1
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
UČITELJSKI FAKULTET
ODSJEK ZA UČITELJSKE STUDIJE
(Petrinja)
DIPLOMSKI RAD
Ime i prezime pristupnika: Ivana Lauš
TEMA DIPLOMSKOG RADA: Roman Pobjeda ljubavi u kontekstu nakladničke cjeline Biblioteka moje kćerke
MENTOR: prof. dr. sc. Berislav Majhut
2
SADRŢAJ
SAŢETAK ... 3
SUMMARY ... 4
1. UVOD ... 5
2. DRUŠTVENE OKOLNOSTI NASTANKA NAKLADNIČKIH CJELINA ZA DJEVOJKE ... 7
3. NAKLADNIČKE CJELINE ... 9
3.1. Vinko Višocki: Djevojačkim srcima ... 9
3.2. Zabavna biblioteka: Djevojačke knjige ... 9
3.3. Stjepan Kugli: Biblioteka moje kćerke ... 10
3.3.1. Ruţica Zagorska ... 11
3.4. Lik ţeneu nakladničkoj cjelini Biblioteke moje kćerke ... 12
4. POBJEDA LJUBAVI ... 14
4.1. Dogovoreni brak ... 14
4.2. Vjera Milić ... 17
4.3. Slika moderne ţene (Roaring Twenties) ... 22
5. NJEGOVO DIJETE ... 26
5.1. Tradicionalna slika ţene ... 28
6. FALKLAND (ROMAN TRAGIČNE LJUBAVI) ... 30
6.1. Slika udane ţene ... 32
7. MADAME LA VIERGE ... 34
7.1. Slika normandijske ţene ... 35
8. NEFORMALNO OBRAZOVANJE DJEVOJAKA ... 39
9. ZAKLJUČAK ... 41
10. LITERATURA ... 43
10.1. Popis slika ... 44
KRATKA BIOGRAFSKA BILJEŠKA ... 45
3
SAŢETAK
Nakon Prvog svjetskog rata javlja se sve veća potreba za knjigama namijenjenim adolescentskoj ţenskoj publici. Djevojke nemaju za čime posegnuti u svrhu zabave. Te praznine postaju svjesni oni koji su u stvarnom doticaju s čitalačkom publikom -nakladnici. O tome kolika je bila potreba za zabavnom, sentimentalnom vrstom knjiţevnosti za djevojke, moţda nam najbolje govori činjenica da gotovo u isto vrijeme na ovaj problem odgovara čak nekoliko nakladnika. MeĎu kojima bio je i Stjepan Kugli, koji pokreće nakladničku cjelinu Biblioteka moje kćerke po uzoru na francusku
Bibliotheque de ma fille. U nakladničkoj cjelini izlazi pet svezaka koje čine romani:
Madame la Vierge, Pobjeda ljubavi, Njegovo dijete (objavljen u dvije naklade – na
hrvatskom i srpskom jeziku) i Falkland (roman tragične ljubavi): pripovijest u
pismima. Od navedenih, jedino roman Pobjeda ljubavi potpisuje hrvatska autorica,
Marija Jurić Zagorka, dok su ostali romani prijevodi stranih autora. U romanima dobivamo zanimljive prikaze različitih ţena koje vrlo dobro moţemo usporediti prema tome koliko one pristaju na unaprijed zadanu ulogu u društvu. Djevojačke knjige svakako su, uz izvor zabave, za djevojke bile i vrsta neformalnog obrazovanja – čitanjem se učilo o sazrijevanju, o muško-ţenskim odnosima, ţivotnom putu ţena i zapravo o svemu onome što mlade čitateljice tek čeka tijekom ţivota.
4
SUMMARY
After World War I, there was an increasing need for books intended for adolescent female readership. Girls had nothing with which they could entertain themselves. The people who were becoming aware of the existence of that void were those who were actually in contact with the readers—the publishers. What potentially speaks best about how great the need for an entertaining, sentimental type of literature for girls really was, is the fact that this problem was addressed by several publishers at the same time. Among them was Stjepan Kugli, who launched a publishing series called
Biblioteka moje kćerke (My Daughter’s Library), inspired by the French Bibliothèque
de ma Fille. The publishing series was comprised of five volumes: novels Madame la
Vierge, Pobjeda ljubavi (The Victory of Love), Njegovo dijete (His Child)— (published
in two editions—Croatian and Serbian) and Falkland (roman tragične ljubavi):
pripovijest u pismima (The Falklands). Of the mentioned novels, only novel Pobjeda
ljubavi was written by a Croatian author, Marija Jurić Zagorka. The rest of the novels
are translations of foreign language authors. The novels provide us with interesting depictions of various kinds of women, for whom we can easily determine to what degree they fit into their traditional predetermined roles in the society. Girls books were not only a source of entertainment, but also a means of informal education that helped young readers learn about coming-of-age, male-female relationships, the life path of women and, in fact, about everything that yet awaited them in life.
5
1.
UVOD
Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća dolazi do većih promjena u društvu. Mijenja se pogled na mladeţ pa društvo postaje svjesno toga da je potrebna knjiţevnost koja je namijenjena upravo njima. Prvi koji postaju svjesni činjenice da se mladim djevojkama nema što ponuditi u svrhu zabave upravo su oni koji su u direktnom doticaju s čitalačkom publikom, nakladnici. Kao rezultat navedenog, u Hrvatskoj se pokreće čak nekoliko nakladničkih cjelina koje su namijenjene upravo djevojkama. Nakladnici prepoznaju to da mladim čitateljicama ne mogu ponuditi ono što njih zanima, a to je sentimentalno pripovijedanje. Zbog toga nakladnici poseţu za raznim prijevodima stranih autora i na taj način popunjavaju prazninu koja je nastala. Više o ovome bit će rečeno u prvom dijelu ovog rada.
Jedan od nakladnika koji odgovara na navedeni problem je i Stjepan Kugli. On 1922. godine pokreće nakladničku cjelinu Biblioteka moje kćerke po uzoru na francusku Bibliotheque de ma fille. U cjelini izlazi pet svezaka. Prvi svezak čini kraći roman
Madame la Vierge poljske spisateljice Marie Konopnicke, zatim izlazi jedini roman
hrvatske autorice – Pobjeda ljubavi, objavljen pod pseudonimom Ruţica Zagorska. Nakon prva dva sveska objavljuje se roman Njegovo dijete njemačke spisateljice Hedwig Courths-Mahler koji izlazi u dva sveska, na hrvatskom i srpskom jeziku i peti, ujedno i posljednji u nizu, svezak Falkland (roman tragične ljubavi): pripovijest u
pismima engleskog političara i spisatelja Edwarda Bulwera Lyttona.
U drugom dijelu rada navedena djela bit će temeljitije sagledana. U svakom od romana moţemo promotriti to koliko koji ţenski lik pristaje na unaprijed zacrtanu ulogu u društvu i pristaje li uopće na nju. TakoĎer, u romanima dobivamo i različite slike ţenskih likova koje dodatno moţemo izdvojiti i opisati svaki za sebe. Iako je ovdje riječ o romanima namijenjenim djevojkama, u djelima ne pronalazimo samo likove mladih djevojaka. Moţemo izdvojiti nekoliko slika ţena pa su tako prisutni primjeri tradicionalne djevojke, „modernih― djevojaka, udane ţene i normandijskih ţena, meĎu kojima nailazimo na opise normandijskih djevojka, udanih ţena, ali i starih ţena u društvu, mreţarica.
6 Iz svega navedenog, kao primjer najmodernijeg shvaćanja ţene, nameće nam se slika djevojke koju pronalazimo u romanu Pobjeda Ljubavi Marije Jurić Zagorke. Bitno je izdvojiti i to kako je ovo jedini roman u cjelini koji potpisuje naša autorica. Prema tome ovaj roman potrebno je i dodatno sagledati te u sklopu njega prepoznati i to kakvo je bilo tadašnje društvo, kakav je bio odnos prema pojmu dogovorenih brakova i kakvo je bilo obrazovanje djevojaka u to doba. Uz sve ovo u ovom romanu saznajemo i ponešto o tome kako su izgledale Roaring Twenties na našim prostorima te koje promjene su donijele sa sobom.
U završnom dijelu rada bit će prikazano i to da je ova vrsta djevojačkih knjiga, uz izvor zabave, bila i vrsta neformalnog obrazovanja djevojaka. Uz to što su čitajući ih upoznavale drugačije kulture i načine ţivota, ovakve knjige bile su jedini izvor iz kojih su mlade djevojke mogle dobiti informacije o sazrijevanju, muško-ţenskim odnosima, fizičkoj ljubavi i uopće o svemu onome što mlade čitateljice tek čeka tijekom njihova ţivota.
7
2.
DRUŠTVENE OKOLNOSTI NASTANKA NAKLADNIČKIH
CJELINA ZA DJEVOJKE
Vrijeme nakon Prvog svjetskog rata uvelo je velik broj društvenih promjena. Kako one vidljive i u povijesti zapisane kao značajnije, tako i one manje vidljive, ali jednako tako bitne. Mijenja se pogled na doba mladenaštva, društvo postaje svjesno da postoji ţivotno doba u kojemu se pojedinci ne mogu svrstati pod djecu, ali isto tako ni pod odrasle. Tu nam se otvara pitanje – što mi danas podrazumijevamo pod pojmom
mladež? Za tipična obiljeţja doba mladenaštva smatramo buntovnost, sukob s
roditeljima, profesorima i uopće starijom populacijom, prkos društvu, ali i traţenje vlastitog „ja―, stvaranje identiteta.
