Mika T. Waltari
O
KNJIGA I
Čun od rogoza
1
vo pišem ja, Sinuhe, sin Senmuta i njegove žene Kipe. Pišem to ne u slavu bo‐ gova u zemlji Kemet, jer sam sit i umoran od bogova, niti to pišem u slavu fa‐ raona, jer sam sit i umoran od njihovih djela. Ne pišem to ni radi ulagivanja bogovima i kraljevima, a ni iz bojazni ili straha, niti zbog nade u budućnost. Pišem to za sebe samoga... Tijekom svoga življenja vidio sam i spoznao, te iskusio i izgubio previše da bih se bojao postati plijenom taštine. Isto tako, glede nade u besmrtnost, mučno mi je od toga jednako kao što mi je mučno od bogova i faraona. Zato pišem sve ovo tek za svoje osobno zadovoljstvo. I po tome se razlikujem od svih ostalih pisa‐ ca; onih iz prošlosti i onih koji će tek doći... A sve što je ikada napisano, napisano je ili zbog bogova ili zbog ljudi. Pritom ubra‐ jam i faraone u ljude, jer premda su božanskoga podrijetla, oni su u svojim osjetima, dakle u mržnji i u strahu, u strastima i razočarenjima, ipak jednaki nama. U tome nema između njih i nas nikakove razlike, pa makar ih po tisuću puta ubrajali u bogo‐ ve. Mogu to činiti i nebrojeno puta, ipak ljudi ostaju jednaki svojim bližnjima... Istina jest, faraoni imaju vlast i moć kojom mogu utažiti svoju mržnju i osloboditi se straha, što je često nedostupno običnome čovjeku. Ali ni to faraone ne spašava od strasti i ra‐ zočarenja. Pa unatoč svemu, sve ono što je napisano, napisano je po zapovijedi kralje‐ va. A to ili radi ulagivanja bogovima ili kako bi se navelo ljude neka povjeruju u ono što se nikad nije zbilo odnosno da se zbilo drukčije nego li je to bilo u stvarnosti. Ili zato jer je nečiji udjel u zbivanjima bio veći ili manji, pa ga u zapisima želi izmijeni‐ ti... Na to mislim, tvrdeći kako je sve napisano, od pradavnih vremena do danas, zbog bogova i ljudi... Sve se uvijek i iznova vraća starome i onome što se već zbilo. Nema ničega novog pod Suncem i zvijezdama. Ne mijenja se ni čovjek u svojoj biti i suštini, premda se mijenjaju nošnje i riječi njegova govora. Zbog toga ne vjerujem ni kako će se u bu‐ dućnosti pisati drukčije, nego li se pisalo do sada i nego li se piše danas. Ljudi se skup‐ ljaju oko laži poput muha oko mednoga kolača ili magareće balege, a riječi pripovje‐ dača koji kazivajući ih čuči na nekome uličnom uglu, gode slušateljima poput mirisaprobranoga tamjana. Pojavi li se kojim slučajem pritom tračak istine, svi bježe od nje‐ ga zazirući i gadeći se. No meni, Sinuheu, sinu Senmuta i njegove žene Kipe, sada kad sam ostario i razo‐ čarao se u svemu, dosta je laži. Zato pišem ovo samo za sebe. Zato pišem samo o ono‐ me što sam osobno gledao svojim očima ili čuo svojim ušima. Ili o onom što sam do‐ čuo, ali znam da je nedvojbeno istinito. Eto, po tome se razlikujem od svih onih pisaca koji su živjeli prije mene, kao i od svih onih koji će tek doći... Ljudi koji ispisuju ili daju ispisati svoje ime po papirusu, a još više oni koji ga čak urezuju ili daju uklesati u kamen, žive u nadi kako će se sve to jednoga dana čitati, pa će potomci slaviti njihova djela... Moje riječi međutim ne slave nikoga, jer moja djela ne zaslužuju hvale, a moja je mudrost opora i nikoga ne raduje... Siguran sam kako djeca, učeći pisati, neće sricati i škrabati moje riječi po pločicama od ilovače. Moje ri‐ ječi neće ni ljudi ponavljati, kako bi se rabeći moju mudrost doimali pametnijima. Zato se odričem i nade da će me čitati i shvatiti... Čovjek je u svojoj zloći strašniji i podmukliji od riječnoga krokodila. Njegovo je srce tvrđe od kamena, a umišljenost ispraznija od praha. Uroniš li čovjeka u rijeku, bit će potpuno isti kao ranije, čim mu se osuši odjeća... Obuzme li ga tuga i razočarenje, bit će potpuno jednak kao i prije, čim se oporavi. Mnogo promjena smotrio sam za ži‐ vota, ja, Sinuhe!... Pa ipak je sve ostalo isto, a čovjek se nije nimalo promijenio. Nađe se, doduše, nekih koji kazuju kako se ono što se zbiva danas još nikada nije događalo... Kako su današnjica i njihovi današnji čini veličajniji i besmrtniji od svega do sada... Ali, ne vjerujte im. To iz njih zbori tek taština, zloća i lupeštvo, a njihove riječi tek su isprazne, plitke i jadne priče koje će metla povijesti nemilice pomesti, unatoč i za inat svim veličajnim zapisima na papirusu ili svom klesanju u kamenu. Primjerice, ja, Sinuhe, gledao sam kako je na uličnome uglu sin na smrt izbatinao rođenoga oca. Gledao sam siromašne kako se dižu protiv bogatih. Gledao sam bogove kako se dižu protiv bogova. Gledao sam čovjeka, koji je nekoć pio vino iz zlatnoga pe‐ hara, kako se jadan, iznemogao, odrpan i nemoćan, jedva saginje klečeći na koljeni‐ ma, ne bi li zahvatio gutljaj vode iz rijeke. Oni koji su nekoć mjerili žito, prosjačili su kasnije na raskrižjima ulica, a njihove su se žene podavale prljavim crncima za bije‐ dan bakreni kolut. Bio im je to jedini način za pribavljanje kruha svojoj djeci. Unatoč svemu tome, ma koliko se to nekome činilo strašnim i poražavajućim, ja znam... Pred mojim se očima nije zbivalo baš ništa novo. A sve to što se zbivalo, po‐ navljat će se i u budućnosti... I kao što se nije mijenjao ranije, čovjek se ni u buduć‐ nosti neće mijenjati. Ostat će najstrašnijom i najopakijom zvijeri, koja muči i ubija ne iz nužde, nego iz zabave i iz razonode, koja nanosi bol svojim bližnjima unatoč svem razumu, koja jede i pije i onda kada nije gladna i žedna, koja skuplja dobra i blaga čak i onda kada ima toliko pa joj nikakav novi prinos ne donosi baš ništa... I koja u svakoj sreći, a i u svemu najboljem, nikad nije zadovoljna te pronalazi povod za nove žudnje i daljnje neizmjerno zgrtanje. Čovjekovo srce, u svojim najtamnijim dubinama, nikad
