizacija u Crnoj Gori možemo se nadati da nam se dogodi ono što se dogodilo u Šidu i Apatinu.“... „Udri vraga ne ostav mu traga, ili gubi obadva svijeta“... „Armija treba da upotrijebi svu ubojnu moć da bi se deblokirale kasarne i da bi se spasio u Hrvatskoj srpski narod od istrebljenja. Ako tako armija hoće da postupi, treba sve rezerve rodoljubive snage da se rasporede po frontovima gdje to odredi komanda Armije“. Neće li da upotrijebi svoju moć koja je zakonita, treba dobrovoljci i da se pregrupišu u nacionalnu vojsku i da djeluju shodno interesima naroda kome vojska pripada. Ja nemam povjerenje ni u jednog Hrvata i Slovenca koji je u Armiji jugoslovenskoj“.
Otkuda sada to da taj isti N. Kilibarda predlaže da se vojsci ukine voda i struja i da je baca u naručje NATO-a, koji je tada bombardovao SRJ i koji su tu sve „kriteriji“ sa kojima on uvodi svoju „sistem politiku“ čas jedno čas drugo? Nema šta, nego je N. Kilibarda pokazao sebe i svoju dvodecenijsku političku djelatnost u stilu „znam ja da sam darovit pisac; bio bih i darovit pričalac da živim u vrijeme od pričanja“. Da li je danas zadovoljan državom, politikom i onim političarima sa kojima je vodio „rat za mir“ ili se kao nekad, dok je bio đak misleći da „niko na svijetu nema junake kao mi, ni more kao mi, ni zdravlje kao mi...“, kasnije duboko razočarao i začudio kad je „vidio da američke penzionerke imaju zdrave zube. A koliko je u nas stasitih nevjesta krnjavih i obezubljenih...“!? Da li i danas živi od „priča“ i svojih „ispovijesti“, naravno sa dubokim „zaboravom“ na tako njemu blisku prošlost ili je zadovoljan samo sa nacionalnom penzijom, honorarnom profesurom i po kojom satnicom iz njegove istorije na nezavisnoj televiziji?
da bi proglasila nezavisnost 8. oktobra iste godine. Uslijedile su godine ratovanja za ideologiju i teritorije između srpskih i crnogorskih dobrovoljaca i paravojnih formacija, koje su bile pomagane od strane JNA sa jedne i slovenačkih, hrvatskih, i snaga bosanskih muslimana sa druge strane. Crnogorski zvaničnici iz tog vremena su koristili svaku priliku da naglase kako Crnoj Gori prijeti opasnost od invazije iz Hrvatske, i da podsjete da će se Crna Gora zaista braniti svim raspoloživim sredstvima!
Kada je bila u pitanju vojna situacija u Hrvatskoj, i ratni sukobi uopšte na prostorima nekadašnje Jugoslavije, crnogorski građani su „podsjećani” na vrijednosti tradicionalnih koncepata poput pravde, ponosa, istorijskog prava, i njihove dužnosti da brane otadžbinu od „sila fašizma” i da je agresija - napad na Dubrovnik neophodna akcija u cilju očuvanja teritorijalnog integriteta Crne Gore i Jugoslavije, sprečavanja sukoba po liniji etničke pripadnosti, i kao jedini način da se spriječi neustavna secesija Hrvatske. Vojna komanda je objavila poziv za mobilizaciju u Crnoj Gori 16. septembra 1991. godine. Komanda Titogradskog korpusa je naredila svim obveznicima, i svima koji su bili određeni da pruže materijalnu pomoć, a koji su vođeni kao pripadnici ratne jedinice br. 2277, da se odmah upute ka ranije određenoj lokaciji. Tada je Narodna stranka Crne Gore, pod rukovodstvom N. Kilibarde uputila poziv svojim članovima da se priključe jedinicama JNA, a njeno rukovodstvo podsjećalo građane Crne Gore na sve njihove „patnje” koje je uzrokovao komunistički režim apelovalo na osjećanje ponosa i pripadnosti „srpstvu”. „...Prije pet godina Narodna stranka nastala je kao autentična stranka, bez uzora. Bila je to, prosto, potreba tog trenutka!... Narodna stranka bila je prva stranka u Crnoj Gori koja nije antisrpska... a to je, pokazalo se, bio dobar mamac za vaskrs srpstva u Crnoj Gori, preko te stranke.... „Ogledalo“ je nastalo kao prirodan izraz želje da se ideje NS plasiraju u javnost...“. Dakle, jasne su i tada bile „ideje“ novoformirane Narodne stranke i njenoga lidera zajedno sa njenim ostalim istaknutim članovima. Sve je bilo podređeno „uslužnoj“ djelatnosti njenoga lidera i najužega rukovodstva, dok ostali ili obični članovi te stranke i njeni simpatizeri nijesu bili upoznati sa pravim političkim djelovanjem te stranke i naravno da su bili izmanipulisani i zavedeni za „Goleš planinu“. Kasniji slijed političkih događaja i isključenja iz Narodne stranke i „politika“ Novaka Kilibarde, kao lidera te stranke, iz „pragmatičhih“ razloga se mijenjala, preobražavala, krivudala izgovarajući se da se radi o „građanskoj“ opciji te stranke i „visokom“ poimanju demokratskih načela i slobode mišljenja i javne riječi bilo kojeg člana stranke.
