357
Logika i metodologija numizmatičkog kapitalca
Na moju recenziju knjige Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice1 sasvim je očekivano reagirao njezin autor Tomislav Bilić2. Odmah na početku svoje reakcije zahvaljuje mi na mome „prikazu” svoje knjige u uglednom časopisu, kakav je Starohrvatska prosvjeta, iako je riječ o nestruč-nom pokušaju. Ostavljajući po strani njegovu zahvalu, u čiju iskrenost ne vje-rujem, i njegovu procjenu o (ne)stručnosti moga pokušaja – u što se treba-ju uvjeriti čitatelji tek na kratreba-ju, a ne na početku njegove reakcije – moram odmah reći da nikad nisam i neću u časopisima pisati prikaze. To je u doba interneta nepovratan i skup gubitak vremena i papira, a karakterom su to često hvalospjevna prepričavanja. Pišem i želim pisati recenzije knjiga – a hoće li one biti pozitivne ili negativne, to najmanje ovisi o meni – pa takav pristup vrijedi i za Bilićevu o kojoj je, njegovom željom, ponovno riječ.
U pratećoj bilješci Bilić napominje da se u svome osvrtu neće služiti dis-kursom kojeg ja koristim u svome prikazu (sic!), jer smatra da „tako nečemu nije mjesto u znanstvenim raspravama, a ponajmanje na stranicama uglednih arheoloških časopisa (nego možda u čuvenom političko-satiričnom listu Feral Tribune? – op. D. P.)”, nego će se fokusirati na moje „primjedbe koje barem do-nekle ostaju u granicama struke (koje i kakve struke? – op. D. P.)”, pa će i ovdje biti prisiljen „ignorirati (valjda zbog svoga finog odgoja? – op. D. P.) mnogo toga što daleko izlazi izvan okvira znanstvenog diskursa”. Kako će čitatelji saznati ili shvatiti što to točno izlazi izvan okvira znanstvenog diskursa, ako je to Bilić prisiljen ignorirati? Izlazi li izvan znanstvenog diskursa njegovo nepoznavanje elementarnih činjenica o hrvatskoj povijesti srednjeg i ranoga novog vijeka, o čemu sam pisao u prvom dijelu svoje recenzije? Izlazi li izvan znanstvenog diskursa karakter i polje rada Numizmatičkog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu, koji upravo izlazi izvan okvira kojima se bavi jedna arheo-loška muzejska institucija, o čemu sam pisao u drugom dijelu svoje recenzije? Izlazi li izvan znanstvenog diskursa pogled da Bilić numizmatici pristupa kao informacijskoj, a ne humanističkoj znanstvenoj disciplini, o čemu sam pisao u trećem dijelu svoje recenzije? Spada li u znanstveni diskurs upozorenje da Bi-lić nije ostavu iz Bukove sagledao u kontekstu horizonta istovremenih skupnih nalaza i ostava u južnoj Panoniji, o čemu sam pisao u četvrtom dijelu svoje recenzije? Umjesto da se time pozabavi, bez obzira tko je to napisao, Bilić nije 1 D. PERIŠA, Tomislav Bilić, Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod
Virovitice, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 42, Split, 2015, str. 275-285. 2 T. BILIĆ, Osvrt na prikaz knjige Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove
kod Virovitice / A hoard of 15th and 16th c. silver coins from Bukova near Viro-vitica D. Periše, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv.43, Split, 2016, str. 299-302.
358
mogao odoljeti iskušenju, pa u jednoj bilješci provlači svoj dojam da „kada se raspravlja o impresijama”, a neke moje primjedbe su mu „neargumentirane impresije, onda je opravdano – čak i nužno postaviti pitanje tko govori, a ne samo što se govori”. Time je zapravo on uvjetovao diskurs, kojeg u potpunosti prihvaćam, pa ću ne samo postaviti pitanje, nego do kraja ovog osvrta i dati odgovor tko je zapravo numizmatičar Bilić te kakva je njegova logika i meto-dologija.
Ako je Bilić siguran da sam iznio „nekoliko ocjena vezano kako uz opće-nitu narav knjige tako i uz određene detalje”, što, čini mu se, proizlazi iz moga „generalnog nepoznavanja i(li) nerazumijevanja numizmatičke metodologije”, nema se čega – kako sam piše – „nažalost bojati”, jer je na ovaj način dobio novu „lijepu priliku da se o temama koje dotiče u knjizi argumentirano rasprav-lja”. Bilić se pita na temelju kojih relevantnih radova ocjenjujem numizmatič-ku metodologiju objave ostave iz Bukove, s obzirom na to da u svome prikazu (sic!) ne citiram „niti jedan rad koji problematizira tu tematiku, nego samo nekoliko obavijesti o nalazima ostava na području od Bačke Palanke do Banje Luke (zašto ne navodi Viroviticu na zapadu, objasnit ću u nastavku – op. D. P.), isključivo domaćih autora?” Zašto sam donio popis i osnovni prikaz sadržaja svih, meni poznatih i Biliću dobrim dijelom nepoznatih ostava i skupnih nalaza zakopanih krajem 15. i početkom 16. stoljeća u južnom dijelu Panonije, obja-snio sam u svojoj recenziji i ne želim se zbog Bilića ponavljati, jer bih bespo-trebno izigravao logopeda. Samo bih dodao da su među „domaćim autorima” zastupljeni stručnjaci, osim hrvatske i oni srpske, mađarske i ukrajinske nacio-nalnosti iz raznih dijelova bivše Jugoslavije, tako da u Bilićevoj geopolitičkoj percepciji očito postoji i živi ono što jugonostalgičari danas nazivaju region.