zadovoljno nije. Vječito ga raspinju bolesne žudnje i tamne strasti... Oni koji će doći poslije mene, bit će jednaki onima prije mene... Pa kako bi onda ti, koji dolaze, mogli shvatiti moju mudrost i sve ove moje riječi? Zbog toga pišem ovo ja, Sinuhe, samo i jedino za sebe. I to zato jer me spoznaja sa‐ žiže poput najotrovnije lužine, a iz moga je života nestala sva radost... Počeo sam pisati ovu knjigu u trećoj godini svog izgnanstva na obalama Istočnoga mora, odakle brodovi isplovljavaju za zemlju Punt. Moje sadašnje obitavalište, koje nikad više ne smijem napustiti, nalazi se na domak pustinje. To je blizu onih brda iz kojih je nekoć lomljen kamen za gradnju kipova prijašnjih kraljeva. Pišem zato, jer je okus vina sada opor na mome nepcu, jer više ne osjećam niti užitka sa ženama, prem‐ da mi u hladnim zimskim noćima tijelo predano grije mlada crna djevojka. Čak me ni vrtovi niti ribnjaci, sa svojim ribama, više ne vesele. Potjerao sam i pjevače, a zvuk svirala i struna bolan je i zamoran mojim ušima... Zbog toga pišem sve ovo, ja, Sinu‐ he, jer mi je bezvrijedno i ništavo svo moje bogatstvo, svo moje zlatno posuđe, sva moja ebanovina, bjelokost i moja mirha... Nisu mi oduzeli moja dobra. Robovi još uvijek strepe od moje batine; preda mnom stražari saginju glavu i ispružaju ruke u visini koljena... Ali je moje kretanje ograniče‐ no. I ni jedan brod ne smije uploviti kroz pjenu valova na ovim obalama; nikad više neću osjetiti miris Crne zemlje u proljetnoj noći... I zbog toga pišem sve ovo. Moje je ime nekoć bilo upisano u zlatnu faraonovu knjigu. Obitavao sam u Zlatnoj Kući, sjedeći uz faraonovu desnu ruku. Moje su riječi vrijedile više od riječi najvećih uglednika i moćnika u zemlji Kemet. Odlični i plemeniti su mi slali darove, a zlatni lanci visjeli su oko moga vrata. Posjedovao sam sve za čim čovjek može čeznuti... Ali, kao što je to prispodobivo čovjeku, želio sam još više. Zato sam to što jesam, zato sam tu gdje jesam. Protjeran sam iz Tebe u šestoj godini vladavine faraona Horemheba, uz prijetnju: vratim li se, zatući će me kao bijedno pseto; ili me kao žabu zdrobiti između kamenja, učinim li samo korak izvan područja određenoga za moje obitavalište. Tako je zapovjedio on, kralj, faraon... On, koji mi nekoć bijaše prijateljem. No što se drugo može i očekivati od jednoga čovjeka niska podrijetla, koji je nare‐ dio pisarima neka iz knjige vladara izbrišu imena kraljeva, a njegove roditelje upišu kao odličnike? Bio sam nazočan na njegovoj krunidbi i gledao kako se na njegovu gla‐ vu spušta dvostruka crveno-bijela kruna. Prognao me, računajući od toga dana, nakon šest godina. Ali, prema “računima” njegovih pisara, zbilo se to ne u šestoj nego u dva‐ desettrećoj godini njegova vladanja... Nije li to potvrda, kako je svako pisanje lažno, danas kao i nekad?
Njega, koji je prema osobnoj tvrdnji, htio istinito živjeti, prezirao sam. I strepio sam od rasula koje je svojom istinom sijao po zemlji Kemet... Sad mi se osvećuje, jer sam htio živjeti istinito i časno, ne za volju bogova, ne za volju njega ili drugih ljudi, nego za volju sebi samome.
za ljudsko srce jednako kao i najpaklenija lužina. Eto, zato bježi čovjek od istine. Dok je mlad i snažan traži utočište u kućama naslada, zavarava se radom i raznim zanima‐ njima, putovanjima, zabavama, igrama, vlašću, građenjem i drugim svojim djelatnos‐ tima. Ali, prije ili kasnije, dolazi dan kada će ga istina nemilosrdno probosti poput britkoga mača. Poslije toga nema više radosti za njega, ni u mislima niti u djelima njegovih ruku. Obuzme ga osjećaj osamljenosti, samotnosti među ljudima, a bogovi mu u toj osamljenosti ne pritječu u pomoć... Sve to iznosim ja, Sinuhe, premda znam koliko su moja djela bila jadna, a putovi kobne stranputice. Pri pisanju sam svjestan i kako iz mojih zapisa nitko neće naučiti baš ništa... Ako se uopće netko i potrudi proči‐ tati... Drugi neka se čiste svetom Amonovom vodom. Ja, Sinuhe, čistim se svojim dje‐ lima... Neka drugi cijene laži svoga srca na Ozirisovoj vagi. Ja, Sinuhe, mjerim ih pi‐ saljkom od trstike. Ipak, prije nego započnem pisati svoju knjigu, puštam svoje srce neka se jada tuž‐ balicom. Jer, upravo tako mora plakati izgnano srce, kada je zacrnjeno tugom. Onaj tko je samo jedanput pio vodu Nila, vječno će čeznuti povratku na njegove obale, a žudnja mu ne može biti utažena vodama drugih krajolika. Onaj tko je rođen u Tebi, vječno će čeznuti za tim gradom... Jer, nema grada na svi‐ jetu koji je nalik Tebi. Onaj tko se rodio na ulici, čezne za ulicom, onaj iz otmjene pa‐ lače za kolibom od blata... A mirisu mirhe i miomirisnih ulja pretpostavlja vonj dima s vatre u kojoj izgara balega i miješa se s prostim mirisom ribe pržene na ulju. Rado bih i smjesta zamijenio svoj najljepši i najveći zlatan kalež za zemljani vrč, samo ako bi moje stope smjele bar još jedanput stupiti u meku i podatnu prašinu zem‐ lje Kemet. Dao bih sve svoje podstavljene i skupocjene halje za suncem oprljenu kožu roba, samo ako bih barem još jedanput smio čuti šuštanje trske na rijeci, pod milova‐ njem proljetnoga vjetra... Nil raste, kao dragulji blistaju gradovi na zelenim valovima rijeke.... Lastavice se vraćaju, ždralovi gacaju po mulju. Samo sam ja u tuđini, izgnan i osuđen ostati dale‐ ko, do same svoje smrti. Oh, zašto nisam obična lastavica ili ždral, pa da mogu snažno zamahnuti slobodnim krilima, preletjeti svoje čuvare i vratiti se u zemlju Kemet?...
Svoje bih gnijezdo svio usred obojenoga Amonovog stupovlja, tamo gdje gordi obelisci sjaje kao vatra i kao zlato, gdje se opojan miris tamjana miješa s oporim zada‐ hom tustih životinja prinesenih na žrtvu bogovima. Ili bih svio svoje gnijezdo u četvr‐ ti siromašnih, na krovu kolibe od blata. Tamo gdje volovi vuku teške zaprege, obrtnici lijepe papiruse na trsku, trgovci izvikuju svoju robu i vabe kupce, a skarabej valja ku‐ glice izmeta po kamenom popločenoj ulici...
Bistre bijahu vode moje mladosti, slatka moja lakoumnost. No trpko je i oporo vino godina i ni najprobraniji medni kolač ne može nadomjestiti surov kruh moje bi‐ jede...
O, vratite se, vi prošla doba!... Zavrtite se vi iščezle godine!... Zajedri Amone ne‐ bom od Zapada na Istok i vrati mi moju mladost!... Ni jednu jedinu njenu riječ ne bih
izmijenio, ni najmanji čin ne bih ispravio... O, ti krhka pisaljko od trske, o ti podatni papirusu... Vratite mi, oh vratite mi moju lakoumnost i moju mladost!
