1 DESTUR HU! HADRETI PIR ŠEJH ABDUL-KADIR GEJLANI, radijallahu anhu
U šestom stoljedu po Hidžri živio je na dunjaluku i pojavio se u svijetu islamskom šejh Abdul-Kadir Gejlanija, radijallahu anhu. Rodio se u mjestu Nejfi, pokrajina Gejlan, u ondašnjoj, a u sadašnjoj Perziji
- Iranu, 470.Hidžretske, a 1077. MIladske - sunčane godine. Nadimak mu je po prvom djetetu Ebu Salih (Salihov otac), a vlastito njegovo ime je Abdul-Kadir, radijallahu anhu. Sin je Musa-a, zvanog
Džengi-dosta, ljubitelja borbi, i majke Fatime, kderke šejh Abdullaha Savmeije Husejnije. On je po ocu bio potomak hadreti Hasana, a po majci potomak hadreti Husejna, radijallahu anhuma. Tvrdi se da ga je majka ponijela u poznim godinama, čak u šezdesetoj godini svoga života. Tako nešto se dešava samo u Kurejševički, a do pedesetih godina to čine samo arapke.
Njegov očev redoslijed glasi, dakle:
- hadreti Abdul-Kadir, radijallahu anhu;
- sin Ebu Saliha Musa-a, Džengi-dosta, radijallahu anhu - sin Abdullaha, radijallahu anhu,
- sin Jahja-a Ez-Zahida, radijallahu anhu, - sin Muhammeda, radjallahu anhu, - sin Davuda, radijallahu anhu, - sin Musa-a, radijallahu anhu, - sin Abdullaha, radijallahu anhu, - sin Musa-a El-Džuna, radijallahu anhu, - sin Abdullaha El-Muhidda, radijallahu anhu, - sin Hasan El-Musenna, radijallahu anhu,
- sin hadreti Hasana Ebul Muhammeda, radijallahu anhu - sin hadreti Alije Ebu Talibova, radijallahu anhum edžmein!
Dakle, hadreti Alija mu je bio jedanaesti pradjed, a Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, mu je bio dvanaesti pradjed po majci.
Direktni je potomak hadreti Hasana, a po majci hadreti Husejna, radijallahu anhum.
Njegov odgoj po roditeljima je bio svakako izvanredan, a i prije i poslije rađanja govora njegova, o njemu je njegova majka pričala čudne stvari, pa se u cijelom mjestu nasludivalo da de to dijete biti jedan velikan od velikana (ešrafa), kako se to poslije obistinilo.
NJEGOVO DJETINJSTVO MOMAŠTVO PO OSOBNOM KAZIVANJU
Šejh Muhammed El-Avvani, radijallahu anhu, priča slijedede: „Otišao sam šejh Abdul-Kadiru, mome sejjidu (šejhu), i kod njega boravio izvjesno vrijeme, pa sam ga pitao za razne mes'ele, a između ostalog rekoh: Sejjiduna, na demu se temelji i zasniva tvoj emr (stanje i posao)?
Hadreti šejh Džejlani mi reče:
„Moj emr (stanje i posao) je zasnovan na osobnom mome sidku (iskrenom govoru, radu, vjerovanju, robovanju, vladanju i moralu – poštenju! I ja nikad nisam bio neiskren i netačan, pa ni kad sam bio dijete u mektebu.
Dešavale su mi se još od djetinjstva mnoge neobične stvari i doživljaji. Negdje oko desete moje godine, jednog dana išao sam u mekteb. Primjetio sam da me neko stalno prati i da mi tajnovito govori meni lično, a i susjedima mojim, a da ono to ne čuju.
Jednog dana moj pratioc reče djeci: „Sklonite se Allahovom veliji da sjedne!“
Drugi put se sa mnom uputi nepoznati mi čovjek, pa kada je onaj moj tajnoviti nešto rekao svom drugu i kada su međusobno nevidljivi mi pratioci nešto o meni razgovarali, onaj čovjek se obrati sagovornicima, pa im reče:
„Šta je i ko je ovaj čovjek?!“
Nevidljivi mi pratioc i međusobni razgovornici mu rekoše: „Ovo dijete je iz doma velikana (ešrafa)! Njega čeka veliki posao!“
Nakon četrdeset godina sam prepoznao onog čovjeka. To bijaše jedan od savremnih, tadnjih evlija jedilera, ebdala!
Još dok sam bio dijete, kada bi mi god na um pale zabavne igre sa djecom, čuo bih nekog govornika da me doziva: „Ja mubarek, o časniče, to tebi ne dostoji niti ti to pristoji!“
Ja bih tada bježao preplašen u zagrljaj i krilo svoje majke. Sada to više ne čujem ni kada sam u potpunoj samodi.“
Šejh Muhammed El-Avvani, radijallahu anhu, dalje priča, da mu je šejh Abdul-Kadir, radijallahu anha, pričao: „Dok sam bio, na dan Arefata, uodi Kurban-bajrma, pošao sam na njivu ( na pašu), vodedi jednu kravu sa kojom se oralo. Najedanput se ta krava okrenu prema meni i reče: „O Abdul-Kadire, ti nisi za ovaj posao stvoren (za stočarstvo i poljoprivredu)!“ Ja se prenerazih i zaprepastih, pa se hitno vratih kudi i popeh se na krov kude, pa sa krova svoje kude sam gledao i osmatrao narod koji je stajao i boravio na Arefatu. Tada siđoh sa krova svoje kude i krenuh svojoj majci, pa kad je nađoh, rekoh joj: Majko moja, pokloni ti mene Allahu Svevišnjem i daj mi dozvolu da idem u Bagdad da se bavim učenjem iluma, i da se družim sa dobrim bogougodnicima (salihinima).
Majka mi reče: „Zbog dega ti to sine tražiš?“ A ja joj tada ispričah sve što sam dotada čuo i vidio! Moja majka žestoko zacvili i zaplaka, a onda ustade i donese osamdeset zlatnika (dinara) koje joj je ostavio moj otac u naslijeđe, pa reče: „Hajde sine sretno ti bilo.“ Ja tada raspolovih zlatnike, pa jednu polovinu ostavih kod majke svome bratu, tj. 40 dukata, a ostalo stavim u svoju kesu (njedra ili neki džep).
Majka mi reče: „Dozvoljavam ti da ideš kud želiš i nijetiš, ali pod jednim zavjetom da deš uvijek biti iskren u svim svojim halovima i sa svima svojim faktorima i organima (jezikom, misaono, u vjerovanju, poštenju i moralu itd.).“
Pošto sam se spremio za put, zamolih majku da mi halali i da mi dovu čini i učini. Moja majka mi reče: „Idi moj sine, ja se s tobom posve rastajem, jer i ja odlazim u vječni dom svome Svevišnjem
Gospodaru.
Ovo je posljednje naše viđenje do Kijametskog dana.“
Poslije toga sam krenu na put za Bagdad sa jednom malom karavanom, pa pošto smo prešli Hamadan, u jednom nezgodnom zabačenom kraju izađoše pred nas razbojnici, pa zaplijeniše, zarobiše i oteše svu karavanu.
2 (Sejjid Abdul Kadir, Gejlani, radijallahu anhu) Susret sa razbojnicima
Na mene se niko nije obazirao, na koncu jedan faris (konjanik) naiđe pored mene, pa mi reče: „O fakire (dervišu), imaš li ti što?“ Ja mu rekoh da imam četrdeset dukata (zlatnika, dinara), a on mi reče: „Gdje su ti dukati?“ Ja mu tada rekoh da su u kesi pod mojim pazuhom. On mišljaše da se ja šalim sa njim, pa me ostavi i okrenu se od mene.
A kad naiđe jedan njegov drug pored mene, on mi reče ono što mi je prvi njegov drug rekao. Ja i njemu odgovorih kako sam i prvom konjaniku – razbojniku rekao. I onaj me ostavi, pa ode svom starješini, te mu saopšti šta sam mu rekao, a i njegov drug to potvrdi i kaza mu isto što sam i njemu rekao.
Njihov vođa im reče: „Dovedite mi ga!“
Oni me dovedoše pred svoga vođu, a kad oni rastovarili karavanu, pa pretražuju imovinu njenu. Njihov vođa mi reče: „Šta imaš sa sobom?“ Ja mu rekoh: Imam četrdeset zlatnika! „A gdje su ti?“ – upita me, a zatim naredi da me prekopaju. Pošto nađoše kesu sa dukatima i prebrojiše četrdeset dukata, njihov vođa mi reče: „Šta te je natjeralo na ovo priznanje?!“
Ja mu rekoh:
„Moja majka me obavezala da budem tačan i pošten, iskren i vjeran, pa nisam htio da iznevjerim njenu mi obavezu i zakletvu!“
Vođa razbojnika tada zaplaka i reče mi: „Ti nisi prekinuo niti iznevjerio zavjet i obavezu svoje majke, a ja toliko i toliko godina kidam zavjet svome Gospodaru da du mu se pokoravati i iznevjeravam Ga!“ A onda preda mnom, na moje ruke, se zakle da više to nede činiti i da od svega tevbu (pokajanje) čini. Njegovo društvo reče: „Ti si nam dosad bio vođa u razbojništvu i pljački putničkih karavana, a sada nam budi predvodnik u pokajanju i ostavljanju ovog grješnog posla.“
Tada svi učiniše tevbu na moje ruke, povratiše svu otetu imovinu mojim saputnicima i vlasnicima karavane!
Oni su bili prvi koji su tobu učinili preko mene (na moje ruke)!“ Vallahul muveffiku vel muršidu! 3 Šattul-Arebski njegov karavan i bagdadski njegov ulazak
Tvrdi se, da hadreti Abdul-Kadir, mladid u osamnaestoj godini života, poslije iskušenja sa banditima, poslije njihove tobe, kada je stigao do Šatul-Areba, velikog zaljevskog kanjona, pojavi mu se jedan čovjek koji mu se predstavi da je hadreti Hidr, alejhiselam, i naredi mu da tu ostane sve dok ne dobije dozvolu za odlazak u Bagdad. Tu je ostao tri ili sedam godina čekajudi hadreti Hidrovu, alejhiselam, dozvolu, pa je to prošao kroz teška iskušenja.