S obzirom da je Bilić stekao dojam da ne poznajem „osnovnu numizma-tičku literaturu koja problematizira metodologiju objave ostava, napose onih novovjekovnih”, uputio me na „relativno nedavnu objavu ostave iz Kagrana kod Beča, objavljenu u jednom uglednom numizmatičkom časopisu, gdje au-tori na vrlo sličan način (dakle, s istim pristupom Bilićevom! – op. D. P.) ana-liziraju ostavu malo više od tisuću srebrnjaka ukopanih krajem prve polovice 16. stoljeća”. I to bi sada trebao biti dokaz da Bilićeva knjiga ima znanstvenu vrijednost i da je moja recenzija sasvim promašena? Bilić se opet boji da će mi čitanje te objave biti „jednako naporno kao i čitanje ostave iz Bukove, jer ima tu malo stranica suvislih za čitanje, a ima dijagrama, tablica, pa čak i karata (ako nema barem fotografija novca, nisam zainteresiran – op. D. P.) te, neizo-stavno, dugi i opsežni katalog”. I sada netko treba biti fasciniran što postoje ljudi koji objavljuju radove istovjetne Bilićevoj „napumpanoj” knjizi? Ako netko u katalogu želi predmete serijske proizvodnje opisivati svaki za sebe, pa makar bilo stotine istih, to je njegova stvar. Netko očito mora i to raditi, ali ja to ne želim i ne smatram to opravdanim, barem ne u obliku luksuznih knjiga kakva je Bilićeva.
Koliko je Bilić opterećen i zabrinut mojim spisateljskim stilom, a zapravo bilježenjem mojih zapažanja i razmišljanja (što je puno važnije), najbolje go-vori njegov zaključak, ponovno u pratećoj bilješci da je moj stil „vrlo osebu-jan”, osobito kada si dopustim „malo više slobode”, pa zainteresirane upućuje na niz mojih objavljenih radova „koji su sve samo ne suhoparni, iako nerijetko prelaze granicu dobrog ukusa”. Biliću bi na načinu izražavanja u ocjeni nečijeg spisateljskog stila svaki književni kritičar mogao pozavidjeti, a ja mu mogu biti samo zahvalan na njegovom čitanju i afirmaciji mojih spisateljskih djela. Meta-fora „dopuštanja sebi malo više slobode” u Bilićevom diskursu očito označava nepristojnost ili bezobrazluk, dok u mome označava iskrenost i izravnost, omo-gućenu demokratskim pravom na slobodu govora, ali i zakonske odgovornosti. A to mnogi u Hrvatskoj i regionu, pa tako i Bilić, ne vole. Što se tiče izričaja „prelaska granice dobrog ukusa”, treba reći da su kod različitih ljudi sve
grani-359 ce (posebno moralne) različito postavljene, a o ukusima se, inače, ne
rasprav-lja. (Ne)suđeni član hrvatskog sindikata Akademska solidarnost nije reagirao na moje tekstove različitog karaktera i tema, koje poimenično nabraja, kada su godinama objavljivani, niti je pravovremeno stao u obranu drugih akademski obrazovanih autora (među kojima ima i akademika), dok sam ih „napadao”, nego se s njima solidarizira sada kada je i on postao „nevina žrtva”.
Nakon što me je Bilić uputio i „na katalog zbirke ugarskog novca u Kun-sthistorisches Museumu u Beču, gdje se problemu pristupilo na vrlo sličan način” kao što je njegov – što bi valjda mene trebalo uvjeriti u kvalitetu njego-ve, samo oblikom i ničim drugim, knjige – zaključuje da će se tek kada ostave koje navodim, „odnosno one od njih koje su relevantne za usporedbu s ostavom iz Bukove, budu objavljene na način na koji je objavljena ostava iz Bukove, moći provesti smislena (sic!) numizmatička analiza određenog horizonta osta-va”. Znači, dok Narodni muzej u Beogradu ne bude imao svoga Bilića ili Mir-nika, dosadašnja numizmatička analiza sadržaja druge ostave srebrnog novca iz okolice Virovitice iz približno istog vremena, a koja se čuva u tom muzeju, sasvim je bezvrijedna! Kao i svih ostalih ostava i skupnih nalaza novca koje sam naveo. Čak se ne bismo smjeli u uklapanju zakopavanja tih ostava u po-vijesni kontekst osloniti na najmlađe primjerke novca?! Razlog zašto Bilić u svojoj reakciji prešućuje tu drugu ostavu iz okolice Virovitice jest taj što za nju, prilikom pisanja svoje knjige, nije znao. Za nju nije znao zato što nije eviden-tirana u Mirnikovoj doktorskoj disertaciji3 o kojoj sam se već izjasnio u recen-ziji. Tu se vidi da Mirnikova disertacija Biliću, prilikom citiranja u njegovim radovima, ne predstavlja samo „kovčežić saveza” sa svojim učiteljem, nego „otvorenu škrinjicu sveukupnog znanja” o ostavama s područja bivše Jugosla-vije, a koja mu je u svemu potpuna i pouzdana (naravno, do godine objave).