2
Senmut, kojeg sam zvao ocem, bijaše liječnik siromašnima u Tebi, a Kipa mu bijaše ženom. Nisu imali djece... I bili su već stari kada sam im stigao. U svojoj prostoduš‐ nosti rekoše da sam dar dobiven od bogova... Malen nagovještaj zla koje će im taj ne‐ nadan darak donijeti. Kipa mi je dala ime Sinuhe, prema nekom liku iz priče, jer ona voljaše pripovijesti. A činilo joj se, stigao sam bježeći od opasnosti nalik mom imenja‐ ku iz priče, koji je vjerojatno načuo neku groznu tajnu u faraonovu domu pa je pobje‐ gao, te proživio mnoge pustolovne godine u stranim zemljama. To je ipak bio tek njen djetinjast hir; nadala se kako ću i ja, kao i Sinuhe u priči, uvijek uteći pogibelji i izbjeći nesreći. Zato me je prozvala Sinuhe. Ali svećenici Amona smatrali su to ime kobnim predz‐ nakom. Moguće mi je baš to ime priskrbilo pogibelj i pustolovine te me poslalo u stra‐ ne zemlje. Uvuklo me u strašne tajne – tajne kraljeva i njihovih žena – pogibeljnih tajni koje mogu biti smrtonosne i donijeti propast.Sada bih morao biti djetinjast kao sirota Kipa, ako bih umišljao kako ime može utjecati na nečiju sudbinu. Ta zar se ne bi zbilo sve isto, da sam dobio ime Kepru, Ka‐ fra ili Mose? Pa ipak, ne mogu poreći: Sinuhe je sada uistinu prognan dok je Heb, sin Sokola, okrunjen kao Horemheb crveno-bijelom krunom, za kralja Gornjeg i Donjeg Kraljevstva. Glede značenja imena mora zato svak suditi za sebe samog; svatko će u svojoj vlastitoj vjeri naći utjehu protiv zala i lošeg udesa ovog života. Rođen sam za vladavine velikog kralja Amenhotepa III. Iste je godine rođen i onaj koji je čeznuo živjeti istinoljubivo i čije se ime više ne smije spominjati jer je prokleto – premda tada ništa od toga ne bijaše poznato. Njegovo je rođenje popraćeno velikim veseljem u palači, a kralj je prinosio brojne žrtve u velikom hramu Amona, hramu ko‐ jeg je sam izgradio. Narod je također bio razdragan, ne znajući što dolazi. Kraljeva družica Taja do tada se uzaludno nadala sinu, jer bijaše družicom kralju pune dvade‐ setdvije godine i njeno ime upisano je bilo uz kraljevo u hramovima i na kipovima. Zbog toga je onaj, čije se ime ne smije više spominjati, bio proglašen nasljednikom na brižljivo provedenom obredu, koji je uslijedio čim su ga svećenici obrezali. On se rodio u proljeće, u doba sjetve, dok sam ja došao prethodne jeseni kada su poplavne vode Nila dosegle najvišu točku. Dan mojega rođenja nepoznat je, jer sam stigao nošen strujom niz Nil, u malenom čunu od rogoza omazanom smolom. Moja mati Kipa našla me u trsci na obali, blizu svojega praga. Lastavice su se upravo bile vratile i cvrkutahu povrh mene, ali sam ležao toliko mirno pa me Kipa smatraše mr‐
tvim. Ponijela me svojoj kući, zagrijala uz vatru od drvena ugljena, te duhala u moja usta dok nisam zaplakao.
Moj otac Senmut vratio se iz posjeta bolesnicima, noseći dvije patke i vrećicu braš‐ na. Začuvši moj plač, pomislio je: Kipa je posvojila mačkicu. Zato je namjerio izgrditi je. A moja majka reče: “To nije mačkica – ja imam sina! Veseli se, Senmute, mužu moj, jer nam se rodio sin!” Moj se otac naljutio, uzvrativši joj prijekorom i nazvavši je budalom. I bijaše ljut sve dok me nije ugledao. Tada ga je ganula moja bespomoćnost. Tako su me posvojili kao svoje vlastito dijete i čak su razglasili među susjedima da me je Kipa rodila. To je bilo luckasto i ne znam koliki tome povjeravaše. Ali je Kipa sačuvala malen čun od rogoza koji me donio i objesila ga je pod krov povrh mojeg ležaja. Moj je otac ponio svoju najbolju bakrenu kupu u hram i dao me upisati u knjigu rođenih, kao svoga vlastitog sina, kojeg je rodila Kipa. Ali me je obrezao svojim rukama, jer bijaše liječni‐ kom i bojao se svećeničkih noževa – iza njih su najčešće ostajale zagađene rane. Nije dopustio svećenicima da me dotaknu. Možda je htio i uštedjeti novac, jer liječnik siro‐ mašnih nije imućan čovjek... Tih se zbivanja, dakako, ne mogu sjećati. Ali, moji su mi roditelji kazivali o tome toliko često i s toliko istim izričajima pa im moram vjerovati. I nemam razloga pret‐ postaviti da nisu govorili istinu. Tijekom djetinjstva nikada nisam posumnjao u to da su oni moji pravi roditelji, a nikakva tuga nije tada zatamnila moje oči. Nisu mi rekli istinu sve dok moji dječački uvojci nisu bili potkraćeni i dok ne postadoh mladićem. Tek su mi tada rekli na koji sam način stigao k njima, jer su se bojali bogova i štovali ih... Zato moj otac nije želio da proživim ostatak života s laži. Jedno znam zasigurno: nisam bio jedini kojeg je riječna matica ponijela niz rijeku, položenog u trščani čun omazan smolom. Teba sa svojim palačama bijaše velik grad, a siromaške kolibice od blata gusto su stajale oko uglednijih građevina. U vrijeme veli‐ kih faraona Egipat je doveo mnoge narode pod svoje žezlo, a moć i bogatstvo donijeli su različite običaje. Tuđinci dođoše u Tebu: trgovci i obrtnici gradili su svoje hramove kako bi u njima štovali svoje bogove. Velik bijaše sjaj i bogatstvo hramova i palača, ali velika bijaše i bijeda izvan zidina. Brojni siromasi rješavali su se svoje djece; mnoge bogate žene, čiji muževi izbivahu na putovanju, uklanjale su dokaz svoje nevjere povjeravajući ga rijeci. Možda sam bio sin žene nekog mornara koja je prevarila svoga muža s nekim sirijskim trgovcem? Možda sam – ta nisam bio obrezan – dijete nekog tuđinca? Kada mi je kosa bila podrezana, a majka je spremila u malenu drvenu kutiju zajed‐ no s mojim prvim sandalama, dugo sam se zagledao u trščani čun kojeg mi je pokaza‐ la. Upore su mu bile požutjele, slomljene i začađavljene dimom s ognjišta. Sveze su bile izvedene ptičarskim čvorovima, ali to bijaše sve što mi je mogao reći o mom po‐ drijetlu. I tada je moje srce osjetilo svoju prvu ranu...