Nakon tri ili sedam godina boravka u Šattu, jedne nodi čuo je glas: „O Abdul-Kadire, hajde sada u Bagdad!“
U grad Bagdad je stigao jedne hladne kišne nodi, pa je krenuo u tekiju šejh Hammada bin Muslima Ed-Debbasa, radijallahu anhu. Nije poznato da li je to bilo po majčinom vasijetu ili nešto drugo. Ali tu ga dočeka teško iskušenje i neobičan doček tekijskog šejha i osoblja. Tekijski šejh Ed-Debbas, radijallahu anhu, u isti čas, kad je umorni od puta, mladi Abdul-Kadir stigao na vrata tekije, naredi prisutnim da
ugase sva svjetla i da zaključaju vrata tekijska. Mladi Abdul-Kadir, tada sa 25 godina života, sjede na vratima tekije, pa ga tu spopade san i zaspa, jer je bio silno izmoren i izmučen na putu od sedam godina. Ali odmah ga snađe džunupluk (polucija sanska), pa se on hitro gasul učini i okupa se od džunupluka, pa opet zaspa na vratima, ali ga opet spopade džunupluk,, pa se opet okupa i tako mu se to ponovi sedamnaest puta. Svaki put se kupao pa je te nodi obavio ravno sedamnaest gusula (ovdje nije rečeno o kakvom se džunupluku radilo, ali se može dosjetiti ko se dosjeduje, ili pak neka pita ehli tesavvuf, rečide mu inšallah).
Vallahul muveffiku vel muršidu!
A kada nastupi sabahsko vrijeme, tada se otvoriše vrata tekije, pa mladi Abdul-Kadir uđe u tekiju. Prema njemu tada ustade na noge šejh Hammad Ed-Debba, radijallahu anhu, priđe Abdul-Kadiru i dobro ga izgrli, a onda zaplaka, pa reče:
„O moj sine, Abdul-Kadire, danas je vladavina naša, a sutra de biti tvoja! Kada ti zavladaš onda budi prema pravedan prema ovoj sljedbi (sijedoj kosi i bradi), budi kao i ja jednako!“
(I ovdje se nije otvoreno reklo o kakvom sabahu je riječ, kao što nije rečeno zašto je toliko prošlo do dolaska u Bagdad. Svaka sjetva ima svoje vrijeme.)
4 (Sejjid Abdul-Kadir Gejlani, k.s.) Studije šerijatskih iluma, edilla i usula
Pošto je svakako i ranije preko svojih roditelja i ondašnjih mjesnih muallaima i muderrisa bio obrazovan, on u Bagdadu otpoče studij i naukovanje svih iluma koji su se tada učili po džamijama, tekijama, medresama i hanikjahima, a naročito učenjem i proučavanjem Kur'ana i Hadisa pred tadašnjim ilumskim kapacitetima, ali se ne odvajaše od šejh Hammada Ed-Debbasa, radijallahu anhu. Od šejh Hammada bin Muslima Ed-Debbasa, radijallahu anhu, primaše tarikatske ilume i praksu, adabe i sulukje tarikatske.
Što se tiče tarikatske šejhovske hrke, hrkai-šerifa, to je primio i obukao je od El-Kadi Ebu Seidul-Mubareka Muharremije, radijallahu anhu, a od njega j primio usulske i fur'kanske ilume hambelijskog mezheba.
Ovaj šejh Muharremija, radijallahu anhu, imao je divnu medresu (babul-ezedžam) sa velikim
prozorima i zasvođenim vratima, pa je tu medresu predao svom halifi, šejh Abdul-Kadiru, radijallahu anhu, na upravljanje i vođenje. U toj medresi je šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, razvio veliku aktivnost sa dersovima i sohbetima. U navedenoj medresi je i stanovao, pa čak i na Ahiret preselio. Mnogi islamski historičari su pisali čitave historije o njemu, a svi naročito ističu da je po svom dolasku u Bagdad se bavio svim islamskim ilumima, te da je prošao kroz teške faze asketskog terbijeta i rijaza, o kojima je sam pričao. Bio je inače hambelijskog mezheba u šerijatu, a davao je fetve pored
hambelijskog još i na šafijskom mezhebu. Poznate su mnoge njegove fetve i mes'elska rješenja koja tadnja ulema teško ili nikako nije nije mogla riješiti, o čemu de biti posebno govora.
Vallahul muveffiku vel muršidu!
Što se tiče tarikatskih, ma'rifetskih i hakikatskih iluma, to je svakako primao preko šejh Hammada Debbasa, radijalahu anhu, i preko šejh Muharrije, radijallahu anhu, koji mu je obukao i šejhovsku hirkai-šerif.
Svako njegovo veliko znanje o visokim pitanjima visokih islamskih merteba je dobijao putem svojih džezbi, kješfova i puteva islamskih velikana i pejgambera.
5 Asketski život tokom svojih studija i naukovanja
Šejh Talha bin Muzaffer El-Alsemija, radijallahu anhu, priča ovo: „Naš šejh Abdul-Kadir, radijallahu anha, nam je rekao: „Jednom prilikom sam proboravio dvadeset dana u Bagdadu, a da nigdje ništa nisam našao za pojesti, pa sam izašao u Kisratov kvart da što potražim dozvoljeno mi uzeti (valjda su to bili stari babilonski carski porušeni dvorci). Tamo sam našao sedamdeset fakira, Božanskih evlija. Svi su tražili isto što i ja tražim. Ja sebi rekoh: Nije mi uljudno da ih smetam, pa sam se vratio u Bagdad, pa me srete jedan čovjek iz mog rodnog grada, a kojeg ja više nisam poznavao, pa mi reče: „Tvoja majka ti je poslala ovu pošiljku novca!“ Ja brže bolje uzmem jedan dio za sebe i sa ostalim dijelom požurim prema mjestu pustoga grada (babilonsku), pa pošto pronađoh ono sedamdeset fakira (derviša) hitro im podijelim dio svog primljenog novca od majke.
Oni mi rekoše: „Šta je ovo?“ A ja im rekoh da mi je to majka poslala pa da sam ih vidio najprečim za tim. Onda se vratim u Bagdad, pa za preostali mi dio novca kupim hrane, pa onda sazovem fakire, poznate mi derviše, pa to zajedno pojedemo.“
Ebu Bekr Et-Tejmija, radijallahu anha, priča ovu zgodu: „Čuo sam šejh Muhjuddina Abdul-Kadira, radijllahu anhu, da je pričao: „Jednom prilikom je u Bagdadu vladala velika oskudica, pa sam ostao više dana da ništa nisam okusio. Čak sam odlazio i tražio po smetljištima štogod za pojesti, ali nigdje ništa. Jednog dana u tako teškoj gladnoj situaciji, krenem na Šattel-Areb, na obalu te rijeke, teško gladan, da bi bar tu nešto našao, koju lisku salate ili nekog povrda ili štogod od otpadaka, pa da bih utolio glad. Gdje god bih pošao svugdje bih našao nekog drugog fakira koji je prije mene došao, pa pošto nisam želio da se tiskam sa prisutnim, vratih se u središte grada, ali ne nađoh ni jedne korice za pojesti. Sve je to brzo grabljeno od mnoštva fakira. Dođoh do mesdžida u Suku Rejhanijji, ali me glad biješe toliko savladala da se više nisam mogao kretati. Uđoh u mesdžid i sjedoh uz jedan kraj. Bio sam pri smrtnom izdisaju. U tom času uđe u džamiju jedan mladid, stranac, koji imaše jedan kruh, kao ciglu osušen i pečen. Mladid, stranac, sjede i poče ga jesti. Kad god bi on digao ruku sa zalogajem, ja bih otvorio svoja usta od silne gladi. A onda počnem sam sebe koriti, pa rekoh: Šta je ovo? Ovdje je samo Allah Gospodar. On je valjda odredio da ja sad ovdje umrem od gladi, pa šta?
Tada se na mene obazrije onaj stranac (adžemija), pa me ugleda i vidje, a onda reče: „Bismillah, brate moj, bujrum!“ (Sa Ismullahom, brate moj, bujrum!)
Ja odbih ponudu, aon poče zaklinjati zakletvom, pa me prisili da mu udovoljim. Pošto sam brzo pojeo ono što mi je dao, adžemija (stranac, nearap) me poče ispitivati šta radim i čime se bavim, odakle sam itd. Ja mu ispričah da sam softa (učenik) medresanski, da učim šerijatski fikh i da sam rodom iz Džejlana u Perziji.
Adžemija mi reče: „Pa i ja sam iz tog mjesta Džejlana, a da ti slučajno ne poznaješ jednog mladida džejlaniju, po imenu Abdul-kadira?“ Ja mu rekoh da sam to ja lično! Njega to jako potrese i sav se promijeni u licu, pa mi reče: „Tako mi Allaha, brate moj, ja sam došao u Bagdad sa opskrbom svojom određeni broj dana, raspitivao sam se za tebe svugdje, ali mi niko ništa nije znao kazati o tebi, pa sam produžio svoj boravak još za tri dana u gradu bez hrane, a a ništa nisam okusio, pa sam onda sam sebi rekao: Sada mi šerijatski Zakonodavac (Eš-Šari') Allah, džellešanuhu, dopušta da jedem i nošenu pošiljku, pa sam se vratio u ovu džamiju da pojedem nešto hljeba iz ove pošiljke i paketa, koji je tebi tvoja majka poslala iz našeg Džejlana. Jedi radosno i ne usteži se, jer sva ova hrana je tvoja, a ja sam sada tvoj gost, nakon što si ti izgledao i bio moj gost.“
Ja upitah šta mi je poslala moja majka? On reče. „Tvoja majka ti je po meni poslala osamdeset dinara (dukata), pa sam ja kupio ovu hranu od tih para. Izvinjavam ti se zbog toga, iako mi je šerijat to dozvolio.“
Pošto mi je predao novčanu pošiljku moje majke, ja sam ga zadržao kod sebe, počastio ga i dao mu dovoljan iznos za povratak u Džejlan.
Poslije toga jednom prilikom, dok sam bio strašno gladan, kupim hljeba zamašdena sa zejtinom i mesom, ali za novac koji mi je neki nepoznati čovjek stavio u ruku. S tom hranom se uputim u jedan mesdžid da se u njemu osamim i da svoj fikhski ili tarikatski ders obnovim. Hljeb i meso sam stavio pred sebe, a bio sam okrenut prema Kibli. Tada počeh razmišljati da li du to mirišljivo jelo pojesti ili nedu.