Sada dolazi najuzbudljiviji dio. Bilić se zbog taštine uspio navući na moju tvrdnju da on u numizmatici nije u znanstvenom pogledu – i to u vrijeme objave knjige o ostavi iz Bukove – ništa osobito ozbiljno napravio. Iritiran tom mojom konstatacijom, a posebno mojim navođenjem njegovih dviju publikaci-ja iz suvremene numizmatike, upućuje mene, a ne potencipublikaci-jalne čitatelje, na dio svoje bibliografije koji se odnosi na numizmatiku, posebno na ostave, o čemu je objavio više radova4. Tu je, priznajem, došlo do malog anakronizma, ali koji ne mijenja bit stvari. Svoju recenziju Bilićeve knjige završio sam 2012., ali sam je imao mogućnosti objaviti tek 2015. u Starohrvatskoj prosvjeti. A upravo je tada Bilić objavio većinu svojih numizmatičkih radova na koje upozorava javnost. S obzirom na to da su ti Bilićevi radovi napisani, bolje rečeno izrađe-ni, s istom numizmatičkom informatičkom metodologijom kao njegova knjiga, ostao sam pri zaključku da on u numizmatici tada nije u znanstvenom pogledu ništa osobito ozbiljno napravio, jer o stručnom pogledu nisam govorio (a Bilić 3 I. MIRNIK, Coin Hoards in Yugoslavia, British Archaeological Reports
Inter-national Series 95, Oxford, 1981.
4 Bilić piše sljedeće: „Ovdje navodim dio svoje bibliografije ne zbog narciso-idnosti, već iz sljedećeg razloga: iz pomalo selektivnog popisa kojeg kolega donosi dalo bi se zaključiti da se svi moji numizmatički radovi bave temama iz suvremene numizmatike te da sam ih sve radio u koautorstvu s I. Mirnikom, što bi bilo pogrešno; naime radovi koje navodi su moji jedini radovi napisani u koautorstvu s I. Mirnikom i jedini radovi koji se bave takovom tematikom.” U svojoj sam recenziji naveo dvije publikacije iz suvremene numizmatike, koje je Bilić 2012. objavio u suautorstvu s Mirnikom (i Miroslavom Nađom), kao potvrdu da je Numizmatički odjel Arheološkog muzeja u Zagrebu izašao iz okvira polja arheologije, a ujedno su znakovite u smislu tema i društva s kojim je Bilić započeo svoju numizmatičku karijeru. Očito je Bilić zaboravio da to nisu njegovi „jedini radovi napisani u koautorstvu s I. Mirnikom i jedini radovi koji se bave takovom tematikom”. Provjeri: T. BILIĆ - M. NAĐ - I. MIRNIK, Sjećanje na Prvi svjetski rat. Novac, medalje i odlikovanja. Zagreb, 2014.
360
očito ne razlikuje znanost od znanja), uz napomenu da je to usprkos vrhunskim uvjetima rada za jednog numizmatičara zaposlenog u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Kako bi Bilić ostavio snažniji dojam, odlučio se osvrnuti na moj „numiz-matički opus”, odnosno uzeti mi mjeru. Biliću „osvrt na taj opus neće oduzeti previše prostora”, jer sam ja u svojoj karijeri „koja traje već više od četvrt stoljeća objavio svega tri analitička numizmatička rada s ukupno devet stranica suvislih za čitanje, a koji usprkos tome obiluju manjkavostima na nekoliko ra-zina”. Ističe da u dva rada „pomalo ekscentrično uopće” ne koristim „literaturu prilikom determinacije novca”, niti bilježim „njegovu težinu”, što je istina, ali treba navesti ono što Bilić nije u stanju priznati. Prvi od tih radova5 u dva sam navrata (ili dijela) napisao sa 17 (sedamnaest) godina, poslije završenog dru-gog razreda srednje škole i ubrzo ponudio Glasniku Zemaljskog muzeja u Sara-jevu, najstarijem znanstvenom časopisu u Bosni i Hercegovini. Uredništvo ga je početkom 1988. prihvatilo za tisak u dvobroju sveska za arheologiju (Bilić, s obzirom na njegovo citiranje, ne zna da taj časopis izlazi u tri zasebna sveska – osim za arheologiju, još za etnologiju i prirodne znanosti!) za 1987./1988., ali zbog usmjerenosti Zemaljskog muzeja na objavu monumentalnog Arheo-loškog leksikona Bosne i Hercegovine, taj je svezak iz tiska službeno izašao 1989., kada je ujedno izašao i broj za tekuću godinu. Tada nisam znao, niti sam o tome razmišljao, da samo ja u dugačkom nizu od preko 400 autora – koji su u tom uglednom časopisu tijekom stotinu godina objavili svoje radove (mnogi kasnije poznati znanstvenici upravo svoj prvi rad) – ne samo da nisam imao završen fakultet, nego ni maturu. Pretpostavljam da Bilić ide u red onih kojima to ništa ne znači ili u red onih kojima je takvo što negativno kao pojedinim nekvalificiranim nastavnicima arheologije koji su mi pravili probleme tijekom moga dodiplomskog studija.