Nekadašnji lider promiloševićevske Narodne stranke, N. Kilibarda se nadao da će vojna invazija na hrvatsku teritoriju stvoriti uslove za „rekompoziciju“ granica i materijalizovati san o formiranju Srpske Republike Dubrovnik. U kasno ljeto 1991. godine, on je bio glasnogovornik ekspanzionističkog nacionalizma, da bi tokom 2003. godine pokušao da se odbrani tvrdeći da je i on, kao i mnogi građani Crne Gore manje „obrazovaniji” od njega, bio zbunjen, uplašen i izmanipulisan od strane medija!? Da li su uzroci njegove zbunjenosti, uplašenosti, izmanipulisanosti od strane medija nastali kao rezultat sa brojnih seansi - tretmana, razgovora i susreta američkoga ambasadora i narodnoga prvaka Novaka Kilibarde, pa je „hipnoza” zaista djelovala po njega iscrpljujuće ali i „otrežnjujuće” ili su to bile njegove profesorske zablude? Ne smije se zaboraviti da pomirenje podrazumijeva suočavanje elita sa prošlim greškama, ali i mirenje na individualnom nivou građana iz dvije države, a što je još jedan od rezultata seansi - tretmana sa ambasadorom! „Gospodin Zimerman s pažnjom saslušao je naš stav da se dubrovačka regija, odnosno teritorija bivše dubrovačke republike, mora militarizovati, kako bi bile mirne granice između Crne Gore i Hrvatske. Osjetio sam da gospodin ambasador dobro poznaje program Narodne stranke i da ima formiran stav prema našoj politici. Dogovorili smo se da se naši razgovori nastave, kazao nam je, nakon ove posjete, dr Novak Kilibarda“.
Kakav je danas „osjećaj“ N. Kilibarde i da li je on tada dobro izigran od jednog ambasadora ili je bilo još nekih dogovora za koje javnost ne smije znati, jer je bilo riječi o izuzetno važnim pitanjima iz domena „krupne politike“!? Šta sve skriva Novak Kilibarda od „krupne politike“ a koju nije htio iznijeti u svojoj „ispovijesti“? A šta je sve bilo na ostalim „seansama“ ili u „razgovorima“ lidera Narodne stranke sa brojnim delegatima i delegacijama, visokih evropskih zvaničnika, ambasadorima i drugim ličnostima koji su imali „razumijevanja“ za njegovu politiku koju je tada uporno zagovarao „...da su Srbijanci i Crnogorci ravnopravni nosioci srpske državotvorne svijesti i da će uvijek živjeti u istoj državi...“?! Da li su ga i oni izigrali i nadmudrili, a „seansama“ ga opili i uvjerili da je lider Narodne stranke „ostao“ politička lukava lisica iz Banjana, koja darovito priča, izmišlja, insinuira, obrće, prevrće i kameleonski se mijenja iz časa u čas shodno „pragmatičnim“ razlozima, „evolucije“ njegove ličnosti i „u hodu vremena i promjena“?
Utvrđivanje političke odgovornosti je, ipak, prvi u nizu poteza. Zakon o lustraciji nikako da usvoje oni koji su vodili „rat za mir“ u Crnoj Gori, a N. Kilibarda sa svojim „ekspertima“ značajno učestvovao u svemu tome. Kurtoazno poklonjenje žrtvama, koje političari obavljaju protokolarno, može samo konzervirati bol i želju za osvetom. Istorija nas uči da se političke elite lako i često mire iz sebičnih razloga, pa stoga ne treba zdravo za gotovo prihvatiti ljeporečivu retoriku žaljenja i oprosta koji kao eho političkog spasa odzvanjao i na jednoj i na drugoj strani. Crnogorska politička elita pribjegava generalizacijama, kako bi izbjegla da odgovori na važna pitanja o individualnoj političkoj i vojnoj odgovornosti. Napori vladajuće elite u Crnoj Gori da jednako rasporede odgovornost za Dubrovačku operaciju na sve građane Crne Gore, sobom nosi snažan pečat hipokrizije i paničnu potrebu zaštite ličnog interesa i lične slobode. Takva retorika je namjerena ka depersonalizaciji krivice.