Ako mladeţ promatramo isključivo kroz te osobine, logički nam kao prvo djelo hrvatske knjiţevnosti za mladeţ na um pada Sedmi be Joţe Horvata iz 1939. godine. No, je li to doista tako? U svom članku Djevojačkim srcima Majhut otvara pitanje ne prilazi li se ovom predmetu s već gotovim predrasudama kojima se samo pokušava potvrditi stavove od kojih polazimo i zašto se ne bi kao početak hrvatske knjiţevnosti za mladeţ uzeo Jaša Damlatin Ivane Brlić Maţuranić iz 1937.? Ovakav pogled na knjiţevnost za mladeţ doista nas navodi na to da ovaj predmet pogledamo i s druge strane. Jaša Dalmatin takoĎer je objavljen za omladinu i smatra se adolescentskim romanom. U njemu je Ivana Brlić Maţuranić obradila temu koju je istraţivao i o njoj objavio znanstvenu studiju njezin otac, Vladimir Maţuranić. U knjizi je riječ o mladiću iz dubrovačkog kraja koji je u 16. stoljeću odveden u roblje, a zatim kao rob prodan u Carigradu otkuda dospije do Indije gdje postaje namjesnik sultana. Jaša je lik koji je plemenit, vješt, snalaţljiv, snaţan… Sve te osobine čine ga likom koji svima moţe biti uzor; on ne prkosi svima oko sebe i nije buntovnik, nego mladić koji se bori za sebe, vrijedan divljenja i pun vrlina . (Zima, 2013).
Ako uzmemo u obzir da se je u razdoblju izmeĎu dva rata čitala i ovakva knjiţevnost za mladeţ, moţemo li onda doista tvrditi da knjiţevnost za mlade počinje
8 tek s djelima koja obraĎuju buntovnost, sukobe generacija i traţenje vlastitog identiteta? Zanimljivo je takoĎer i to da oba ova djela koja su prethodno navedena kao glavne likove imaju mladiće – Jašu i jedan razred u kojemu su svi muški učenici. A što je s djevojkama?
U prvoj fazi knjiga namijenjenih djevojkama uglavnom se govori o tome koja je uloga djevojaka u društvu, kako bi se one trebale ponašati u kojim okolnostima i slično. Moţemo reći kako su te knjige svojevrsni niz uputa za djevojke. Prva knjiga u Hrvatskoj koja je bila upućena upravo djevojkama bila je knjiga Franje Klaića Mala gospodarica ili najbitnije čestice umnoga gospodarstva: za devojčice koje žele biti
dobre gazdarice iz 1865.godine. Ovakve knjige zapravo su tu za poučavanje djevojaka i
sluţe im kao primjer prema čemu bi trebale teţiti, no ovaj tip literature upravo zbog toga nije za zabavu. Dakle, ostaje jedna velika praznina koju je potrebno popuniti (Majhut, 2011).
Te praznine postaju svjesni oni koji su u stvarnom doticaju s publikom, oni koji prodaju knjige i iz prve ruke znaju kakva im je publika i što se od trţišta traţi. Djevojke izmeĎu dva svjetska rata u Hrvatskoj nemaju za čime posegnuti u svrhu zabave. Traţi se ono čega nije bilo u hrvatskoj knjiţevnosti za mladeţ, a to je sentimentalno pripovijedanje. Za takva djela ne moţemo reći kako su buntovnička, a ipak su namijenjena djevojkama adolescentske dobi. Dakle, moramo primijetiti kako počeci hrvatske knjiţevnosti za mladeţ kreću već od ove, slabo poznate, ali ipak jednako vaţne sastavnice, od nakladničkih cjelina namijenjenih djevojkama.
O tome kolika je bila potreba za zabavnom, sentimentalnom vrstom knjiţevnosti za djevojke moţda nam najbolje govori činjenica da gotovo u isto vrijeme na ovaj problem odgovara čak nekoliko nakladnika.
9
3.
NAKLADNIČKE CJELINE
O samom pokretanju nakladničkih cjelina ukratko nam govori Majhut u svom članku Djevojačkim srcima, a najviše informacija dobiva iz intervjua koji je Nikola Andrić dao Dragutinu Prohaski i iz Andrićevog predgovora u katalogu knjiţare
Zabavne biblioteke. Andrić tu govori o tome zašto pokreće nakladničku cjelinu
Djevojačkih knjiga, no isto tako je zanimljivo i to kako je cijeli projekt pokušao
prikazati kao nešto novo i samo njegovo pri čemu nikako ne ţeli popustiti Kugliju i priznati kako je on sa svojom nakladničkom cjelinom Biblioteka moje kćeri krenuo prije njega. Ipak, ni Kuglijeva Biblioteka moje kćeri, ni Andrićeve Djevojačke knjige nisu bile prve.
3.1.
Vinko Višocki:
Djevojačkim srcima
1920. godine Vinko Višocki u Koprivnici krenuo je prvi objavljivati knjige namijenjene mladim djevojkama. Izdao je nakladničku cjelinu pod nazivom
Djevojačkim srcima u kojoj objavljuje samo jedan roman autorice Frances Hodgson
Burnett, Sarah Crewe or, What happened at Miss Minchin’s boarding school (Majhut, 2011).
3.2.
Zabavna biblioteka:
Djevojačke knjige
Andrić u intervjuu koji je dao Dragutinu Prohaski opisuje kako je prvotni cilj
Zabavne biblioteke bio da se zamjene strana izdanja knjiga i da čitatelji u ruke dobiju
kvalitetom i cijenom prihvatljivija izdanja od onih inozemnih. Bilo je jasno da nedostaju i da se traţe djela koja su namijenjena za zabavu djevojaka, sentimentalna i zanimljiva, a opet prihvatljiva za čitanje u obitelji. Tu prazninu u hrvatskoj knjiţevnosti odlučili su popuniti prema uzoru na francusku Bibliotheque de ma fille. Andrić kreće s izdavanjem biblioteke namijenjene djevojkama, koje naziva Djevojačkim knjigama,
10 1923. godine. Ovaj projekt Andrić je stavljao uz bok svojim najvećim uspjesima u vezi s nakladničkom djelatnošću, a koliko je on za njega bio vaţan govori nam i to da ga je pokušao predstaviti kao nešto sasvim novo na ovim prostorima i samo njegovo. To je za njega na neki način bila stvar prestiţa, no koliko god da je zasluga Zabavne biblioteke doista velika i do danas ostala zabiljeţena kako jedan od najvećih nakladničkih projekata u Hrvatskoj, ipak Andrić nije bio prvi koji je pokrenuo ovakav projekt (Majhut, 2011).
3.3.
Stjepan Kugli:
Biblioteka moje kćerke
Godinu dana prije Andrića, tj. 1922. nakladnička kuća Stjepana Kuglija objavljuje nakladničku cjelinu Bibiloteka moje kćerke. Oni, dakle, preuzimaju ime francuskog uzora: Biblitheque de ma fille.
U nakladničkoj cjelini Biblioteke moje kćerke izlazi pet svezaka. Romani koji se izdaju dolaze iz različitih zemalja i tako na neki način publici donose egzotiku primjera. Iz ovoga je jasno vidljivo kako je hrvatska kultura u tom dobu okrenuta stranim utjecajima. Prvi svezak Biblioteke moje kćerke izlazi krajem 1922. godine, a čini ga kraći roman Madame la Vierge poljske spisateljice Marie Konopnicke u prijevodu Zdenke Marković. Iste te godine izlazi već i drugi svezak koji čini roman Marije Jurić Zagorke, Pobjeda ljubavi. Ovaj roman objavljen je pod pseudonimom Ružica Zagorska. Njegova posebnost nije samo to što je on jedini hrvatski roman u ovoj nakladničkoj cjelini, već i prikaz mladenaštva i ţena u društvu tog doba koji je znatno drugačiji od prikaza ţena u ostalim djelima objavljenim u cjelini Biblioteke moje kćerke, o čemu više u nastavku. Nakon prva dva sveska 1923. godine izlazi i treći svezak koji čini roman
Njegovo dijete njemačke spisateljice Hedwig Courths-Mahler u preradi i prijevodu
Marije Jurić Zagorke. Četvrti svezak čini verzija romana Njegovo dijete prevedena na srpski i ćirilicu. 1925. godine izlazi i peti, ujedno i posljednji u nizu, svezak Falkland
(roman tragične ljubavi): pripovijest u pismima engleskog političara i spisatelja
11 3.3.1. Ružica Zagorska
Marija Jurić jedna je od najpoznatijih hrvatskih spisateljica i novinarki. Uz to ostala je zapamćena i kao veliki borac za prava ţena. Pisala je romane, od kojih je velik dio bio povijesne tematike; drame i članke. Iako su neka od njezinih djela, poput Gričke
vještice, Gordane, Kamena na cesti, Kneginje iz Petrinjske ulice i danas poznata široj
publici, njezin je rad često bio omalovaţavan te su ga njezini kolege opisivali kao šund. Uz to i samu Mariju Jurić često su nazivali pogrdnim imenima, smatrali je ludom ţenom koja je pobjegla od muţa, govorili da je zaluĎena feminističkim novotarijama i slično, no bez obzira na sve to, kod publike su njeni radovi ipak bili izuzetno popularni
(https://hr.wikipedia.org/wiki/Marija_Juri%C4%87_Zagorka
https://voxfeminae.net/strasne-zene/item/7218-marija-juric-zagorka ).
Poznato je kako je Marija Jurić velik broj svojih radova pisala pod pseudonimima. Uz nama najpoznatiji pseudonim Zagorka, koji je čak postao sastavni dio njezina imena, bilo je tu još pseudonima koji se veţu uz nju. Dok su neki poput
Iglica, Vlastelinka, Petrica Kerempuh itd. ostali zapamćeni, očito je da postoje neki,
poput ovog, o kojima se malo toga zna. Pretraţujući članke i ostale sadrţaje lako se moţe zaključiti kako je ovaj pseudonim ostao gotovo nepoznat. Ipak, nije upitno da je Ruţica Zagorska pseudonim Marije Jurić.