Za treći moj rad objavljen u Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu6 Bi-lić ističe da „očito na sugestiju Z. Dukat” barem koristim „referentne numiz-matičke kataloge, iako samo u bilješkama”, a navodim i „težine novca, što je ugodno osvježenje i ohrabrujuće približavanje standardnoj numizmatičkoj me-todologiji”. Sugestije Zdenke Dukat nisu se odnosile na to da moram koristiti numizmatičke kataloge (to se lako svlada kada ih imaš na raspolaganju), nego na pristup njima u Numizmatičkom kabinetu Arheološkog muzeja u Zagrebu, do kojih se dolazilo isključivo njezinom i Mirnikovom dobrom voljom. Danas bih za takvo što vjerojatno morao iz Zagreba otići u drugi numizmatički centar. Moja zahvala Z. Dukat najviše se odnosila na determinaciju jednog primjerka novca s kojom se ona napatila.
Što se tiče „ugodnog osvježenja” navođenja težina novca, što je u prvom radu zaista izostalo, Bilić prešućuje drugu „sugestiju” odnosno moju zahvalnost mome ocu Jakovu Periši, koji je ne samo izvagao sve primjerke, nego i ispitao finoću srebra. Naime, moj otac je veći dio svoga radnog vijeka bio inspektor za sve vrste mjerila i dragocjeni metal, što znači da sam od djetinjstva imao pri-stup najpreciznijim vagama prema kojima se određivala točnost drugih. Razlog izostavljanja podataka o težini pojedinih primjeraka rimskog novca u prvom objavljenom radu leži u tome što mi njihovi vlasnici nisu dopustili odnošenje primjeraka, osim onih izabranih za fotografiranje. Drugi je razlog bio taj što u dugogodišnjim objavama numizmatičkih radova Gojka Kraljevića u Glasniku Zemaljskog muzeja nije bilo uobičajeno donošenje metroloških podataka. Već sam u drugom radu donio taj podatak7. Koliko je moj otac u tom pogledu bio 5 D. PERIŠA, Nalazi rimskog novca iz Banjaluke, Glasnik Zemaljskog muzeja,
Arheologija, n. s. 42/43 (1987/1988), Sarajevo, 1989, str. 129-142.
6 D. PERIŠA, Rimski carski novci s Haništa u Banjaluci, Vjesnik Arheološkog
muzeja u Zagrebu 28-29 (1995/1996), Zagreb, 1996, str. 111-126.
7 D. PERIŠA, Zlatnik cara Justinijana I iz Banjaluke, Glasnik Zemaljskog
361 susretljiv ne samo meni, najbolje svjedoči činjenica da je Numizmatički odjel
Arheološkog muzeja u Zagrebu od njega tražio savjet za odabir i kupnju preci-zne digitalne vage, a on im je, na moju molbu, omogućio da to bude i po naj-povoljnijoj cijeni. Upravo je na toj vagi Bilić izmjerio težine tisuća primjeraka novca iz ostave iz Bukove, a navođenjem težine za svaki primjerak zasebno, bez obzira na postojanje stotine istih, preopteretio je katalog. Naravno, nije vaga kriva zbog Bilićevog metodološkog pristupa, a ponajmanje moj otac.
Kada smo kod osvježenja u numizmatičkoj metodologiji, zašto Bilić nije za objavu ostave iz Bukove napravio analizu finoće srebra pojedinih serija novca i ispitao koliko su u tom pogledu slične ili različite, što bi otvorilo novu temu? Zašto nije provjerio postoje li sačuvani kalupi neke od mnogobrojnih serija novca iz ostave u Bukovi i gdje su nađeni ili se čuvaju? Zašto za primjerke novca u katalogu nije donio smjer odnosa aversa i reversa, jer je i to možda nekome važan podatak koliko i težina? Možda zato što sve to ne radi njegov učitelj Mirnik?
Kao „ugodno osvježenje” u mome trećem radu, Bilić prešućuje da u njemu također prevladava arheološki kriterij, jer sam za svaki pojedinačni primjerak naveo kvadrat i dubinu na nalazištu, koji se mogu odrediti prema planu nalazi-šta objavljenom u jednom mome članku8. I danas je takvo što, nažalost, prava rijetkost, iako ti podatci pomažu pri datiranju (ili potvrđivanju datiranja) drugih arheoloških nalaza, posebno ako je njihova analiza uslijedila naknadno9. Kao „ugodno osvježenje” u mome radu nije prepoznao ni bistrinu fotografija nov-ca, jer sam prvi u jednom arheološkom časopisu u Hrvatskoj primjerke novca izravno kvalitetno skenirao, a ne prethodno fotografirao. Dovoljno je usporedi-ti te ilustracije s onima u Mirnikovom radu u istom broju tog časopisa, gdje je on osobno fotografirao primjerke novca, pa razvijao film i izrađivao fotografije, slagao ih i lijepio na kartonske table i tek onda dao u objavu. Zbog takvog postupka njegove fotografije novca međusobno (čak aversi i reversi istih pri-mjeraka) imaju različitu jasnoću i sjaj, tako da skupa na tablama sliče sitnim zrcalima na disko kugli pod različito usmjerenim snopovima svjetlosti10. Moj je pristup ubrzo postao standard kolektiva Numizmatičkog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu, pa tako i Bilićeve knjige o ostavi iz Bukove.