U tom času sam opazio jedan savijeni list papira, koji biješe ostavljen uza zid. Uzeh i odmotah, a kad na njemu piše:
„Svevišnji Allah je u jednom ranijem Svom kitabu rekao: „Junacima se ne dostoji baviti užitcima. Šehveti i lijepa jela su muradi slabidima koji Allaha vjeruju i koji Mu robuju da sa šehvetima i jelima zato ojačaju.“
Ja tada uzmem kupljeni masni hljeb i meso, i odnesem ga na jedno mjesto prema Kibli, klanjam dva rekata i produžim dalje sa odabranim i uobičajenim životom asketizma (zuhda) ostavivši kupljeni hljeb nekom gladnijem od sebe.“
6 Šejh Ebu Abdullah En-Nedždžar, radijallahu anhu, priča ovo:
„Naš sejjid šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, mi je pričao da kada bi ga spopale i savladale muke i tegobe tokom softanskog (učeničkog) naukovanja i boravka, da bi on legao na zemlju i ponavljao bi riječi kur'anske:
„Uz svaku nevolju i muku postoji lahkoda i najzad sreda predstoji. Zaista muke i lahkode se udružuju i jedna drugu uvijek smjenjuju!“ (El-Inširah, 5-6)
Poslije takvih opetovanja bi mi se razgaljivalo i nastupalo bi radosno životno stanje.“
„Jednom prilikom, poslije nastave i učenja šerijatskih iluma pred bagdadskim alimima, sam krenuo u pustinju. Nisam se vradao u grad. Sjedio sam u samodi dane i nodi. Pokrivao sam se svojom teškom vunenom džubom, kakvu su nosili askete i fakiri derviši. Na mojoj glavi je bio jedan dronjak (harikah), neka krpetina, a nisam imao nikakve obude, pa sam bosonog pješačio po trnju i kamenjaru. Hranio sam se rogačima pustinjskog rastinja, otpatcima zeleni i lišdem koje se nalazilo pokraj rijeke i obale. Čega god sa se pobojao to sam tražio i izlagao se rizicima. Nisam prestajao sa mudžahedom
(mučeničkim isposničkim životom dok mi nije došao od Allaha jedan (tarik) nodni posjetilac ili jaka bol, koji bi mi dolazio nodu i danju.
Jednog dana u pustinji me spopade jedan bolni udar od koga sam vrisnuo i pao u nesvijest. To je bilo slično besvijesti i ludilu. Neki od prolaznika su me pronašli u besvjesnom stanju pa su me odnijeli u bolnicu, ali tu su me spopali takvi bolovi i halovi da sam skoro bio umro. Kada su me bolnički gassali (kupači) stavili na tenešir (sto za kupanje mrtvaca) i bili donijeli kjefine, posmrtne daršafe, da me opreme i spreme za dženazu i pokop, tada me je moj hal prošao i ja sam oživio.“
Šejh Ebu Suad Hurejmija, radijallahu anhu, tvrdi slijedede:
„Moj sejjid, šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, mi je pričao da je u Iračkoj pustinji u samodi proveo i proboravio oko dvadeset pet godina posve sam, putujudi iz mjesta u mjesto, a bez poznavanja i bez upoznavanja ma koga od ljudskih stvorenja.
„Dolazile su mi skupine „ridžalul-gajba“ i džina koje sam podučavao putu Allahovu (dinskim
šerijatskim i tarikatskim ilumima). U početku mi je dolazio i obilazio me hadreti Hidr, alejhisselam, ali ga ja tada nisam poznavao. Kada mi se predstavio, onda mi je uslovio da mu se posve pokoravam i da mu se ne suprotstavljam.
U tom mjestu sam poslije toga proboravio tri godine. Samo jedanput godišnje mi je dolazio i rekao bi mi:
„U tom mjestu budi, sve dok ti ponovo ne dođem!“
Dunjaluk sa svima svojim zinetima mi se tu pojavljivao u jednom liku (suretu), ali me Allah, dželle-šanuhu, zaštitio od njega, pa se na njega nisam ni obazirao. Džini su me napadali u raznim likovima, ali Allah mi je dao snagu da izdržim sve njihove vatrene napade. Onaj čovjek koji me je posjedivao na početku svake godine, tj. hadreti Hidr, alejhisselam, bi dolazio u vunenoj suknenoj odjedi i džubi. Kad god bi mi došao, ja bih saznao i ušao bih u tajne hiljade fenova (saznanja i iluma). Posve sam se bio odvojio i oslobodio od dunjulaku, pa mi se nije nikada ništa dopadalo niti sviđalo, a niti sam što od dunjaluka poželio.“
7 Šejh Ebu Muhammed Abdullah El-Džebai, radijallahu anhu, je ispričao ovo: „ Meni je šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, ispričao ovaj događaj sa njim:
„Jednog dana sam sjedio u pustinji i obnavljao dersove fikha, tefekkihio sam (tj.tefekkurio i tezekkurio), a bio sam u teškom fakru.
Nevidljiva mi osoba reče:
„O Abdul-Kadire, pozajmljuj od nekog za svoje softsko izdržavanje dok si na naukovaju fikha“ ili mi reče: „dok si u traženju iluma.“
Ja mu rekoh: A kako du pozajmljivati kada sam ja fakir i nemam ništa da bih pozajmicu mu vratio. Nevidljiva osoba mi reče:
„Ti pozajmi, a mi demo te razdužiti i odužiti!“
Pođem ja do jednog čovjeka koji je prodavao povrde i zelen, pa mu rekoh: Učini mi uslugu da mi svaki dan dadneš jednu i pol regifu, od uslovom da ti to sve vratim i platim kada mi to Allah omogudi, a ako umrem, da mi to halališ i pokloniš.
Tada onaj bakkal (zelenar) zaplaka, pa mi reče: „Moj sejjide, uzmi što god želiš, sve ti halalim i poklanjam!“
Ja tada podnem uzimati od njega svaki dan po jednu ipo regifu na povjerenje i pozajmicu. Pošto sam to učinio neko vrijeme, jednog dana mi se smudi zbog toga što ja ne mogu njemu ništa dati.
U tom času mi neko reče: „Idi na to i to mjesto, pa što god vidiš na zaravnatom brežuljčidu, to uzmi i predaj bakkalu“, ili mi reče: „pa podmiri svoj dug!“
A kad dođoh na ono mjesto, opazih jedan veliki komad zlata na zaravnjenom brežuljčidu, pa ga uzmem i odnesem bakkalu (zelenaru), pa mu to odmah dadoh na račun pozajmice.“
Također mi je šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, ispričao jednom prilikom i ovo:
„Bagdadski učenici (softe i taleba), koji su se bavili proučavanjem fikha, u gladnim i teškim
situacijama bi išli u seoske predjele izvan grada, pa bi tamo prosili i tražili što za pojesti. Jednog dana grupa medresanske telebe (učenika) pozvaše i mene i rekoše mi: „Hajde sa nama u Ba'kubau, nebi li tamo što god našli!“ Ja sam tada bio početni softa, pa apošto ništaa nisam imao za pojesti, krenuo sam sa njima. U tom mjestu Ba'kubau-u bio je jedan dobri čovjek, koga su zvali „ba'kubijjski prvak“. Ja krenem da ga posjetim (zijaretim), a kad mu dođoh on mi reče: „Ti si murid (derviš), tako mi Hakka! A znaš li ti da „salihini“ ne traže i ne išdu ništa ni od koga?!“ On mi tu zabrani da prosjačim od svijeta. Poslije toga ja nikad nisam otišao u taj gradski periferij radi iskanja i prošnje hrane.“
Isto tako mi je pričao i ovaj događaj:
„Jedne večeri me spopade onaj moj pratedi hal, zaprepašdujudi nenadni halni udarac, pa sam jako i glasno krisnuo. Taj moj krik su čuli nodni čuvari pa kada me nađoše nepomična, rekoše:
„Ovo je ludi Abdul-Kadir! Ti si nas prepao i upozorio da te se sjetimo i predamo Allahu, džellešanuhu, da ti hajr On dadne! Ti nas prepadaš da te posjetimo i da ti neko dobro učinimo!“
Ovaj šejh, El-Džebai, radijallahu anhu, je također rekao:
Abdul-Kadir, radijallahu anhu, mi je ispričao i ovo: „Jednog dana, kada je u Bagdadu vladao veliki fitneluk, moj nefs me poče nagovarati da se selim iz Bagdada. Pošto odlučih da se selim, uzeh svoj mushaf i stavim ga u kesu, pa tu kesu objesim o svom vratu, pa na svoju leđnu plečku stavim kesu sa ostalim kitabima, jer drugo ništa nisam ni imao, a ni ponio, pa krenem prema halebskoj kapiji da bih posve odselio u pustinju. Na izlasku iz grada jedan glas mi reče: „Kuda deš?! Vrati se od naumljenog puta!“ I od jedanput me on zaustavi od daljeg hoda. A onda mi reče: „Vrati se, jer svijet (narod) de imati sa obom korist.“ Ja rekoh: „Što du ja svijetu, moja je želja da spasim svoj din!“ Reče mu se: „Vrati se, tvoj din je obezbjeđen!“ Ja toga svog sagovornika nisam vidio, nego sam ga samo slušao i čuo.
Nakon toga me spopadoše halovi (neke valjda emocije ili bolesti), pa zaželih da mi Allah olakša otlanjanje tih halova. A kad sutradan dođoh u ulicu Mazferiju, neki čovjek otvori vrata svoje kude, pa mi reče: „O Abdul-Kadire dođi ovamo! Ja mu prišoh i stadoh pred njega, a on mi reče: „Ono što si od Allaha tražio i molio, to deš nadi i dobiti!“
Ja sam tada šutio i nisam znao šta du mu na to redi, jer se nisam tada sjetio svoje želje-dove. On se rasrdi, zatvori i zalupi vrata pred mojim očima odjedanput tako jako da je prašina sa vrata posula po mom licu. Pošto sam se pomakao malo, tada sam se sjetio šta sam Allaha molio, a na srce mi dođe saznanje da je to bio neko od salihina (evlija), gajbskih erenlera. Povratim se do one kude i vrata, ali ne mogoh ih pronadi niti prepoznati. Biješe mi to srcu teško! Taj čovjek, koji me je ukorio zbog moje dove, bio je šejh Hammad Debbas, kako sam to poslije saznao i kad mi je otkrio sva moja stanja. Kad bih se odelačio, zijaretio bih ga poslije učenja i boravka po medresama i dersovima, pa kada bi se navratio njemu u tekiju, on mi mi rekao: „Šta te dovelo do nas? Ti si sada hodža (fakih), pa hajde sada svojim hodžama (fakihima, muderrisima)!“ Ja sam samo šutio! On me je uvijek kada bih mu došao, strogo primao i jako grdio i ružio, pa čak bi ponekad sa šibom me najurio iz tekije. Kada bih mu se, nakon dužeg odsustvovanja navratio opet u tekiju, on bi mi rekao: „Sve što smo imali, to smo pojeli, a tebi ništa nismo ostavili.“
A kada njegovi ashabi (derviši), pošto vidješe da me šejh progoni, i oni me počeše grditi i koriti: „Ti si hodžusija, fakih, a ne derviš, što si došao, što se dovlačiš ovamo u tekiju, šta deš ovdje raditi itd.?“ A kad to šejh Hammad primijeti, da me njegovi derviši grde, on me poče braniti, pa reče: „Psi jedni, zašto ga ezijetite i vrijeđate?! Zaklinjem se Allahom da među vama nema ni jedan sličan i ravan njemu. Ja ga korim radi imtihana-ispitivanja, pa sam ustanovio i uvidio da je brdo nepomično!“ Nakon svih njegovih studija i učenja i nakon nevjerovatno teških iskušenja i situacija, njegovih muka, mušaheda i rijaza, došlo je vrijeme poslije svega da je imao po 70.000 slušalaca na svojim dersovima i vazovima na posebnim prostorima izvan grada.