katarzu sličnu onoj koju je 2000. godine doživio Đukanović. Trenutni predsjednik novoformirane države Srbija i Crna Gora, Svetozar Marović, se izvinio Hrvatima i Bosancima za sva zla koje su protiv njih počinili građani novoformirane države. S. Marović se, potom, izvinio svim građanima Crne Gore, koje su on i njegovi kolege, Đukanović i Bulatović, progonili prije dvanaest godina. Mnogo godina kasnije (u oktobru 2011. godine) u Crnoj Gori će gostovati Tereza Kesovija i pjevati pjesme u Crnogorskom narodnom pozorištu za političku elitu koja je vodila nekada „rat za mir“. Da li su tada bili prisutni svi oni čelnici, visoki državnici i partijski funkcioneri iz Narodne stranke i ostalih stranaka, a posebno da li je N. Kilibarda bio prisutan da dami iz Hrvatske pruži ruku pomirenja i izvini joj se za učešće njegovih pristalica za napad na Dubrovnik i za razaranje njenoga doma?
Prve ordene Radovan Karadžić je dodijelio 9. januara 1994. godine na svečanoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. Odlikovano je oko 180 najviđenijih boraca za ideale saveza srpskih zemalja, odnosno velike Srbije. Orden Nemanjića se dodjeljuje za istaknute vojničke podvige. Izuzetno, i građanskim licima „zbog posebnog doprinosa u organizovanju i vođenju odbrane srpskog naroda i države“. Ljude od riječi, visokim odličjem, Ordenom Njegoša, Karadžić je, između ostalih, odlikovao i ljubitelje „lepe reči“, koji su propagirali rat, veliku Srbiju i etničko čišćenje. Tako je Karadžić Njegošem prvog reda odlikovao Novaka Kilibardu dugogodišnjeg lidera „ultrašovinističke“ Narodne stranke, aktuelnog srpsko-crnogorskog diplomatu u Sarajevu. Da li je N. Kilibarda imao samo govorničkog - retoričnog udjela u paljenju Konavala i bombardovanje Dubrovnika ili je nacionalistički žar razgarao sa svojim dobrovoljcima iz njegove Narodne stranke i onima koje je uspio usput zatrovati svojim „lijepim govorima“ i snovima o srpstvu i prostranim srpskim teritorijima čak od srednjega vijeka? Da li je on bio samo huškač rata ili i organizator ratnih operacija odnosno usmjerivač tih operacija ka ostvarenju „srpskoga sna“ i Dubrovačke republike? Da li on otkriva svu svoju „istinu“ ili samo nastoji da svojim „zabludama“ čovjeka u dobrano zrelim ili vremešnim godinama kazuje da je bio „opijen i obnevidio“ usljed nacionalističke zapjenušanosti i mržnje prema ostalim narodima i „inovjernicima” i svima koji nijesu Srbi? Da li je njegovo izvinjenje ili njegov oprost samo kurtoazno ponašanje i dodvoravanje ili veliko lažno predstavljanje sa kojim želi oprati sva svoja nedjela političkog licemjerstva kao lidera tadašnje Narodne stranke?
Da li je njegov (raz)um onaj iz perioda „rata za mir” ili je ostao isti, ali sada zavijen u oblandama „miroljubivog koegzistiranja“ sa susjednim državama i narodima prema kojima je širio svoju ratnohuškačku propagandu šaljući svoje dobrovoljce i dajući im moralno pravo da osvajaju „srpske teritorije“ koje su nekada bile „srpske“?! Da li su to sada zakašnjeli kompromisi sa kojima nastoji izmiriti i sve narode na nekadašnjim teritorijama na kojima su ratne strahote uzele nebrojene ljudske žrtve i nanijele ogromnu materijalnu štetu? Šta je to što je kod njega iskreno, pošteno i politički moralno da bi ga od svega onoga opralo ili mu umanjilo moralnu i ličnu kaznu za njegova nedjela iz „rata za mir”? Da li su njegova izvinjenja i oprosti samo mudri način političke bitange iz vremena „rata za mir” i snalaženje da spasi staru čapruljinu u kojoj se danas nalazi i pokušava još po nešto politički profitirati, neko mjesto (pri)dobiti i zadržati privilegije zbog onoga što svojim današnjim pravdanjima, govorima, razmišljanjima, nakadnom pameću o prošlosti sudi, procjenjuje, ocjenjuje, zaključuje, pametuje, improvizuje, zanemaruje, minimizira, opstruira, zbrinjava, riba nečije obraze i tijelo, čuva i abolira od krivice za sve što su on i njegovi tadašnji istomišljenici i politički sadrugovi činili u „ratu za mir”?