Potvrda da je Ruţica Zagorska pseudonim Marije Jurić nalazi se u Bibliografiji knjiga ženskih pisaca štampanih u Hrvatskoj Slavoniji Dalmaciji Bosni i Hercegovini do svršetka godine 1935., Zagreb, Udruţenje univerzitetski obrazovanih ţena u Jugoslaviji, 1936(Majhut, 2011, str. 91).
Uz to, čitajući roman Pobjeda Ljubavi, ako smo i najmanje upućeni u rad Marije Jurić Zagorke, vrlo lako moţemo prepoznati za nju karakteristične pripovijedne postupke. Uz sam stil pisanja koji je namijenjen široj publici i samim tim i dosta jednostavan, tu je i neizostavna, vrlo komplicirana ljubavna priča, motiv maske, ali i prepoznatljiva doza feminizma. Feministički motiv dolazi nam kroz priču o Vjeri, prvoj ţenskoj arhitektici za pokućstvo koja se suočava s društvom u kojemu je za mladu osobu, i još k tome ţensku, gotovo nemoguće pronaći posao. Zbog toga je primorana
12 predstaviti se kao muškarac i pokušati bar na takav način doći do posla. Autorica je u ovom djelu kroz lik Vjere odlično u priču ukomponirala svoja dva, prethodno navedena, prepoznativlja motiva, feminističku priču i motiv maske.
Bez obzira na česta omalovaţavanja Zagorkinih djela, ne moţe se pobiti činjenica da je ona ipak jedna od najčitanijih ţenskih autora u Hrvatskoj. Koliko god njezina djela smatrali jednostavnima i trivijalnima, upravo zbog njihove velike popularnosti ne moţe im se ne pridati značaj u hrvatskoj knjiţevnosti.
3.4.
Lik ţene
u
nakladničkoj cjelini
Biblioteke moje kćerke
Jedan od ţenskih likova koji se pojavljuju u nakladničkoj cjelini već je prethodno spomenut. Zagorkina Vjera tek je jedan od ţenskih likova koje pronalazimo u nakladničkoj cjelini Biblioteke moje kćerke. S obzirom na to da je cijela ova nakladnička cjelina najmijenjena upravo djevojkama, logično je za očekivati kako će u objavljenim romanima na neki način naglasak biti na ţenama ili djevojkama s kojima bi se čitateljice mogle poistovjetiti. No, ipak se mora napomenuti i to kako kod pisanja ovih romana nije bilo namjere da oni postanu namijenjeni samo djevojkama. U romanu
Njegovo dijete moţemo izdvojiti citat u kojemu se kod obraćanja čitatelju direktno
spominje i jedan i drugi spol.
S kakovim je osjećajima došao na svadbu Jelkinu on, njezin nekadašnji ―oboţavatelj‖ – moţe lako pojmiti svatko od naših čitatelja i čitateljica. (Zagorka, 1923, str. 185). Ono što je takoĎer zanimljivo za izdvojiti odmah na početku je i to da u objavljenim romanima dobivamo nekolika slika ţena koje su različitih dobnih skupina i u različitim društvenim okolnostima.
U romanu Pobjeda ljubavi nalazimo sliku ţene, tj. djevojke u „suvremenom vremenu‖. Ovdje ţene imaju pravo donositi odluke za sebe. Ne ovise o ţelji roditelja i društva, već će same odrediti kako će njihov ţivot izgledati. S druge strane u romanu
Njegovo dijete lik Jelke Kamenar predstavlja moţda i najtradicionalniji prikaz mlade
13
Falkland (roman tragične ljubavi) prikazan je sasvim drugi svijet. Ovdje više i nije riječ
o djevojci koja se tek pronalazi u ţivotu. U centru je zbivanja lady Emilija Mandeville, ţena koja je udana i ima dijete. Ostaje nam još roman Madam la Vierge, koji s razlogom navodim posljednjeg u nizu. U njemu su objedinjene sve slike ţene. Na normandijskoj obali more je centar ţivota, ali je ţena centar društva i obitelji. Dakle, ovdje je prisutan opis vaţnosti ţenskog djeteta u obitelji, opis mladenaštva u kojemu dobivamo uvid u načine udvaranja, zatim je tu slika udane ţene, njezina uloga u obitelji i društvu i za kraj slika stare ţene, mreţarice.
U Andrićevim Djevojačkim knjigama, s druge strane, gotovo sve junakinje romana imaju osamnaest ili oko osamnaest godina.
Gotovo sve junakinje romana objavljenih u Andrićevom Djevojačkim knjigama imaju osamnaest godina: Magali ima osamnaest godina isto kao i Agneza u Bijelom snu, Pauletta u Na predavanje!, Inocencija u istoimenom brazilskom romanu, Valderez u Dvije duše. Jedino Germania u Utočištu ima dvadeset pet godina ali i nju u drugom djelu romana ―zamjenjuje‖ njena osamnaestogodišnja sestra Nicola… (Majhut, 2011, str. 93).
Ovdje bismo mogli postaviti pitanje jesu li zbog toga Andrićeve Djevojačke knjige bile bliţe i samim time zanimljivije publici za koju su namijenjene? Na prvi pogled mogli bismo se sloţiti s tim da jesu, no, na ovo je pitanje potrebno proširiti naše poglede i stavove o mladenaštvu. U tim godinama čitateljicama je bitnije to da im junakinja moţe reći nešto što još ne znaju, uvesti ih u budućnost, u ono što i njih čeka, a još nisu upoznate s tim. Prema tome moţemo zaključiti da je bitnije da junakinje nisu mlaĎe od čitateljica što junakinje iz nakladničke cjeline Biblioteke moje kćerke i nisu. Dakle, čitateljice su ovdje dobile različite slike ţena koje su različite dobi i nalaze se u različitim okolnostima (Majhut, 2011).
Egzotika primjera u ovom slučaju nije samo u tome otkuda koji romani iz ove nakladničke cjeline dolaze već i u tome kakve junakinje mogu pronaći u njima. Zbog toga je najbolje svakom djelu pristupiti zasebno i nešto temeljitije u nastavku.
14
4.
POBJEDA LJUBAVI
Roman Pobjeda ljubavi Ruţice Zagorske, tj. Marije Jurić Zagorke, nije prvi roman koji izlazi u nakladničkoj cjelini Biblioteke moje kćeri, no izdvaja se iz drugih razloga. Prvo što trebamo naglasiti je činjenica da je on jedini roman u cjelini koji je napisala hrvatska autorica. Samim time dobivamo bolji uvid u to kakvo je doista bilo tadašnje društvo, točnije mladi tog doba u Hrvatskoj1
. Drugi podatak koji trebamo izdvojiti je to da su upravo u ovom romanu najmoderniji junaci. Sestre Malinar i braća Dubravčić odbacuju volju svojih roditelja i biraju vlastiti put. Na pojam dogovorenog braka gleda se kao na nešto iz prošlih vremena. Vjera Milić takoĎer je junakinja koja uzima ţivot u svoje ruke i pod svaku cijenu pokušava doći do cilja, tj. posla. Iz primjera ovih likova moţemo promotriti koliko oni pristaju na unaprijed zacrtane društvene uloge i pristaju li uopće. Iz romana moţemo izvući nekoliko cjelina o kojima se moţe reći nešto više. Prvo je tu pogled društva i mladih na dogovoreni brak, zatim imamo zanimljivu priču o Vjeri koja je proţeta Zagorkinim specifičnim feminizmom i za kraj trebamo sagledati samu sliku ţene u djelu, a kao što je već rečeno, ovdje imamo sliku moderne ţene tadašnjeg društva.
4.1.
Dogovoreni brak
Radnja romana odvija se u Gorskom kotaru. Na samome početku saznajemo kako u tome kraju ţive dvije imućne obitelji. Prva obitelj je obitelj Malinar. Glava obitelji, Petar Malinar ujedno je i vlasnik najveće pilane u tome kraju i samim time vrlo cijenjen i bogat čovjek. Moglo bi se reći kako mu je sve išlo od ruke osim jednog – nije imao muškog potomka, tj. nasljednika. Otvoreno se govori kako od kćeri ne moţe očekivati ništa, dakle, moţe se samo nadati dobrim zetovima.
I Malinar bi bio sasvim sretan, kad bi još bio imao muškog potomka, da mu preda posao, kao što je njemu njegov otac. Naţalost mjesto toga morao se zadovoljiti s
1
15 pomišlju, da će tu zadaću preuzeti na se koji od njegovih zetova, ako bude i u tom sretan(Zagorka, 1922, str. 4).
Prema tome, stari Malinar odluči uzeti stvar u svoje ruke i sam zaključi tko bi bili idealni zetovi za njega. Kao što je već navedeno u kraju su bile dvije imućne obitelji i njegov odabir pada, naravno, upravo na tu drugu obitelj, braću Dubravčić. Obitelj Dubravčić imala je tvornicu pokućstva koja je s godinama sve više i više napredovala. Na čelu tvornice bili su braća Vladimir i Ivo Dubravčić. S obzirom na to da su vrlo rano ostali bez oca, njih dvojica su kasnije u potpunosti preuzeli posao i od tada ga uspješno vode. Bez obzira na to koliko su uspješni bili, u njihovoj je kući zadnja riječ bila ona njihove majke Klare. GospoĎa Klara Dubravčić bila je snaţna, sposobna ţena koja je na sebe preuzela odgoj sinova i rad tvornice nakon smrti svoga muţa.