Svoj treći numizmatički rad dovršio sam 1991. te sam ga također trebao objaviti u Glasniku Zemaljskog muzeja, ali me u tome onemogućio rat. Osim toga, bavim se raznim temama unutar i izvan arheologije. Ipak, presudan razlog zašto nisam nastavio započeti rad na numizmatici jest taj što me jako privlači terenski arheološki rad, kojeg mi je bilo dosta teško uskladiti s kabinetskim numizmatičkim. Uoči prošlog rata sudjelovao sam na arheološkom iskopava-nju kompleksa koji sačinjavaju tetrapilon, spališta, konsekracijske memorije i mauzoleji rimskog cara Galerija i njegove majke Romule na Maguri kod Gam-zigrada u okolici Zaječara, pod vodstvom arheologa svjetskoga glasa, akade-mika Dragoslava Srejovića i kvalitetnom uhodanom ekipom koja svakome može biti idealni standard. Tu me je zapala čast da preliminarno analiziram nađene rijetke tetrarhijske zlatnike. Međutim, tada sam od iskusnih i duhovitih arheologa iz ekipe čuo da oni terenski neaktivne arheologe, pa tako i kabinet-8 D. PERIŠA, Banjaluka / Hanište - antičko naselje, Obavijesti Hrvatskog
arhe-ološkog društva 26/1, Zagreb, 1994, str. 48-52.
9 Usprkos tome, ništa od toga nije iskorišteno prilikom objava staklenog i kera-mičkog posuđa s nalazišta Hanište: M. ĐUKIĆ, Rimsko staklo iz antičke zbirke Muzeja Republike Srpske u Banjoj Luci, Cleuna 1, Livno, 2014, str. 112-138. – M. ĐUKIĆ, Nalazi antičke keramike sa Kastela i Haništa u Banjoj Luci, Cleuna
2, Livno, 2017, str. 43-72.
10 I. MIRNIK, Novac Istočnog Rimskog Carstva u numizmatičkoj zbirci Arhe-ološkoga muzeja u Zagrebu, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 28-29 (1995/1996), Zagreb, 1996, table s fotografijama na str. 213-228.
362
ske numizmatičare, nazivaju jajarama – kokošima koje nigdje ne miču, jer stalno legu jaja i sjede na njima. Šala je, naravno, išla i na moj (budući) račun.
Glavna Bilićeva stručna zamjerka je da u sva tri rada uporno koristim „ter-min fol(l)is koji ne postoji u numizmatici kao naziv novčane nominale, jer označava vrećicu za novac ili računsku jedinicu za novac, kao i termin centeni-onalis za novac kovan od Valentinijana I. do Honorija i Arkadija, iako je kova-nje te nominale prestalo 348. godine”. Da bi mene i čitatelje uvjerio i podučio da je to sve točno i istinito, poziva se na hrvatsko izdanje Leksikona antičke numizmatike od Petra Kosa. Naravno, ne smeta mu što su i drugi numizmatičari osamdesetih godina 20. stoljeća koristili tu terminologiju (jer važno je samo to da sam ja), niti to da je Kosov Leksikon antičke numizmatike na hrvatskom je-ziku objavljen desetak godina poslije objave moga prvog rada, nakon čega sam i ja pročitao i načelno usvojio tu postavku11. Povrh svega, Bilić prešućuje ili ne zna da sam upravo ja bio jedini koji je napisao recenziju Kosovog Leksikona antičke numizmatike12 (prigodničarske prikaze ne računam), pa je broj mojih suvislih stranica za čitanje o antičkoj numizmatici veći od Bilićevog brojanja na prste ruku. Zainteresiranim čitateljima prepuštam da sami procijene nalaze li više, ne samo suvislih stranica za čitanje, nego korisnih informacija u Bilićevoj knjizi ili u mojoj kratkoj recenziji Kosovog Leksikona antičke numizmatike.
Bilić gordo zaključuje da ne citiram „osim referentnih kataloga RIC (Roman Imperial Coinage) u kronološki najmlađem radu barem jednu jedinu biblio-grafsku jedinicu na nekom stranom jeziku (možda sam trebao Mirnikovu diser-taciju? – op. D. P.), što dovodi u pitanje pravilno funkcioniranje recenzentskog postupka numizmatičkih radova, kada su takvi očiti propusti i neozbiljnost propušteni u tisak u ozbiljnim časopisima”. Pri tome ignorira činjenicu da, za razliku od njegovih i Mirnikovih, niti jedan od tih mojih radova nije ni ocije-njen kao izvorni znanstveni nego kao stručni rad, što znači da imaju svoje do-mete. Ja sam tada itekako bio svjestan svojih dometa u znanosti, ali Bilić očito ni danas nije svjestan svojih sudeći prema obrani svoje znanstveno bezvrijedne knjige o ostavi iz Bukove. Što se tiče „propusta i neozbiljnosti recenzentskog postupka u ozbiljnim časopisima”, odmah moram reći da su recenzenti moga trećeg članka bili Z. Dukat i I. Mirnik, pa ako je Bilić našao neki propust neka to uputi živućem članu. Što se tiče prvih dvaju radova, istina je da se nitko od članova uredništva Glasnika Zemaljskog muzeja, sveska za arheologiju – u sa-stavu akademika Borivoja Čovića (glavni i odgovorni urednik), Nade Miletić i meni od početka nesklonog Brunislava Marijanović – nije bavio antičkom numizmatikom. To ne znači da nisu mogli procijeniti da je serija radova, koju sam najavio (a imao sam dosta drugih i boljih livanjskih tema o kojima sam više znao) ozbiljna dopuna poznavanju rimskog novca u Banjoj Luci i okolici, koju je nekoliko godina ranije u istom časopisu objavio G. Kraljević13, i to kao izvorni znanstveni rad. Kada smo kod ozbiljnosti recenzentskog postupka B. Čovića, odmah moram, dobro ga poznajući, reći da on, bez obzira na to što nije bio numizmatičar, sigurno nikad ne bi u Glasniku Zemaljskog muzeja dopustio objave ostava novca kakve su Mirnikove i Bilićeve u Vjesniku Arheološkog 11 Usprkos tome, znanstvenom kolokvijalnom upotrebom naziva „mala, srednja i velika bronca” za nominale novca iz druge polovine 4. stoljeća, problem nije ni izbliza riješen. Ne možemo biti sigurni da se taj novac u rimsko doba kolokvi-jalno nije zvao upravo folis prema vrećici za novac. I nominala drahma za grčki novac izvedena je od glagola δράσσειν, starogrčki δράττειν, što znači zgrabiti ili uzeti, a u prenesenom značenju odnosi se na šaku kojom se može uzeti pre-gršt novca.