8 Šejh i vođa (sejjid), šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, veli navedeni njegov hadim Hattab, radijallahu anhu, je jednom prilikom rekao:
„Nije dozvoljeno jednom šejhu da sjedne na „sedždu nihajeta“ i da se osloni na „sablju inajeta“ sve dok ne upotpuni dvanaest osobina: dvije Božanske, dvije Pejgamberske, dvije Ebu Bekrove, dvije hadreti Omerove, dvije hadreti Osmanove i dvije osobine hadreti Alijine, radijallahu anhum.
- Što se tiče Božanskih dviju osobina, to su da šejh bude „settar“ i „gaffar“ (tj. koji jako puno pokriva mahane zahirske i koji jako puno pokriva felere batinske, tj. koji je potčinjenim svojim muridima jako dobrostiv i milostiv, pa im oprašta obostrane nedostatke);
- Što se tiče dvije pejgamberskih, sallallahu alejhi ve selleme, osobina, to je da svojim
potčinjenim sljedbenicima (muridima) bude „šefik“ i „refik“, prisni prijatelj i sudrug (a ne komandant i grubijan);
- Što se tiče osobina hadreti Ebu Bekrovih, radijallahu anhu, to su da šejh bude „sadik“ i „mutesaddik“, iskren i tačan (jezično, umno i srčano), koji to praktično potvrđuje ručno, amelski, nepokolebljiv i ažuran, teoretski i praktično tačan i istinit, koji čvrsto vjeruje i koji to praktično obistinjuje, realizira svoju sadržinu, koji svoj sifat sidka realizovao i praktično potvrđuje; - Što se tiče dviju osobina hadreti Omerovih, radijallahu anhu, to su da šejh bude svojim muridima „emmaran“ (zapovjednik) i „nehhan“ (sprečitelj i osuditelj), tj. beskompromisni zapovjednik i propovjednik, i beskompromisni osuditelj i sprečitelj kršenja normi islamskih (u šerijatskoj mertebi šerijatskih, a u tarikatskoj mertebi još i tarikatskih itd.itd);
- Što se tiče dviju hadreti Osmanovih, radijallahu anhu, osobina kkoj ešejh mora imati, su da šejh bude jako darežljiv i gostoljubiv danju, a jako aktivni namaščija nodu, koji klanja i kad svjetina ostala spava, koji sve što ima stavlja na raspolaganje drugima i koji je jako aktivan u namskim nafilama (on je čak bio napustio kudu i povukao se u totalni halvet radi ibadeta),
- Što se tiče dviju osobina hadreti Alijinih, radijallahu anhu ve alihi, one su da šejh mora biti u ilumu i u hrabrosti iznad svojih murida, znan i borben!
A što se tiče sifata, koji moraju imati tarikaski sulukski kandidati, oni su sljededi: - Da poznaju šerijatske ilume,
- Da poznaju tabiatske ilume
- Da se slaže sa tarikatskim, sulukskim vođama, prvacima, mešajihima i da je u stalnom kontaktu sa njima (sohbet).
Pošto je jasno da ko ne bude poznavao kur'anske i sunnetske emrove i ko ne bude posjednik fikha (tabiatskog i šerijatskog iluma), pa tko se ne druži i ne solidriše i ne simpatiše tarikatskih mešajiha, takav nema osnovnih triju uslova za suluk. To su, de facto, usuli i šerijatski i tarikatski (Kur'an i Sunnet, idžmai-ummet i kijasi-fukahan, tj.vjerska naobrazba, svjetovna ulema narodna (idžma) i druženje sa fakihima).
Sve su ovo podaci kitaba „Menakibe kutbir-rabbani šejh Abdul-Kadir Džejlani“, od šejh Muhammeda Tadifije Hanbelije, radijallahu anhu, koji osobno veli:
„Što se tiče mene, tvrdim da šejh koji rukovodi salike, je u njihovom odgoju dužan: - Da prima Allahu, džellešanuhu, a ne sebi, a niti radi nekog drugog razloga;
- Da se druži sa muridima iz prijateljstva i prisnosti prema njima i radi iskrenog nasihata; - Da motri i kontroliše muride sa očitim „efekkatom“ (samilošdu);
- Da prema muridima bude blag, kada oni ne mogu podnositi „rijaze“, tarikatske treninge; - Da odgaja muride kao što roditelj odgaja svoju djecu, blagostivo, razborito i što snošljivije; - Da muride svoje ne zadužuje i ne obavezuje onim što im nije mogude;
- Da muridima naređuje postepeno sve teže i teže zadatke poslije uzimanja zavjeta („bejata“ i „ahda“) u ostavljanju asiluka i u obavljanju „ita'ta“. Vallahul muveffiku vel muršidu!
9 U djelu-kitabu „Nurul-ebsar fi menakibi ali nebijjil-muhtar“ se, pored navedenog, tvrdi i slijedede: „Kao muderis u poznatoj medresi stekao je popularnost kao vrsnog alima i vaiza sa nečuvenim, dotle hukmovima. Poslije svih mudžaheda i asketskih tortura koje su u to doba bile masovne iz više razloga, poslije, u svojim poznim godinama, živio je normalno. Nosio je ulemansku odjedu, tajlasanli saruk,
pješačio, a i jahao na raznim životinjama, pa i mazgama, sa visokih kjursova je govorio velikim skupinama slušalaca, često puta bi masama prezentirao svoje keramete i osobitosti, pa čak i u zrak bi se zaskakivao i pršio iznad slušalaca, a onda bi se vradao na svoj kjurs.
Jednom prilikom jedan čovjek mu reče: „Kako se čovjek može spasiti od udžuba, samodopadnosti (naravno koji je posjednik što drugi ne posjeduju) ?“
Hadreti pir je rekao tom čovjeku:
„Tko god vidi da je sve od Allaha i da On upuduje na amele, a i Sam ih stvara, onda je siguran od samodopadnosti.“
Neko mu je jednom prilikom rekao: „Mi ne vidimo insekte da padaju na tvoju odjedu, zašto je to tako?“
On mu je odgovorio:
„Šta de raditi insekti kod mene, kad nemam kod sebe ni dunjalučkog sirupa (slatka), a ni ahiretskog meda.“
Često je govorio: „Koji god muslim dolazi na vrata moje medrese, Allah de mu olakšati azab Kijametskog dana.“
Navodi se da su mu saopštili da neki umrli poslije pokopa zakukaju u svom kaburu, pa da svjetinu to uzbuđuje i ezijjeti, pa je on, kaddesallahu ruhahu, rekao: „On me je jedanput vidio, zbog toga de mu Se Allah smilovati!“ I zaista istog časa je prestalo njegovo pomaganje!
Imao je običaj da poslijepodne uči Kur'an na razne kiraete, a fetve je davao po šafijskom i hanbelijskom mezhebu.
Bagdadska ulema se divila njegovim fetvama, pa bi vikali: „Slava Onom Koji ga je blagodario sa blagodatima Svojim!“
Takva jeda fetva na pitanje da je neki čovjek se zakleo da pušta i da de pustiti svoju ženu sa sve tri talaka (puštanja, tj. posve i bez povratka), ako ne ostavi neki neki ibadet, a u jednom vaktu bez ikoga sa sabaha, a koji ibadet se inače ne čini bez svijeta, šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, mu
jednostavno presudi da taj čovjek ne bi morao pustiti svoju ženu i da bi svoj jemin obavio, neka ode u Mekku, pa neka mu se isprazni metaf (prostor tavafski), pa neka obavi sam sedam tavafa oko Kabe u tom, posebno radi toga, ispražnjenom prosotoru. Ako to tako učini spašde sa njega jemin, jer je učinio i obavio ibadet specijalni, koji se čini sa svijetom, u specijalno vrijeme, a bez drugih prisutnih osoba.
Tokom odgovora i fetvi su se divila iračka ulema, jer se oni nisu dosjetili rješenja i dževaba na postavljeno pitanje.
Vallahul muveffiku vel muršidu!
10 Kada se stanje šejh Abdul-Kadira počelo na sve strane ondašnjeg svijeta raznositi i govoriti o njegovim kerametima, sakupilo se stotinu fakiha (učenjaka šerijatlija i filozofa) iz elite bagdadske, da preispitaju njegovo stanje i njegovo znanje. Svaki učenjak (fakih) je pripremio jedno (ili više)
zagonetnih pitanja, pa kada su skupno nenajavljeni ili nenajavljeno mu došli u tolikom broju i impozantnom hej'etu, pa kada su zasjeli i smislili se, tada je šejh oborio pogled, pokunjio se pred
njima, a onda nenadno iz njegova sadra (prsa ili glave) sjevnula je jedna svjetlica nurli, koja je obasjala (sadrove) svih stotinu fakiha, pa istodobno izbrisalaa je sve u njihovim kalbovima (srcima, umovima i dušama), pa su svi ostali obehudeni i izvan sebe, i jako izluđeni, a onda su svi u jedan glas zajaukali i počeli na sebi odjedu kidati, a sa glava svoje čalme bacati. Tada se Šejh, radijallahu anhu, popeo na kjurs, pa je onda dao svima odgovor na sve ijedno njihovo pripremljeno pitanje. Tadašnja sva bagdadska ulema i prisutni tome događaju priznaše njegovu vrijednost.
Hadreti Abdul-Kadir, radijallahu anhu, i pored silnog ugleda koji je u Bagdadu i u čitavu svijetu stekao, ništa u svom vladanju nije mijenjao, a niti zbog toga oholio. Obradao je pažnju djeci, siromasima, slugama i sluškinjama, robovima, pa čak bi im pomagao u biskanju odjede od gamadi, a i osobno bi ih saslušavao i raspitivao se o njihovim problemima.
Što se tiče državnih činovnika, časnika i dostojanstvenika, prema njima je bio osoben, nikada im nije ukazivao počast ustajanjem na noge pred njima, a nikada nije dolaziio niti obilazio vrata vezira niti sultana.
Često je spominjao i govorio: „U pustinji iračkoj i njenoj samodi sam proveo dvadeset i pet godina posve sam, napola go i bos tumarao sam po njoj, nikakvo stvorenje nisam poznavao, a niti je ko mene poznavao. Dolazile su mi posjedivale skupine gajbskih ljudi i džina (džini i insi pustinjski), pa sam ih učio tariku Allahovu.
Dolazio mi je Hidr, alejhisselam, u početku, po mom dolasku u Irak, ali ga ja tada nisam poznavao, a onda mi se predstavio i uslovio mi njegovo druženje sa mnom da mu se ne suprostavljam i da ga posve slušam.