3
Bliženjem starosti duša poleti kao ptica, natrag danima djetinjstva i mladosti. Sada ti dani sjaje jasnoćom i čistoćom u mom sjećanju, jer se sve iz tog doba prikazuje bo‐ ljim, ljupkijim... nego u današnjem svijetu. U tome se bogati i siromašni ne razlikuju, jer zasigurno nitko nije toliko bijedan da mu nakon protoka mnogih ljeta sjećanje na njegovo djetinjstvo ne bi budilo bar neko svjetlucanje ili sreću... Moj je otac Senmut živio uzvodno od zidina hrama, u bijednoj, bučnoj četvrti. Na domak njegove kuće ležaše velik kameni gat gdje su brodovi s Nila iskrcavali svoje te‐ rete. A u uskim uličicama bile su mornarske i trgovačke krčme kao i svratišta u koja su navraćali i imućni, nošeni na nosiljkama iz unutarnjeg grada. Naši su susjedi bili prikupljači poreza, vlasnici teglenica, podčasnici, te nekoliko svećenika petog stupnja. Poput moga oca, ubrajali su se u štovani dio pučanstva, uzdižući se povrh mnoštva poput zida iznad površine vode. Tako je i naša kuća, zato, bila prostrana u usporedbi s kolibama od blata onih vrlo siromašnih, koje su se tužno gomilale duž uskih uličica. Imali smo čak i vrt dug neko‐ liko koraka, sa stablom sikomore koju je moj otac posadio. Vrt je bio ograđen prema ulici grmovima akacije, a kao jezerce imali smo kamen napunjen vodom samo za vri‐ jeme visoke vode. Kuća je imala četiri prostorije, a u jednoj je moja majka pripremala hranu, koju smo jeli na trijemu ispred liječničke sobe moga oca. Dva puta tjedno jed‐ na je žena dolazila pomoći mojoj majci čistiti kuću – jer Kipa je mnogo držala do čis‐ toće – i jedanput tjedno pralja je uzimala našu odjeću i oprala je na svom ispiralištu, na obali rijeke. U toj gruboj četvrti obitavalo je mnogo tuđinaca, a njena bijeda razotkrila mi se tek nakon djetinjstva. Ovdje su moj otac i susjedi održavali tradiciju i časne običaje. U vrijeme kada su ovi običaji nestajali čak i u krugovima plemenitih u gradu, moj otac i njegova klasa nastavljali su strogo predstavljati Egipat kakav je bio u prošlosti, u nji‐ hovom štovanju bogova, njihovoj čistoći srca i njihovoj nesebičnosti. Pričinjalo se, žele se izdvojiti svojim ponašanjem, od onih s kojima su prisiljeni živjeti i raditi...No zašto bih sada govorio o onome što sam tek kasnije shvatio? Zašto ne radije o kvrgavom stablu sikomore, o šuštanju lišća kada sam u njenu podnožju tražio zaklon od pržećeg sunca? Ili o mojoj omiljenoj igrački, drvenom krokodilu koji je škljocao če‐ ljustima i pokazivao svoje crveno ždrijelo dok sam ga na uzici vukao popločanim uli‐ cama? Djeca iz susjedstva pritom su se skupljala buljeći i čudeći se. Priskrbio sam mnogo mednih slastica, obilje sjajnih kamenčića i komadića bakrene žice, samo zato što sam svog krokodila prepuštao drugima da ga vuku i igraju se s njim. Samo su dje‐ ca višeg podrijetla imala takve igračke, no mom ga je ocu poklonio drvorezbar iz pala‐
če, zahvalan jer mu je otac izliječio čir koji ga je sprječavao u sjedenju.
Jutrom bi me majka uzimala sa sobom pri odlasku na tržnicu. Nikada nije kupova‐ la mnogo, ali mogla je na spokojno biranje i kupovinu jednog jedinog snopa luka utrošiti vrijeme potrebno da iz vodnog sata istekne sva voda. Ili bi cijela jutra tijekom čitavoga tjedna posvetila odabiru novih cipela. Prema načinu govora moglo ju se cije‐ niti bogatom i zabrinutom samo za to kako priskrbiti najbolje. Pa ako i nije kupovala, sve ju je to zabavljalo. A zašto? Jer me je željela odgojiti da budem štedljiv. Tvrdila bi: “Nije bogat čovjek koji ima srebra i zlata, nego onaj koji je zadovoljan s malenim.” Tako bi me uvjeravala, dok su njene sirote stare oči čeznutljivo zastajale na sjajno obojenoj vunenoj odjeći iz Sidona i Biblosa, istančanoj i laganoj poput paperja. Njene smeđe, radom otvrdnule ruke, milovale su nojevo perje i ukrase od slonovače. "Sve je to ispraznost", govoraše mi – a i sebi samoj. No dječja se pamet bunila protiv tih po‐ uka; čeznuo sam posjedovati majmuna koji je stavljao ruku oko gospodarova vrata ili pticu s perjem sjajnim poput dragulja, koja kriještaše sirijske i egipatske riječi. Nisam imao ništa protiv zlatnih lanaca i urešenih sandala. A nije proteklo mnogo vremena od tada, pa sam spoznao koliko je sirota stara Kipa zapravo žudila za bogatstvom. Kao žena siromašnog liječnika ona je utaživala svoje čežnje pričama. Prije nego bi‐ smo navečer zaspali, tihim bi mi glasom ispričala sve priče koje je znala. Pripovijedala bi mi o Sinuheu i o brodolomcu koji se vratio od Zmijskog kralja s nebrojenim bla‐ gom, o bogovima i zlim duhovima, o čarobnjacima, te o faraonima u davnim vreme‐ nima... Moj je otac često mrmljao na to i govorio kako mi puni glavu besmislicama. Ali, kad bi se namaknula večer i on zahrkao, ona bi nastavljala. Činila je to koliko za moje zadovoljstvo toliko i za svoje. Pamtim one zagušljive ljetne noći kada je slam‐ njača vlatima dražila i bockala moje nago tijelo i san nije dolazio. Slušao sam njen utišan umirujući glas. Osjećam se ponovno sigurnim pri pomisli na to... Moja stvarna majka teško da bi bila plemenitija ili nježnija od jednostavne, praz‐ novjerne Kipe, kod koje su slijepi i kljasti govorači priča bili sigurni za dobar objed iz njenih ruku. Priče su mi godile, ali kao protuvjesje bila je tu živa ulica, leglo muha, ulica ispu‐ njena tisućama vonjeva i mirisa... Iz luke bi vjetar donosio svjež dah cedrovine i mir‐ he... Ili dašak mirisna ulja kada bi otmjene žene prošle naginjući se iz svojih nosiljaka kako bi izgrdile ulične dječake. A navečer, kada bi se zlatan Amonov čun primakao zapadnim brdima, uzdigao bi se iz svih susjednih kućica i s trijemova miris pržene ribe pomiješan s mirisom netom pečena kruha. Ove mirise sirotinjskih četvrti Tebe zavolio sam kao dijete. I nikad ih nisam zaboravio. Za vrijeme objeda na trijemu, primio sam prve poduke od svog oca. Ulazio bi klo‐ nulo i umorna koraka u vrt s ulice; ili dolazio iz svoje radne sobe praćen oštrim vo‐ njem pomasti i lijekova, koji se zavukao u njegovu odjeću. Moja bi majka izlila vodu na njegove ruke. Tada bismo sjeli na klupčice i jeli, a ona bi nas dvorila. Dok smo tako sjedili, znalo se slučiti pa bi čopor mornara nagrnuo teturajući ulicom, pijano urlajući,
udarajući štapovima po zidovima kuća ili zastajući olakšati se uz naše akacije. Moj otac, koji bijaše obziran čovjek, ne bi rekao ništa dok ne bi otišli. Tada bi mi poučno kazao: “Samo crnac ili prljavi Sirijac čini to na ulici. Egipćanin potraži zaklon među zidovima.” Ili bi staloženo priopćio: “Umjereno uživanje u vinu božji nam je dar, te razveselja‐ va naša srca. Jedna kupica ne škodi nikome... Dvije odvezuju jezik, no čovjek koji ispi‐ je vrč vina budi se u blatu, opljačkan i pretučen.” Ponekad bi dašak mirisnih pomasti stigao do našeg trijema, kada bi kakva lijepa žena prošla pješice... odjevena u prozirne halje, obraza, usana i obrva prekrasno nali‐ čenih, a u bistrim očima sa svjetlucanjem kakvo se ne mogaše vidjeti u očima krjepos‐ nih. Dok sam opčinjen piljio u takvu, otac bi rekao mrko: – Čuvaj se žene koja te naziva “Dragi dječače” i mami te. Jer, njeno je srce leglo zamki, a njeno tijelo sažiže gore od vatre. Nije čudno što se poslije takvih pouka moja djetinja duša počela bojati vrča vina i lijepih žena koje nisu bile kao obične žene. Ali se, istodobno, oboje odjenulo pogibelj‐ nom privlačnošću zastrašujućih i zabranjenih stvari. Premda još bijah dijete, otac mi je dopuštao praćenje njegovih razgovora s bolesni‐ cima. Pokazivao mi je svoj pribor: noževe, kliješta, vrčeve s lijekovima i objašnjavao mi njihovu uporabu. Pri ispitivanju bolesnika, morao sam stajati uz njega i dodavati mu plitice s vodom, zavoje, ulje i vino. Moja majka, kao ni druge žene, nije mogla podnijeti pogled na rane i oboljela mjesta i nikako nije mogla shvatiti moje zanimanje za bolesti. Dijete ne treba prosuđivati patnje prije nego li ih iskusi, govorila bi. Za mene je probijanje čira bio uzbudljiv zahvat. Poslije sam ostalim dječacima ponosno pričao o svemu što sam vidio, kako bih zadobio njihovo štovanje. Kada bi god došao neki novi bolesnik, pratio sam propitkivanje mog oca s predanom pozornošću sve dok ne bi rekao: “Ta se bolest može izliječiti,” ili “Preuzet ću vaš slučaj”. Bilo je međutim i onih za koje je procijenio da nije podoban liječiti ih. Tada bi ispisao nekoliko redaka na smotak papirusa i poslao ih u Kuću Života, u hram. Kada bi takav bolesnik otišao, otac bi obično uzdahnuo, kimao glavom i kazao: “Siroti stvor.” Nisu svi pacijenti mog oca bili siromašni. Zaštitnici kuća naslada u susjedstvu po‐ vremeno su mu upućivani na previjanje nakon nekakve tučnjave, a njihova je odjeća bila od najboljeg tkanja. Gospodari sirijskih brodova ponekad su dolazili zbog čireva ili zubobolje. Zato nisam bio iznenađen kada je jednog dana došla žena opskrbljivača začinima, urešena nakitom i svjetlucajućom ogrlicom s dragim kamenjem. Uzdisala je, jaukala i tužila o svojim brojnim patnjama, a moj je otac sve to pozor‐ no slušao. Bio sam vrlo razočaran kada je na koncu uzeo smotak papirusa, očito kane‐ ći pisati po njemu. Nadao sam se, otac će je znati izliječiti svojim umijećem i tako do‐ biti brojne vrijedne darove. Uzdahnuo sam, kimao glavom i prošaptao sam sebi: “Siro‐ ti stvor.” Bolesna žena se uplašeno trgnula i nesigurno pogledala mog oca. On je zapisao re‐
dak starodrevnim pismenom, prepisujući s oštećenog svitka papirusa... Potom je nalio ulje i vino u pliticu za miješanje, pa umočio u to ispisani papirus sve dok se crnilo nije rastopilo u vinu. Zatim je prelio tekućinu u zemljani vrč i predao ga ženi opskrbljiva‐ ča začinima kao lijek. Objasnio joj je neka uzima od tog lijeka kad je god zaboli želu‐ dac. Po odlasku žene, pogledao sam oca. Činio mi se smetenim. Zakašljao je jedanput ili dvaput i rekao: “Mnoge se bolesti mogu izliječiti crnilom uporabljenim za moćno zazivanje.” Više nije ništa rekao glasno, ali je nakon nekog vremena promrmljao za sebe: “Na koncu konaca, ovo sredstvo bar ne može škoditi pacijentu.” Kada sam napunio sedmu godinu dobio sam dječačku pregaču, kojom se pokrivaju bedra. I majka me povela u hram radi pribivanja žrtvenom obredu. Amonov hram u Tebi bio je u to vrijeme najmoćniji u cijelom Egiptu. Široka pristupna Cesta ovnova, obrubljena nizom sfingi ovnujskih glava, isklesanih od kamena, vodila je do hrama, od središta grada počinjući kod hrama i ribnjaka božice Mjeseca. Okružje hrama bija‐ še ograđeno moćnim zidom od opeka i sa svojim brojnim zdanjima tvorilo je grad unutar grada. S vrha tornjevitih pilona lepršale su duge, šarene zastave i plamenci, kao da su se rasipali s visina. A divovski kipovi kraljeva, smješteni s obje strane, čuva‐ li su bakrene dveri ulaza u hram. Prođosmo kroz vrata, a prodavači Knjiga mrtvih povlačili su skute moje majke i nudili svoje usluge vrištavo ili šaptom. Majka me povela pogledati drvodjeljske radi‐ onice s izloženim drvenim kipovima robova i slugu. Ti su kipovi prodavani posjetite‐ ljima, nakon što bi ih posvetili svećenici, a bili su namijenjeni služiti njihovim vlasni‐ cima na onom svijetu, kako ovi ne bi nikad morali podići ni prst, bez obzira što bi im zatrebalo. Moja je majka platila pristojbu koja je zahtijevana od posjetitelja, pa sam mogao gledati u bijelo odjevene spretnoruke svećenike kako ubijaju i četvore bika kojem je pletenica od papirusa između rogova bila potvrdom da je dotična životinja potpuno bez mrlja i bez i jedne bijele dlake. Svećenici bijahu debeli i pobožni, a njihove su obrijane glave svjetlucale namazane uljem. Nazočno je bilo stotinjak ljudi koji dođoše pribivati žrtvenom obredu, ali svećenici su vjernicima obraćali malo pozornosti i slo‐ bodno su međusobno čavrljali o svojim osobnim poslovima, tijekom cijele svečanosti. Zurio sam u slike s prizorima rata koje su resile zidove hrama i divio se divovskim stupovima, potpuno propuštajući razumjeti osjećaje moje majke očiju punih suza, dok me je vodila domu. Kada smo stigli, skinula mi je dječje cipelice i dala mi nove sanda‐ le koje su bile neudobne i žuljale mi stopala dok se nisam priučio na njih. Poslije objeda moj je otac, s ozbiljnim izrazom lica, položio svoju veliku spretnu ruku na moju glavu i sa stidljivom nježnošću pogladio meke uvojke mojih sljepoočica. – Sada si navršio sedam godina, Sinuhe... Moraš odlučiti, što ćeš biti u životu... – Ratnik! – odgovorio sam bez razmišljanja. I bio zbunjen razočaranim pogledom na njegovom dobrohotnom licu. Ali, najbolje igre dječaka na ulici bijahu ratne igre.
Gledao sam hrvanje vojnika i njihovo uvježbavanje baratanju oružjem koje su izvodi‐ li ispred svojih vojarni. Vidio sam i jurnjavu perjem urešenih bojnih kola, grmećih ko‐ tača, pri odlasku na vježbe izvan grada. Nije moglo biti ništa otmjenije i veličajnije od vojničke službe. Osim toga, vojnik ne mora znati pisati, a to je najviše utjecalo na mene, jer su stariji dječaci pričali strašne priče o tome koliko je teško svladati umijeće pisanja i koliko su nemilosrdno učitelji potezali kosu učenika, ako bi ovi možda skrha‐ li glinenu pločicu ili slomili pisaljku od trstike među svojim nevičnim prstima. Čini se, moj otac nije nikad bio osobito nadaren čovjek. Inače bi zasigurno postao nešto više od liječnika siromašnih. Ali on bijaše savjestan u svom radu i nikad nije naudio svojim pacijentima. A tijekom godina postao je mudrim, stekavši iskustvo. Već je znao koliko sam osjetljiv i svojeglav. Zato nije stavio nikakve primjedbe glede moje odluke...
Uskoro je, ipak, zatražio od moje majke kupu. Pošao je u svoju radnu sobu, pa tamo napunio posudu jeftinim vinom iz vrča.
– Dođi, Sinuhe – rekao je. Zatim me poveo iz kuće i dolje prema riječnoj obali. Zastadosmo kod zidane obale i gledali smo teglenicu s koje su vješti nosači iznosili robu ušivenu u rogožinu. Sunce se spuštalo među Zapadna brda ka Grada Mrtvih, ali ovi su robovi nastavljali mučno raditi, sopćući i natopljeni znojem. Nadzornik ih je podbadao svojim bičem, dok je pisar udobno sjedio ispod svog platnenog krova, pro‐ vjeravajući svaki smotak na svojem popisu. – Želiš li biti poput jednoga od ovih? – upita moj otac. Pomislio sam u sebi: to je baš glupo pitanje! I zurio u njega bez odgovora. Ta nitko nije želio biti poput nosača! – Oni rade i muče se od rane zore do kasno u noć – reče Senmut. – Njihova koža ogrubjela je poput krokodilske. Njihove su šake zadebljale poput krokodilskih stopala. Tek kad padne noć, mogu odgmizati do svojih bijednih koliba. Hrana im je kriška kru‐ ha, češanj luka i gutljaj rijetkog, gorkog piva. To je život nosača, orača... život svih koji rade samo svojim rukama. Misliš li da bi im trebalo zavidjeti?