12 D. PERIŠA, Peter Kos, Leksikon antičke numizmatike, Obavijesti Hrvatskog
arheološkog društva 33/3, Zagreb, 2001, str. 143-147.
13 G. KRALJEVIĆ, Rimski novci iz okolice Banje Luke, Glasnik Zemaljskog
363 muzeja u Zagrebu (onih poslije srednjeg vijeka da i ne govorim), a posebno u
Bilićevoj knjizi. Za uvid u to kako izgleda analiza i objava jedne ostave kasno-srednjovjekovnog novca, koju je B. Čović dopustio da bude objavljena u Gla-sniku Zemaljskog muzeja, dovoljno je vidjeti rad Tihomira Glavaša o drugoj ostavi srednjovjekovnoga bosanskog novca iz Ribića kod Konjica14.
Jedinu paralelu Bilićevoj ocjeni mojih ranih numizmatičkih, zapravo više arheoloških radova nalazim u anegdoti kada se sin hvalio ocu da je po svemu napredniji od drugih dječaka s kojima ide u treći razred osnovne škole, pa mu je otac njegove vrline objašnjavao obiteljskom i regionalnom pripadnošću, ali na kraju dodao da je po godinama zapravo trebao ići u treći razred srednje škole. Upravo sa sličnog položaja „napredni” numizmatičar Bilić ocjenjuje moje rane radove. Pri tome mu ne smeta to da se on – u trenutku kad sam ih ja počeo pisati i objavljivati – tek igrao metalnim novcem pogađanjem je li „pismo ili glava” (za avers i revers tada, kao sva djeca, vjerojatno nije znao), a stariji sam od njega samo devet godina. Odnosno ne smeta mu što – suprotno anegdoti – on takvo nešto nije radio ne u svojoj 17., nego ni u 27. godini života kada je dobio prosvjetljenje u vidu stalnoga radnog mjesta u numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu. To ne bi bio nikakav problem da je Bi-lić tijekom studija arheologije i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu barem slušao i položio antičku numizmatiku koja je obvezna jed-nopredmetnim studentima arheologije. Naravno, nije ju položio ni naknadno kao referentni predmet za zaposlenje na tom radnom mjestu (a npr. povijest starog i ranog srednjeg vijeka su obvezni predmeti jednopredmetnim studen-tima arheologije). Da apsurd bude veći, on nije u međuvremenu ni doktorirao na numizmatičkoj, nego mitološkoj temi. A da, ne paradoks, nego parodija bude potpuna, upravo on sada predaje numizmatiku kao honorarni nastavnik na studiju arheologije u Zagrebu! Bilićevo zaposlenje u takvim okolnostima, 2006. godine, u Arheološkom muzeju u Zagrebu, tema je i problem pravosuđa Republike Hrvatske, ako taj i takvi slučajevi, zbog zastare i važnijih slučajeva, ikad budu na dnevnom redu. Tu ne treba posebno zamjerati nekome u Arheo-loškom muzeju u Zagrebu, jer to su bile godine kada su nepotizam, korupcija i kriminal u Hrvatskoj inače dostigli svoj vrhunac. Premijer Vlade Republike Hrvatske bio je Ivo Sanader, a gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, obojica s jakom posredničkom ulogom na rad Arheološkog muzeja u Zagrebu, ali i obo-jica u nekoliko navrata zatvorenici zbog korupcijskih i kriminalnih afera teško sagledivih razmjera, kojima sudski proces još uvijek traje ili tek počinje. Zaista je teško bilo za očekivati da u takvoj situaciji netko u Arheološkom muzeju u Zagrebu bude protiv Bilićevog zaposlenja, ako je Mirnik tako odlučio iz nekog svog razloga. Dakle, Bilić se ponaša poput ljudi u Hrvatskoj, koji su uspješno sudjelovali u mutnim pretvorbama i privatizacijama – nemojte ga pitati kako je stekao nešto na početku, jer sada uspješno radi svoj posao i ugledan je čovjek.