Kad sam to prihvatio onda mi je rekao: „Sjedi tu, i nikud nemoj odlaziti odavde.“
U tom mjestu (na Šattu) sam boravio pune tri godine. Samo po jedanput godišnje bi mi se navradao i samo bi rekao:
„Ne midi se, ne udaljuj sa tog mjesta sve dok ti ne dođem (i ne dozvolim putovanje).“ Tako to Ša'ranija prenosi u svojim „Tabakatima“
Navodimo nekoliko njegovih savjeta muridima, koji su evidentirani u njegovu kitabu 11 „Futuhul-Gajbi“ – „Gajbska otkrovenja, tajanstvena otkrovenja“, kako slijedi:
- Kada te Allah stavi i postavi u jedno stanje onda nemoj tražiti promjenu u više ili niže stanje, nego sačekaj dok Svevišnji po Svojoj Osobnoj volji premjesti te u druga stanja i položaj.
- Ako te Allah postavi na kapiju (vrata) vladarska ili nekog njegova prijatelja, nemoj tražiti da i u kudu prijatelja uđeš. Strpi se dok te gospodar kude ne uvede u kudu, poslije ponovljenog ti izuna za ulazak u kudu. Pazi se i čuvaj, da se ne zadovoljiš samo sa jednim običnim izunom da uđeš u kudu gospodarevu, jer postoji mogudnost da taj obični izun bude probna varka i podvala od strane vladara, neka vrsta ispita tvoje učtivosti. Kada te vladar bude uveo u svoj dom odlučno i blagosloveno onda si obezjeđen od njegova srdita prijema, jer postojala je opasnost da doživiš srdit i nemio prijem kod njega zbog ružnode tvoje samovolje i lakomnosti, nestrpljivosti i slaba vladanja, neadabskog pijeteta i slabog kulturnog ponašanja, te zbog osobnog tvog nezadovoljstva sa položajem u koji te je vladar osobno i postavio.
Inače , i kada te vladar uvede u svoj dom sa osobnom njegovom voljom i izunom, svoju glavu obori preda se, a svoje oči zatvori, budi pristojan, ne zvirljaj i ne razgledaj sve i svašto u dvoru carskom, nego dobro pazi šta de ti vladar narediti da činiš, pa to prihvati bez traženja da te premjesti u visoki ili viši položaj.
Svevišnji Allah je rekao Svome Pejgamberu:
„Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekim od njih i ne budi tužan zbog njih, a prema vjernicima blag budi.“ (El Hidžr, 88)
Pa mu je time zabranio obaziranje na promjenu osobnog njegova hala kom se nalazi.
Mogude je da hal koji bi rob tražio pri promjeni momentalnog, mu je svakako određen ili je to nekom drugom dodijeljeno, ili nije nikom, pa ga je Allah uspostavio iskušenjem (zavodnim).
Što se tiče hala koji je jednom robu predviđen, dosuđen, taj hal de on svakako dobiti u vrijeme u kom de mu ga Hakk Svevišnji učiniti dostupnim.
Radi toga nema potrebe da rob pokazuje svoju lakumnost i nepristojnost pri traženju odnosnog hala. A ono što je nekom drugom dosuđeno, pa zašto bi se čovjek mučio i umarao tražedi ono što nije njegovo i što ne može dobiti.
A ako nešto nije nekome određeno, pa je to Allah učinio zavodnim iskušenjem, pa kako uman čovjek može biti zadovoljan da bude žrtva zavodnog iskušenja, kako to može (taj hal) smatrati lijepim i savršenstvom?
Dakle, hajr i selamet je u čuvanju hala postojedeg.
Ako vlasnik doma (vladar) nakon tvoga boravka u kudi prebaci te i provede u svoju kabinu ili na čardak kude iz prizemlja, a onda iz kabine i svog čardaka na tarasu, u svim tim primjerima tvog stanja, budi pristojan kako smo to naveli (obori glavu preda se, zažmiri i ne zvirljaj po prostorijama, a pred vladarem nipošto ne bulji u oči i lice, dobro pazi što ti naređuje i govori).
Upamati, sve što ti više vladar ukazuje prijem i sve što si bliže njegovu hadretu (rezidenciji, prijestolju i veličanstvu), sve ti se povedava dužnost pristojnosti i zadovoljstvu sa svojim halom, pa tako i
povedava ti se zabrana traženja višeg položaja.
Dobro se pazi i čuvaj traženja premještanja u položaj bliži vladaru od onoga u kom te je on postavio, osim ako te vladar obavijesti i upozna da je dotični mekam ili deredžu koju bi ti želio da pođeš u nj, ved tebi dodijeljen i poklonjen. Naravno, da de ti to vladar otkriti posebnim obznanjenjem.“ Hadreti Ša'ranija Abdul-Vehab, radijallahu anhu, u svom kitabu „El-Minenu“ veli :“Navedene riječi hadreti pira Abdul-Kadira, radijallahu anhu, su izvanredna vrijednost, pa prostudiraj ih.“
Vallahul muveffiku vel muršidu!
Posebne obdarenosti i dudostvorstva (el-keramet) 12
Prvi keramet (dudostvorstvo) hadreti pira Abdul-Kadira Gejlanije, radijallahu anhu, je bio:
Došao jedan čovjek bagdadija i saopštio hadreti Šejhu da je imao kderku djevojčicu koja je nestala sa krovne verande njegove kude, prosto pograbljene od nevidljivog stvorenja (na očigled porodice).
Šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, mu reče: „Otiđi nodas (večeras) u pustu monašku jednu gradsku četvrt, pa sjedi kod petog brežuljka, a oko sebe opcrtaj (zacrtaj) na zemlji jednu kružnicu, pa tokom zacrtavanja kružnice reci:
„Sa Imenom Allaha na nijet Abdul-Kadira!“
I tu sjedi. Kad bude poslijejacijsko tamno doba, pokraj tebe de promarširati džinske čete u raznim likovima. Nemoj se plašiti njihovih izgleda, a pred zoru de naidi njihov kralj (vladar) u pratnji svoje armije, pa dete njihov vladar upitati šta ti tu čekaš i šta želiš! Ti mu reci: „Poslao me je tebi šejh Abdul-Kadir“, a onda mu kaži šta je bilo sa tvojom kderkom.“
Taj čovjek dalje priča: „Pa sam ja otišao u navedeni pusti kvart i postupio sam kako mi je šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, naredio. Kada navališe prolaziti vojske čudna i različita izgleda, ali ni jedan prolaznik ne mogaše prodi preko linije zacrtane kružnice u kojoj sam ja boravio. Prolazili su sve do pred zoru kada je naišao njihov vladar. Jahao je na atu, a oko njega i pred njim masa pratilaca. Kada je naišao vizevi kružnice, reče: „O insu, šta te je dotjeralo ovdje, šta želiš?“ Ja mu rekoh: „Poslao me tebi šejh Abdul-Kadir! Vladar sjaha sa svoga konja, poljubi zemlju i sjede izvan kružnice, a i sva njegova pratnja sjedaše uz njega, a onda mi reče: „A šta ti je?“ Ja mu ispričah događaj sa mojom kderkom, a on reče pratnji svojoj „Nek dođe onaj ko je to od vas učinio!“
Prisutna njegova pratnja dovedoše jednog zloduha – džina i sa njim moju kderku, a onda saopštiše vladaru da je dotični džin („Marid“-zloduh, divljak, div) od kineskih džina.
Vladar mu reče: „Šta te je natjeralo da otimaš ovu ispod skuta kutubova (područja, carstva)?“ Džin (bandit, divljak) reče: „Ona mi se svidjela.“
Vladar džinski naredi da mu odrubim glavu, pa ja to učinih, a vladar džinski mi vrati moju kderku. Ja tada rekoh: Nikad tako nešto nisam vidio kao ove nodi u kojoj si ti obavio naredbu šejh Abdul-Kadira. Vladar džinski mi reče: „Da, on je sada u svojoj kudi i iz svoje kude posmatra džinske maride, odmetnike, pa makr oni bili na kraj zemlje. Svi oni se plaše njegova hejbeta (strahota). Zaista Allah kada nekoga postavi kutubom, potčini mu džine i inse (divlje i pitome narode i duhove).“
Tako je to navedeno u djelu „Hajatul-hajvani“, kod harfa „džim“ u poglavlju o džinima. Navodimo drugo dudotvorstvo šejh Abdul-Kadira, radijallahu anhu:
„Došla jedna žena sa svojim djetetom šejhu Abdul-Kadiru, radijallahu anhu, pa mu je rekla: „Ja sam zapazila da je srce moga sina jako povezano (zaljubljeno) u tebe, pa sam odlučila da ga poklonim Svevišnjem Allahu i da predam tebi, pa ga primi na vaspitanje i odgoj.“
Šejh primi dijete, a onda ga poče vježbati i podučavati sulukju tarikatskom.
Jednog dana majka djeteta dođe da posjeti svoje dijete, pa ga nađe blijeda, iscrpljena i požutjela od gladovanja i nespavanja, kako jede žitne jufke (komadide krušne), same, bez ičega sa njima. Žena je ušla šejhu Abdul-Kadiru, radijallahu anhu, i zatekla ga za sofrom, a pred njim sahan (posuđe) sa kostima kokošijim, sa kojih je meso oguljeno i pojedeno od strane šejha.
Žena reče: „moj sejjide, gospodine! Ti jedeš kokošije meso, amoj sin krušne komadide (kore)!“ „Ustani sa dozvolom Svevišnjeg Allaha, Ko ji de proživjeti i istruhle kosti!“
Šejh, radijallahu anhu, reče majci njegova murida: „Kada tvoj sin mogne ovako što učiniti kao što ja činim, onda neka jede što hode!“
(Tako je zapisano u knjizi „Hajtul-hajvani“!)
Navodimo trede dudotvorstvo šejhovo, koje ovdje navodimo je:
Šejh Damirjija u „Hajtul-hajvani“, također navodi: „Obavješteni smo sigurnim putem da šejh Abdul-Kadir Džejlija, kaddesallahu ruhahu, sjedio jednog dana i vazio narodu. Puhao je jak vjetar. Iznad sjela, skupine naroda, naletjela je jedna ptica, neka vrsta sokola, koja je kriještala, pa je svojim kriještanjem poremetila pažnju slušalaca vaza šejhova (jer je to bilo na otvorenom prostoru, zbog punode
slušalaca). Šejh reče: „O vjetre, rastavi sa glavom ovog sokola (pticu).“
U isti čas soko ptica je pala mrtva u jedan kraj (prostor), a njena glava u drugi prostor.