GospoĎa je Klara bila čvrsta, gotovo opora značaja, te naučena da se u svemu vrši njezina volja. Ljubila je svoje sinove kao što majka moţe svoju djecu ljubiti, ali se u saobraćaju s njima klonila svake njeţnosti, samo da sačuva svoj ugled, pa kako je morala da nadomjesti oca, upravo se silila da bude što tvrĎa; a to je katkad išlo i predaleko. Ma da su sinovi bili već odrasli, poštivali su naloge svoje majke i nastojali im udovoljiti(Zagorka, 1922, str. 6).
Sve što je ona zacrtala, to se je i ostvarilo. Zanimljivo je naglasiti da to što je Klara bila ţena ni na koji način nije umanjivalo njezinu vrijednost u tamošnjem društvu, ona je bila vrlo cijenjena. Petar Malinar se sa svojim planom o braku njihove djece obraća direktno njoj, bez prisutnosti sinova. Ona taj plan podrţava u svakom smislu i odlučna je da ga što prije iznese svojim sinovima.
Ovdje se otvara pitanje što roditelji misle o tome koliko slobode mladi trebaju imati. Očito je da oni smatraju kako je u redu odlučiti u ime djece kada će stupiti u brak i s kim. Gospodin Malinar i gospoĎa Dubravčić isplanirali su gotovo sve, jedino za što govore kako im se moţe dopustiti je to da sami odaberu tko će od braće i sestara kome bolje odgovarati.
Jedino nije znala, da li bi Olga bolje pristajala Vladimiru ili Ivi, buduć da je Olga bila blaţa i mirnija ćud, pa je drţala, da bi više priličila mlaĎemu sinu. No Malinar i gospoĎa Klara bili su toga mišljenja, da se ova odluka prepusti njima samima. Toliko im se slobode ipak mora dati!(Zagorka, 1922, str. 7).
Oni, dakle, već i to smatraju slobodom. Za vrijeme njihove mladosti moţda je to i bilo tako, no došla su druga vremena i junaci romana ovaj put odgovaraju drugačije. Olga i
16 Nada Malinar već su imale odabranike i na objavu svog oca reagirale su vrlo burno. Saveznika su pokušavale pronaći u majci koja je uvijek bila prisnija s njima i pokazivala više razumijevanja, no u ovom slučaju ona se nije mogla suprotstaviti volji njihovog oca. Vladimir i Ivo takoĎer su saznali za plan ţenidbe, no njihova reakcija bila je drugačija. Kao što je već prije navedeno oni su majku poštovali više od ičega i nisu nikako mogli ne sloţiti se s njezinim zahtjevima pa je sve ostalo samo na zamišljenim pogledima.
Drugačiji pogled na ovo pitanje dobivamo u trenutku kada se Nada i Olga konačno susretnu s Vladimirom i Ivom bez prisutnosti roditelja. Oni jasno govore kako su protiv toga, tako nešto za njih čak je i smiješno te se meĎusobno šale na račun toga. Dakle, dogovoreni brak tu je već stvar prošlosti.
-Ta ne boj se ti ništa, Nadice! Mi smo vam već rekli, da pustite, nek se ta stvar sama po sebi razvija. Ta vi ionako morate prije čekati, dok vas mi ne zaprosimo, a ako do toga ne doĎe, šta ste vi za to krive? Olga se nasmijala...
… Braća udariše u srdačan smijeh. –Hoćete li, da vam se svečano zakunemo, da vas ne ćemo zaprositi –zapitao je Ivo, pun obijesti (Zagorka, 1922, str. 84).
Razgovor je puno opušteniji bez roditelja i neformalan. S obzirom na to da su iz istog mjesta oni se poznaju cijeli ţivot, prijatelji su i gledaju jedni na druge kao na sestre i braću. Iako su se na početku dosta vremena izbjegavali jer nisu bili sigurni kako će tko reagirati na plan roditelja, nakon što su se susreli, vrlo otvoreno pristupaju problemu u kojemu su se našli. Ivo i Vladimir čak znaju i to da Nada i Olga već imaju svoje odabranike2 i u potpunosti se slaţu s tim da svatko sam treba prema svojim osjećajima odabrati sebi partnera.
Kad bi već sebi odabirao ţenu, onda bi to morala biti takva, kojoj bi me vukli osjećaji, moje cijelo srce. To mora sudbina odrediti. Ja osjećam da bi samo ona mogla mojom ţenom biti, koju bi si ja sam po udesu izabrao (Zagorka, 1922, str. 16).
Ove rečenice izgovarao je Vladimir, a on je zapravo i bio jedini u društvu koji još nije našao svoju ljubav. U tom trenutku to još nije znao, ali njegov brat Ivo takoĎer već je pronašao svoju odabranicu i u tajnosti bio zaručen. Njegova zaručnica bila je Ljerka.
2Za to vrijeme nije bilo uobičajeno da se takve stvari znaju, Nada i Olga su to jako dobro skrivale, a to
što su Vladimir i Ivo to znali govori nam dosta o njihovom odnosu. Nadin odabranik bio je mladi liječnik Vjenceslav, a Olgin poručnik Zdenčaj.
17 Skromna, srameţljiva i povučena drugarica3 savjetnikovice Kosović. Ljerka je od svih ţenskih likova u romanu vjerojatno najtradicionalniji lik ţene. U trenutku kad saznajemo za Ljerku pojavljuje se i ţenski lik koji je njoj potpuno suprotan. Glavni arhitekt u tvornici braće Dubravčić odlazi i traţi se novi arhitekt. Tu počinje priča o Vjeri.
4.2.
Vjera Milić
Vjera Milić u romanu ima dvadeset i dvije godine i prva je ţena koja je postala arhitekt za pokućstvo u Hrvatskoj. RoĎena je u dosta imućnoj obitelji što joj je omogućilo da se školuje i da se bavi onim što ju je doista zanimalo. Od malih nogu pokazivala je veliki talent za slikanje.
Vjera je od djetinjstva imala osobit dar za risanje i slikanje, a osim toga ju je zanimalo sve, što je bilo u svezi s umjetnim obrtom. Tako je ona znala za svoju lutku izrezivati iz pomodnih listova naslikano pokućstvo, a poslije ga je stala sama slikati i izraĎivati. U školi je u risanju bila prva učenica(Zagorka, 1922, str. 38).
Njezin talent prepoznali su mnogi, od kojih i jedan prijatelj njezina oca. On je bio profesor i objasnio joj je kako bi ona mogla završiti školu i postati arhitekt za pokućstvo. Vjera je bila oduševljena idejom da se školuje za nešto što ju je toliko zanimalo i zbog toga je odlučila zamoliti oca da joj on to i dopusti. Već u ovom trenutku na površinu izbija poznati Zagorkin feminizam. On je vrlo dobro upakiran u priču i ne djeluje kao nešto što je na silu pokušala uvrstiti u djelo. Vjera se, dakle, nije borila samo s društvom koje ju je podcjenjivalo zbog toga što je ţena, već se od mladosti morala boriti za sebe i u krugu svoje obitelji. Vjerin otac nije ni najmanje ozbiljno shvaćao njezine ţelje. Iz toga je vidljivo kakvo je bilo mišljenje o tome da djevojke završavaju škole. Smatralo se kako one ni ne mogu raditi ništa ozbiljno, nego samo se na neki način zabavljati kako im ne bi bilo dosadno. Tog stava drţao se i Vjerin
3Naziv drugarica ovdje, i u daljnjemu tekstu, opisuje posao koji su dobivale mlade i većinom siromašne
djevojke, a njihov je zadatak bio provoditi vrijeme i praviti društvo bogatim gospoĎama. Drugarice ne moţemo poistovijetiti sa sluškinjama. Njihov je posao bio prvenstveno praviti društvo gospoĎama, a kućanske poslove obavljali su drugi zaposlenici u kućanstvima.
18 otac te je na njezino školovanje gledao kao na glupost. Njegov stav i razmišljanje najbolje će nam dočarati sljedeći citat:
Otac joj se podrugljivo nasmijao i dakako da je nije mogao uzeti za ozbiljno, pa je svakako nastojao, da joj tu „glupost― izbije iz glave. Ali djevojka nije popuštala nego ga je neprestano opsjedala, dok napokon i on nije popustio. – Na koncu konca svejedno je, čim ćeš ubiti dosadu. Čitala ti romane ili radila ručni rad ili slikala te sličice, sve je to isto (Zagorka, 1922, str. 39).
Ni Vjerina majka nije bila ništa drugačijih stavova. Ona je imala sliku u glavi o tome kakva djevojka mora biti i koje su njezine uloge u društvu. Vjera je trebala ići na zabave koje su se tad organizirale, kretati se u društvu i samim tome što prije sebi pronaći muţa kako bi ispunila svoju glavnu ţivotnu ulogu i postala ţena i majka.
Mati takodjer nije bila jako oduševljena za taj Vjerin marljivi studij. Ona bi bila voljela, da joj se kći kretala u društvu i pohadjala zabave. Njoj nije bilo nikako drago, što je Vjera kraj svog posla zanemarivala igre i plesove(Zagorka, 1922, str. 39).
Bez obzira na stavove svojih roditelja i na to što od njih nije imala nikakvu podršku, Vjera je odlično napredovala te je bila čak jedna od najboljih u generaciji. Još prije kraja Vjerinog školovanja u njihovom se ţivotu dogodio nagli preokret. Vjerin otac umire i ostavlja iza sebe nebrojene dugove. Sve to Vjeru i njezinu majku dovodi do toga da se iz lagodnog stila ţivota moraju priviknuti na svakodnevnicu u kojoj jedva preţivljavaju. Sele se u maleni stan koji skupo plaćaju i u ovom trenutku Vjerino školovanje i posao više nije samo zabava, on im postaje jedini izvor novca. Vjera se silno trudila da dobije bilo kakav posao, prihvaćala je sve što joj se nudilo, no sve su to bile samo manje narudţbe, nikada ni jedan stalni posao. Na svaku prijavu za posao dobivala je gotovo isti odgovor. Problem nije bilo samo to što je bila mlada, već i to što je bila ţena. Dakle, odmah u početku Vjera je imala dva velika minusa.