Numizmatičko oko sokolovo uočava slamke spasa za svoje obrambeno gnijezdo od napada moje recenzije. U obrani ističe da Mirnikov „sustav citira-nja kojeg opširno opisujem nije ni koristio”. Umišljeni numizmatičar očito je „zaboravio” da je i te kako koristio Mirnikov opskurni način citiranja u svojim radovima objavljenima u Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu, a poseb-no u broju koji je posvećen Mirniku, a Bilić mu bio urednik15. Upravo zbog toga se postavlja pitanje, ako je Bilić taj način citiranja od početka prihvatio kao ispravan, zašto ga nije koristio u knjizi, odnosno ako je tehnički urednik 14 T. GLAVAŠ, Druga ostava bosanskog novca iz Ribića kod Konjica, Glasnik
Zemaljskog muzeja, Arheologija, n. s. 44, Sarajevo, 1989, str. 233-266. 15 T. BILIĆ, Skupni nalazi novca iz Hrvatske XVI. Skupni nalaz antoninijana iz
Gornjeg Taborišta, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 41, Zagreb, 2008, str. 289-309. – T. BILIĆ, Ivan Mirnik - bibliografija, Vjesnik Arheološkog mu-zeja u Zagrebu 45, Zagreb, 2012, str. 15-35.
364
knjige (također objavljene u Arheološkom muzeju u Zagrebu) imao drukčiji način citiranja, zašto se Bilić nije izborio za „ispravni” Mirnikov. To dovoljno govori o Bilićevom „suncokretskom” karakteru čak unutar iste institucije. U pratećoj bilješci Bilić sasvim ispravno uočava nedosljednost između onoga što na jednom mjestu govorim u recenziji o Mirnikovom citiranju i načina citiranja u mojim bilješkama. Tu sam, između ostalog, naveo da ako se već svi naslovi radova bez obzira na karakter ne citiraju u kurzivu, nego je to privilegirano samo za naslove knjiga i naslove časopisa, onda se i naslovi onih knjiga koje su objavljene u serijskim publikacijama moraju citirati u kurzivu, a ne kao časo-pisi. U suprotnome, čitatelje se upućuje na pogrešne informacije. A to bi barem numizmatički informatičari, kao Mirnik i Bilić, trebali znati. Zbog toga Bilić točno ističe da „upravo dvije stranice niže” citiram na način koji kritiziram. A kao u inat, riječ je o Mirnikovoj knjizi, odnosno disertaciji! (Dodao bih da je i knjiga Stojana Dimitrijevića citirana na način suprotan onome što zagovaram.) Bilić također dobro uočava da protestiram „protiv nenavođenja punih vlastitih imena autora u bibliografiji”, a sâm ne navodim „niti jedno jedino puno vla-stito ime u bibliografskim jedinicama koje citiram”. Međutim, Biliću nije palo na pamet da su sve te „logičke nedosljednosti” rezultat naknadne intervencije uredništva Starohrvatske prosvjete (zbog kojih sam protestirao i tražio da se isprave ako taj broj bude dodatno tiskan), a koje je jedino usvojilo da se rado-vi Stojana Dimitrijerado-vića i Sergija Dimitrijerado-vića, zbog velike sličnosti, navode punim imenima autora. (Tako posljednji Bilićev komentar nije sasvim istinit.) Pretpostavljajući da će se Bilić u svojoj reakciji upravo uhvatiti za te „logičke nedosljednosti”, ali i zbog bespotrebnih lektorskih intervencija16, svoju sam recenziju u izvornom obliku, uz napomenu, ubrzo objavio i u časopisu Bosna franciscana17. Tako svi Bilićevi komentari u tom pogledu postaju bezvrijedni, a ja (p)ostajem logički dosljedan18. Za razliku od Bilića, ja sam odmah uočio da neispravno citiranje mojih recenzija u njegovim bilješkama (prema kojima se moje ime ne razlikuje u odnosu na imena autora knjiga koje recenziram tako da ispadam suautor, što je „uvreda”) nije njegova krivica (jer moju recenziju svoje knjige navodi ispravno19), nego onoga tko je lektorirao i grafički oblikovao taj broj Starohrvatske prosvjete.
Za moju primjedbu da u ostavi u Bukovi nije uočio nedostatak novca Ni-kole Iločkoga i objašnjenje na što taj izostanak upućuje, Bilić izvrćući moje rečenice sarkastično ističe da „ne raspravlja niti o ostalim tipovima novca, koje ostava ne sadrži, a koji su uistinu brojni”. Ne želim ponovno objašnjavati, jer se nadam da su čitatelji moje recenzije, za razliku od Bilića, shvatili u čemu je bit nedostatka novca Nikole Iločkoga u toj ostavi.
Bilić se čudi i mojoj primjedbi da je uz Mirnikovu studiju o novcu Nikole III. Zrinskoga, forsirano objavljene u obliku tanke knjige, izostao rad Hermine Göricke-Lukić o istoj temi. Upravo zbog toga što je novac Nikole III. Zrinsko-ga izrazito rijedak, trebao je navesti i rad potonje autorice. Bilić zatim ističe da to što se meni „autor te monografije, odnosno Mirnik, osobno ne sviđa nije 16 Lektoru ne mogu oprostiti što je staru rimovanu poslovicu, prilagođenu ocjeni Bilićeve knjige, „umjesto ovce prebrojava stare novce”, sasvim bespotrebno prepravio „umjesto ovce prebrojava stari novac”.