Šejh sađe sa svog kjrusa, pograbi pticu sa svojom rukkom, a drugu svoju ruku prenese preko nje, pa reče:
„Sa Ismullahom Svedobrim, osobito Milosnim!“
Ptica u isti čas proživi i prhnu na očigled svega svijeta, prisutnih džematlija.“ Četvrti slučaj dudotvorstva je bio opet na vazu:
„Dok je šej Abdul-Kadir, radijallahu anhu, dersio, pala je na njega jedna velika zmija. Prisutni se razbježaše. Zmija uđe i uvuče se u njegovu džubu, u okrilje, a onda se pomoli iz njegove jake (okovratnika), a onda savi njemu oko vrata.
Šejh, radijallahu anhu, nije prekidao svoje besjede, a niti se mijenjao u licu, a onda je zmija sašla pred njega i progovorila mu nekim govorom, koji nije bio poznat prisutnim, pa se udaljila od njega. Prisutni su se čudili prizoru, a onda upitaše šejha: „Šta ti je ono rekla?“
Šejh im reče: „Zmija je rekla:
„Isprobala sam mnogobrojne evlije, ali nisam našla čvrstode imanske kao što je u tebe!“ Ja sam joj rekao:
„Ti si obična jedna životinja, koju pokrede kada i kader (koja se kreže po odredbi Allahovoj).“ (prijenos iz „Durerul-asdafa“)
Peti slučaj dudotvorstva koji navodimo je:
„hadreti Šejh, radijallahu anhu, jednog dana je uzimao abdest, a vrabac u tom stanju se na njeg pomokrio (štrcnuo). Šejh podiže svoju glavu i pogleda vrapca u letu (prhanju), avrabac istog časa pade mrtav. Šejh je oprao odjedu od vrapčeva mokrenja, a onda tu odjedu (haljinu) dade da se proda i da se vrijedni iznos podijeli u sadaku.
Pisac kaže: „Eto ovako navodi Šaranija u svojim teksotvima.“
Navedena dudotvorstva su, de facto, avamska, jer se njima dive obična masa (avam), a što se tiče njegovih havaskih ilumskih kjerameta, njima se obično dive i ccijene ih ulema i znanstvenici, pa cemo u narednom periodu navesti nekoliko ilumskih podataka o hadreti Šejhu, radijallahu anhu, inš'Allah
Ilumski kjerameti 13
„Hadreti Šejh Abdul-Kadir, radijallahu anu, je predavao u svojim dersovima trinaest iluma. Između ostalog je imao dersove iz Tefsira, pa iz Hadisa, pa iz Hilafa (razlika) mezhebskih, pa iz Usula i Nahva itd.itd.
Ibnul-Hadž, radijallahu anhu, u šerhu risale Ibni Badise, priča: „Jednog dana došao je šejh Ebul-Feredž bin Dževzija, radijallahu anhu, na njegovo predavanje tefsira, pa je šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, tumačio ajet i naveo više vedžhova (načina) šerha toga ajeta.
Do šejh Ebul-Feredža je sjedio jedan njegov poznanik, koji je stalno zapitkivao šejh Ebul-Feredža Dževziju:
„Je li tebi bilo ovo poznato?“
Ebul-Feredž, radijallahu anhu, je stalno odgovarao potvrdno do jedanaest kavlova, a kad je šejh Abdul-Kadir produžio citirati kavlove o značenju ajeta do četrdeset vedžhova i svaki put naveo sahibiju svakog kavla i vedžha, šejh Ebul-Feredž je od čuda zanijemio i divio se silnom znanju šejh Abdul-Kadira, radijallahu anhu.
Šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, tada reče, poslije četrdeset šerhskih vedžhova što je naveo: „A sada demo ostaviti kavlove (teorije), a predi demo na halove (stanje) tehlila i kjelimei-risale (kjelimei-šehadeta).“
Prisutni su bili jako uzbuđeni i oduševljeni, a Ebul-Feredž Dževzija je u zanosu pocijepao i poderao svu odjedu svoju na sebi.
Navodimo nekoliko njegovih izreka: Često je ponavljao:
„Gospodaru moj, kako du ja pokloniti i žrtvovati moj ruh Tebi, kad je potvrđeno burhanom da je sve Tvoje vlasništvo!“
„Budite oprezni i pažljivi, a nikako mirni i sigurni! Ne pripisujete i ne svojatajte ništa sebi, niti koji hal, niti koji mekal (ni prakse, ni teorije), a niti što o sebi tvrdite, niti kazujte ono što vam Allah
objelodanjuje i obznanjuje u vašim dožviljajima (halovima). Zaista On vječno stvara i rastvara!“ „Nipošto se ne tuži nikom drugom osim Allahu ni zbog kakve nevolje i nezgode koja te pogodi. Ako ti Allah dosudi neku nevolju i nezgodu, znaj da ti je niko ne može ukloniti osim On. Čuvaj se i pazi da se ne jadaš na opskrbne nezgode i nevolje sve dok imaš ma što opskrbno (za pojesti). Često puta ti oteže opskrbne uzroke i sebebe, kao kaznu za tvoju nezahvalnost.“
„Blagodati de ti dospjeti, tražio ih ti (zarađivao ili sticao ih ti) ili to ne činio, a isto tako belaji (nevolje i nezgode) de ti dodi, pa makar ih ti ne želio, pa zato, u svemu se predaj Allahu, On zaista čini što god On hode. Ako neku blagodat (nimet) dobiješ ako ti nešto vrijedno dođe, onda se sjedaj i zikir čini Allaha i zahvaljuj Mu se, a ko te pogodi neki belaj (nevolja i nezgoda), onda se strpi i pomiri sa voljom Božanskom (solidariši se sa sudbinom i odredbom Božanskom). Znaj da iznad šukjura i iznad sabura je rizaluk, zadovoljstvo i dragovoljnost sa dosudom Božanskom.“
„Zadovolji se nižim stanjem i položajem u svemu i nemoj se suprotstavljati i negodovati na Allahov Kada' (presudno rješenje), pa da te On rastavi od Sebe (udalji od Svoje bliskosti), nemoj bit zaboravan i nemaran u odnosu na Njega, pa da te odbaci od Sebe, nemoj o Njegovu dinu govoriti proizvoljno, pa da te prekori i odbaci od Sebe, nemoj se pomiriti niti smiriti sa samim sobom, pa da te pogode iskušenja (nevoljne i tegobne) ili što još gore, nemoj nikog zlostavljati pa makar sa tvojom ružnom pretpostavkom i mišljenjem o njemu, koja bi te odvela u ružna stanja prema drugima. Zaista tvoj Gospodar nede predi ni preko čijeg niti preko ma kog zuluma (nepravde i zločinstva) ni jednog zločinca.“
Često bi također ponavljao:
„Kada osjetiš u svom srcu mržnju prema nekoj osobi ili kada osjetiš ljubav prema nekome, onda uporedi i postavi njegove poslove Kitabu i Sunnetu, pa ako bude pohvaljen, dostojan ljubavi prema Kitabu i Sunnetu, onda ga voli, a ako bude pokuđen po njima (tj.Kitabu i Sunnetu) onda ga smatraj i drži pokuđenim, to zato da ne bi nego volio ili mrzio proizvoljno (sam po svojoj hevi i volji), jer Svevišnji veli:
„Ne slijedi i ne povinjavaj se svojoj hevi (volji i prohtjevu), pa da slijeđenje svojeg prohtjeva (tj.sebe nefski) te zavede sa Allahova puta. Nikog ne napuštaj osim radi Allaha, a to je samo u tom slučaju kada nekog vidiš ogrezla u velike grijehe ili kada nekog vidiš da je uporan, da bez prekida čini male grijehe:“ (Sad, 26)
Hadreti Šaranija koji nam prenosi ove kelime, veli: „Što se tiče mene, ove riječi znače da i ona osoba koja je ogrezla u prevelikom sabiranju kojekakvih iluma potpada pod udar šejhovih riječi i osude, pa makar to bili dokazni ilumi. On ne uslovljava dopuštenost napuštanja nekog po samom čulnom viđenju, nego kur'ansko i sunnetsko viđenje neke osobe, tj. da li je dostojan mržnje ili pažnje po Kur'anu i Sunnetu Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.
U njegove značajne i veličanstvene kjelime spada svakako i ova koja ukazuje na njegov visoki mekam, kako slijedi:
„Kako mogu biti žedan, kada si Ti napitak u svakoj česmi i pojilu svakom svratištu i pustinjskom odmaralištu, a i kako mogu biti ugnjeten na dunjaluku, kada si Ti moj Nasir (Branilac i Zaštitnik).“ Isto tako ovaj bejt:
„Pogubno je i sramotno bolesniku od vrudice (groznice), dok je u groznici, kada u pustinji pokida devede utege i veznike nogu. Ili sramota je i glupost putniku preko pustinje, da usred pustinje pokida sveznike devedeih nogu, pa da mu deva odluta i pobjegne, a on ostane u pustinji beznadežan i smrtno ugrožen!“
Ibnul-Hadž u šerhu Risale Ibnu Badisa, rivajete da je jednom prilikom zemana Šejh, radijallahu anhu rekao:
„Ova moja stopa je iznad vrta svih Božanskih velija (sve evlije moga zemana su pod mojom nadležnošdu).“
Tvrdi se da tada ni jedan evlija, ni na mašriku, a ni na magribu, a niti iza zida Zulkarnejnova, a niti na otocima morskim, a ni na Džebeli-Kafu, a da toga časa nisu svoj vrat izvukli i pogele, osim jednog čovjeka u Esfahanu, koji se nije pristojno ponio prema šejhu, pa je likvidirao svoj hal (stanje).
Čak se tvrdi da je šejh Ebu Medin ispružio svoj vrat, pa su ga pitali njegovi ashabi zbog čega je sageo se i vrat položio na zemlju, pa je on rekao: „Zaista ovog časa je moj sejjid šejh Abdul-Kadir, radijallahu anhu, rekao:
„Moja ova stopa je iznad šija svakog velije.“
Historičari su taj dan ubilježili i pratili sve do dolaska iračana, pa su ih pitali da li je hadreti Gejlanija, radijallahu anhu, to rekao. Iračani su kazali da je to bilo odnosnog jednog dana na minberu njegova vaza.
Rivajeti se da kada je hadreti sejjid Rufaija, radijallahu anhu, to čuo u svom gradu Ummu Ubejde, da je pogeo glavu i rekao: „I nad mojim vratom“, a isto su to učinili i drugi evlijai u ostalim gradovima. U „Tabekatuš-šarnubijji“ se tvrdi da je Abdul-Kadir imenovan Džejlani, jer je Allah, Džellešanuhu, mu Se tedžel (pojavio) učinio u njegove majke utorbi 100 puta, pa su ga tim imenovali melekji, a onda Erenleri, pa je pod tim imenom poznat širom svijeta.