Stoga je pokušala, da u kojem većem poduzeću naĎe namještenje, koje bi odgovaralo njezinoj naobrazbi. Ali ni to nije bilo lako; svagdje joj se dalo razumjeti, da je još mlada i da je – ţena! (Zagorka, 1922, str. 40).
Ipak, nije odustajala od toga da se zaposli i svaki je dan pregledavala oglase. Kako smo već saznali tvornica braće Dubravćić ostala je bez glavnog arhitekta i Vjera nailazi upravo na njihov oglas za posao. Zbog stalnog odbijanja na koje je nailazila, ovaj put Vjera odluči promijeniti taktiku. I sama je bila svjesna koliki problem njezinim poslodavcima predstavlja upravo to što je ţena. Mnogi su je odmah odbacili samo zbog
19 toga i nisu ni pregledali radove koje im je slala. Rekla je majci kako joj se čini da bi se ona trebala prerušiti u muškarca kako bi imala šanse za posao.
– Ja ću sebi morati odrezati kosu i obući muško odijelo; onda će me valjda engagirati – rekla je srdito svojoj majci (Zagorka, 1922, str. 45).
Nije otišla toliko daleko da doista odreţe kosu i fizički se preruši u muškarca, no ipak je svoj plan ostvarila na neki način. U oglasu na koji se javila za mjesto arhitektice u tvornici braće Dubravčić potpisuje se samo kao V. Milić. U prijavi se nije ni u jednom dijelu moglo iščitati to da je ţenskog roda, a s obzirom da se nije potpisala punim imenom, to nije bilo vidljivo ni na koji način. Ovdje je zanimljivo naglasiti kako je upravo taj motiv maske jedan od omiljenih pripovjednih postupaka i tema u Zagorkinom stilu pisanja pa je bilo za očekivati da će se na neki način ostvariti i u ovom djelu.
Vjera po prvi put dobije pozitivan odgovor na svoju zamolbu i za nju od tog trenutka kreće drugačiji ţivot. Ipak, prije nego što doista dobije posao, ostaje razriješiti priču o načinu na koji se javila na oglas. S obzirom na to da se potpisala samo kao V.
Milić, odgovor koji je dobila oslovljavao ju je u muškome rodu.
Gospodinu V. Miliću, Zagreb
Vrlo štovani gospodine! Odgovarajući učtivo na Vašu ponudu čast nam je javiti da nas Vaše radnje vanredno zadovoljavaju. Držimo, da biste Vi mogli ispuniti ono, što mi od ovakve sile očekujemo(Zagorka, 1922, str. 64).
Bila je svjesna u što se upustila. Znala je da će vlasnici tvornice na razgovoru očekivati muškarca, no ipak nije odustala od nauma da ode na razgovor za posao. Njezina majka u ovom je trenutku bila više zabrinuta nego ona sama. Iako se nekad protivila Vjerinom školovanju, sad joj je bila velika podrška i postala je i sama svjesna koliko je Vjeri zapravo teško izboriti se za ono što zasluţuje samo zbog toga što je ţena. Ona borbu za ţenska prava naziva križnim putem.
Stara je gospoĎa uzdahnula i lagano pogladila tamne i nemirne kovrčice na kosi svoje kćerke. –Ah, moja Vjero, to će biti za te pravi kriţni put(Zagorka, 1922, str.66).
20 Vjera je svjesna činjenice da je najgore što joj se moţe dogoditi samo to da ne bude primljena na radno mjesto, a nakon svih odbijanja i nepravde koju je prošla, na takvo što već je naviknula. Upravo zbog toga ni zabrinutost njezine majke ne sprječava je u ostvarenju svog nauma i odlazi na razgovor za posao.
U ovom je trenutku zanimljivo primijetiti i to da bi Vjera zbog ovog posla morala preseliti iz Zagreba u Gorski kotar4, no ta se činjenica ni u jednom trenutku ne spominje kao nešto loše. Što iz toga moţemo zaključiti? Za današnje vrijeme takva bi selidba za mlade, ali i za one nešto starije, označavala nešto veliko i vrlo vjerojatno bi se predstavljala kao veliki problem. Činjenica da to ovdje nije slučaj moţe nam reći nešto više o tome kakav je u ono vrijeme bio pogled na gradove. Danas se naš glavni grad poistovjećuje s kulturom i raznim zbivanjima, što ne moţemo reći i za Gorski kotar. Očito je kako u ono vrijeme kultura nije bila usmjerena samo prema Zagrebu. Gorski kotar tada je bio dosta razvijen. Samo u mjestu o kojemu se piše postojale su, dakle, dvije velike tvornice, pilana gospodina Malinara i tvornica braće Dubravčić. Kultura takoĎer nije ništa zaostajala za ponudom koja je bila dostupna u Zagrebu. Ondje su se organizirali veliki koncerti i predstave gotovo svakog tjedna. Dakle, tada se ništa nije gubilo selidbom iz Zagreba u Gorski kotar.
Gotovo svake nedjelje i blagdana ima u gradu, gdje ste na posljednjoj stanici izašli, dobrotvornih diletantskih predstava, pjevačkih zabava, a često i vrlo dobrih koncerata, koji u muzikalnom smjeru ne zaostaju mnogo za zagrebačkima. Što više, dolaze ovamo na gostovanje i članovi hrvatske opere. Upravo večeras daju se neki odlomci iz „Zrinskog― s Markom Vuškovićem i Šugh-ovom(Zagorka, 1922, str. 108).
Vjerin razgovor za posao prolazi bolje nego što je mogla i zamisliti. Na razgovor ju je primio Vladimir Dubravčić i, iako je bio vrlo iznenaĎen što se je za mjesto novog arhitekta javila ţena, prihvatio je to vrlo brzo. Vjera je pokušala objasniti to što nije otkirla svoj rod pričom o frustracijama koje je doţivjela traţeći posao. Uz to ona je bila spremna bez problema pristati raditi za čak duplo manju plaću samo zato što je ţena.
4U djelu nije navedeno u kojem se točno mjestu odvija radnja. Navedeno je samo to da je mjesto daleko
od ţeljezničke stanice u romantičnom podolu Gorskog kotara, iz čega moţemo zaključiti kako je riječ o dosta malenom mjestu.
21 Štoviše, nije riječ o pristanku, već Vjera sama za sebe jednostavno misli da ni ne zasluţuje plaću kakvu bi imao muškarac.
Meni nije bilo na pameti, da iz ovog mog pokušaja crpim kakvu korist ili plaču, koja se daje muškarcu. Vi mi moţete dati i manje nego ste mi u pismu 5obećali... i ja ću biti
zadovoljna. Odredite mi uopće nagradu prema mom radu i ja ću vam biti vrlo zahvalna (Zagorka ,1922, str. 73).
MeĎutim, Vjerini radovi bili su odlični, a Vladimir je uz svoju majku mogao naučiti kako ţene nisu ništa manje sposobne za obavljanje bilo kojeg posla od muškaraca.
Moj brat i ja imamo već kod kuće dobar pojam o ţenskim sposobnostima, budući da je naša majka godine i godine stajala neumorno na čelu našeg pothvata i vanrednom ga energijom vodila. Nama doista niste bili trebali da zatajite, da ste gospoĎica (Zagorka 1922, str. 73).
Vjera, dakle, dobiva posao kao arhitektica za pokućstvo u tvornici braće Dubravčić. Uvjeti pod kojima je bila zaposlena bili su isti kakvi bi bili i da je riječ o muškarcu. Dobila je plaću koja je bila dogovorena u prvom pismu i preostalo je samo da pronaĎe stan za sebe i majku te da krene s poslom. Vjera je ispunila sva očekivanja. Njezini su radovi bili odlični i pomoću njih dobili su neke od jako velikih poslova. Uz ovu priču o poslovnom uspjehu Vjere pojavila se, naravno, i ljubavna priča. Vladimir je već prvog dana Vjeru primijetio zbog njene ljepote, no kako ju je tijekom njihove daljnje suradnje sve bolje upoznavao, tako je i njihova meĎusobna privlačnost postajala sve veća. Nakon razrješenja problema dogovorenih brakova i niza drugih nesporazuma ova ljubavna priča konačno dobije sretan završetak. Vladimir i Vjera se zaruče, a svoje veze konačno pred svima priznaju i Ivo i Ljerka te Nada i Olga. Roditeljima nije ostalo ništa drugo, nego da se pomire s tim i sami sebi priznaju ono što su mladi cijelo vrijeme znali, da je vrijeme dogovorenih brakova prošlo vrijeme.
5 U pismu joj je obećana plaća od dvanaest tisuća kruna, što se čini dosta malim iznosom s obzirom na to
da je za prethodno opisani posao koji je uključivao samo nacrt dizajna jednog salona dobila četiri stotine kruna.
22
4.3.
Slika moderne ţene (
Roaring Twenties
)
Kao što je već navedeno, od svih romana objavljenih u nakladničkoj cjelini
Biblioteka moje kćerke upravo je u romanu Pobjeda ljubavi najmoderniji prikaz ţene za
to vrijeme. Ţenski likovi uzimaju svoju sudbinu u svoje ruke. Bez obzira na to što je ovdje riječ o nešto starijim6
djevojkama, i likovima uopće, mlade čitateljice za koje je djelo u nakladničkoj cjelini objavljeno, mogu se vrlo lako povezati s junakinjama i junacima u njemu.