Potresoh glavom, zagledajući ga i čudeći se. Želio sam postati vojnikom, a ne biti nosač, grepsti zemlju, navodnjavati polja ili biti balegom uprljani pastir.
– Oče – rekoh kada pođosmo. – Vojnicima je lijepo. Žive u svojim vojarnama i jedu dobru hranu. Navečer piju vino u kućama naslade, a žene im se smiješe. Njihovi vođe nose zlatne lance oko vrata premda ne znaju pisati. Pri povratku s vojne, donose plijen i dovode robove koji mučno rade i bave se obrtom pa im služe. Zašto ne bih nastojao i ja postati ratnikom? Moj otac ne odgovori ništa, ali je ubrzao korak. Blizu velike hrpe otpadaka, gdje su muhe zujale u gustom oblaku povrh naših glava, otac se prignuo i zagledao u nisku kolibicu od blata. – Intebe, prijatelju moj, jesi li tu?
odrezana ispod ramena, a njegova je pregača bila strašno prljava. Tijelo mu bijaše iz‐ jedeno od gamadi, lice isušeno i naborano od godina, a zubi uopće nije više imao... – Zar je to – to Inteb? – Zadahtao sam, gledajući starog čovjeka, sav užasnut. Inteb bijaše junak koji se borio u sirijskim pohodima Tutmozisa III, najvećeg od svih fara‐ ona. Još su se pripovijedale priče o Intebovu junaštvu i nagradama kojima ga je obda‐ rio faraon. Stari je čovjek podigao ruku na vojnički pozdrav, a otac mu je predao vrč s vinom. Potom sjedoše na tlo jer pred kućerkom ne bijaše ni klupe. Inteb je podigao dršćućom rukom vino do usana, ali brižno kako ne bi izgubio ni kapi. – Moj sin Sinuhe smjera postati ratnikom – smješkao se otac. – Dovedoh ga tebi, Inteb, jer si jedini preživjeli od junaka velikih ratova... I možeš mu kazivati o uznosi‐ tom i dostojanstvenom životu i veličajnim vojničkim djelima! – U ime Seta i Baala i svih ostalih vragova! – zaklepetao je njegov jadan sugovor‐ nik, dižući svoj kratkovidan pogled prema meni. – Zar je dečko poludio?! Njegova bezuba usta, zamućene oči, batrljak ruke koji se njihao, a osobito nabora‐ na prljava prsa bili su toliko zastrašujući da sam otpuzao iza svog oca i zgrabio njego‐ vu ruku. – Dječače, dječače – smijuckao se Inteb. – Kada bih imao puna usta vina za svaku kletvu koju sam izrekao o svom životu i o svojoj kobi; bijednoj sudbini koja me učini‐ la vojnikom; mogao bih napuniti jezero koje je faraon dao napraviti za svoju staru ženu. Istini za volju, nikad nisam imao prigode vidjeti ga, jer si ne mogu priuštiti da me prevezu preko rijeke... Ali ne sumnjam, ispunio bih ga! Ah, pritom bi toga dostaja‐ lo i više nego je potrebno za opijanje cijele vojske. Pio je ponovno, štedljivo. – Ali – rekoh, dok mi je brada drhtala – vojničko zanimanje je najčasnije od svih. – Čast! Slava! Ugled! – reče Inteb, junak Tutmozisovih vojski. – Gnojište! Prljavšti‐ na i gnoj gdje se kote muhe! Ništa više! Mnogo laži izrekoh u moje doba samo kako bih priskrbio vina od zabuljenih glupana koji me slušahu. No tvoj je otac čestit čo‐ vjek, kojeg neću zavaravati. Zbog toga, sine, kažem ti: zanimanje ratnika je najbjedni‐ je, najprezrenije i najponizujuće. Vino je izgladilo nabore njegova lica i zapalilo žar u njegovim divljim starim oči‐ ma. Digao se i zgrabio si vrat svojom jedinom rukom. – Gledaj, dječače! Ovaj mršav vrat nekoć su resili zlatni lanci, pet njih. Faraon ih je svojom rukom ovjesio. Ali tko može procijeniti odrezane ruke koje sam gomilao pred njegov šator? Tko se prvi uspeo uz ljestve na moćne zidine Kadeša? Tko je grunuo kroz guste neprijateljske redove kao trubeći slon? To bijah ja! Ja, Inteb – junak. I tko mi sada za to zahvaljuje? Moje zlato pošlo je putem svih zemaljskih stvari, a robovi koje sam zarobio u vojni pobjegli su ili propali u bijedi. Svoju desnu ruku ostavih u zemlji Mitani. I već bih odavno prosjačio na raskrižjima, kad ne bi bilo milostivih lju‐ di koji mi daju sušenu ribu i pivo, da njihovoj djeci kazujem istinu o ratu. Ja sam In‐
teb! Veliki junak! Pogledaj me! Ostavih svoju mladost u pustinji, kojoj sam robovao skapavajući od gladi, oskudijevajući u svemu, osim u tegobama... Tamo se meso oto‐ pilo s mojih udova, moja je koža ogrubjela, a moje srce otvrdnulo do kamena. Najgore od svega, pržeća je pustinja isušila moje nepce, te postadoh žrtva neutažive žeđi, po‐ put svih ostalih vojnika koji se živi vratiše iz ratova u tuđinskim zemljama. A život je postao nalik dolini smrti, otkad sam izgubio ruku. Ne treba mi mnogo pa se prisjetim boli koje mi je prouzročila ozljeda i muka kada je vojni ranarnik spržio batrljak, u ki‐ pućem ulju, nakon što mi je odrezao ruku. To je nešto što tvoj otac može razumjeti. Neka ti je blagoslovljeno ime, Senmute! Ti si pravičan, dobar čovjek. Ali vina nema više... Stari je momak zašutio, malo soptao i sjedajući ponovno na tlo, tužno preokrenuo zemljani vrč otvorom prema dolje. Njegove su oči prestale sjati žarom i on je opet bio star, nesretan čovjek. – Ali ratnik ne mora znati pisati! – prošaptah, oklijevajući. – Hm! – reče stari čovjek, postrance zagledajući mog oca, koji je brzo uzeo bakre‐ nu narukvicu s ruke i predao je Intebu. Inteb glasno pozove, na što iskrsne neki prljav dječak, uze kolut i vrč, te poleti put krčme po još vina. – Ne ono najbolje! – zaviče Inteb za njim. – Uzmi kiselo. Dobit ćeš više! – Ponovno me pogledao, zamišljeno. – Imaš pravo! Ratnik ne treba znati pisati, samo boriti se. Da zna pisati, bio bi časnik i zapovijedao bi najhrabrijima, koje bi slao ispred sebe u boj. Svaki koji znade pisati podoban je za zapovijedanje, ali čovjek koji ne zna črčkati kva‐ čice i ždralove noge po papirusu, nikad neće imati više od stotinu ljudi pod sobom. Koje mu zadovoljstvo u zlatnim lancima i slavi, kada je onaj koji mu uručuje odličja, momak s trščanim perom u ruci? Tako to jest i tako će to uvijek biti... Zato, moj mom‐ če, želiš li zapovijedati ljudima i voditi ih, uči pisati. Tada će se oni sa zlatnim lancima klanjati pred tobom, a na bojište će te robovi nositi, u nosiljci... Musavi dječak vratio se s vrčem vina, a i kupica mu je bila puna. Lice starog čovje‐ ka ozarilo se zadovoljstvom. – Tvoj otac Senmut dobar je čovjek! On zna pisati, a i njegovao me u mojim sret‐ nim danima, dok je vina bilo u izobilju, kad sam običavao vidjeti krokodile i vodenko‐ nje gdje ih nije bilo. Dobar je čovjek, premda je samo liječnik i ne zna rukovati lu‐ kom. Njemu izričem svoju zahvalnost. Nemirno sam pogledavao vrč s vinom kojem je Inteb očito kanio usmjeriti svoju punu pozornost... Počeo sam potezati lijekovima zamrljan široki rukav svog oca. Bijah pun straha kako ćemo se poslije toliko vina probuditi, puni modrica i pretučeni, u ne‐ kom jarku. Senmut je također zirnuo prema vrču, malo pošutio, pa me odveo. Inteb je podigao svoj krještav starački glas u nekakvoj sirijskoj pjesmi, a nag, suncem opaljen dječak se smijao. Tako sam ja, Sinuhe, pokopao svoje ratničke snove. I nisam se više opirao kada su me otac i majka sljedećeg dana poveli u školu.