Na ahiret je peselio 561. Hidžretske godine. Ukopano mu je mubarek tijelo u Bagdadu
Ibnul-Esir veli: „Hadreti Džejlanija, radijallahu anhu, je imao veličanstven hal. Bio je po mezhebu hambelija. Njegove medrese i tekije su poznate u cijelom Bagdatu.
Sve to tako je evidentirano u kitabu „Tarih Ebil-Fedai.“
Poslije njegova mubarek preseljenja, njegovi sinovi: Abdul-Vehab, radijallahu anhu, 543.godine po Hidžri preuzeo je medresu svoga oca, a time i tarikatskokg prvog, po vremnu, mezheba, koji sa svojim bratom, šejh Isa-aom, koji je također bio veliki alim i sufija, pa sa bratom Abdul-Rezakom, koji je bio učenjak i hafiz hadisa i veliki sufija, pa šejh Musa, njegov četvrti sin, koji su poznati po šerijatskim i tarikatskim ilumima.
Navedeni njegovi sinovi i poznati alimi i sufije u Bagdadu zadržali su sve teoretske i praktične vrline velikog šejh Abdul-Kadira, radijallahu anhu.
Poslije njegove smrti, njegovi slušaoci, potivaoci i muridi su zadržali tradiciju svoga sejjida, nazvavši je Tarikatul-kadirijje. Saakupili su i objavili njegove dersove u dva kitaba nam poznata „Fufuhul-Gajb“ i „El-Fethur-Rabbani“, a poznat je i njegov ili njegovih sljedbenika kitab „El-Gunijjeh“, iz kog se vidi stanje islamskih sljedbenika u petom i šestom stoljedu Islama po Hidžri Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.
Sejjid Abdul-Kadir Gejlani, k.s rekao je
Sa Imenom Milostivog, Samilosnog Allaha, - Počinjem! O voljenju Allaha, dž.š.
I rekao je, Sejjid Abdul-Kadir Gejlani, Allah zadovoljan s njim, između ostalog i ovo:
„Znaj da su sve stvari u pokretu po Njegovom djelovanju i da miruju po Njegovom umirenju. Kada se čovjek učvrsti u ovoj istini, odmori se rastereden mnogoboštva koje bi činio s ljudima. Odmori se od njih jer ga ne zanimaju njihove mahane, niti od njih traži bilo što. Traži jedino ono što Šerijat zahtijeva
od njih i ništa više. Od njih traži da poštuju Šerijat i da revnosno stiču znanje, spajajudi na taj način propis i znanje. Viđenje Allahovog (dž.š.) djelovanja u svijetu jeste učenje koje je šerijatski neosporno.
„On nede biti pitan za ono što radi, a oni de biti pitani.“ (El-Enbija, 23.)
Ovo je učenje koje prihvata svaki musliman, koji je istinski ubjeđen, koji prvo ispovijeda Božije jedinstvo, koji je zadovoljan Uzvišenim Allahom, koji prihvata Njegove odredbe, dosude i ono što čini
njemu i drugome. Njemu ne trebaš ti i tvoja strpljivost. On, međutim, gleda kako postupaš u onome što razgovaraš, da li govoriš istinu ili, pak lažeš. Zaljubljenik ne posjeduje ništa jer je sve predao Voljenom. Ljubav i posjed su nespojivi. Zaljubljenik koji voli Uzvišenog Hakka i koji je iskren u svojoj
ljubavi, Njemu je predao svoju dušu, imetak i konačnu odluku. Ostavio je svoj izbor prema Njemu i prema drugima. Ašik Njega ne optužuje u tome kako je nafaku rasporedio, niti Ga požuruje, niti Ga smatra škrtim. Takvome je sve slatko što mu dolazi od Njega. On je zatvorio sve prilaze i nije mu ostalo ni jedna strana. O, ti što tvrdiš da voliš Uzvišenoga Allaha, ljubav ti nede biti savršena dok ne zatvoriš prilaze na koje imaš pravo, i da ti ostane samo jedna strana. Tvoj voljeni de izbaciti stvorenja iz tvoga srca, sa prijestolja na čistinu. Nedeš voljeti ni dunjaluka ni Ahireta. Bježat deš od sebe samoga
a utočište nadi kod Njega. Bideš kao Medžnun, kada je zavolio Lejlu, napustio je ljude i zadovoljio se samodom u divljini. Napustio je palatu a zadovoljio se ruševinama. Ostavio je hvalisanje i kuđenje ljudi. Kod njega su njihove riječi i njihova šutnja jedno. Kada su bili zadovoljni s njim i kada su ga korili
bilo mu je sve jedno. Jednoga dana su ga upitali: „Ko si ti“ Odgovorio je: „Lejla“ Takođe je bio upitan: „Odakle dolaziš?“ – „Od Lejle“. Upitan: „Kamo ideš?“ – odgovorio je: „Lejli.“ Bio je slijep za druge pored nje, gluh da čuje druge pored njenih riječi. Nikakav ga prijekor nije mogao odvratiti od nje.
Kako je neko lijepo rekao:
„Kada se duše na požudi usrede, ti ljudi kuju hladno gvožđe.“ Kada naše srce spozna Uzvišenog Hakka, zavoli Ga i približi Mu se, postane mu neprijatno u društvu ljudi i ostajanju s njima. Hrana, pide,
odjeda i brak mu postanu tijesni. Neprijatno se u lijepim palatama osjeda i teži svojim licem ka ruševinama. Njega samo riječ Šerijata vodi. On ga vodi zapovjedi, zabrani, djelanju i vodi ga vremenu
dolaska određenja. Moj Allahu, ne puštaj nas iz ruke Svoje milosti da se utopimo u moru ovoga svijeta i moru postojanja, Ti što spuštaš počasti i znanja o dolazedem vremenu, pouči nas! Mladidu! Ko ne bude radio po onome što govorim, nede ni razumjeti moje riječi. Tek kada uzradi, bide
mu jasno. Kako da shvatiš ako o meni nemaš lijepo mišljenje i ne vjeruješ u ono što govorim niti radiš po tome? Ti si gladan, stojiš mi uz nogu a ne jedeš moju hranu, pa kako da budeš sit? Prenosi se od
Ebu Hurejre, r.a., da je rekao:
„Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, da kaže:
„Ko bude bolestan makar jednu nod, a istovremeno zadovoljan Allahom Uzvišenim i strpljiv na onome što ga je snašlo, izadi de iz grijeha kao na dan kad ga je mati njegova rodila.“ (Merfuan) S tobom ništa ne dolazi niti te treba. Mu'az je, Allah zadovoljan s njim, rekao ashabima: „Ustanite da jedan čas vjerujemo!“ Tj.klanjajte i kušajte slasti za trenutak, ustanite i na čas uđite na vrata, zajednički. Ukazivao je na otkrivanje skrivenih stvari. Ukazivao je na gledanje okom ubjeđenja.
Svaki musliman nije mu'min, a svaki mu'min nije ubjeđen (mukin). I zato, kada su ashabi kazali Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve selleme, da im je Mu'az rekao da ustaju i na čas vjeruju, pitali ga: „Zar nismo vjernici“ on je odgovorio: „Pustite Mu'aza i njegov slučaj“ O ti koji robuješ svome nefsu, strasti, ružnoj naravi, šejtanu i dunjaluku, - ti nemaš značaj za Uzvišenog Allaha a niti za Njegove dobre robove. Ona ko se klanja bududem svijetu ne osvrde se na njega. A šta je tek sa onim koji se
Teško tebi! Šta radiš brbljajudi bez djela. Ti lažeš a za sebe misliš da istinu govoriš. Ti si mnogobožac, a o sebi misliš da si sljebenik tevhida. Misliš da si ispravnog vjerovanja a pri sebi ima krivovjernost koju
smatraš draguljem. Moj zadatak je da te odvratim od laži i da ti pomognem da budeš iskren. Pri sebi posjedujem tri elementa kušnje: Kur'an, Sunnet i svoje srce, posljednji iskušač u kome se jasno pokazuju likovi. Srce nede dostidi ovaj stepen sve dok ne usaglasi svoja djela sa Kitabom i Sunnetom.
Rad po znaju je kruna znanja. Rad po znanju je svjetlost znanja, čistoda nad čistodom, dragulj na draguljem, suština nad suštinom. Rad po znanju srce čini zdravim i čistim. Kada ozdravi srce, ozdrave i
tjelsni organi. Kad se očisti srce, očiste se i organi. Kad je srce pripravno, pripravno je za Džennet. Kada je meso zdravo, zdrava je tjelesna građa. Ispravnost srca je posljedica ispravnosti tajne bida (sirr) koja stoji između čovjeka i Uzvišenog Gospodara. Tajna (sirr) je ptica a srce njegov kafez. Srce je
ptica a tijelo njegov kafez. Tijelo je ptica a grob njegov kafez, a to je takođe i kafez srca u koji ljudi moraju udi.
Sa Imenom Milostivog, Samilosnog Allaha, - Počinjem! O suprostavljanju Allahu, dž.š.
I rekao je, Sejjid Abdul-Kadir Gejlani, Allah zadovoljan s njim, između ostalog i ovo:
Teško vama Mutekebirin (Silnici)! Ibadeti ne mogu idi u zemlju nego idu u nebo. Uzvišeni Allah kaže: „K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima.“ (El-Fatir, 10.)
Naš Uzvišeni Gospodar je Aršom zavladao i svo carstvo obuhvatio. Njegovo znanje obuhvata sve stvari koje je dao. U Kur'anu je sedam ajeta u tom smislu koje ne mogu zapostaviti tvoga neznanja i
gluposti. Zaprijetiš mi svojom sabljom, nedu se prepasti. Poželiš li da uzmem tvoga imetka, nedu ga poželjeti. Ja se uistinu bojim Uzvišenog Allaha i nikoga više. Uzdam se u Njega a ne u druge. Obožavam samo Njega a ne druge. Radim u ime Njega a ne u ime drugih. Moja nafaka je kod Njega i
u Njegovoj Ruci. Sve pripada Njemu. Čovjek, i ono što je pripremio radi svoga Gospodara. Spominje se da je preko (Hz.Abdul Kadira) islam primilo preko potsto ljudi, a da se pokajalo više od
dvadeset hiljada osoba. Rekao je: „Ovo su blagoslvoi našeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme
„On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere!“ (El-Džinn, 26-27)
Neviđeno (Gajb) je kod Njega pa Mu se približi sve dok Ga ne vidiš i dok ne vidiš ono što je kod Njega. Okani se svoje porodice, svoga imetka, grada, supruge i djece i istupi od njih svojim srcem i sve predaj, kao i svoju tajnu (sirr) na Njegovu kapiju. Kada stigneš do Njegovih vrata ne obaziri se na Njegove sluge, namjesnike i vladare. Ako ti ponude tanjir nemoj da jedeš. Ako te budu zaustavljali da odsjedneš nipošto ne ostaj. Budu li te ženili, ne ženi se. Ništa od toga nemoj primati sve dok Njega ne sretneš. Pošto si ti sa svojim odijelom, zamorom i prašinom s puta rašdupan, On de promijeniti tvoja
stanja, jer on hrani i napaja. On de tvoju grubost učiniti blagom. On de te iz muka izbaviti, zamor ti otkloniti i sigurnost ti umjesto straha pružiti. U Njegovoj blizini tebi je bogatstvo. Njegovo gledanje tebe bide tvoja hrana, pide i odjeda. Šta znači okrenuti se svijetu? To je imati strah od njih, polagati nadu u njih, na njihovom nivou ostati i imati u njih puno povjerenje. Ovo je prvi smisao okretanja
Sa Imenom Milostivog, Samilosnog Allaha, - Počinjem! O izbjegavanju da se žališ stvorenjima
Rekao je, Sejjid Abdul-Kadir Gejlani, Allah zadovoljan s njim, u tekiji 20-og .zu-l-hidždžeta 545.g.h.: Prenosi se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme, da je rekao:
„Od riznica Arša je pokrivanje nesreda.“ (Od Seid Hudri, r.a.)