Treba izdvojiti to da je glavni pokretač radnje sukob generacija. Iako je očito da ovdje taj sukob nije toliko izraţen i naglasak je još uvijek na ljubavnoj priči, on ipak postoji. Roditelji još nisu prešli preko toga kako su dogovoreni brakovi stvar prošlosti, a mladi su toga itekako svjesni. A nije li upravo taj sukob generacija jedno od glavnih obiljeţja koje gotovo automatski pripisujemo knjiţevnosti za mladeţ?
Druga stvar koju moramo izdvojiti svakako je uloga ţene u društvu. Junakinje u ovom djelu imaju svoje ja. Ne pristaju na unaprijed predodreĎena pravila koja im društvo nalaţe. Nada i Olga ne pristaju na očev zahtjev da se udaju za onoga koga im je on odredio. Vjera ne pristaje na to da zbog toga što je ţena ostane bez posla. Ako to sagledamo s te strane, nije li onda to na neki način zapravo njihovo stvaranje vlastitog „ja― i potraga za identitetom? Ni za ovo ne moţemo, naravno, reći kao je to u prvom planu, sve ovo svakako je nadvladala ljubavna priča koju pratimo sentimentalnim pripovijedanjem, no bez obzira na to ţene u ovom romanu ipak imaju drugačiju ulogu od one čisto tradicionalne i ne prihvaćaju unaprijed zacrtana društvena pravila.
Jedan od zanimljivijih detalja koji se isto tako mora spomenuti je i to da djevojke u ovom romanu puše. Moţda na to danas ne bismo ni obratili paţnju za vrijeme čitanja, no ipak je to za ono vrijeme bilo nešto drugačije.
Ivo je ponudio mlade dame cigaretama, a onda i sam zapušio. I Vladimir je zapalio cigaretu, a onda su sjedili dalje šuteći, ne znajući ni sami kako bi započeli razgovor. Mučno su odbijali dimove i gledali preda se u male kolutiće dima od same neprilike (Zagorka, 1922, str. 14).
23 Ovakvim, naizgled sitnim, detaljima Zagorka je u romanu prikazala dvadesete godine u Hrvatskoj. U povijesti je to razdoblje dobilo naziv Roaring Twenties. Izraz se počeo koristiti u SAD-u, otkuda su novi trendovi7 i krenuli. Nagli porast ţivotnih standarda i razvoj tehnike pokrenuo je val promjena u tadašnjoj kulturi. Jedna od najočitijih promjena ona je u modnom izričaju tadašnjih ţena i djevojaka. Haljine postaju kraće nego ikada dotad i vrlo jednostavnog su kroja. Po prvi se put javlja i V izrez na haljinama. Na nekima se pojavio i remen, što do tada nije bio običaj. Frizure takoĎer postaju drastično drugačije. Najmodernija frizura tog vremena bila je takozvana
bubikopf frizura, odnosno kosa odrezana do razine brade, katkad i kraće ili ponešto
duţe. Uz frizuru bila su gotovo neizostavna i pokrivala za glavu koja su se razlikovala – od onih sasvim jednostavnih pa sve do onih na kojima su se nalazile razne perlice, perje i ukrasi (Filipović, 2012).
Uz ove promjene u modnom izričaju ţena, dogaĎaju se i promjene u plesu i vrsti glazbe8 koju mladi slušaju, društvenim stavovima i u odnosima izmeĎu spolova. Ţenska moda ni u Hrvatskoj nije zaostajala za zapadnim trendovima. O tome nam pobliţe govori Ivana Filipović u jednom od svojih članaka u kojima opisuje povijest mode.
Zagrepčanke tog razdoblja prigrlile su ţensku emancipaciju te vjerno slijedile europske trendove u modi i ţivotnom stilu. U ―ludim 20-ima‖, kako se često naziva ovo doba (doba art decoa), ţene su skratile suknju, odrezale kosu, počele pušiti (često i lule), nositi bubikopf frizuru, a s rezanjem kose odbacile su i stari svjetonazor te postale promotori novog duha vremena(Filipović, 2012.).
7 Kada govorimo o novim trendovima, onda se to prvenstveno odnosi na novu modu, stil frizura, plesova
i slično.
8Najprepoznatljivija glazba tog doba bila je jazz glazba. Ona je upravo u ovom vremenskom razdoblju
doţivjela svoj procvat. Uz novu vrstu glazbe javio se i novi način plesa koji je do tada bio nešto sasvim neprihvatljivo. TakoĎer su se organizirale i razne zabave i brojna društvena zbivanja. Zabave su išle ukorak s procvjetalim gopodarstvom pa su u većini slučajeva bile dosta raskošne.
24 Slika 1: Ţenska moda u razdoblju od 1920.do 1930.
Izvor: http://povijest.net/moda-u-razdoblju-1920-1930/ (27.05.2018.)
Dio koji se tiče promjena u društvenim stavovima i promjena u odnosima izmeĎu spolova Zagorka nam je dosta jasno prikazala u romanu Pobjeda ljubavi. Mlade ţene doista dobivaju veću ulogu u društvu, same odlučuju o svom ţivotu, bore se za svoja prava, u razgovoru su ravnopravne s muškarcima i njihovo se mišljenje jednako cijeni. Društveni stavovi se mijenjaju, dogovoreni brak postaje stvar prošlosti i to je jasno svim mladima, a i onima starijima. Pa tako i poslovoĎa iz tvornice braće Dubravčić, Ţivanović, takoĎer zastupa taj stav, iako je pripadnik starije generacije.
Već su prošla vremena, kad su roditelji odreĎivali svojim kćerima muţeve, iako to gospoĎa Dubravčić ne će pravo da vjeruje. Ona je doduše vrlo odlučna i već je svojom čvrstom voljom mnogo šta postigla. Ali njezini su sinovi to od nje baštinili, pa se moţe dogodit, da se i oni sa svojom voljom usprotive majci(Zagorka, 1922, str. 112).
Pušenje prestaje biti nešto što se veţe samo uz muški rod. Kao što je već navedeno ovu je društvenu promjenu i Marija Jurić vrlo dobro primijetila i uvrstila u svoj roman. O tome koliko je pušenje postalo općeprihvatljivo moţda nam najbolje
25 govori upravo to da danas rijetko moţemo pronaći fotografiju koja prikazuje ţene u razdoblju od 1920. do 1930., a da na njoj uz njih nije cigara. U prilog tomu idu i neke od najpoznatijih fotografija poznatih ţena tog vremena, npr. slike Gabrielle Coco Chanel, francuske modne kreatorica i Katharine Hepburn, američke glumice.
Slika 2: Gabrielle Coco Chanel Slika 3: Katharine Hepburn Izvori: slika2:https://changeinwomensfashion.weebly.com/coco-chanel.html (29.5.2018.)
slika3: https://www.pinterest.com/pin/81135230763665355/ (29.05.2018.)
Sve ove promjene koje čine Roaring Twenties u Hrvatskoj su u nekim dijelovima moţda više, a u nekima manje izraţene, no ne moţemo negirati da su ipak ostavile utisak na društvo. Ako to sagledamo s te strane, moţemo vrlo lako zaključiti na koju je stranu Hrvatska kultura bila okrenuta, a upravo to nam objašnjava i izbor knjiga koje su se uz Pobjedu ljubavi našle u nakladničkoj cjelini Biblioteke moje kćerke. S obzirom na to da je navedeno kako je u Pobjedi ljubavi zapravo opisana slika moderne ţene, da bi se ovaj roman u potpunosti smjestio u kontekst ove nakladničke cjeline i da bi bilo jasno zbog čega je on naveden kao najmoderniji, trebamo sagledati i to kakve su još slike ţena predstavljene u cjelini.
26
5.
NJEGOVO DIJETE
Roman Njegovo dijete treći je po redu objavljeni roman u nakladničkoj cjelini
Biblioteka moje kćerke, a izlazi u dva izdanja – 1923. i 1924. godine u verziji na
srpskom jeziku i ćirilici. Autorica originala njemačka je spisateljica Hedwig Courthus- Mahler, a prevodi ga i doraĎuje Marija Jurić Zagorka koja se i ovdje navodi pod pseudonimom Ružica Zagorska. Ovaj roman bit će zanimljivo sagledati odmah nakon
Pobjede ljubavi jer nam on donosi sasvim drugačiju sliku ţene od one koja je prikazana
u prethodno navedenom romanu. Dakle, ovdje nam se u liku Jelke Kamenar prikazuje najtradicionalnija slika mlade djevojke, koja pristaje na gotovo sva društvena pravila.
Radnja romana započinje tako da najprije upoznajemo gospoĎu Kristinu Bregovsku. Ona je starija gospoĎa, vrlo svojeglava, stroga i jako bogata. Doznajemo kako ona već duţe vrijeme traţi za sebe drugaricu koja bi joj bila po volji, no to joj nikako ne uspijeva. Njezin odvjetnik, po tko zna koji put, donosi joj nekoliko slika mladih gospoĎica meĎu kojima ona treba odabrati jednu. Istog trenutka za oko joj zapne slika Jelke Kamenar, a upravo ona postaje glavna junakinja i predstavnica slike tradicionalne ţene koju nam donosi nakladnička cjelina Biblioteka moje kćerke. Prije nego što upoznamo lik Jelke, doznajemo razlog zbog kojega je gospoĎa Kristina tako stroga, svojeglava i ne pušta nikoga da joj se previše pribliţi. Ona je, naime, iza sebe imala brak koji je zbog njezine nesigurnosti završio vrlo brzo. Njezin muţ nije bio bogat kao ona i zbog toga je neprestano sumnjala u to je li s njom samo zbog novca. Uz to mučilo ju je i nešto što se u to vrijeme smatralo neprihvatljivim – ona je bila ta koja je prva prišla muškarcu.