17 D. PERIŠA, Tomislav Bilić, Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice, Bosna franciscana 43, Sarajevo, 2015, str. 364-377.
18 T. BILIĆ, Osvrt na prikaz knjige. Usprkos razlozima navedenima u napomeni na kraju moje recenzije, Bilić njezinu istovremenu objavu u časopisu Bosna franciscana doživljava kao urotu. Naime, uredništvo tog časopisa bilo je za-interesirano za moju recenziju također iz razloga što ostave novca zakopane krajem 15. i početkom 16. st. na južnom panonskom području ocrtavaju granice širenja Osmanskoga Carstva, a s njime se širilo i misijsko područje franjevačke provincije Bosne Srebrene.
365 razlog da se njegov standardni rad ne citira, jer osobnim animozitetima nije
mjesto u znanosti”. Ne znam kako je Bilić zaključio da se meni njegov učitelj Mirnik ne sviđa, kao što ne znam ni to na koji se to način Mirnik, recimo, njemu sviđa? Mirnika sam upoznao kasne jeseni 1990. i brzo sam procijenio da smo potpuno različitih karaktera, stavova, usmjerenja... Bez obzira na to, Mirnik je u mojim očima vrhunski numizmatički tehničar, što je velika stvar i najvažnija u jednom muzeju s ogromnom numizmatičkom zbirkom. Međutim, usprkos svojim vrhunskim uvjetima rada, on je u znanstvenom pogledu bio i zauvijek ostao jako daleko ne u odnosu na vrhunskog numizmatičkog specija-lista P. Kosa, nego Željka Demu (u istom muzeju), Slobodana Dušanića, Petra Popovića i Miloja Vasića (koji se numizmatikom bave ili su se bavili unutar širokog spektra tema), da navedem samo, što bi Bilić rekao, „domaće autore”. To što je Mirnik, usprkos svemu, izabrao Bilića za svoga asistenta i nasljed-nika, njegova je osobna i privatna stvar. Kada sam bio student govorilo se da prvorazredni profesor bira i ostavlja prvorazrednog asistenta, a drugorazredni trećerazrednoga. A za mene je Mirnik, prema znanstvenim rezultatima u svo-jim vrhunskim uvjetima rada, uvijek bio drugorazredni numizmatičar.
Na kraju Bilić „za ozbiljnu recenziju svoje knjige čitatelje upućuje” na onu, za koju odmah kaže da je zapravo „prikaz od numizmatičara Dana Pîr-vulescua”, objavljen u jednom rumunjskom numizmatičkom časopisu. Čak je jedan Rumunj „pročitao” Bilićevu knjigu i ima pozitivno mišljenje o njoj, a ja, eto, nemam! Bilo bi poželjno da Bilić navedenom rumunjskom numizmatičaru prevede moju recenziju svoje knjige na engleski ili rumunjski jezik, pa neka se onda još jednom taj rumunjski numizmatičar napismeno očituje. Ako i tada njegov osvrt na Bilićevu knjigu ostane pozitivan, to će mi samo značiti da je riječ o, numizmatički rečeno, rumunjskoj varijanti istog tipa. U svakom slu-čaju, neću se iznenaditi ako u Hrvatskoj osvane Bilićev prikaz knjige sličnog karaktera tog rumunjskog numizmatičara.
Dakle, svi argumenti i komentari koje je Bilić iznio su na, intelektualno gledano, infantilnoj osobnoj razini poput one „ja mogu dobaciti dalje od tebe” ili „ti to ne znaš i ne možeš”, pa sam se, nažalost, i ja morao spustiti na takvu razinu da moj odgovor ne izostane i da ne ispadne da je Bilić trijumfirao nada mnom. Kada sam razmišljao trebam li to kao odrasla i zrela osoba raditi, sjetio sam se ljudi koji su svoja spisateljska djela prilagodili i posvetili djeci.
Način na koji je Bilić reagirao na moju recenziju, ne pobijajući moja zapa-žanja vezana za njegovo ukupno (ne)znanje i (ne)razumijevanje s aspekta hu-manističkih znanosti, nego se baveći isključivo sa mnom, te njegova nes(p)ret-na obranes(p)ret-na informatičke numizmatičke metodologije koju slijedi, ne obvezuju me na neku lažnu pristojnost i etičku odgovornost da mu uzvratim na izneseni način. Ako netko misli da sam recenziju i ovaj odgovor pisao, jer je Bilić zasjeo na radno mjesto koje je možda trebalo meni pripasti, odmah moram izjaviti da ne želim biti jajara ako već mogu birati. Možda rečenice u mome odgovoru nisu uvijek bile uljudne, ali su barem bile izravne i nedvosmislene, a jedino njih ljudi i stručnjaci poput Bilića mogu razumjeti.
P. S. Ne volim citirati svoje radove ako zaista ne moram, jer to kod mnogih autora ima narcisoidno obilježje, što mi je odbojno. Ovdje sam bio prisiljen pozivati se na svoje stare radove, jer je isključivo riječ o dokaznom materijalu.
dr. sc. Darko PERIŠA Hrvatsko katoličko sveučilište Odjel za povijest Ilica 242 HR – 10000 Zagreb darko.perisa@unicath.hr