O ti koji se tužiš svijetu za svoje jade, šta ti koriste tvoja jadanja stvorenjima? Oni ti ne mogu ni koristiti ni štetu pričiniti. Ako se na njih osloniš počinio si mnogoboštvo na kapiji Uzvišenog Hakka i
oni de te udaljiti od nje, srdžba Njegova oborit de te i od Njega zakloniti. Neznalice, iskazuješ se za učenog, a među ostalim neznanjima je tvoje traženje ovoga svijeta od nekoga mimo njegovog Vlasnika i tražiš da se riješiš nezgoda jadajudi se stvorenjima. Teško tebi, kad je mogao proždrljivi pas naučiti da sačuva ulov i da napusti svoju pohlepu i dud, a, soko je naučio da postupi drukčije od svoje
naravi i da ostavi ono što je uhvatio od hrane koja mu je kao ulov dat, tvoj nefs potrebniji je poučavanju. Pouči ga i urazumi da ti ne ništi tvoju vjeru, i da ne trga i ne pronevjeri amanete Uzvišenog Hakka pohranjene u njemu. Vjernikova vjera se iskazuje kroz meso i krv. Nemoj se družiti sa nefsom dok ga ne poučiš da ti služi. Kad se nauči, urazumi i bude smiren onda se druži s njim gdje
god da kreneš. Nemoj se rastajati s njim u svim stanjima. Kada se smiri, postane blag, pametan i zdaovoljan s onim što mu je određeno kao njegov udio. Nede praviti razliku između pješčane srži i hljeba od brašna, i uzdizade se u svim nesredama u koje zapadne. Bide mu draže da ne jede nego da
jede, a tebi de biti od pomodi pri vršenju djela pokornosti i odgoja. Promijenit de se njegova dud, i postat de darežljiv, plemenit, suzdržljiv na ovom svijetu i okrenut Ahiretu. Kada pak, bude suzdržljiv i
prema Ahiretu i bude tražio Gospodara, tražit de Ga s tobom i uputide se zajedno sa tvojim srcem Njegovoj kapiji. Zatim de mu dodi prethodnica i kazati: „Jedi ti što nisi jeo i pij ti što pio nisi.“ razborit
bolesnik de jesti samo iz ruke liječnika ili po njegovom receptu trajno se s poštovanjem odnosedi se prema njemu i prihvatajudi što mu daje. Ostavide svoju pohlepu u njegovom prisustvu i odsustvu. O,
ti pohlepni i nestrpljivi, hrana je stvorena radi tebe i ko je modan pojesti je umjesto tebe. Odjeda, stan, jahalica i bračna postelja stvoreni su radi tebe, pa ko je kadar osim tebe to uzeti i obudi. Kakvo je ovo neznanje? Ti nemaš povjerenja, pameti, vjere i iskrenosti u obedanje Allaha Uzvišenog. Ti što se kočoperiš, kada rada radiš sa plemenitim čovjekom lijepo se ophodi i ne traži nadoknadu i nagradu
jer deš to dobiti bez potraživanja i drskog ponašanja. Kada vidi da nisi pohlepan i drzak razlikovat de te od ostalih koji rade zajedno s tobom, uzdidi de te i postaviti za njihovog naredbodavca. Sa Uzvišenim Hakkom se ne ophodi suprostavljanjem i protivljenjem nego lijepim ponašanjem, smirene
vanjštine i nutrine i trajnim slaganjem. Ko god prihvata određenje, njegovo druženje sa Hakkom se nastavlja. Onaj ko je spoznao Uzvišenog Allaha, ko Ga poznaje, koji opstoji s Njim a ne s drugima, on
se slaže s Njim, a ne s drugima. Žive s Njim, a umro je po drugima.
Mladidu, kada govoriš, govori s lijepom namjerom, a kada šutiš, šuti s lijepom namjerom. Kod koga namjera ne prethodi njegovu djelu, taj djela ni nema. Ti i kada govoriš i kada šutiš, griješiš jer nisi ispravno učinio svoju namjeru. Tvoja šutnja i govor su bez reda. Kod promjene stanja i tjeskobe u opskrbi zalogaja mijenjate svoj odnos prema Njemu, a kada vam padne oslonac (tevekel), vi niječete sve blagodati zbog toga što vam je samo jedna blagodat prošla. Pošto se silnici i prosuditelji Njegovi, govorite: radi, ne radi, zašto si uradio, a trebalo je da bude ovako. Prouzrokovao si udaljenost, srdžbu
i progonstvo. Ko si ti sine Ademov? Stvoren si od slabašne tečnosti. Budi skrušen prema svom Gospodaru Uzvišenom i budi Mu ponizan. Ako nemaš bogobojaznosti, nisi počašden kod Uzvišenog Allaha a niti kod Njegovih dobrih robova. Ovaj svijet je mudrost a sav bududi mogudnost. Ljudi, nad
vama su kontrolori. Vi ste u vlasti Uzvišenog Hakka a o tome nemate znanja. Budite razboriti i otvorite oči svojih srca. Kada nekome od vas dođe skupina ljudi, neka ne bude on taj koji de početi razgovor, jer njegove riječi treba da su odgovori i neka ne pita ono što ga se ne tiče. Tevhid je farz, traženje halala je farz, ostavljanje nadoknade za djela je farz. Bježi od griješnika i licemjera i pridruži se dobrima i iskrenima. Kad ti postane teško da razlikuješ između dobrog čovjeka i licemjera, ustani u
nodi, klanjaj dva rekata i reci:
„Moj Gospodaru uputi me na dobe ljude, uputi me na onoga ko de me uputiti na Tebe, ko de me Tvojom hranom nahraniti, i Tvojim pidem napojiti, ko de mi oko moje blizine podvudi nurli surmom
Tvoje bliskosti i koji de me obavijestiti o onome što zna iz uvjerenja a ne iz oponašanja.“ Odabrani ljudi se hrane iz Allahove dž.š. bagodati i piju od pida Njegove prisnosti zagledani u kapiju Njegove blizine. Nisu se zadržali na stečenom znanju, nego su se trudili, bili strpljivi, putovali od sebe i
od stvorenja dok im znanje nije postalo stvarnost. Kada su došli svome Gospodaru, On ih je odgojio, duhovno podigao i poučio ih mudrosti i svim znanostima. Pokazao im Svoje carstvo i podučio ih da ne
postoji niko ni na nebu ni na zemlji osim Njega, da nema darovatelja osim Njega, da nema onoga koji uskraduje osim Njega, da nema toga koji pokrede i umiruje osim Njega, da nema toga koji određuje i osuđuje osim Njega, da nema toga koji uzvisuje i unizuje osim Njega, da nema onoga koji daje vlast i
koji potčinjuje osim Njega, da nema toga koji je svemodan osim On. On im pokazuje što j eu Njegovom posjedu pa Ga oni vide očima srca svojih i tajni svojih, te od ovoga svijeta za njih ne ostaje
ništa mjerljivo. Moj Allahu učini da vidimo kao što si njima dao da vide i…“daj nam na ovom svijetu dobro i na bududem svijetu dobro i sačuvaj nas kazne u Vatri.“ Ljudi, tražite oprost zbog napuštanja
bogobojaznosti, jer bogobojaznost je lijek a njeno napuštanje bolest. Pokajte se jer je uistinu pokajanje lijek a griješenje bolest. Jednoga dana Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao
ashabima:
„Hodete li da vas obavijestim o tome šta vam je lijek a šta bolest?“ Rekoše: „Hodemo Allahov Poslaniče!“ Reče: „Vaša bolest su grijesi a vaš lijek pokajanje.“ (Merfuan)
Pokajanje je prijestolje vjerovanja a prisustvvanje sastancima na kojima se Allah spominje, i poslušnost Uzvišenom Hakku je sredstvo kojim se ono liječi. Učinite pokajanje jezikom vjerovanja i dodi de vam spas. Govorite jezikom tevhida i odanosti bidete spašeni! Učinite da vam vjerovanje bude
vaše oružje kada vas zadese neugodnosti od Gospodara vašeg:“ Na početku svakog predavanja je govorio:
„El-hamdu lillahi rabbil alemin.“ (Prvi ajet sure Fatiha) (Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova) To bi ponovio tri puta pravedi između kratku pauzu, zatim bi nastavio:
„Hvala Mu koliko je Njegovih stvorenja, koliko je velik Njegov prijesto, koliko je On zadovoljan Sobom, koliko se protežu Njegove riječi, koliko traje Njegovo znanje, koliko On hode, koliko je stvorio,
razasuo stvorenja i iz ničega dao. On poznaje neviđeno i viđeno. Milostivi Samilosni. Vladar, Sveti, Uzvišeni i Mudri. Svjedočim da nema boga osim Allaha jedinoga koji nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i hvala, oživljuje i uskraduje, a Sam je živi koji ne umire. U Njegovoj Ruci je svo dobro, On je svemodan i Njemu se sve vrada. I svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik koga je poslao sa
uputom i vjerom istine da je obznani nad svim vjerama makar mnogobošdi i negodovali. Moj Allahu, blagoslovi Muhammeda (s) i njegovu porodicu, sačuvaj Imama i Zajednicu, pastira i stado. Bratski poveži njihova srca u dobročinstvu. Suzbij zlo jednih nad drugima. Moj Allahu, Ti poznaješ naše tajne pa ih učini ispravnim. Tebi su poznate naše potrebe pa nam ih udovolji. Ti znaš naše grijehe pa nam ih oprosti. Tebi su poznate naše mahane pa nam ih pokrij. Nemoj nam pokazati ono što si nam zabranio