4
Moj si otac nije mogao priuštiti poslati me u neku od velikih škola pri hramovima, gdje su poučavani sinovi (a ponekad i kćeri) imućnika, uglednika i istaknutih svećeni‐ ka. Moj učitelj bijaše stari svećenik Oneh. On je obitavao nedaleko i držao satove na svojem urušenom trijemu. Učenici su mu bili djeca obrtnika, trgovaca, lučkih pre‐ dradnika i podčasnika, očeva čija je namisao bila otvaranje pisarnice za svoje sinove. Oneh je u svoje vrijeme bio upravitelj Nebeske Mut u hramu i zato je bio vrlo podo‐ ban za davanje temeljne poduke u pisanju djeci koja će kasnije brinuti o popisivanju robe, mjeridbi žita, stadima stoke, odnosno vojnim nabavkama. Bijaše na stotine tak‐ vih malih škola u gradu Tebi. Poduka je bila jeftina, a učenici su jedino trebali uzdrža‐ vati učitelja. Sin prodavača drvenog ugljena punio je zimi učiteljevu peć, tkalčev sin opskrbljivao ga odjećom, sin trgovca žitom brinuo se da nikad ne ostane bez brašna, a moj se otac brinuo o njegovim brojnim tegobama i boljkama te mu davao biljne mele‐ me nek ih uzima s vinom. Ovisnost o nama učinila je Oneha blagim učiteljem. Dječak koji bi zaspao iznad svoje glinene pločice nikad nije dobio zaušnicu, ali je zato morao za svog učitelja pri‐ baviti sljedećeg jutra neki slastan zalogaj. Ponekad bi sin trgovca žitom donio vrč piva. Tih bismo dana bili puni pozornosti, jer bi stari Oneh bio nadahnut za pričanje neobičnih priča iz dalekoga svijeta. O Nebeskoj Mut, o Stvoritelju, o Ptahu i njegovim drugovima bogovima. Mi bismo se smijuljili, vjerujući kako smo ga za ostatak dana odvratili od teških zadaća i zamornog ispisivanja znakova. Tek mnogo kasnije spoznao sam, stari je Oneh bio mnogo mudriji učitelj nego li smo to mi tada mislili. Bilo je svrhe u njegovu kazivanju pradavnih priča, kojima je njegov pobožan, naivan duh udahnjivao život: poučavale su nas tradiciji i postojanos‐ ti pradavnoga Egipta. U njima ni jedno zlo djelo nije ostajalo nekažnjeno... Svako je ljudsko srce bilo nepopustljivo vagano pred šakaloglavim Anubisom i prijestoljem pravednoga Ozirisa. Smrtnici čija bi zlodjela bila razotkrivena na vagi Šakaloglavca, bili bi nemilosrdno bačeni Žderaču koji je bio spoj krokodila i vodenkonja, ali mnogo strašniji od oba ova bića. Pričao nam je i o mrzovoljnom Gledaču Unatrag, strašnom skelaru bez čije pomoći nitko nije mogao stići do Blagoslovljenih Polja. Dok je veslao, bio je okrenut krmi, ni‐ kada prema pramcu kao zemaljski brodari na Nilu. Oneh nas je naučio ponavljati na‐ izust izričaje kojima se to biće moglo podmititi i udobrovoljiti. Poučavao nas je kako te zapise trebamo prepisivati i potom pisati iz sjećanja, ispravljajući naše pogreške blagim upozorenjima, budući da i najmanja pogreška može izbrisati svaku mogućnost sretnog života na budućem svijetu. Uručimo li Gledaču Unatrag pismeno u kojem je i
najmanja, beznačajna pogreška, bit ćemo prisiljeni vječito lutati poput sjena duž obala tih mračnih voda ili, još gore, prožderat će nas grozni ponori Kraljevstva Smrti. Polazio sam Onehovu školu nekoliko godina. Moj najbolji prijatelj tamo bijaše Tut‐ mozis. Godinu dana stariji od mene, od djetinjstva je odgajan za borbu i rukovanje konjima. Njegov otac bijaše vođa skupine bojnih kola i rukovao je službenim bičem s upletenom bakrenom žicom. Nadao se, sin će mu postati časnik visoka položaja. Zato je htio neka momak nauči pisati. Ali ne bijaše ništa proročansko u slavnom imenu Tutmozisa, za inat očevim naka‐ nama... Jer, kad je dječak započeo svoje školovanje, prestao je bacati koplje i voziti bojna kola. Učio je pismovne znakove lako i brzo. I dok su se ostali dječaci tegobno borili s pisanjem, Tutmozis bi crtao slike po svojoj pločici. Bili su to crteži bojnih kola, propetih konja, vojnika koji se bore. Donio je ilovače u školu i dok je vrč piva kazivao priče kroz usta Oneha, oblikovao je Tutmozis smiješan malen lik Žderača, kako škljo‐ ca svojim nezgrapnim čeljustima prema malenom ćelavom čovjeku kojeg grbava leđa i okrugli trbuh nisu mogli biti prispodobljeni nikome do li Onehu. Ali se Oneh nije na to ljutio. Nitko se nije mogao ljutiti na Tutmozisa... Imao je široko lice i kratke debele noge seljaka, ali su njegove oči bile pune nekakvog sjaja punog veselja koje je bilo pri‐ ljepčivo, a ptice i životinje koje je svojim rukama spretno i brzo oblikovao u ilovači oduševljavale su sve nas. Žudio sam za njegovim prijateljstvom jer je bio poput vojni‐ ka i ratnika, no prijateljstvo se održalo i nakon što je propustio pokazati i najmanji trag naklonosti prema ratu i ratovanju. Za mojih školskih dana zbilo se čudo. A zbilo se toliko iznenada, te sam upamtio taj časak kao jednu od objava. Proljetnog, bistrog i prohladnog dana, zrak je bio pre‐ pun pjesme ptica. Rode su popravljale svoja stara gnijezda na krovovima kućica od blata. Vode su se povukle, a svježi zeleni izdanci izvirali su iz zemlje. U svim vrtovima sjeme je bilo posijano i biljke su niknule. Bijaše to dan za pustolovine i mi nismo mo‐ gli mirno sjediti na Onehovom klimavom starom trijemu, gdje su se opeke od blata lomile pod rukom. Grebao sam vječne znakove, slova za urezivanje u kamen i uz njih kratice koje se rabe za pisanje na papirusu. Iznenada, neka zaboravljena Onehova ri‐ ječ, neki čudesan plamsaj u meni, progovoriše i oživješe znakove koje sam ispisivao. Slike postadoše riječ, riječ postade slogom, slog postade slovom. A kada sam počeo ni‐ zati sliku do slike, nove su riječi upravo iskakale. Živuće riječi, bitno različite od zna‐ kova. Bilo koji prostak može razumjeti jednu sliku, ali dvije zajedno imaju svoje zna‐ čenje samo za umjetnika. Vjerujem da svatko tko je učio pisati i čitati zna što ovim pokušavam izreći. Ovo novo iskustvo bijaše za mene u toliko uzbudljivije i dojmljivije nego li posizanje za mogranjom u košarici prodavača voća. Bijaše slađe od suhe datu‐ lje, slasno i tečno poput vode žednome. Od tada me više nije trebalo tjerati. Žudno sam upijao Onehovu poduku jednako kao što žedna zemlja upija nabujale vode Nila. Brzo sam naučio pisati. Ubrzo sam po‐ čeo i čitati tuđe zapise, a od treće godine polaženja škole već sam mogao naći puta
kroz poderane smotke i glasno čitati poučne priče kako bi ih drugi zapisivali. U to sam vrijeme uočio da nisam nalik na druge. Moje je lice bilo nekako uže, koža svjetlija, a moji udovi vitkiji nego li u ostalih momaka. Bio sam više nalik djeci odlič‐ nika, nego ljudima među kojima sam obitavao. U otmjenoj me odjeći zasigurno nitko ne bi razlikovao od dječaka koje su robovi nosili u nosiljkama ili se šetahu ulicama praćeni robovima. Moji drugovi su mi se zbog izgleda i razlike u odnosu na njih najčešće podsmjehi‐ vali. Sin trgovca žitom pokušavaše prebaciti svoju ruku oko mog vrata, uz to me nazi‐ vajući djevojčicom, sve dok ga nisam odalamio svojom pisaljkom. Smetao mi je zbog svog gadnog zadaha, ali sam zato volio biti s Tutmozisom, koji me nikad nije ni do‐ taknuo. Jednog dana Tutmozis mi stidljivo reče: “Oblikovao bih tvoj lik, ako bi htio sjediti kao predložak.”