Kristinino ponosno srce najviše je trpilo zbog toga, što je sama sebi spočitavala, da je ona zapravo njega sebi privukla – a to je bio izvor sve njezine nesreće (Zagorka 1923, str. 29).
Nakon razvoda povukla se u sebe, patila i nije dopuštala nikome da joj se pribliţi. Jelka Kamenar bila je prekrasna, mlada djevojka koja je nakon smrti svojih roditelja ostala potpuno sama. Sve te osobine čine ju zapravo savršenom za posao drugarice.
27 –No, svakako je mlada gospoĎica, kako vi i ţelite, potpuno neodvisna. Sirota je, ima sjajnu svjedodţbu svoje prijašnje gospoĎe, koja ju samo zato otpušta, jer mora, da uzme k sebi neku siromašnu roĎakinju(Zagorka, 1923, str. 8).
Jelka dolazi u Kristininu kuću i tom je trenutku samo čitatelj već upoznat s tim tko je ona zapravo. Jelka je kći Kristininog bivšeg muţa. Djevojka joj se, iznenaĎujuće, svidjela. U njoj je bilo nešto što je Kristini jako odgovaralo, no nije joj bilo jasno kako je uopće moguće da joj se netko tako svidi odmah na prvom susretu.
A u isti čas se u njoj nešto opiralo protiv pomisli, da bi je ova strana mlada djevojka odmah već na početku mogla tako osvojiti. Njezina se gospodska ćud opirala ovakovom tajnom unutarnjem nagnuću(Zagorka, 1923, str. 21).
Kristina još isti dan saznaje tko je Jelka zapravo, ali joj ne govori ništa i s vremenom ju sve više prihvaća kao da je njezina kći. Takvo Kristinino ponašanje ne ostaje nezamijećeno u društvu. Kristina je često organizirala brojne zabave i poznavala gotovo sve ugledne članove društva, a oni su vrlo brzo primijetili Kristininu promjenu ponašanja prema Jelki i već u tome trenutku Jelka je dobila neprijatelje.
Uistinu je izgledala kao nešto mnogo više, a i gĎa Bregovska postupala je s njom većma kao s kćerkom, nego li kao sa svojom namještenicom. Neki su se od gostiju već bili sprijateljili s tim „hirom― gospoĎe Bregovske! (Zagorka, 1923, str. 98).
Uz sve to u priču se uključuje i ono što je bilo za očekivati, ljubavna fabula.
S obzirom na to da je Jelka bila vrlo lijepa, a uz to i skromna i dobra djevojka koja je stekla veliku naklonost jedne od najbogatijih ţena u kraju, bilo je za očekivati da će Jelku vrlo brzo zamijetiti i mladići. Prvi od njih bio je mladi poručnik Đuro Rajičić, a drugi njegov bratić, doktor Nikola Rajičić. Zanimljivo je izdvojiti to kako njih dvojica predstavljaju dva sasvim suprotna svijeta, a njihov odnos nikada nije bio baš posebno dobar.
Inače dr. Nikola Rajičić nije bio rugalac. To je bio zdrav i prirodan čovjek, otvorena i poštena značaja. Ali kad bi vidio, kako najljepše i najpametnije djevojke idu na lijepo lice njegova bratića kao na lijepak, onda bi mu se usta podrugljivo skupila. Jer on je i predobro znao, da Đuro kraj lijepog lica i vitkog stasa ništa drugo ne posjeduje osim dobru mjeru samosvijesti i taštine. Nikola Rajičić nije ni izdaleka bio tako lijep, kao Đuro. Ali je zato bio daleko odlučnijeg značaja(Zagorka, 1923, str. 73).
28 Jelki se ipak svidio Nikola i gospoĎa Kristina bila je jako zadovoljna zbog toga. Nikola je priznao Kristini kako se on osjeća i zatraţio ju je dopuštenje da zaprosi Jelku kada se osamostali u poslu. Sve je, dakle, naizgled djelovalo idilično, no tu se javlja još jedan klasičan motiv sentimentalnog pripovijedanja. U priču se uključio ljubomorni poručnik Đuro koji saznaje kako je Kristina odlučila posvojiti Jelku i ostaviti joj sve bogatstvo te optuţuje Nikolu da ţeli zaprositi Jelku samo zbog toga. U tom trenutku zse još se jednom ponavlja ista priča kao i u slučaju Kristinina braka, no, ovaj put, zahvaljujući Kristini, svi nesporazumi se izglade i ipak pobjeĎuje ljubav.
5.1.
Tradicionalna slika ţene
Što to Jelku čini predstavnicom tradicionalne slike ţene u ovom romanu? Moţda je najbolje krenuti od toga tko je Jelka. Kako je već navedeno Jelka je ostala bez roditelja, nema novca ni mjesto za ţivot. Jedino što joj preostaje jest da se zaposli kao
drugarica neke bogate gospoĎe i tako zaradi novac za ţivot.
I sam fizički opis Jelke stvara nam sliku o tome kako je ona zapravo krhka i njeţna djevojka.
Ona je gledala pred sobom djevojku, koja je klečala, pa se i opet morala diviti prekrasnoj zlatnoj kosi, koja se u debelim i bujnim pletenicama9 svijala oko djevojčina zatiljka. –Ta je djevojka kao slika – mislila je u sebi i očito uţivala na pogled takve krasote(Zagorka, 1923, str. 19).
Ona sama za sebe otvoreno govori kako je ovisna o drugima. Dakle, ona nije primjer junakinje koja bi, poput Vjere, uzela ţivot u svoje ruke i sama se odlučila boriti za sebe. Za nju je posao koji je dobila utočište i sigurnost koja joj je potrebna.
–Milostiva gospoĎo, za sirotu, koja ne ima svoga krova, a koja mora svoj kruh sama da sluţi, uvijek je sreća, kad naĎe sigurno utočište(Zagorka, 1923, str. 20).
Jelka nije lik koji će ići protiv stavova i mišljenja starijih. Štoviše, jako joj je bitno to što joj kaţe gospoĎa Kristina. Trudi se koliko god moţe da ju ne bi uvrijedila i radi sve
9
Dakle, junakinja ima bujne pletinice. Tu još nema ni govora o frizurama poput bob frizure koje su, kako je prethodno navedeno, bile odraz novih vremena i promjena u društvu.
29 upravo onako kako se to očekuje od nje. Čak i izbor odabranika na neki je način ovisio o Kristininoj reakciji. Tek nakon što je ona potvrdila kako je Nikola jako dobra osoba i kako je zadovoljna njezinim odabirom, Jelka svoje osjećaje prema Nikoli drugačije izraţava.
Jelka je predstavnica svih dobrih osobina koje bi jedna djevojka trebala imati. Od izgleda, ponašanja, odnosa prema drugim likovima i odnosa prema društvu, u liku Jelke ne moţemo pronaći niti jednu negativnu osobinu. Skromna je, poštena, razumna i prije svega dobra osoba koja zaista zasluţuje sreću. Upravo zbog svega navedenog čitateljice su se vrlo lako mogle povezati s likom Jelke tako da ţele da ona konačno i dobije sreću koju zasluţuje. Kao što se to moglo i očekivati, Jelku je sreća na kraju doista i dočekala. Zaručila se i udala za Nikolu, a Kristina je za nju postala nova majka.
Već od sredine radnje Kristina je na Jelku krenula gledati drugačije nego samo kao na drugaricu. U njoj se javljaju osjećaji da kroz Jelku dobiva drugu šansu za sve što je krivo napravila u odnosu sa svojim bivšim muţem, Jelkinim ocem.
Zar je zbilja bilo prekasno? Nije li tu uz nju sjedilo njegovo dijete, koje je on ljubio i za njegovu budućnost zabrinut bio? Zar nije ona mogla da popravi na djetetu ono, što je na ocu zgriješila?(Zagorka, 1923, str. 89).
Njihov odnos se kroz djelo sve više izgraĎuje i dolazi do toga da Kristina doista poţeli Jelku i sluţbeno posvojiti. Takva Kristinina odluka bila bi nešto zaista veliko. Jelka bi nakon toga potpuno promijenila svoj društveni status. Tim činom Jelka bi postala jedina nasljednica cijelog bogatstva koje je Kristina imala. Kristina u tom trenutku uopće ne razmišlja o tome kako će to biti prihvaćeno u društvu. Čini to sasvim iskreno. Time ona smatra da ispravlja sve ono negativno što je napravila svom bivšemu muţu, za kojega saznaje kako ju je on bez obzira na sve ipak uvijek volio, i jednostavno to čini jer je nakon dugo vremena ponovno osjetila sreću. U tom odnosu ni Jelka nije ništa manje zavoljela Kristinu.
-Uvijek sam te voljela... jer ti si tako draga prema meni... kao mati... ti... draga i mila majko moja!(Zagorka, 1923, str. 149).
Ne moţe se ne primijetiti kako je opis tog odnosa pretjerano idealan. Jelka istog trenutka prihvaća Kristinu, ne predbacuje joj ni najmanje to što joj je cijelo vrijeme
30 lagala o ocu i pravila se da ga ne poznaje. Ovdje ne moţemo čak govoriti ni o tome da je Jelka u tom trenutku bila proračunata i da je sve odglumila samo kako bi došla do novca, upravo iz gore navedenih razloga. Jelka je apsolutno pozitivan lik. Ovakav način raspleta moţe se pripisati upravo sentimentalnom tipu pripovijedanja, za koji takvo idilično razrješavanje nesporazuma i pobjeda dobra na samome kraju nije ništa neobično.
Nakon primjera romana koji nam donosi idilični rasplet, apsolutno pozitivnu junakinju i pobjedu dobra, sljedeći po redu roman predstavlja nam sasvim drugu krajnost.
6.
FALKLAND (ROMAN TRAGIČNE LJUBAVI)
Falkland (roman tragične ljubavi) zadnji je po redu objavljeni roman u
nakladničkoj cjelini Biblioteka moje kćerke. Izlazi kao peti svezak 1925. godine, a izvorno je objavljen 1827. godine, što ga čini najstarijim romanom u cjelini.
Autor romana engleski je političar i spisatelj Edward Bulwer Lytton. Zanimljivo je obratiti paţnju na to da je on jedini muški autor u nakladničkom nizu u kojemu su dominatne ţene. Pisao je novele, pjesme i drame, a njegova su djela bila izrazito popularna kod publike. Zbog toga je za vrijeme ţivota stekao veliko bogatstvo. U povijesti je ostao zapamćen i zbog nekoliko općepoznatih fraza kao što je npr. „Pero je snaţnije od mača―. Za njegovo najpoznatije djelo smatra se povijesni roman
Posljednji dan Pompeja koji je objavljen 1834. godine
(https://en.wikipedia.org/wiki/Edward_Bulwer-Lytton ).
Ono što je već na prvi pogled zanimljivo i drugačije od ostalih djela u nakladničkoj cjelini jest to da je ovaj roman gotovo u cijelosti ispričan pismima i odlomcima iz dnevnika.
31 Glavna radnja romana započinje 1822.10
godine u jednom malom mjestu u Engleskoj. Tamo se susreću glavni junaci romana. Falkland i lady Emilija. Falkland ondje dolazi u trenutku ţivota u kojemu je odustao od svega. Ţivot kakav je imao nije smatrao ni najmanje ispunjujućim. Iako je kao mali ostao bez roditelja i o njemu se brinuo njegov stric, imao je sve što je trebao, čak i više od toga. Posjećivao je brojne raskošne zabave, trošio novac bez potrebe, no ništa nije ispunilo prazninu koju je svo vrijeme osjećao u sebi. S druge strane lik lady Emilije na početku nije toliko psihološki definiran. O njoj saznajemo samo ono najbitnije, a to je da je ona udana ţena, da ima dijete od tri godine i da je došla u ovo malo mjesto na odmor u seoski dvorac.
U trenutku kada se Falkland i Emilija prvi put vide sve ono od prije više nije bitno. IzmeĎu njih se raĎa sudbonosna ljubav na prvi pogled i njihovi ţivoti počinju se vrtjeti samo oko toga. Ovdje treba naglasiti kako se tu ne radi ni o kakvom fizičkom ostvarenju te ljubavi, ona se realizira samo unutarnjim osjećajima likova. Upravo na osjećajima je i najveći naglasak cijelog romana. Fizičko zbivanje romana ovdje pada u drugi plan, a u prvi nam se stavljaju misli i osjećaji likova koje iskazuju u pismima i dnevniku. To da su misli i osjećaji u prvome planu najavljuje nam se na samome početku romana, već u drugom pismu koje Falkland šalje svome prijatelju.
No moja pripovijest odnosit će se više na misli nego na čine, jer većina onih, čiji se udes spliće s mojim, još ţivu, a ja, ni proti njima ne bih htio da povrijedim ono povjerenje, što se samo po sebi razumjeva i što je pretpostavkom velikoga dijela moje pripovjesti(Bulwer, 1925, str. 11).
Više o prvom susretu saznajemo iz perspektive oba lika. Falkland u pismu svome prijatelju govori kako je potpuno očaran Emilijom, a Emilija u pismu svojoj prijateljici govori kako nije čula baš dobre priče o Falklandu, ali već u tom trenutku propitkuje to što je saznala i vidljivo je da prema njemu gaji pozitivne osjećaje.
Svakim sljedećim susretom odnos glavnih junaka postaje sve prisniji i sve što se odvilo dotad dovelo je toga da Falkland predlaţe zajednički bijeg. Koliko god se Emilija na početku tome opirala, ipak na kraju odlučuje pristati na bijeg i iza sebe ostaviti sve što je imala, uključujući i muţa, ali i sina. U noći u kojoj se bijeg trebao dogoditi Emilijin muţ saznaje za cijeli plan i suočava se s njom. Ona jednostavno nije
32 mogla podnijeti tu razinu stresa pa zbog bolesti koju je već otprije imala staje joj srce te umire. Sve to odrazilo se, naravno, i na Falklanda. Ovakva tragična ljubav dovela ga je do toga da odluči otići u rat i boriti se za Španjolsku, zemlju njegove majke. U ratu ga rane i Falkland takoĎer umire od zadobivenih ozljeda.
6.1.
Slika udane ţene
Kao što je već navedeno, glavna je ţenska junakinja u ovome romanu lady Emilija Mandeville. Iako je ovdje riječ o udanoj ţeni, bitno je naglasiti kako ona ipak nije značajno starija od ostalih ţenskih likova iz nakladničke cjeline. Emilija ima tek dvadeset i jednu godinu. Po godinama ona ne odskače od drugih11
likova mladih ţena koje su prikazane, no osim godina i ljubavne priče koja joj se dogodila, ona nema više ništa zajedničko s njima. Emilijin ţivot posve je drugačiji od ţivota junakinja iz prethodnih dvaju romana.
Prva velika razlika, koju ne moţemo ne primijetiti, jest ta da je Lady Emilija ţena koja ima riješeno egzistencijalno pitanje.
Napokon, mila moja Julijo, uselila sam se u moj lijepi seoski dvorac. GospoĎa Dalton i lady Margareta Leslie jedine su, koje sam mogla da sklonem da me prate. Gosp. Mandeville sav je u ţitnom zakonodavstvu. Predsjednik je odabranog parlamentarnog odbora. I u snu šapuće o nevolji poljodjelstva...(Bulwer, 1925, str. 25).
Dakle, Emilijin muţ vrlo je bogat i ugledan čovjek, ona ima svoje sluškinje, ljetuje u dvorcu. Sve ovo saznajemo već u prvom Emilijinom pismu. Zbog svega navedenog ona nema potrebu boriti se za sebe u egzistencijalnom smislu. Ne mora raditi i brinuti se za budućnost, kao što je to bio slučaj s Jelkom i Vjerom. Njezini problemi i nezadovoljstvo kreću od nje same. Iako ima osiguran lagodan ţivot, Emilija je još uvijek mlada djevojka koja i dalje treba izgraditi svoje ja.
Druga, i najveća, razlika po kojoj se Emilija ističe upravo je to što je ona udana ţena. I u ovom se djelu na neki način progovara o temi dogovorenog braka, no to je
11
33 pitanje sagledano sa sasvim drugog gledišta. Naravno, pri tome moramo uzeti u obzir i to da je ova knjiga, kao što je već navedeno, izvorno objavljena 1827. godine i prema tome ne moţemo ni očekivati moderne svjetonazore kakve pronalazimo u Zagorkinoj
Pobjedi ljubavi.
U šesnaestoj godini udali su ju za muţa, koji je imao veliki imetak te uţivao neki glas kao član parlamenta. Ni spodobom ni značajem nije se izdizao iznad običnoga čovjeka, no nije ni u kojem pogledu bio ispod njega. Najveća mu je pogreška jednoličnost. Ljubav teţi za nečim odličnim, iako to nešto drugi smatraju vrijednim mrţnje. Za osrednjost jedva moţemo ţivo osjećati(Bulwer, 1925, str. 26).
Iz citata moţemo zaključiti dosta o tome kakav je bio donos Emilije i njezinog muţa. Ona zapravo nikada nije ni imala priliku osjetiti pravu ljubav. Prihvatila je ono što je morala i što su njezini roditelji ugovorili. Njezin muţ za nju nije bio ništa posebno. Onda se udala za njega iz čiste obveze, ništa više. Ako uzmemo u obzir to da je tada imala tek šesnaest godina, treba nam biti jasno i to da je ona na sve to gledala još uvijek kao dijete. Sama za sebe govori kako se i s dvadeset i jednom godinom osjeća tako. Prema tome moţemo zamisliti kako se je tek osjećala sa šesnaest. Ako uz njezinu mladost pridodamo i opis njezina temperamenta, bit će nam još jasnije kako je Emilija u trenutku udaje bila još pravo dijete u duši. TakoĎer sve te osobine12
na neki nam način objašnjavaju i njezine daljnje postupke u romanu, odnos u koji se upustila i ideju da se doista odluči na bijeg.
Bila je naglog čuvstva iako sreĎenoga temperamenta, vesela više od srca nego lakomislenosti, od srca koje nikad još nije imalo povoda, da bude ţalosno; lijepa i čista kao sanja kakvog snatrilca o divotama raja, ali u duši puna strastvenosti i njeţnosti, sjedinjavala se sa svim time jednostavnost i nevinost...(Bulwer, 1925, str. 26).
Koliko god izgledalo da se na temelju Emilijinih osobina i njenog lošeg odnosa s muţem, u kojemu ni njemu nije pretjerano stalo do nje, Emiliju na neki način opravdava u njenim postupcima, u romanu se takvo ponašanje ţene ipak strogo osuĎuje. Izravno se govori kako za takvo što nema opravdanja.
12
Tijekom godina u kojima je Emilija bila u braku, njezine osobine nisu se mijenjale: „Ono malo godina što je lady Emilija udata, nisu osobito promijenile njezin značaj― (Bulwer, 1925, str. 26).