Povedoh ga kući. Tamo, pod sikomorom, stvarao je moj lik u glini, te pisaljkom upisao znakove mog imena na svoje djelo. Moja majka Kipa, iznoseći nam kolačiće, ozbiljno se prestrašila ugledavši lik i nazvala to čarolijom. A moj je otac rekao, Tut‐ mozis bi mogao postati kraljevim dvorskim umjetnikom, samo ako bi mogao polaziti školu u hramu. U šali sam se pognuo pred Tutmozisom i ispružio ruke u visini kolje‐ na, kako se to čini pred odličnicima. Njegove oči zasjaše, ali je tada uzdahnuo i rekao kako to ne može nikada biti. Naime, njegov je otac smatrao kako je došlo vrijeme da se vrati u vojarne i uči za vozača bojnih kola. Znao je već pisati onoliko dobro koliko se zahtijevalo od budućega časnika. Moj nas je otac tada napustio, a Kipu smo čuli kako mrmlja u kuhinji. Tutmozis i ja smo jeli kolačiće. Bili su masni i slasni, a mi do‐ bro raspoloženi i uživasmo u životu. Tada sam još uvijek bio sretan...
5
Došao je dan kada je moj otac odjenuo svoju svježe opranu najbolju odjeću i oko vra‐ ta stavio širok ovratnik kojeg je izvezla Kipa. Pošao je u velik hram boga Amona, premda osobno nije volio svećenike. Ali se ništa u to doba nije zbivalo u Tebi ni u ci‐ jelom Egiptu bez njihove pomoći i zauzimanja. Upravljali su pravdom, pa se smion čovjek kojeg je osudio čak i faraonov osobni sud, mogao obratiti svećenicima za zašti‐ tu. U njihovim je rukama bilo cjelokupno više i visoko obrazovanje, a imali su i veli‐ kog utjecaja pri postavljanju činovnika na više položaje u upravi. Proricali su visinu naplavnih voda i veličinu žetve, te prema tome i određivali poreze za cijelu zemlju. Mislim da mom ocu nije bilo jednostavno poniziti se pred njima. Cijelog svog ži‐ vota bio je liječnik u četvrti siromašnih, pa se otuđio od hrama i Kuće Života. Sada, kao i svi siromašni očevi, morao je čekati u redu izvan upravnog odjela sve dok ne‐kom svećeniku ili nekom drugom ne bude po volji primiti ga. Mogu i sada vidjeti te sirote očeve, kako čuče u predvorju hrama, odjeveni u svoje najbolje halje, sanjajući poduzetne snove za svoje sinove, čeznući da im budućnost bude bolja od njihove vlas‐ tite. Mnogi od njih prevalili su dug put riječnim brodom, noseći hranu sa sobom. Utrošili su svoj imetak na podmićivanje vratara i službenika, samo kako bi stekli pov‐ lasticu kratkog razgovora sa zlatom iskićenim, namirisanim i pomazanim svećenikom, koji je nabirao nos na njihov miris i častio ih oporim riječima. Ipak, Amon je trajno trebao nove sluge. Kako su rasli njegovo bogatstvo i moć, povećavala se i potreba za pisarima u njegovoj službi. U svakom slučaju, nije bilo oca koji primitak sina u hram nije smatrao božanskom milošću. Oh, dovodeći dječaka, davao je on dar vrjedniji od zlata! Moj je otac imao sreće pri svom posjetu, jer je tek bilo prošlo podne kad je naišao njegov stari drug iz doba školovanja Ptahor. S vremenom je Ptahor uznapredovao do položaja otvarača lubanja na faraonovom dvoru. Otac se usudio obratiti mu se. Obe‐ ćao je počastiti našu kuću osobno i ispitati me. Utvrđenog dana otac se pobrinuo za gusku i najbolje vino. Kipa je pekla – i zano‐ vijetala. Slastan miris guske potekao je na ulicu pa su se tamo okupili slijepci i prosja‐ ci kako bi pjevanjem i svirkom zadobili svoj dio gozbe. Kipa, bijesno sikćući, izašla je s komadićem kruha natopljenim u mast za svakog od njih i poslala im je smotke, te ih nagovorila nek se raziđu. Tutmozis i ja meli smo ulicu od naših vrata daleko prema gradu. Moj je otac zamolio Tutmozisa neka bude pri ruci kada dođe gost, u nadi kako bi i on mogao biti počašćen pažnjom veličajnog posjetitelja. Premda bijasmo dječaci, kada je moj otac zapalio kadilo i postavio ga neka ispuni mirisom ulaz, osjećali smo se svečano kao da smo u hramu. Ja sam čuvao posudu s mirisnom vodom i tjerao muhe s blještavog bijelog platnenog sukna koje je Kipa bila spremila za svoj vlastiti pogreb, no koje je sada bilo izneseno kao ubrus za Ptahora. Morali smo dugo čekati... Sunce je polako zašlo, a zrak je postao svježiji. Tamjan u predvorju je izgorio, a guska je tugaljivo cvrčala na jami za prženje. Ja sam ogladnio, a Kipino lice se izdužilo i ukrutilo. Moj otac nije rekao ništa, ali nije zapalio svjetiljke kada se smrklo. Svi smo sjedili na klupčicama u predvorju i međusobno si izbjegavali pogledati u oči. Tada sam naučio koliko gorke tuge i razočaranja mogu bogati i moćni svojom lakoumnošću donijeti malenima i siromašnima. Konačno se pojavio sjaj luči na kraju ulice. Moj je otac skočio i othrlio u kuhinju po žeravicu, kako bi zapalio obje uljanice. Ja sam podigao vrč za vodu dršćućim ruka‐ ma dok je Tutmozis teško disao pokraj mene. Ptahor, kraljev otvarač lubanja, stigao je skromno u jednostavnoj nosiljci koju su nosila dva crna roba i predvođen debelim lučonošom, koji očito bijaše pijan. Dahćući i s veselim uzvicima u znak pozdrava, Ptahor je istupio iz nosiljke kako bi pozdravio mog oca, koji se naklonio i ispružio ruke u razini koljena. Gost je položio ruke na Senmutova ramena, kako bi pokazao mom ocu da je takav pozdrav nepotre‐